<<

 

 

INFUZIJA POZITIVNE ENERGIJE

 

 

 

Zahar Prilepin (Evgenij Nikolajevič)
GREH, priče
prevela sa ruskog Radmila Mečanin
izdavač: Draslar partner, Beograd, 2013.
tiraž: 1000

Zahar Prilepin  sa privatnim imenom Evgenij Nikolajevič, piše pod više pseudonima. Rođen u znaku raka, u selu Iljinka u Rjazanskoj oblasti. Ima samo 41 godinu, a otac je četvero dece i dvadesetak knjiga, koje izdaje tek od 2003. Rus sa „američkom“ biografijom (završio je filologiju, radio kao fizikalac, grobar, izbacivač, komandant spec. jedinice u Čečeniji, sada je novinar). Mladost proveo u Đeržinsku a danas živi u Nižnjem Novgorodu, bivšem Gorkom, divnom gradu (1.250 000 stan.) na ušću reke Oke u Volgu. Ima ljudi koji dobiju više životne energije od drugih. On je takav.

„U ovoj knjizi postoje neprocenjivi vitamini, kojih je tako malo u tekućoj književnosti, energija, hrabrost, radost, otpornost i nežnost. Obeležje velikog pisca nije sposobnost da stvori jak siže ili postavi veliko pitanje. Veliki pisac obavezno mora umeti da piše zarazno.“ Piše nam, na koricama, Dmitrij Bikov. Isto toliko koliko su retki ovi vitamini u savremenoj književnosti, retka je i istina na koricama knjiga u današnjem izdavaštvu. A ovo jeste istina.

Koji nam se dan u nedelji događa, je najlepša ljubavna priča koju sam do sada pročitala. Istina je, nisam neki ljubitelj jer je o ljubavi preteško dobro pisati, premalo je stvarno lepih reči, često ispada slinavo ili patetično. Kod Zahara, ne! On piše golim talentom, kao pesnik. Ima i znanje i zanat, ali piše tako nadahnuto kako mu samo može biti dato. Pažnju čitaoca drži nečim što ne mogu definisati jer ga nekako gutaš, kao kada si gladan, kao žedan, kao što dišeš. Samo te zgrabi, i ti juriš za njim. Čudesno. Onda usporavaš, jer, pročitaćeš, pa nećeš više imati ništa za uživanciju. To je valjda ono što Bikov zove „zaraznim pisanjem“...

Ništa nas nije moglo dirnuti toliko da bi izazvalo drugu reakciju osim dobrog i lakog smeha“ . Zaljubljeni žive svaki minut, ne znaju koji je dan šta li je sutra? Oko njih teče prilično surov život, koji ih i dodiruje, ali im ne može ništa. Štenci koje su hranili, nestali su, pa sumnjajući da će ih klošari pojesti, momak upada u klošarnik odakle jedva izlazi živ. Neka baba dopušta da njen ogromni bokser izujeda njihovu kujicu. Matori teatarski prvak prosi njegovu devojku. „Za sebe?“ pita momak šaljivo i veselo, pa „Za koga bi drugog?“ - smeje se sam sebi. A kakav je tek kraj! „- Danas je ponedeljak. - rekla je. Mada je bila subota. - A sutra? - pitao sam. Marisenjka je za trenutak ćutala. Nije razmišljala o tome koji je sutra dan, već je brzo odlučivala da li da mi otkrije istinu ili ne. - Neće biti nedelja - rekla je.- Nego šta će biti?-Marisenjka me je pogledala pažljivo i blago, pa rekla:- Sreća će nam biti sve veća. Sve veća i veća.“

I to je ta hrabrost koju pominje Bikov. Hrabrost da budeš srećan. Jedino što sam pročitala (davno) a bilo je blizu ovoga je Jesenjinov roman Urvina. Da li je Sergej bio iz iste Rjazanske oblasti, ili se meni samo čini? Ima dosta sličnosti između njih dvojice, samo što je Jesenjina ubio višak životne energije, koju nije usmerio a Zahar je uspeo da je usmeri. Obojica su iz seoskih, zdravih, sigurnih porodica, nežni, lepi daroviti, osetljivi, sa sjajem u očima, (samo što je Jesenjin imao još i kicošku frizuru, a Prilepin brije glavu prilježnije nego bradu). Manje se zna da je i Jesenjin, uz gitaru, pevao kuplete u veselim društvima, kao što Prilepin nastupa i snima spotove sa savremenim ... nekima...

