<<

 

 

PRAVO NA SMRT I PRAVO NA ŽIVOT

 

 

 

Ivana Dimić
ARZAMAS
dobitnica NIN-ove nagrade za 2016.
Izdavač: Laguna, Beograd
Tiraž: 20 000, drugo izdanje

Ninovce ne čitam još otkad je Aralica prevodio “Pjaca di Slavi” kao Hrvatski trg. Prethodnu dobitnicu ipak sam pokušala pročitati, zbog ženske solidarnosti, ali je bila tako nesređena da me je bilo stid, pa sam batalila.

Kad je objavljeno da je 2016. pobedila Ivana Dimić i kakvu je temu uzela, smrzla sam se. Već su Vedrana Rudan i Simon de Bovoar pokušale da me dokrajče s tom temom, o Kamiju da ne govorim.

Od juna, kad se oslobodila moja mama, umrlo je još desetoro roditelja mojih prijatelja. Plus trojica 55-godišnjih momaka, kojima sam morala da se javim, pa sam zakasnila. Od tada zovem čim mi sevne, neću da kasnim. Žali mi se drugarica da većina njenih prijatelja nema roditelje. Ona ima 70. Alo!

Nisam uopšte bila spremna da se posvetim umiranju još jedne mame.

Pogotovo što verujem da demencija, alchajmer i sl. nisu bolesti nego legitimna odbrana duše od propadajućeg tela i da nije humano terati ljude da se predugo muče u prestarom telu, samo da bi industrija “lekova” i pelena na njima zarađivala. Bojim se da je moderna medicina sve otuđenija od prirode i od humanosti, kao i cela ova civilizacija, uostalom. Željno čekam Britanca koji je na netu objavio da će za 20 funti prodavati kombinaciju lekova koje treba legalno kupiti u apoteci za brz i blagovremen beg od prestarevanja. Ne javlja se, dal’ su ga skenjali zli farmakolozi? A već sam uštedela 3 funte…

Jer, šta ako postoji reinkarnacija? Neka nesrećna mama koja se muči u 90-godišnjoj ruševini od tela, je možda već pre 15 godina mogla dobiti novo telašce, možda čak i muško, pa bi do sada đuskala fudbala u parkiću? I što je važnije, davno bi izašla iz pelena, čak i ako je dečko, a oni su večite seronje.

Čhartišvili veli da bi mnogi od pisaca samoubica odavno bili mrtvi da ih nisu silom lečili i piše kako su prilikom “lečenja” mučili Gogolja koji se ubijao gladovanjem. Crkvi nije odgovaralo da joj veliki pisac umre od gladi usred posta, a komunistima, kasnije, nije prijalo što je bio pravoslavac, pa su svi krili to samoubistvo… Kao da čovek nema pravo na sopstvenu smrt. Podsećam da su se gladovanjem često ubijali stoici i slični mislioci kad bi im oko 90-te dosadila askeza i starost. Epikurejci su, obično, veselo odlazili pre 70-te, dok su još za šankom, a ne u pelenama.

Danas 60-godišnja deca svojim roditeljima ugrožavaju pravo na smrt, a ostareli roditelji svojoj 65 godišnjoj dečici ugrožavaju pravo na život i to se zove humanost. Sinovi su u toj, kao i u svakoj drugoj priči prošli bolje jer je nega uvek prepuštena kćerima, ili snajkama (“…da ti staru majku gledam, Mito bekrijo…”). Muškarci sve delikatne i teške poslove proglase banalnima i prepuste slabijem polu, zato što su oni joj jači, pa nemaju snage da se bave time. Razlika između udate i neudate žene kod nas, danas je samo u tome što neudata neguje svoju majku, a udata muževljevu mamicu. Između oženjenog i neoženjenog čike nema razlike, osim što neoženjeni žive kraće. Srećnici. Znam sinove koji su voleli svoje majke, ali ne znam ni jednog da ju je lično negovao i presvlačio. Nije ni oca, naravno. Da li znate da su danas, u Srbiji većina medicinskih sestara po staračkim domovima pedijatrijske sestre?

