DOUŠNICI I APARATČICI

 

 

 

 

 

           Sanjam juče popodne. Ko prilazim sa detencetom i mamom kući, ali nam neko june, rogato, ne da ući. Kudgod mi, ono pred nas i ne da se zaobići. Vidim, neće to lako ići, rešim da ga zamajavam, da bi mama i dete ušli, a ja ću se posle već nekako izvući i provući. June zadrto, ne da se odvući, naradih se ko pikador (jel' se tako zove lik koji začikava bika dok ga toreador ne smota?). Ipak odmamim ga. Moji uđoše, a ja tek tad shvatim da je zapravo june mene, a ne ja njega, zavaralo i odvuklo jako daleko od ulaza. Krenem ispočetka. Kad se stvori neka retka, a visoka, šuma puna razne rogate marve. Najveći i najjači, po metar raspona među rogovima, bahato se valjaju po crnim kaljugama, a neki mali prgavi isprečuju mi se između tih blatnjavih rupa i stabala. Kad god pokušam da ih zaobiđem, preskočim, provučem se - ne uspevam. Svi me gledaju kao da nemam šanse. Samo što ne muču „No pasaran!“ Srećom ne znaju španski. Povlačim se malo, pa napredujem, puno puta bezuspešno, ali se najzad dokopam ulaza. Kad tamo, skoro do kolena ukopan u crno masno blato, stoji crni, bik li je bivo li je i kakva je razlika, jebem li ga? Njuška mu pred mojim nosom, smrdi. U oči se gledamo, u njegovima ništa nema. Glava mu tvrđa od moje. Ne verujem. Ne znam da li bih ga sa raširenim rukama mogla uhvatiti za vrhove rogova, a i da mogu šta bih? Da mu kao Čak Noris zavrnem glavudžu ko piletu? Pa se probudim!
           Što je fakat bilo najbolje rešenje za san, ali na javi ne mogu da ga protumačim. Jasno je da će mi se isprečiti nešto moćno, jako, crno, blatnjavo, gadno, rogato a bez duše u očima. Samo ŠTA? Doveče mi cenzurisaše, na Fb priču Studentski pogled iz sobe za poslugu. Skinuše je kao „govor mržnje“. Priča naprotiv poziva na toleranciju i izbegavanje manipulacije masom... Ne kapiraju! Jutros mi na svakom semaforu crveno svetlo, a pred bazenom tvrdi portir da nemam plaćenih termina. U bazenu divlja infarkt plivač. To su oni što plivaju, ne u vodi, nego protiv vode. Udaraju i prskaju kao besni 5 minuta, pa posle dahću umirući pola sata. U crnom ronilačkom odelu! Zbilja. Crno gumeno odelo u toplom i čistom bazenčiću dubine 80-120. Da li je to onaj poslednji rogonja iz sna ili je neki od junadi, koji mi samo ne da plivati mirno? Ni danas ih ne razlikujem a uvek ih je bilo. Sećam se raznih blokada i zabrana koje su me verno pratile kroz čitav život i rad.
           Jednom su mi zamalo zabranili Šekspirovu komediju Dva viteza iz Verone u Pozorištu Dvorištu. Tu su svi bili zacopani u princezu Silviju, mada je ona glomazna, neprijatna, uobražena ali je kraljeva kći. Igrala ju je Gordana Marić sama na koturnama, pa jasno za glavu viša od svih ostalih. Tako smo je arogantnom napravili, da sam jednom neprilikom, kad je Goca dobila neku alergiju ja glatko uskočila u ulogu princezice-veštice. Slatku i lepu Juliju, igrala je šarmantna Danica Maksimović, ali niko je neće kad nije princeza. Vitez Protej (Envera Petrovci) toliko je zateleban u Silviju da se pretvorio u strašnog ljubomornog uhodu sa tri ruke, koji puca i u sopstvene naočari, kad mu odlete s nosa, pri naglom pokretu (na slici). Vitez Valentin (Komnenić Boris) tako je zacopan u princezu da na samu pidžamu opasuje mač da bi se tukao u dvobojima sa svima. Sa njima i inim proscima Kralj (Denda Dragoljub) ne može izaći na kraj, pa neće da izađe ni na scenu, dok mu sva publika ne maše lepo i zastavicama, od srca... A kad se svi narade mašući on uđe na trotinetu sa kartonskom