<<

 

  BIO JE TO ZLI DUH ILI NEŠTO SLIČNO

 

      

 

 

Haruki Murakami

„Bezbojni Cukuru Tazaki i njegove godine hodočašća“
izdavač: Geopoetika
Beograd, 2013.

 

 

            Da bi čovek, a i čitalac je čovek, čak i ako je žena, dakle da bi složio misli ili utiske, posle čudnog romana, nekad je dobro ukratko prepričati priču. Prvo radi provere da li priče ima (ako je to savremena književnost, procvala na bazi kompjutera) i je li priča shvatljiva. Te radi provere svog doživljaja i razumevanja radnje. Na FDU bi nas smatrali mental-invalidom ako ne možemo momentalno, u 1200 crt prepričati bilo koju dramu iz svetske književnosti. Ne biste verovali koliko ljudi ne može da prepriča Hamleta, a pogotovo Tri sestre. Dakle:

            Cukuru Tazaki (36) živi sam u Tokiju kao graditelj železničkih stanica, što je oduvek želeo. Kao srednjoškolac bio je deo drugarskog “kvinteta” koji se sastojao od dve devojke, Bele i Crne, te trojice momaka, Plavog, Crvenog i Bezbojnog Cukurua. Svi su u imenima imali boje, samo njegovo ime Cukuru znači “onaj koji pravi”! Družili su se vrlo harmonično u srednjoj školi i na početku fakulteta, kada je Tazaki otišao u Tokio, a ostali su ostali u Nagoji. Tokom jednog Tazakijevog povratka u Nagoju, prijatelji ga izbegavaju, sve dok mu Plavi ne kaže da je jednoglasnom odlukom izbačen iz grupe. Zbilja originalan zaplet!

            Tazaki je toliko skrhan da pola godine razmišlja samo o smrti. Sve dok se jedne noći ne probudi iz sna gde je spoznao užasno osećanje ljubomore. Ljubomora, mada samo u snu,  ga toliko rasturi da ga zapravo “digne iz mrtvih”.

            Nakon toga sna on se postepeno vraća u život, vrlo izmenjen, ali ponovo živ. Njegov profani život, studiranje uspeh na faxu, zaposlenje itd. kao da teče mimo ove duševne drame. Tokom oporavka se sprijatelji sa mlađim momkom, koga zove Sivi (boja je deo imena), ali ga i Sivi ostavlja. Bez reči. Posle čudnog erotskog sna gde Cukuru vodi ljubav sa obe izgubljene prijateljice Crnom i Belom (koje mu se često pojavljuju u snovima), ali se ovaj san završava felacijom koju obavlja Sivi, progutavši svu spermu. Posle buđenja Tazaki ne nalazi nikakve tragove polucije, kao što je normalno posle erotskih snova. Sivi se više ne javlja ali mu je za uspomenu ostavio tri ploče Listovih Godina hodočašća...     

            Tazaki je opet poljuljan, dok se ne zbliži sa Sarom, dve godine starijom agentkinjom u turizmu. Njoj prvi put u životu ispriča svoju pubertetsku traumu, kad su ga prijatelji izbacili iz društva, bez objašnjenja. Sara ga nagovori da raščisti tu situaciju, pronalazi sadašnje adrese njegovih prijatelja, i on nakon 16 godina kreće u obilazak, da bi saznao zašto je bio odbačen. Plavi, koji je postao uspešni prodavac Leksusa kaže mu da ga je Bela optužila za silovanje, pa su ga izbacili, mada on Plavi nije u to verovao. Ni Crveni, koji se bavi obukom korporativnog roblja, ne veruje da je Cukuru silovao Belu, ali je ona bila u strašnom stanju i stali su na njenu stranu. Bela, je na žalost pre 6 godina udavljena u svom stanu, a ubica, ni motiv nikad nisu otkriveni. Crna živi u Finskoj gde Cukuru odlazi da bi čuo i nju. Ni ona nije mislila da je on kriv, ali je spasavala prijateljicu koja je bila silovana, čak trudna (pobacila je spontano) pa je zapala u anoreksiju i tešku depresiju... Crna se kasnije udala za Finca, kolegu keramičara, otišla sa njim u Finsku i rodila 2 kćeri. U razgovoru sa Cukuruom ona shvata da je zapravo pobegla od Bele. Briga o njoj iscrpljivala je Crnu. Bela je uvek bila kao Snežana a Crna kao 7 patuljaka. Ona misli da je Belu zaposeo zli duh ili nešto slično. Niko ne pominje ludilo, ni histeriju, mada je očigledno da je Bela mučila ne samo sebe već i svoju širu okolinu. Svi oni su je voleli, pa su je trpeli i štitili. Cukuru se čak i pose 16 godina oseća kriv što ju je sanjao. Pominju se i zli patuljci kao u 1Q84, ali su ovde deo finske mitologije...