Zajedno sa prijateljicama, “zrelom siročadi” odlučila sam bila da se ne izlažemo čitanju Arzamasa, jer smo i same prošle varijetete slične sudbine. A onda mi je Jurčićka, kao podršku odluci, poslala sasvim mizogen prikaz lika čije ime ne pominjem, da ne bi umislio da ću polemisati. Pošto se pohvalio svojom erudicijom i žanrovskom tolerancijom besno se bacio na dokazivanje kako ovo nije roman. Mogao je dokazati da nije ni jabuka. Jer nigde ne piše ni da je roman, ni da je jabuka. Ako je Ninova nagrada bila za roman, a ne za knjigu, to je do žirija, nije do književnice.

Očigledno je hteo da se obračunava sa literarnim establišmentom koji ima moćniju poziciju od njega, mada je isti kao on. I zašto onda on ne sedi u tom žiriju i ne odlučuje o biznisima sa izdavačima? Naravno, takav podtekst nije smeo podvuči pod pljuvanje dela nekog muškarčine, koji bi mogao da ga izlema, a pod knjigu mlađe penzoinerke “neudatu… koja ceo život živi s mamom” je, jel’te, mogao.

Sigurno mu nije bio cilj da ikoga navede na čitanje Arzamasa ali mene i par mojih drugarica je naveo. Pa nek’ se češe, gde se već češu takvi!

Nisam do sada čitala Ivanu Dimić. Režirala sam njenu  Snežnu bajku u Buhi. Lepo se i lako “otvarala”. Bajka. Ivana se naljutila na operativu, jer premijera nije obeležena, nismo ni kafu posle popili, nego je istog dana već prodana 2,3,4 i5 repriza. Ljutnula se i na glumca koji je bio nagazio na neku foru što se deci dopadala. Dal’ meni nešto zameri, ne reče, ili ne čuh?

Dok je bila gostujući dramaturg na predstavi U cara Trajana… izašla joj je knjiga priča. Upitam da mi da na čitanje. Kaže ima u knjižarama. Kako da objasnim zaslužnoj umetnici da ne mogu kupovati knjigu za koju nisam upraznila mesto u kući? Murakami je godinama čekao Krležino iselenje. Ne objasnim, ne kupim, ne pročitam. Ima toliko dobrih pisaca, ni 1% ne mogu savladati da smo to radim. Gledala sam Golje, ne volim dramatizovanje tuđih filmova, to mi je akutno kolonijalno. I Zmajovine pangaloge, ne volim izmišljanje reči, mada je možda Duško Radović u pravu da deca vole smešne reči...

Pošto se problem sa smeštanjem knjige još nije rešio (jer se problemi retko rešavaju sami), pošaljem sporni ženomrzački prikaz Nadeždi Radović, koja ima mesta u gajbi i minus na računu. U njoj proradi feministkinja, kupi knjigu, pročita za dva sata i prosledi meni. Sve što se čita u dahu smatram dobrim. Ne pitam je li roman ili neka neznana forma. I roman je nekad bio neznana forma. Ivana očigledno zna da “nije rapoređena” i ne smeta joj to. Citiram:

 “RASPORED I ČASOVI

Tako je ispalo da ne spadam nigde. To što pišem nije poezija, bar ne u prepoznatljivom obliku, proza me se odrekla zbog kratkoće i odnosi se prema mojim pričama kao reka prema nedostojnom potoku, a drame vole da budu viđene i niko preterano ne hrli da ih čita. Ali možda ne bi trebalo da koketiram sa sadašnjicom, niti da joj se pre vremena i neosnovano preporučujem. Treba samo da gledam svoja posla, budućnost će imenovati i praviti redosled. Ima uostalom toliko neraspoređenih, ne može se reći da sam u lošem društvu…”

Uprkos ovome kritičar smatra da je Ivana kriva, jer njemu ne staje u fioku za romane. Ne piše onako kako bi on pisao, kad bi znao. Najgore mu je, što je nagrađena. Prosto opanjkava i moram da reagujem.

Jasno je da ne branim Ivanu, nego pravo na različitost i penzionerke?!

