<<

 

 

CIVILIZACIJA NA DNU

 

 

 

Zahar Prilepin
CRNI MAJMUN
„najbolji fantastični roman 2011“
prevela: Radmila Mečanin
izdavač: Draslar partner
tiraž: 1000
 

„Mladi novinar je, po zadatku redakcije pušten u tajnu laboratoriju za istraživanje posebno surove dece. Odličan materijal za knjigu i mogućnost da se pobegne od porodičnih problema. On se upušta u komplikovanu istragu i pokušava da poveže zversko ubistvo stanara u ruskom gradiću (Velemir), staru legendu (čiju?) o napadu maloletnika na grad, priču o okrutnim maloletnim vojnicima u Africi... ako sve to nije samo plod njegove mašte.“ Piše na korici knjige. Koja to redakcija može zadati tajnoj laboratoriji da pusti novinara u svoje državne tajne? U Prilepinovoj knjizi Greh bila sam oduševljena što na koricama piše istina. Sad su korice kao i na svim ostalim proizvodima „literarne papirne galanterije“, pa eto moram da lajem.

            Kad me sa korica prevare i kad literatura počne da me gnjavi, a pogotovo kad besna, počnem da ujedam po kući nedužne ukućane, obično batalim knjigu ma kako da je hvaljena i nagrađivana. (Imam tu manu ili antenu, kako hoćete, od detinjstva. Odem sa avlijskom „bandom balavaca“ u kino, pa ako film ne valja, izmlatim prvog tipa koji mi, na izlasku iz sale, stane na patiku. A kad je film dobar, možeš mi se na glavu popeti, samo ću se nasmejati. Definisala sam taj instinkt puno kasnije kad sam upisala FDU pa smo morali, obavezno i informativno, gledati sve pozorišne i filmske festivale, sve izložbe, premijere i naravno ispite svih kolega. Zašto ga hvale, kad mene nervira? Morala sam da kontam i kopam sve dok ne otkrijem šta me i zašto ljuti. Jednom sam se naljutila na svoju ispitnu predstavu za drugu godinu režije, toliko da sam odbila da je branim na ispitu, pred komisijom. Rekla sam da je bez temperamenta, dosadna i da ja to ne mogu braniti, napraviću novu. Ipak su mi dali 10, valjda vole dosadno, prokleti starci! Problem je bio u tome što se temperament jači od sopstvenog ne može odigrati na sceni, kao što se može odigrati lepota npr. Starci su mi dali 10, jer je njihov posao bio da mi to kažu, a ne da me puste da noćima sanjam kopanje bunara, sve do betonskog dna...)

Odlučila sam da se, uprkos sumnji, probijem kroz roman i pokušam otkriti gde je problem, ako postoji. Ako nije u meni. Da li je u pitanju pisac-pesnik, umetnik snažnog i dubokog, ali možda kratkog daha, koji je pogodniji za priču, pesmu, pa čak i za dramu, nego za roman, pa nije dobro organizovao materiju? Ali pošto je miljenik kritike, i vrlo je punokrvan, što je danas retkost, pokupio je i nagradu za najbolji fantastični roman. Ili je pak u pitanju prevodilica (ha, znam i ja da izmišljam reči!) koja je prevodila na brzinu ili šlampavo, da bi knjiga što pre izašla (što u Grehu nije bio slučaj). Ili je autor i politički, (čiji?) miljenik? Reklamiraju ga kao člana zabranjene boljševičke partije, mada mu se u tekstovima vidi da nije ljubitelj ni naroda, ni bednika (što razumem) a ni proletera, koji su izumrli. (Proleteri svih zemalja, ovo ne valja! piše na jednom beogradskom zidu) Da li je možda i on jedan od onih, kakvih npr. kod nas ima mnogo, a koji, za nečiji račun dokazuju tezu „svi smo mi Srbi govna“? Nekad mi izgleda da mnogo temeljitije od američkih krimi serija (gde su Rusi gori od smaka sveta) Prilepin plasira tezu „svi smo mi Rusi govna“. Da bih ovo rastrebila dočitaću Cnog majmuna, ma koliko da je crn. Počeću od prevodioca, zato što sam, kad sam se onomad zaljubila u Akunjina, kupila preko 20 njegovih knjiga i sve su bile dobro prevedene, ali su se, zavisno od prevodioca, kojih je bilo nekoliko, ipak rasporedile na skali od dobro do stvarno sjajno.

I zato što sam, pokušavajući da čitam Paola Kuelja neletela na tako bedan prevod, da mi više nikada nije palo na pamet da ga pogledam. A Paolo i ja bismo se možda fino slagali da nije bilo tih prevodilaca profitera.

