BAGRENJE

 

            Godinama sam se raspitivala, šta je to bilo kad mene neko drži u naručju, ispred kujnice, a mama ide prema nama, sa crnom maramom na glavi i ... plače. Suze joj cure, ali ne jeca i meni se samo očima, kao smeška. Jedva se provlači kroz prepunu avliju nepoznatih ljudi u plavim odelima, sa zlatnim nečim u rukama... (posle sam saznala da su to bili duvački instrumenti u rukama vatrogasnog ili nekog drugog orkestra u tamnim uniformama). Pitam šta je to bilo i uvek mi kažu: - Ništa, sigurno si sanjala! - Sve dok jednom mami nije sinulo: - Možda dedina sahrana? Al ne možeš se ti toga sećati, bilo ti je jedva dve godine... - Dugo sam je uveravala da se ja dede sećam živog, znači iz vremena kad sam bila još mlađa. Nije mi baš verovala, mada sam joj opisala kadar kad se ja i još dvoje klinaca veremo i valjamo po dedi koji je bio ćelav i leškario je na otomanu pored neke zelene klupe i stola... - Znači, u kujnici?! - kaže mama i još uvek mi ne veruje da se ja mogu sećati njenog oca koji se ubio 1953. kad su mu odveli konje i krave. Pre toga su mu oteli mnogo vredniju zemlju, oko 100 hektara, pa se nije ubio. Jedva je poverovala da se sećam i krava. Bile ih je puno, pod nekim velikim krovom, bez zidova, na stubovima i gredama beše krov, a okolo ograda od vodoravnih dasaka, a ne od uspravnih kao što je taraba. Ja virim između dasaka i ponekad sevne dedina ćela između krava... Propitivala me, mama, i propitivala pa mi je najzad poverovala. Od tada smo povremeno, jako retko, ipak pričale o dedinom samoubistvu. Mi smo, kao deca, svi znali da se on, kad su mu odveli životinje, popeo na tavan i nije više sišao, ali nismo znali na koji. Avlija je bila ogromna, sa jedne strane ograđena, jako velikom kućerdom „na lakat“, na koju su se nastavljali... prvo štala za konje, pa šupa za drva i alatke, pa obori za guske i svinjci. Negde iza svega bio je i onaj koral koji je posle srušen i tu ja baka posadila višnjik. Kod višnjika, kamara sa slamom i pljevara, suva kruška na kojoj su spavale kokoši i veliki štagalj za kukuruz u čijem se donjem levom delu nalazila kao kuća velika kaca za šljive, burad, kazan za rakiju, silne velike alatke kojima ne pamtim namenu i kola koja su vukli konji, dok ih je bilo... I svuda su bili tavani. Štagalj je bio sa tri strane ozidan čerpićem, i okrečen, a sa prednje otvoren. Usred velike prednje avlije bila je kujnica, tj letnja kuhinja, sa pušnicom pored i sa krušnom peći na spoljašnjoj strani. Između kujnice i velike kuće nalazio se zatvoren i zakrovljen bunar sa velikim valovom za konje. (Tu bi baba Seša, gadinama kasnije, na suncu grejala vodu za zalivanje paprika - da se ne pre'lade- i branila nam da se tu brčkamo, što smo ipak činili čim zamakne u veliku bašču.) Iza kujnice je bio kolski ulaz sa putem pravo do kolske „garaže“ a uzduž puta manja baščica sa cvećem, začinima i puno ruzmarina. Iza nje, pored štaglja počinjala je veća bašča za paradajz, paprike i jabuke petrovače. Baščice su bile ograđene a iza se protezala bez ograde najveća bašča za bostan, kukuruz kokanjac, krompir itd. sve do šljivika koji se spuštao ka kanalu Vuka. Ka ulici je velika kuća imala 4 pendžera sa šalukatorima i gostinska vrata za na trem, a odatle sve do kolske kapije protezala se duuuugačka taraba, a posle kapije još manji deo tarabe do deda Nićine kuće. Taraba je bila najduža u selu. Preko sokaka je nasuprot nje bilo barem 5 kuća sa kapijama. Odlično se sećam da su ispred tarabe i kuće bili beli bagremi, drvored, a među njima samo jedan debeli crni dud. Nisam znala šta je bilo sa drvoredom, pa sam jedared, puno kasnije, kad me je nežni miris belog bagrema podsetio na sliku iz ranog detinjstva, na prozračne krošnje kroz koje se vidi nebo i na tananu, čipkastu hladovinu, ... upitala sam mamu. Reče da su posečeni jer ih je posadio deda