Evo šta me naljutilo: “Nula i ništa. Iskrenije: parališuća nula i zapanjujuće ništa. Arzamas je zapravo leze-drama o majci i ćerki, koje izgovaraju takve trivijalnosti, da sam u jednom trenutku pomislio kako je knjiga nagrađena na osnovu umetničkog koncepta o kom nisam obavešten pre kupovine – da je zapravo svaki odštampani primerak unikatna transkripcija banalnih razgovora majki i ćerki u Srbiji, u kojima neudate ćerke podsećaju svoje tvrdoglave majke da treba da popiju lek za pritisak, a majke im nanovo sole pamet o prednostima posedovanja muža u kući, tako da sva ta silina jezičkih trica i kučina, kada se pročitaju svi štampani primerci, postaje dživdžanov zbornik, rečnik opštih mesta i kodifikovanih prečica u komunikaciji koje nas iznova podsećaju na izlizanost govora, na umor od trućanja i umor od ljudi, na tupost i tromost svakodnevnog blebetanja( Dakle, tvrdi da sve majke i kćerke i Srbiji razmenjuju isključivo banalnosti, te mu ja kao majka i kćerka odgovaram, da žene nisu dorasle mudrostima iz kladža, tučama navijača ni kafanskoj filozofiji, ratova i politikanstva!)

Uskoro sam uvideo da se između opisanih razgovora vrzmaju i andrićevski intonirani, mudri gnomski fragmenti, (ovde, dakle i Andrić ispada gnom?!) a zapravo neobavezni zapisi, u prilično proizvoljnoj, meni svakako nedokučivoj, vezi sa pričom, koji govore o tome da reč amam znači „kupatilo“ a u ogledalu se čita mama, o tome da je Goja imao košmare, o Raselu, Vitgenštajnu, Hajdegeru, i ničim nedozvanoj Emili Dikinson u drugom delu romana. I opet: nula bodova i nažalost, ni tu nije bila reč o umetničkom konceptu razotkrivanja otrcanosti i fascinacije velikanima. (a da je u istom ovome bilo nekog  KONCEPTA, onda bi bilo ok, a?)

Na kraju, umesto da ga tumačim, Arzamas me motivisao da razmišljam kako bi na koricama trebalo da stoji ili ona stara nadrealistička poslovica Treba tući svoju majku dok je mlada, ili upozorenje skeptičnima i strogima među nama da je doneta konačna odluka: Možeš tući svoju dramu dok ne bude roman... Prihvatiću, dakle, za potrebe rasprave, da sve može da prođe pod „roman“ u ovim danima oskudice i proizvoljnosti, u danima tržišne prevare, nakon istine i smisla, i da je dominantno dijaloška, dramska forma Arzamasa provokativna inovacija i žanrovski hibrid, a ne običan pokušaj oportunističke podmetačine. No čak i tada, kad suspendujem zdrav razum za potrebe rasprave i očajničkog mučenja da se nekako opravda jedna, nekada davno značajna, književna nagrada, i kolegijalne muke da se opravda žiri, moram pošteno reći da su popovi popovi, a bobovi bobovi, (Gle! naravno, sve je banalno, samo su popovi i bobovi originalni!) i da mesta mistifikaciji nema: Arzamas nije Džojs i nije Pazolini...ne, ovo je naprosto drama za čitanje, i to prilično slaba drama, nategnuta putem (???) niza nepovezanih fragmenata u zaboravljivu celinu iz nekog razloga imenovanu „roman“, sve skupa prilično skupe pare za par dosadnih sati. (Pare su „skupe“ kad dižeš nepovoljan kredit, ali ako si puno platio bezvrednu knjigu, knjiga je skupa a nisu pare, o veliki poznavaoče literature i pismenosti! No, lepo je što priznaješ da si pročitao za par sati, doduše dosadnih. Zašto si čitao ako ti je bilo dosadno? Ja ne bih nikoga pustila da mi dosađuje par sati samo zato da bih ga posle ispljuvala! To je prilično maligno ponašanje, čak i za kritičara!)