krunom. To smo mi tako igrali bar 10 puta, kad odjedared dođoše dva-tri aparatčika u civilu i kažu da se mi rugamo visokom gostu (156 cm) iz prijateljske zemlje kome ja narod juče usrdno, i naravno dobrovoljno! mahao zastavicama na Terazijama. Traže da izbacimo scenu, ili će nam zabraniti predstavu. – Samo zabranite – kurčim se ja – publika će malo da se ljuti, ali će se novinari strašno radovati. – Oni, ipak nisu bili nadležni da zabrane, nego nam lukavo zakačiše novi debeli katanac na podrum gde smo držali rekvizitu, sa zastavicama. Momci iz Studentskoga grada, koji su radili sve tehničke poslove, obiše katanac, pre početka predstave. Dalje smo igrali, do kraja sezone, kao da se ništa nije desilo. Kad sam, godinama posle toga, srela Envera na Trgu republike, već je ličio na Telija Savalasa, ali je i dalje bio bolji glumac. Pođem da mu se bacim u zagrljaj, on se malo izmakne i kaže – Ti se usudiš da me poljubiš, u sred grada, u sred bela dana? – Ja, da, ako ti žena nije naoružana – smejem se, mada znam da nije mislio na ženu, nego na ratove. Na „međunacionalnu mržnju“, koja je izmišljotina najvećih korisnika međunacionalne mržnje. Nacije se ne mrze. Samo neki njihovi pripadnici. Oni izmanipulisani... Ne dam nikome da mi određuje šta da mislim, kako da pišem, šta da čitam, koga da volim a koga da mrzim, dali da pozdravljam svoje saradnike ili da gledam u crnu zemlju dok prolazim. Ne dozvoljavam, a to mi rade celog života. Šta li tek rade onima koji dozvoljavaju? Ne bih sad nabrajala koliko puta i zbog kakvih sve gluposti su pokušavali da mi zabrane neku scenu, ili predstavu. Ili malu izjavu. Ili bi mi otpalavarili pola satiričnog teksta, a objavili deo tako da ispadne tendenciozan. Ili pola autobiografske priče, ili bi mi iz prikaza knjige povadili sve duhovitosti tako da bude što suvoparnije i tupavije. Skidali su mi otkupljene komedije iz produkcije, i već gotove, najuspešnije predstave, sa repertoara. Štrihovali su me i zabranjivali svi od komunista, preko demokrata do pravoslavne crkve, i novinskih urednika svih boja, što ne bi i Fb. Ko da su njihovi doušnici i aparatčici pametniji?! Nisu, brate, to je ta vrsta homotupavensa. Skoro da mi je danas žao što nikad u životu nisam prekršila ni jedan zakon, čak ni bedni propis o parkiranju, kad sam već vazda ispadala nepodobna. Samo zato što odbijam da idem niz dlaku, što ne moram da šoram niz vetar, ni da duvam u istu tikvu.
          Ima vas sigurno još koji se sećate doba kad su svi pevali „Druže Tito, mi ti se kunemo...“ i kad su baš svuda, u svakom razredu, u svakoj kancelariji, iza svake šalteruše visile njegove slike. Onda je on umro, a ubrzo je umrla i ljubav prema njemu. Tada mi je jedan prijatelj na ef odelenju pokazao ormarić jedne pacijentkinje, gde su kao na oltaru bile Titove sličice, bistice, značke... Bežala bi bar jednom nedeljno i uvek su je pronalazili na njegovom grobu.
          Moj problem je što su meni, mada su to bila daleko bolja vremena nego ova danas, još dok je Tile bio živ, svi ti sa pesmicama i značkicama izgledali blesavi, a za ostale je šašava tek ova nesrećna žena što je ostala sama sa svojim ludničkim ormarićem. Tako mi i ovi današnji aparatčici i doušnici koji tvrde da je ljudsko pravo vikati po ulicama kako se jebeš i sa kim, a nije ljudsko pravo da napišeš šta misliš, izgledaju glupavi. Ne moram da čekam promenu trenda, kada će takvo ponašanje samo u ludnici biti normalno..

     

                                                                  <<