Dakle, ajmo od posrednika:

1. Šta je to mačad? To su mačići koje surovo spaljuju u peći, u nekom, ne-ruskom selu u koje je novinar svratio (izašao iz autobusa, vraćajući se sa službenog puta na kome je bio sa ljubavnicom!) da vidi da li dete stanične kurve, koja ga je opljačkala i zbog koje su ga prebili njeni saplemenici gorštaci - liči na njega? Ne liči mu, mala nacionalna manjina... Zašto je gramatička množina mačijih potomaka ovde promenjena u „mačad“, kao da su telad ili gamad, nije jasno. Možda da nam ne padne tako teško što ih ovako besmisleno i surovo spaljuju? Možda to u ruskom funkcioniše, u srpskom teško...

2. Šta je zvono na fasadnim vratima saznaćete ako bar tri puta pročitate odlomak u kome se pominje. Pošto mi nemamo ni frazu „fasadna vrata“ koja izgleda znači „ulaz u zgradu“ a zvono na kraj njih je, interfonski prekidač kojim se deblokira brava ulaznih vrata, pa se ne mora otključavati, kad se izlazi iz zgrade. Verujem da u ruskom ima fraza “zvono na fasadnim vratima“ ali pošto je u srpskom nema valja naći reči koje će čitaoci razumeti, bez muke (bez koje nema nauke, vele budale!). Nije lako, naravno.

3. Šta je bojnica? Nešto namenjeno za BOJ na zidinama tvrđava, iz starog veka... Pošto se u to može ući pretpostavljam da se radi o stražarnici kakvih ima na bedemima gradova ili zamaka. Bojnica nije dobra reč jer to ne služi za boj nego za stražarenje...

4. „posilni je poslan da javi...“ Posilni je, koliko znam, vojnik, neka vrsta sluge oficira. Da li je postojao u starom veku? Mislim da su imali robove, ali je postojao glasnik koji je prenosio poruke. Posebno obučen, brz, spretan, samostalan, što bi se danas reklo, terenski specijalac, kurir, a nikako posilni koji je običan lični sluga oficira, pa zavisno od oficira, često pokorno prima batine. Glasnika nisu tukli, samo bi mu ponekad skinuli glavu, ako bi doneo lošu vest. Ovo dokazuje i činjenica da se posilni posle pretvorio u glasnika, čim je prevodilja otkrila srpsku reč glasnik. Samo se nije potrudila da se vrati i ispravi grešku na ranijim stranicama. A ni lektor, ni korektor nisu je upozorili, jer nisu pažljivo čitali.

5. U srpskom ne koristimo frazu „okrenuti bravu“ mi okrećemo ključ.

6. „čovečarnik“ liči na kokošarnik, gde je gužva, smrdi i gde žive glupe kokoške-robinje koje će poklati prvom potrebom. Ovo je primer odlično smišljene ili prevedene reči. Ako se Rusi u onolikoj zemlji osećaju kako u čovečarniku, kako treba da se osećamo mi? Nas 7,5 miliona koji smo na jednoj tacni servirani-kome? Čovečarnik treba očistiti (čistkom?) ali o tome ćemo posle. Ne bih više nabrajala. Možda R. Mečanin živi u Rusiji i odlično zna ruski ali je možda malo zaboravila srpski? To se dešava, ali se čitaoca ne tiče.

„...On se upušta u komplikovanu istragu...“ Ne bih rekla da je ta istraga stvarno komplikovana, nego je naš novinar pijan i neorganizovan. Nejasno je, osim za pijanu budalu, zašto pored ljubomorne žene s kojom ima dvoje sitne dece i živahne ljubavnice jurca za staničnom kurvom Oksanom? Sve dok od njenih saplemenika ne fasuje ozbiljne batine i dok ga ne opljačkaju do gole kože. Pa je čak i kasnije traži, jer tripuje da mu liči na ženu, da mu je žena...