Pripovetka Greh, čija je tema zamalo incest tj. strah od incesta i od svog sopstvenog tela, podseća na Čehovljevu priču Šala (Шуточка) zato što je sva u treperenju i očekivanju. Priča nije slična, samo atmosfera, mada se Šala događa na sankanju, a Greh na letovanju. Zahar se, kod babuške i dede, na selu, druži sa sestrama od strica, blizak rod, od kojih je jedna već udata i ima sinčića, koji se ne seća oca (jer je drugu godinu u vojsci) a druga je mlađa, ima dečka ali se lepi i za brata.  „Bilo mu je sedamnaest godina i nervozno je nosio svoje telo. Telo su mu činili Adamova jabučica, jake kosti, duge ruke, rasejane oči i usijani mozak.“ Odmah znamo s kim imamo posla, a pisac se pita zašto je život tako surov prema pubertetlijama.

Priče Karlson i Točkovi su o alkoholičarima. Iz njih ti je jasno zašto Rusi žive frtalj veka kraće od Ruskinja. Ubijaju se alkoholom. U većini zemalja ženski vek je duži od muškog za 2-10 godina. Osim u Avganistanu i još par islamskih država gde žene žive bitno kraće (od sreće?). Ali je samo između Rusa i Ruskinja tako strašna razlika. Nije mi to bilo jasno, mada sam znala koliko piju. Sad mi je jasno, kad znam kako piju. Ipak, jedan koji je zamalo pao pod točkove voza od 50 vagona, će se izgleda osloboditi (izlečiti)... Da li je to Zahar?                     

U priči Đavo i drugi autor prisluškuje život komšija. Tačnije, oni mu nameću svoje živote pošto svi žive u Hruščovki, tipskoj zgradi, jasno je iz koga doba, koja nije dobro zvučno izolovana, kao ni ove gde mi živimo. (Postoje i zgrade zvane Staljinke, za koje podozrevam da izgledaju kao ruski paviljoni na Karaburmi koji su stvarno dobijeni od Rusa.) Autor dakle sluša život dvojice studenata koje ne poznaje, ali zna da je jedan narkoman a drugi pokušava da ga „izleči“ zlobnim zakeranjem i pretnjama, mada nikad ne uspeva da mu nađe narkotike. Njega autor zove đavolom, ne znajući ni kako izgleda. Tu je još samohrana majka sa ćerkom tinejdžerkom i sa svojom dramom, zatim besni pedant sa sinom gejom i bolesnom ženom. Tokom hapšenja studenata, a policija vodi „đavola“ jer je u njegovom dušeku našla drogu (koju je sakrio narkos) autor ustanovljava da ih nije dobro zamislio i da ovaj Đavo zapravo strada nevin, što nije zaslužio, mada je stvarno antipatičan...

