Godinama
sam se raspitivala, šta je to bilo kad mene neko
drži u naručju, ispred kujnice, a mama ide prema
nama, sa crnom maramom na glavi i ... plače.
Suze joj cure, ali ne jeca i meni se samo očima,
kao smeška. Jedva se provlači kroz prepunu
avliju nepoznatih ljudi u plavim odelima, sa
zlatnim nečim u rukama... (posle sam saznala da
su to bili duvački instrumenti u rukama
vatrogasnog ili nekog drugog orkestra u tamnim
uniformama). Pitam šta je to bilo i uvek mi kažu:
- Ništa, sigurno si sanjala! - Sve dok jednom
mami nije sinulo: - Možda dedina sahrana? Al ne
možeš se ti toga sećati, bilo ti je jedva dve
godine... - Dugo sam je uveravala da se ja dede
sećam živog, znači iz vremena kad sam bila još
mlađa. Nije mi baš verovala, mada sam joj
opisala kadar kad se ja i još dvoje klinaca
veremo i valjamo po dedi koji je bio ćelav i
leškario je na otomanu pored neke zelene klupe i
stola... - Znači, u kujnici?! - kaže mama i još
uvek mi ne veruje da se ja mogu sećati njenog
oca koji se ubio 1953. kad su mu odveli konje i
krave. Pre toga su mu oteli mnogo vredniju
zemlju, oko 100 hektara, pa se nije ubio. Jedva
je poverovala da se sećam i krava. Bile ih je
puno, pod nekim velikim krovom, bez zidova, na
stubovima i gredama beše krov, a okolo ograda od
vodoravnih dasaka, a ne od uspravnih kao što je
taraba. Ja virim između dasaka i ponekad sevne
dedina ćela između krava... Propitivala me,
mama, i propitivala pa mi je najzad poverovala.
Od tada smo povremeno, jako retko, ipak pričale
o dedinom samoubistvu. Mi smo, kao deca, svi
znali da se on, kad su mu odveli životinje,
popeo na tavan i nije više sišao, ali nismo
znali na koji. Avlija je bila ogromna, sa jedne
strane ograđena, jako velikom kućerdom „na lakat“,
na koju su se nastavljali... prvo štala za konje,
pa šupa za drva i alatke, pa obori za guske i
svinjci. Negde iza svega bio je i onaj koral
koji je posle srušen i tu ja baka posadila
višnjik. Kod višnjika, kamara sa slamom i
pljevara, suva kruška na kojoj su spavale kokoši
i veliki štagalj za kukuruz u čijem se donjem
levom delu nalazila kao kuća velika kaca za
šljive, burad, kazan za rakiju, silne velike
alatke kojima ne pamtim namenu i kola koja su
vukli konji, dok ih je bilo... I svuda su bili
tavani. Štagalj je bio sa tri strane ozidan
čerpićem, i okrečen, a sa prednje otvoren. Usred
velike prednje avlije bila je kujnica, tj letnja
kuhinja, sa pušnicom pored i sa krušnom peći na
spoljašnjoj strani. Između kujnice i velike kuće
nalazio se zatvoren i zakrovljen bunar sa
velikim valovom za konje. (Tu bi baba Seša,
gadinama kasnije, na suncu grejala vodu za
zalivanje paprika - da se ne pre'lade- i branila
nam da se tu brčkamo, što smo ipak činili čim
zamakne u veliku bašču.) Iza kujnice je bio
kolski ulaz sa putem pravo do kolske „garaže“ a
uzduž puta manja baščica sa cvećem, začinima i
puno ruzmarina. Iza nje, pored štaglja počinjala
je veća bašča za paradajz, paprike i jabuke
petrovače. Baščice su bile ograđene a iza se
protezala bez ograde najveća bašča za bostan,
kukuruz kokanjac, krompir itd. sve do šljivika
koji se spuštao ka kanalu Vuka. Ka ulici je
velika kuća imala 4 pendžera sa šalukatorima i
gostinska vrata za na trem, a odatle sve do
kolske kapije protezala se duuuugačka taraba, a
posle kapije još manji deo tarabe do deda Nićine
kuće. Taraba je bila najduža u selu. Preko
sokaka je nasuprot nje bilo barem 5 kuća sa
kapijama. Odlično se sećam da su ispred tarabe i
kuće bili beli bagremi, drvored, a među njima
samo jedan debeli crni dud. Nisam znala šta je
bilo sa drvoredom, pa sam jedared, puno kasnije,
kad me je nežni miris belog bagrema podsetio na
sliku iz ranog detinjstva, na prozračne krošnje
kroz koje se vidi nebo i na tananu, čipkastu
hladovinu, ... upitala sam mamu. Reče da su
posečeni jer ih je posadio deda Bogoljub,
samoubica. Ostao je samo onaj debeli crni dud
jer je njega posadio još mamin deda Kuzman. I
nije više htela da priča o tome. Nikad nije
oprostila Baći (tako je zvala oca) što se obesio.
