<<

 

UBIO KOMARCA NA TIGROVOM REPU
 

 

 

Boris Akunjin
CRNI GRAD, roman
izdavač: BAŠ KNJIGA

Beograd, 2016.

prvo izdanje, tiraž: 2000

s ruskog preveo Petar Bunjak

 

 

Kada izmisliš tako privlačnog, originalnog, hrabrog, lepog i simpatičnog plemića-avanturistu i vodiš ga kroz seriju sjajnih romana i bar 4 filma, teško ga se možeš otarasiti. Izgleda da je B.Akunjin u par navrata pokušavao da raskine sa Fandorinom. Napisao je nekoliko knjiga bez njega, ali mu se ipak vraćao, kao i ovaj put. Da li zbog obožavateljki i molbi čitalaca ili na nagovor izdavača? Ili jednostavno “pod pritiskom” rođene žene, radi čije zabave je i počeo da piše ove romane (kako sam reče pred tv kamerama). Pročitala sam svih 14 sa uživancijom, a tek nedavno sam čula da sve do pete knjige ni njegovi bliski prijatelji nisu znali da se pod pseudonimom Boris Akunjin, nalazi japanolog Grigorij Šalvovič Čhartišvili, valjda najpoznatiji Gruzin, posle Staljina (a verujem da je voljeniji od njega.) Možda je to razlog što će nam na kraju ovog romana Boris slomiti naše malo ustreptalo srce, a možda je razlog i to što je hteo da ozbiljno dovede u pitanje sam pojam izdaje? Ako pročitate, javite šta ste zaključili…

Erast Fandorin našao se 1914, u Jalti kao član komisije za proslavu Čehovljevog jubileja. Ponovo čita Višnjik i pita se zašto je Anton Pavlovič svoj najtužniji komad nazvao komedijom… kad mu iznenada u sobu upada gradonačelnik Jalte, inače general, koji je u frci i panici jer mu je javljeno da je spremljen atentat na cara! Za koji je on lično nabavio pušku sa optičkim nišanom (predak od snajpera) u lukavoj nameri da tako uhvati “teroristu” odnosno atentatora “Odiseja”. General je, preko dvostruke agentice “Atene” obezbedio i prolaz ubici do Staze zdravlja, kojom Car šeta. Poslao ga je na mesto gde ga čeka zaseda, ali se Odisej, avaj! nije tamo pojavio! I sad je general prestravljen da će stvarno ubiti Cara. Moli državnog savetnika Fandorina za hitnu pomoć. Kod Šefa carskog obezbeđenja, prefriganog Spiridonova (koji je mnoge revolucionare poslao u pakao ili bar u Sibir) shvataju da će Odisej sigurno čekati Cara na litici iznad Careve plaže. Idu tamo sa četvoricom najboljih bezbednjaka, koje Spiridonov uputi na lice mesta, dok on ostane sa Fandorinom da sačeka uspeh akcije. Utom se čuje pucanj i Spiridonov pada pogođen u čelo! Fandorin na steni nađe pušku i poruku od ubice, da je Spiridonov bio meta a Car im uopšte ne smeta jer im pomaže da ga svrgnu, pošto ga narod sve više mrzi. Takvu taktiku japanske nindže zovu “ubiti komarca na tigrovom repu”. Fandorin to zna, ali nije odmah shvatio pa sada sebe smatra budalom. Možda bi uhvatio ubicu da je odmah pošao za njim, ali ga je sprečila “administrativna histerija” koja je nastala posle atentata. Izgubio je silno vreme dok su ga ispitivali…. Ovo je samo početak zapleta koji će Erasta, u potrazi za ubicom, odvesti čak u Baku, centar ruske naftne industrije i u Crni grad sa naftnim bušotinama i tornjevima, pored Bakua. Ovde njegova supruga, čuvena filmska glumica Klara Luna snima film, što će dodatno da zakomplikuje situaciju. Tu će Erast doživeti čak četiri atentata na sebe, silne peripetije, otmice, jurnjave i preokrete situacija.

            Osim , dakle, maštovitog zapleta i avanturističke priče koju majstorski vodi B. Akunjin je opet izabrao atraktivno vreme i mesto radnje svoga romana. Fandorin ima 58 godina ali “glava seda, telo mlad” je još vrlo spretan i okretan pošto svakodnevno trenira telo i um. Piše i dnevnik da bi definisao problem i lakše sabrao misli. Nikad ga ponovo ne čita, a na kraju godine ga baca. Ohladio se od zaljubljenosti u svoju mladu ženu u koju je, otkad je napustila pozorište i postala filmska diva, zaljubljena cela Rusija, a i šire. On kao džentlmen, ipak čeka da ga žena napusti ili prevari, što će naravno i dočekati. Akunjin sa posebnim poznavanjem i veselom ironijom opisuje taj filmski cirkus u ekspanziji.

            Baku je apsolutni centar proizvodnje petroleja i vađenja nafte za Evropu i pola Azije. Pioniri i najbogatiji naftaši su Šveđani, braća Nobel (sve sa Alfredom) i francuski bankari Rotšildi, a tek iza njih je prvi Ruski magnat… Iza njega, kao sitniji milioneri, vršljaju domaći Jermeni i Muslimani u permanentnom međusobnom ratu (tačnije u ratu su podanici a magnati naravno sarađuju i posećuju se na prijemima). A nasuprot svima njima i celoj Ruskoj Carevini delaju raznovrsni revolucionari, boljševici, menševici, eseri, anarhisti, kockari, razbojnici i banditi sa kojima će se Erast susretati i sukobljavati.