U pripoveci Šest cigareta i tako dalje srećemo celu kamarilu noćnih likova koji dolaze ili rade u noćnom klubu. Tu je barmen, kukavica koji ne brani ni sebe, a kamoli svoju drugaricu. Ružna kelnerica sa lepim nogama, potuljeni gazda kluba, dva izbacivača od kojih je jedan autor, pa striptizete, kurve i naivne fufe. Sve su statistkinje u muškoj priči. Stigao je prvo samostalni ljigavac, koji vređa sve oko sebe, kao da ima leđa. Kad leđa odu, on popije batine. Zatim „ozbiljni ljudi“ (kako ih zovu izbacivači) snažni i mirni, koji dolaze jednom mesečno, ponašaju se kao kod kuće i ne treba se kačiti sa njima. Muva se i Avganistanski ratnik od koga samo raste napetost, te kavkaski akcentaš. Pred klubom u preskupoj limuzini sede besna tajkunska naduvana čeda i nerviraju drugog izbacivača. Dolaze Moskovljani, jedan ogroman, drugi sitan mali koji pije sokiće na slamčicu i mrki im vozač od džipčine. Začudo baš će taj sitniš isprostirati po barama pred lokalom čitavo društvo „ozbilnih ljudi“ koje će izbacivači posle jedva potrpati u auto i poslati kući... u nameri da spreče pravu, veću nesreću.„Gledao sam filter cigarete. Ovo mi je noćas tek šesta. Kakva odvratna noć, čuva mi zdravlje. Ponekad stignem da popušim čitavu paklicu. A tek mi je šesta ova što sam je sad bacio i nisam pogodio pepeljaru..“ U svitanje kod kuće čeka ga budna žena premorena od deteta koje ne spava i plače. Moli ga da pogleda bebu, a on ide u kupatilo i dugo, oštro pere ruke, dok dete plače samo u sobi.... Istovremeno prilično mračno zbog realnosti a vedro, zbog autorove duhovitosti. „Razgovor im je kao i uvek u sličnim slučajevima (pred tuču) bio potpuno besmislen: - I šta ti hoćeš? - Jebe se meni, razumeš? - Odgovaraćeš. kunem ti se. - Nemoj da se kuneš...- Ne, šta ti treba, a? Posao izbacivača je dakle, da spreči pijane i urađene testosteronce da se međusobno poubijaju i naprave gazdi problem sa policijom. Lep poslić.

Beli kvadrat deluje, u početku, kao dečija priča, jer je ispričana iz vizure osmogodišnjeg dečaka. Zapravo je o deci i jedna je od najpotresnijih. Priča o Saši, najhrabrijem dečaku u dva sela, koji se tokom igre žmurke sakrio u zamrzivač pred prodavnicom, gde su ga našli tek sutradan... Dečak je bio Zaharkin uzor u svemu...

Neće ništa biti, je očigledno, potpuno autobiografska. Čak ni malim sinovima nije promenio imena za potrebe literature, nego je ostavio Gleb i Ignjat. Ajd' Ignjat, ali ime Gleb čini mi se da sam poslednji put čitala kod Tolstoja i da je bilo kmetovsko... Zapravo sve priče, koje su ispričane u prvom licu deluju kao autobiografske, proživljene, vidi se da Prilepin zna o čemu piše, ali nekako ipak ne veruješ da bi neko tako i toliko ogolio svoj život i dao ga čitaocu... A možda baš bi? Postoji ono što se zove „Slovenska katarza“ kad čovek ima potrebu da svoj greh ispriča javno i u potpunosti. Kad može greh, što ne bi mogle lične priče? Možda je cela ova knjiga (proglašena je za knjigu decenije u Rusiji) zapravo jedna slovenska katarza? Sve što piše na levoj klapni, kao autorova kratka biografija, nalazi se u knjizi kao fragmenti te biografiji, u pričama. I topla seoska idila i studenti grobari alkoholičari i klupski izbacivači, novinari i vojnici u Čečeniji... Ili je sve to možda neka piščeva igra sa čitaocem, fino izrežirana? I ako je tako, dobro je itekako!

Tu su čak i pesme, koje dokazuju da sam bila u pravu kad sam rekla da piše samim talentom, kao pesnik. On jeste i pesnik. Pesme doduše, nisam savladala. Teške su mi i slabo razumljive. Podozrevam da je to delom zbog prevoda. Pesme treba da prevode pesnici. Radmila Mečanin se u prevođenju snalazi od sjajno (klošarnik) do jedva (dalekometraš gde se verovatno radi o šleperu, dugoprugašu), ali za prevođenje pesama ovo možda nije dovoljno.

Poslednja priča Vodnik je najdubji mrak, što i treba da bude, jer se radi o ratu. Ispričana je u trećem licu, ali po svemu izgleda da je Vodnik zapravo autor. Ako je ovo moja zemlja, zašto puzim? Zašto ne hodam? Na kraju kratke „razmene vatre“ (kako to trgovački zvuči) ne znamo da li naš junak ubio tuđeg junaka, ili je tuđi smaknuo našeg, ali to i nije najbitnije. Bitno je da rat nema baš nikakvog smisla. Ukratko: čitaćemo Prilepina još. Rado ću ga za Novu godinu kao poklon - primati.