           OK, prilično je sigurno da piscu ovaj novinar nije slučajno ispao ovoliki kreten, očigledno je hteo da prikaže novinare, takvima kakvi jesu i kakve ih on prezire. U tom slučaju je malo mazohistički da čitaocu napravi iluziju da se radi o njemu, piscu, lično. Znamo iz biografije da je novinar, da je u toj dobi imao dvoje dece i živeo u dvosobnom stanu, da je bio u vojsci, da je imao problem sa alkoholom (koji ima možda cela Rusija?) pa glavnoga lika identifikujemo sa samim piscem. To je možda neki moderan postupak proizašao iz reality-shit tv programa? Kao i ti programi nije simpatičan, da ne kažem da je perverzan. Ja sam na primer saosećala sa njegovom nesrećnom ženom i stalno sam mislila: gle kakvog kretena trpi, jadna žena! A kad bi ga otrovala, mala? Nije uobičajeno da čitalac bude na strani sporednih likova, protiv glavnog. Nervira i njegov odnos prema deci, mada po svemu sudeći ni mamica nije puno bolja. Je li ideja bila da se pokaže kako ni danas nismo mnogo bolji prema potomcima od onog čiče što je svog sina privezao za grčarski točak, lancem? Možda i nismo, mada iskreno verujemo da negujemo pravi kult dece zbog bednog nataliteta? Onda nije čudan nikakav ejdžizam, u kome, kao i u svemu mladi imaju puno više šanse. Uvek sam se čudila kojim mehanizmima starci uspevaju da ostanu moćni  do poslednjeg daha, kad su mlađi jači. Spartanska gerontokratija držala je, kažu, svoje mlade ratnike u logorima izvan grada i hranila ih toliko loše „da mi je odmah bilo jasno zašto tako lako idu u rat“ - piše neki stari putopisac. Zapravo je jednostavno. Ako u nekom društvu prevladavaju priče ili legende, o selekciji beba (kao Spartanci što su bolesne bebe bacali) to je gerontokratsko društvo. Ali ako se favorizuju priče o lapotu, eutanaziji i slanju staraca u prirodu (kao Eskimi što šalju svoje starce medama) radi se o društvu mladih ali za njega još ne postoji ime. (Svakako je jasno zašto geront-lider USA želi podići mega-zid između SAD i Meksika, jer je u prvoj državi sveta prosek starosti skoro 70 godina a u Meksiku jedva 15. Ne prosečna dužina života, nego prosečna starost trenutno živih. Ko ima više šansi?)

U dve ubačene, ali srodne, priče iz drugih vremena i područja, autor prikazuje takođe vrlo kataklizmičnu situaciju (koju vidi i u savremenoj Rusiji). Prva priča odvija se, sudeći po oružju u starom veku, u robovlasničkom sistemu, u nekom gradu koji nije imenovan (ili mi je ime promaklo) a mogao bi biti Sodoma ili Gomora. Toliko je prljav i gadan, ljudi su u njemu tako zli i pokvareni, da poneki svoju decu vezuju kao robove za grnčarski točak. Robovi žive goli u kavezima na pijaci, gde žene prodaju na sat... Jednoga dana grad iznenada napadaju maloletnici, kao mravi, ne štedeći ni sebe, a kamoli druge... Jedan vojnik tvrdi da nemaju pojma o ratovanju, ali nemaju ni straha, što je najstrašnije. Pošto su deca obično agresivna tek ako su prestravljena, a ne kad nemaju straha, moglo bi se zamisliti i da ovo uopšte nisu deca (vojnik koji je proputovao sveta ne poznaje njihov jezik) nego da su npr. anđeli smrti? Kojima je, zbog njihove nevinosti, dopušteno da unište propalu i pokvarenu ljudsku vrstu (koja uništava sve oko sebe)...

Druga priča odvijala se navodno nedavno u Africi gde su Zapadni i Istočni blok ratovali jedan protiv drugog uz pomoć podbunjivanja nesrećnog stanovništva. To je ono što se u istoriji zove Hladni rat, koji je bio jako vruć na siromašnim područjuma „trećeg sveta“. Jedan ruski specijalac prenosi autoru priču, kako ju je čuo od maloletnog afričkog borca. Ovi su dečaci silom regrutovani, kratko obučavani i odmah bacani u vatru. „Meso za topove“. Drogiraju ih nekim tableticama i alkoholom, od čega skroz podivljaju. Nema mistike, njih dresiraju stariji. Samo im kažu da je tamo bolnica gde se prave bolesti za crnce (eids?) a leče zli belci i da tamo treba otići i sve pobiti, a oni odu i pobiju. Rasni rat.

            Zanimljivo da se u obe priče pojavljuju majke koje vape barem da dođe neko da nas sve pobije, i u svakoj postoji po jedna bela žena, simbol lepote. S tim što je u starom veku to prelepa robinja koju će pred samu kataklizmu silovati sifilistični starac (što će videti njegov sin). A u afričkoj priči to je Anđelina (da, ona!) koja usvaja dečicu po boji

pošto je prethodno celo selo testirano na sidu. Jedan dečak-mobilisani-ratnik daće da mu se na grudima istetovira njegova sanjana mama Anđelina, ali će ona na njegovim grudima izgledati crna.