Bogoljub, samoubica. Ostao je samo onaj debeli crni dud jer je njega posadio još mamin deda Kuzman. I nije više htela da priča o tome. Nikad nije oprostila Baći (tako je zvala oca) što se obesio. Posle sahrane otišla je u kino, iz osvete i inata. Kad sam, još kasnije, isto to upitala majku Sretenku (baku) rekla je da je ona dala poseći bagreme jer nije mogla da održava drvored, pošto se bagremi množe preko korenja, pa bi pred kućom vrlo brzo imala bagremar, a ne drvored. Istina dud se nije razmnožavao... Ali posečena su i dva drveta u avliji... E sad, da li Sretenka nije smela priznati da je ispoštovala neki prastari običaj, možda još staroslovenski? pa je smislila izgovor ili je Anđelija izmislila pokolj bagremova? Izgleda da se jako mnogo stvari tada nije smelo. Pamtim da se mnogo šaputalo ili govorilo u pola glasa.. Na sahrani, naravno, nije bilo popa. Možda on ne bi došao, hrišćani ne dozvoljavaju samoubistvo. Možda bi ipak došao jer ga već skoro niko nije ni zvao? A možda nije pozvan jer je ujak, Baćin sin, bio vrlo viđeni komunista. Najverovatnije je da je bio u zatvoru, što je bivalo često, mislim pop. Ali odakle onoliki limeni orkestar, nisam se raspitala a sećam se da su svirali u avliji i pratili povorku sve do groblja, pa opet tamo svirali... Sad više nemam koga da pitam. Sahrana je bila ogromna. Mora da je bio priličan skandal... (zbilja, ne znam kako se tada zvao skandal?! Da li su uopšte imali reč za pojavu koja je danas obavezna i svakodnevna? Sramota?) Jel bila sramota što se otac visokog komunističkog funkcionera ubio zbog konfiskacije, pa su svi došli da vide šta će biti. Možda je to moglo naškoditi visokom funkcioneru, ali nije, koliko se sećam. Sretenke se uopšte ne sećam sa sahrane. Osoba koja me je držala u naručju bila je njena mlađa sestra, baba Keka, to mi je mama rekla. Ne sećam se ni baba Kriste koja je bila dedina sestra i jedina živa rođaka, ne računajući ženu i decu. Bogoljub je imao samo 50 godina. Do svoje 22-ge, izgubio je oca, majku, brata u prvom velikom ratu, prvu ženu i dete i dvojicu prvih sinova od druge žene Sretenke. Seša je tvrdila da su joj sinovi poumirali od pre'lade jer su kršteni u ledenoj crkvi i mrzela je popove. Bogoljub je, kažu pio, ali mama tvrdi da je uvek bio veseo, kad popije... a inače nije. Baš me čudi. Seša mu je rodila još troje dece, koji su preživeli. Moglo bi se reći da je živeo normalno, možda i srećno od te 1925. pa do 1941. 16 godina. A onda je pozvan u rat da odbrani domovinu, ali ga je jebena otadžbina skoro odmah predala Švabama u zarobljeništvo. Pune 4 godine je proveo u Austriji u logoru. Jedina njegova fotografija koju smo imali u kući, bila je iz logora, gde sa drugim logorašima leži na goloj zemlji pored bodljikave žice, ali i ona je nesrala u ovom poslednjem ratu... Kod kuće su mu ostali žena, troje maloletne dece i sestra Krista. 1943. kad je na svim radnjama u Vinkovcima bio istaknut natpis „Srbima ciganima i psima ulaz zabranjen!“ ujak, gimnazijalac, je demonstrativno, javno, otišao u partizane. Sutradan su odveli moju mamu i Sešu kao taoce u Tenjski logor... A posle u Nemačku gde su ostale sve do 1946, dok ih nisu podigli na noge, jer su kraj rata dočekale sa po 35 kg. I posle svega toga, Bogoljuba Ćirića su komunisti, kolege njegovog sina, proglasili kulakom, oduzeli mu zamlju i stoku... Meni je logično što nije izdržao. Tada, kad nas je ostavio imao je troje unučadi, dvoje od sina partizana i mene od kćeri, logorašice... Mi smo se sve troje valjali po njemu o onom mom zapamćenom kadru. Pamtim da mi je bio drag, ali nikad mu nisam zamerila što se ubio. Pravo na život podrazumeva i pravo na smrt. Ako čovek nema male dece kojima je dužan... Danas sam 16, skoro 17 godina starija od dede. Još uvek me miris belog bagrema, ako iznenada naiđe, podseti...
 

 

 

 

 

 

 

                     <<