 Gde su, pomislio sam, ti smeli i besni, usamljeni čuvari vatre, ti kompetentni čitaoci koji neće oklevati da kažu istinu taman svima bilo neugodno, koji će učiniti da popovi i bobovi dvaput razmisle pre nego što im sledeći put padne na pamet pokušaj da nasamare lakoverne i prodaju im priču kako je bolje kupiti nagrađenu knjigu nego tepsiju bureka, iako su veća životna vrednost, umetnički kvalitet i kulturno trajanje već dugo na strani tepsije? (Oh, ne samo da si “besni, smeli, usamljeni čuvar vatre i kompetentni čitalac” ti si patetični lupetaoče, čak strućnjak za tepsije i za burek?)

Ako takvih nema, ako se nad srpskom književnom burgijom i ovakvim njenim bofl-proizvodima niko ne iščuđava, niko ne šokira do granice incidenta, onda je možda zbilja sve u redu, literatura nije važna, svakako vrhunska literatura nije važna, jer više niko ne zna ni šta je ni kakva je, važna je pristojnost i finoća unutar polja, i, naravno, dobri poslovni dogovori, a cela je ova drama samo ohrabrenje piscima da pišu šta bilo i da se nadaju petominutnoj slavi, jer prepreka nema i sve može da prođe.”

          Ja ne znam, poput gospodina, sve o ničemu i ništa o svemu, ali sam čitačica jer mogu da razumem. Ako nešto ne razumeš nemoj uvek sumnjati u to što ti nisi razumeo, možda s tvojim razumom ili inteligencijom nešto nije u redu? Možda ne razumeš ni teoriju relativiteta, da li je Ajnštajn za to kriv?  Ja sam na primer razumela, bez koncepta, da su dramski delovi ono što joj nanosi bol, a poetski ono čime se leči. Dramski su napolju, a poetski u umu. Kakva bi jača koncepcija bila potrebna između bola i leka? (Lek jeste simptomatski, jer ništa stvarno ne leči, samo olakšava, ali je bolji od lekova koji navodno leče, ali ne olakšavaju uopšte...) Unutar bola ima dosta smeha, da bi taj bol bio lakše izdržljiv. „Napišite nešto duhovito Ivana, ne može se disati od ovih mrakova.“ rekao joj je Mihiz dok je pisala nešto za Atelje, i ona ga odonda sluša, kazala je sa televizije.    

         U teatru je to puno komplikovanije nego u književnosti, zato što je kolektivan i kao umetnički čin i kao doživljaj tog čina, a još je omeđen i prostorom i vremenom. Kakva je veza potrebna između pisca i čitaoca osim razumevanja? Čitanje je vrlo intiman doživljaj. Kao što je i pisanje intimno. Nema te knjige koju će čitalac razumeti posle tuđeg „tumačenja“ ako tokom čitanja nije razumeo. Ako je piscu potreban tumač da bi ga čitalac shvatio, onda on i nije veliki pisac. Jer je umetnost iznad a ne ispod komunikacije. Umetnost je neuporedivo jasnija i direktnija od svake analitike. Da je razumska komunikacija potpuno moguća, umetnost ne bi ni postojala.                                       

          Na zadnjoj korici se vidi da su trojica zaslužnih umetnika, penzionera, i intelektualaca odlično razumeli knjigu. Svako na svoj način. Što je poseban kvalitet. Taman da je knjiga jasna samo 60+ čitaocima i to je veliki uspeh. Prvo zato što oni najviše čitaju, a drugo što mnoge dobre knjige pripadaju određenim generacijama, što ih ne čini manje dobrima. Ivana Dimić je našla vrlo zanimljivu i originalnu formu za ovu strašnu temu. Forma pomaže „da se diše“ što bi rekao Mihiz. Da je napisana kao klasičan roman, ne verujem da bismo disali. Prema tome, šta radi, onaj „tumač literature“? Kao terorista, onako baš sasvim moderno, on napada onoga nezaštićenoga, koga može, a ne napada onoga koga želi, pošto je taj jači, a on je kukavica.    

          Kao kad bih ja rekla da je najveći problem Arzamasa što bih se ja još pre samo 9 meseci prepoznavala u ćerki, a danas se prepoznajem u majci. A to nije problem knjige, nego moj. Nažalost.