            Pred odlazak u Finsku Tazaki je slučajno video svoju devojku Saru sa nepoznatim sredovečnim muškarcem u vrlo intimnoj šetnji. Po povratku, on ne uspe da zadrži ljubomoru, kao što mu je savetovala Crna, nego ipak pita da li Sara ima drugog muškarca, kao što on, navodno, predoseća. Ne kaže da je video. Sara traži da je sačeka tri dana. Do srede.

            Roman se završava u utorak uveče. Cukuru shvata da će se, ako ga Sara odabere, odmah oženiti njome i pružiti joj sve što može, mada je to što on može malo, po njegovom mišljenju. Ako pak ona odabere tog drugog, on ne zna da li će preživeti.

            Razmišlja da li je Bela možda želela da rasturi taj kvintet u kome su svi bili seksualno inhibirani (Crna je želela njega a on je želeo Belu) i da je budući slaba procenila da će Cukuru izdržati da bude “ bačen u crno more, noću, kad niko ne vidi, pa da gleda kako osvetljeni brod odlazi a on ne zna kuda da pliva.” Cukuru je preplivao crno more, i izašao iz depresije, jer je on izdržljiv, miran i dobro centriran... Ali Bela, koja je bila slabija, i kratkog daha - ne preživi. Nju je neko udavio u nepoznatom gradu u koji se odselila...

            Praktično, roman nema kraj, što je logično pošto Cukuru ima 36 i čeka ga pola života. U tim ili bliskim godinama obično su Murakamijevi glavni muški likovi. I najčešće su slični Cukuruu, sami, trpeljivi, stabilni i bezbojni. Svi njegovi likovi su uvek pripadnici više srednje klase koji nemaju nikakvih materijalnih problema, pa mogu da se bave intimnim doživljajem stvarnosti. Nemaju velikih vrlina ni mana ili bar ne znaju da ih imaju. Uvek su lepo vaspitani, vrlo ljubazni, obazrivi i pažljivi, ali ponekad začudni. Često imaju vrlo nedefinisanu granicu između snova, seksa i onostranog sveta, kao da je san kapija među svetovima, što je dosta... uverljivo. Obično ima i po jednu odviše krhku i nežnu lepoticu koja završava u nekom obliku ludila, sloma, depresije, samoubistva ili ubistva. Zašto taj fatalizam Murakami vezuje baš za veliku žensku lepotu i privlačnost nije jasno. Osim ako je to tradicija u japanskoj literaturi koja mi nije dovoljno poznata. Mada, i kod Akutagave ima ona silovana mlada koja poludi... (pripovetka U čestaru, a film Rašomon) Ima i kod komšija Rusa, posebno kod Dostojevskog.

            Kao i u drugim romanima i ovde važnu ulogu ima, zapadnjačka, klasična muzika kojoj Murakami odaje pijetet veći nego svi zapadnjački pisci zajedno.

            E sad, šta nas privlači Murakamiju? Prvo to što on postavi zaplet odmah i to tako da ga je teško ostaviti, i posle nas kroz priču vodi sigurnom rukom. Drugo što se bavi velikim ali ne i ofucanim temama, samospoznajom, prijateljstvom, usamljenošću, sazrevanjem, izborom itd. A ne uobičejnim “velikim temama” kao što su, da izvinete, novac, vlast, uspeh, politika, rat, popularnost, moda, moć i slične balege. Drugo, što nema hrišćanskog licemerja ni reči poput “dužnost”, “krivica”, “obaveza” “pravda-nepravda”“gubitak-dobitak”“karijera” “čast-vlast”. Treće, što nam otvara zanimljivi svet japanskog života, njegovih sličnosti sa našim i naravno, razlika. Četvrto što nema prostakluka. A peto možda nije ni potrebno. Ili potražite sami.