            Naravno da su lica shodno situaciji i vremenu, vrlo začudna i originalna. Sa Fandorinom je i Japanac Masa, njegov prijatelj i pomoćnik koji će na žalost biti izbačen iz igre i smešten u bolnicu sa prostreljenim plućima. Na mestu pomoćnika zameniće ga igrom slučaja Kara-Hasim, ogromni medvedoliki simpatični goči, koga muslimanski narod poštuje i voli, mada je razbojnik. Ubija lako i veselo, bez griže savesti. On stalno jede, gricka i žvaćka, a kroz kuću mu bez kucanja defiluju molioci i poštovaoci. Lavove rasteruje sa običnim “Šiiic!” jer je ogroman i oni osećaju da je opasan.

Tu je i šarena filmska ekipa. Prodikter (producent) Simon, Rus, bivši sitni krimos sa Hitrovke (u Moskvi) koga je Fandorin hapsio. On nije imao uspeha dok ga Erast nije posavetovao da radi sa tuđim novcem, jer mu je takva novčana karma (kao i svakom lopovu, jel?) Simon talenat definiše kao “potensijal-komersijal”… Reditelj Leon Art, Jermenin, čiji je stric bogati naftaš i sponzor filma, te Klara Luna, filmska diva i supruga Fandorinova.

Upoznaćemo i Jermenskog naftaša- sponzora ali i muslimansku bogatu udovicu i naftašicu Saadat. Nju su još kao devojčicu udali za bogatog matorca, ali je ona brzo shvatila da njega uzbuđuje samo njen strah, pa je prestala da ga se plaši. On joj više nije prilazio a ona je uskoro počela da upotrebljava jednokratne ljubavnike, po 1 mesečno. Njen pomoćnik, sluga i seksualni asistent Zafar, evnuh i skoroteča, koga je vrlo povoljno nabavila u Iranu, je posebno zanimljiv. Ne zamara se pri trčanju jer su mu kao i svim skorotečama na vreme izvadili slezenu!?! Izgleda da u avanturističkom romanu svaki važniji lik mora da ima vernog slugu i pomoćnika, jer ako ga nema onda roman ne može biti avanturistički, nego… možda samo turištički?

Tu je i tajanstveni atentator Odisej (u policijskoj kartoteci) a Detlić u boljševičkoj partiji, profesionalni revolucionar i čovek koji je osmislio najbolji i najstabilniji sistem finansiranja partije - reketiranjem bogataša, poput mafije.

Zatim, pomoćnik šefa policije Šubin koji je usavršio sistem primanja mita. On nekako uvek dobije na kartama i u kockarnicama. Slučajno, ko bi rek’o…

Upadljivo je koliko sličnosti ima između svake partije, policije i mafije.

Sam zaplet i priča drže pažnju ali nisu najzanimljiviji u romanu. Meni je jako interesantno upravo ono što saznajemo uzput. Npr da su putnički vozovi propuštali dugačke kompozicije sa cisternama koje su naftu vozili na zapad, iz čega se vidi da su Nobeli i Rotšildi znali ili slutili da dolazi rat, pa su izvlačili svoj petrolej i ostale derivate nafte, što im je i uspelo. Da su to nanjušili i razno-razni revolucionari, čiji je prvi pokušaj svrgavanja Cara propao 1905. Saznaćemo i da su Rotšildi sredili nekome Legiju časti, pa sad taj odlučuje o zakonima vezanim za eksploataciju nafte. Uvek sam mislila da se ta vrsta odlikovanja “sređuje”! Možemo naučiti i štošta o sebi. Npr ja sam shvatila da bih u tim vremenima ( i u ovim godinama) ja verovatno bila menševik, tj. bila bih za saradnju sa sitnom buržoazijom i ostala bih, naravno u manjini. Još davno sam proveravala da li bih bila anarhista i nisam se tamo našla, kao ni u boljševicima.

Ovako dobro locirani romani pomažu nam ne samo da saznamo mnogo novoga nego i da povežemo u celinu ono što smo parcijalno znali i ranije o stvarnim uzrocima Prvog svetskog rata. Svako neuporedivo bolje shvata i uči kad je materija iznesena zanimljivo. Zapamtićemo da je Čehovljeva sestra, koja je poživela duplo duže od Čehova, posvetila čitav život uspomeni na velikog pisca, i da je do svoje smrti bila direktorka Čehovljevog muzeja na Jalti. Što znači da su tokom cele revolucije i kasnije Rusi, i ostali narodi Rusije, voleli i čuvali svoga velikog pisca! Jesu ubili Cara sve sa porodicom, ali su čuvali pisce, što je meni logično. Veliki pisci prosto vrede više od vladara, pa i Cara (koji je uostalom kao i Petar Veliki i Katarina Velika bio Nemac).

Poseban kvalitet svih njegovih knjiga je Akunjinova duhovitost. Često se bazira na originalnoj upotrebi jezika. General npr. ima „monumentalan nos“ a Masa „nema dovoljno profila“ za „slikanje za film“. Ima puno „komplikovanih subjekata sa duplim dnom“. Hasim dobro govori ruski, samo što na čudan način brka i prevrće rodove. Pošto on, kao musliman smatra da je sve dobro muškoga roda, a sve što je loše - to je ženskoga roda. Pa će za šefa policije reći da je „...kučka Šubin brzo trčala..“

- I nisi ga stigao?- pitaće Fandorin.

- Nisam stigao... - priznaće Hasim,

- Znači, pobegao ti je?

- Zašto pobegao? Metak stigao!

 

Da bi sve ovo doprlo do ne-ruskog čitaoca ogromna je uloga prevodioca. Mi smo sa Petrom Bunjkom imali veliku sreću!