Posle sahrane otišla je u kino, iz osvete i
inata. Kad sam, još kasnije, isto to upitala
majku Sretenku (baku) rekla je da je ona dala
poseći bagreme jer nije mogla da održava drvored,
pošto se bagremi množe preko korenja, pa bi pred
kućom vrlo brzo imala bagremar, a ne drvored.
Istina dud se nije razmnožavao... Ali posečena
su i dva drveta u avliji... E sad, da li
Sretenka nije smela priznati da je ispoštovala
neki prastari običaj, možda još staroslovenski?
pa je smislila izgovor ili je Anđelija izmislila
pokolj bagremova? Izgleda da se jako mnogo
stvari tada nije smelo. Pamtim da se mnogo
šaputalo ili govorilo u pola glasa.. Na sahrani,
naravno, nije bilo popa. Možda on ne bi došao,
hrišćani ne dozvoljavaju samoubistvo. Možda bi
ipak došao jer ga već skoro niko nije ni zvao? A
možda nije pozvan jer je ujak, Baćin sin, bio
vrlo viđeni komunista. Najverovatnije je da je
bio u zatvoru, što je bivalo često, mislim pop.
Ali odakle onoliki limeni orkestar, nisam se
raspitala a sećam se da su svirali u avliji i
pratili povorku sve do groblja, pa opet tamo
svirali... Sad više nemam koga da pitam. Sahrana
je bila ogromna. Mora da je bio priličan skandal...
(zbilja, ne znam kako se tada zvao skandal?! Da
li su uopšte imali reč za pojavu koja je danas
obavezna i svakodnevna? Sramota?) Jel bila
sramota što se otac visokog komunističkog
funkcionera ubio zbog konfiskacije, pa su svi
došli da vide šta će biti. Možda je to moglo
naškoditi visokom funkcioneru, ali nije, koliko
se sećam. Sretenke se uopšte ne sećam sa sahrane.
Osoba koja me je držala u naručju bila je njena
mlađa sestra, baba Keka, to mi je mama rekla. Ne
sećam se ni baba Kriste koja je bila dedina
sestra i jedina živa rođaka, ne računajući ženu
i decu. Bogoljub je imao samo 50 godina. Do
svoje 22-ge, izgubio je oca, majku, brata u
prvom velikom ratu, prvu ženu i dete i dvojicu
prvih sinova od druge žene Sretenke. Seša je
tvrdila da su joj sinovi poumirali od pre'lade
jer su kršteni u ledenoj crkvi i mrzela je
popove. Bogoljub je, kažu pio, ali mama tvrdi da
je uvek bio veseo, kad popije... a inače nije.
Baš me čudi. Seša mu je rodila još troje dece,
koji su preživeli. Moglo bi se reći da je živeo
normalno, možda i srećno od te 1925. pa do 1941.
16 godina. A onda je pozvan u rat da odbrani
domovinu, ali ga je jebena otadžbina skoro odmah
predala Švabama u zarobljeništvo. Pune 4 godine
je proveo u Austriji u logoru. Jedina njegova
fotografija koju smo imali u kući, bila je iz
logora, gde sa drugim logorašima leži na goloj
zemlji pored bodljikave žice, ali i ona je
nesrala u ovom poslednjem ratu... Kod kuće su mu
ostali žena, troje maloletne dece i sestra
Krista. 1943. kad je na svim radnjama u
Vinkovcima bio istaknut natpis „Srbima ciganima
i psima ulaz zabranjen!“ ujak, gimnazijalac, je
demonstrativno, javno, otišao u partizane.
Sutradan su odveli moju mamu i Sešu kao taoce u
Tenjski logor... A posle u Nemačku gde su ostale
sve do 1946, dok ih nisu podigli na noge, jer su
kraj rata dočekale sa po 35 kg. I posle svega
toga, Bogoljuba Ćirića su komunisti, kolege
njegovog sina, proglasili kulakom, oduzeli mu
zamlju i stoku... Meni je logično što nije
izdržao. Tada, kad nas je ostavio imao je troje
unučadi, dvoje od sina partizana i mene od kćeri,
logorašice... Mi smo se sve troje valjali po
njemu o onom mom zapamćenom kadru. Pamtim da mi
je bio drag, ali nikad mu nisam zamerila što se
ubio. Pravo na život podrazumeva i pravo na smrt.
Ako čovek nema male dece kojima je dužan...
Danas sam 16, skoro 17 godina starija od dede.
Još uvek me miris belog bagrema, ako iznenada
naiđe, podseti...
|
|
|