U prvoj priči ne zna se ko je poslao decu, u drugoj su deca oteta i drogirana. Sve gerile koriste decu, dok ih regularne vojske samo ubijaju. Podsećam da tupih pubertetlija naoružanih do zuba, sa Madonom oko vrata i spremnih da umru sutra, ima i kod Markesa u Hronici jedne otmice. Desetogodišnjaci kod Ljose u Ratu za smak sveta puzeći unose u vojne logore mravinjake opasnih mrava. Ima ih u svim gerilama sveta. U državnim vojskama, ređe.Turci su ih uzimali kao danak u krvi pa ozbiljno i temeljno obučavali za rat. Isključivo se radi o dečacima. Testosteroncima.

Osim Jovanke Orleanke, za koju nije ključno što je žensko, nego što je devica. U tu „seksualnu nevinost“ kunu se sve monoteističke, bliskoistočne religije i sve njihove sekte i varijacije, zato što one ni u čemu drugom nisu nevine.

„...On se upušta u komplikovanu istragu...“ Ne upušta se. Ona mu se prosto desi, tj. kao da ga uvuku u istragu. Dok sedi kod ljubavnice za njenim kompjuterom, čekajući njen odlazak, pa da se baci na oralni-porno sajt, on slučajno naleće na vest da je budža Velemir Šarov posetio koloniju za besprizorne. Odmah zatim zove ga službenik Šarova, da dođe u bar Somalijski gusari gde se crne striptizete ne vide u mraku, i gde mu pijani aparatčik poverava da je Šarov opasan verski fanatik i seksualni apstitent, koji zapravo sprečava rešavanje pitanja huligana: „Šta misliš, zašto kod nas ne rešavaju problem besprizornika? Mi imamo dovoljno snaga da sve, bez izuzetka pošaljemo da studiraju na Oksfordu, obezbeđujući im najbolji pansion... To su sve Šarovljeve inicijative: smišljeno ih drže u gradskim džunglama. Ovde imaju najviše šanse da se iskažu. Njih stalno nadgledaju, kudikamo više nego taj šljam iz opozicije.

            Moramo se ovde, na žalost setiti i navijačkih grupa, Hrvati ih nazivaju kohortama, koje haraju po raspadnutim državama, za čiji račun? I oni takođe počinju kao maloletnici. Onaj ko njima manipuliše, ne dozvoljava da se njihovo pitanje reši.

Na kraju će se ispostaviti da je stvarno bila nameštaljka, da mu je čak i ljubavnica Aljka, bila podmetnuta, da su mu sve priče “servirane“, da nije bilo nikakvog pokolja u Velemiru koji su navodno izvršili klinci. Nameštaljka naravno nije režirana za novinara nego za glavonju Velemira Šarova (koji se zove kao grad) kome treba smestiti skandal. Glupi novinar je samo platio: žena ga ostavlja radi ljubavnice, a ljubavnica ga izbacuje radi aparatčika sa kojim takođe ljubaviše. Još pati i za kurvom Oksanom koju su ubili rođeni makroi, prema izvoru iz policije... Psihijatar Platon A, koji nije uspeo da izleči ni svog sina („Ovo je moj sin. On je lud. Mi šetamo.“) skuplja agresivnu, bolesnu decu u istoj onoj ludnici, gde je novinar nekad ležao pokušavajući da izbegne vojsku, pa nije ni vojsku izbegao niti je izlečen izašao. U toj ludnici na prozoru prvog sprata on vidi svoju ženu, kao pacijentkinju, viče „Gde su deca?“ a ona mu tiho odgovara: „Došli su neki ljudi i sve su nas pobili...“ kao i one majke u dve separatne priče, koje su to prizivale... Pisac poetski zaokružuje priču.

Nikad mi nije bilo baš jasno šta je zapravo slom živaca, kako to izgleda, šta rade ruke, šta noge? Ima li grčeva, kao kod napada epilepsije? Imali smo jednu sustanarku, štreberku, kad smo bili studenti. Učila je engleski rečnik napamet, onako redom, čitajući u sebi. Jednog jutra se zagledala kroz prozor i ostala tako dva dana, dok je nisu odneli u ludnicu, ali to nije bio slom živaca, rekli su da je dobila šizofreniju, od učenja. Posle je predavala deci engleski jezik i književnost.

Da li je novinareva žena halucinacija ili je delirijum? Priznajem, nisam shvatila. Ali mislim da to nije do mene, jer se 41 godinu sećam Kamijevog Kaligule koji kaže prijatelju:“ Lepa je tvoja pesma, Scipione, ali ako želiš moje mišljenje, nema krvi! Parafraziram:“Zgodan ti je roman, sine Prilepine, ali ako želiš moje mišljenje, previše krvi!“ Znači, više bi se dopao Kaliguli nego meni, što mu sigurno odgovara.