<<

 

DUHOVITO I TOPLO



 
    

 

 

Lazar Ristovski
JEDNOSTAVNE PRIČE
drugo izdanje, 2015. Laguna
 

 

        Više puta sam se pitala kako to da neki ljudi imaju toliko raznih talenata, a neki drugi ni jedan, ili bar ni jedan talenat u sebi nisu pronašli, ni odnegovali. Glumci često pišu i često pišu dobro. Ovako “iz taka” padaju mi na pamet Mira Stupica i njena Šaka soli, Šerbedžija sa pozajmljenim naslovom Do poslednjeg daha, Bekim Fehmiju Blistavo i strašno. Pa dve vrlo potresne knjige Žarka Lauševića, od kojih je meni draža Godina prođe, dan nikad. Sve ovo su autobiografske knjige, često glumci pišu i za pozorište ili film, a Laza je napisao priče što ipak nije baš čest slučaj. Mala zbirka od 13 priča navodi na pomisao da pisac nije sujeveran što je kod glumaca takođe vrlo redak slučaj. 

      Najzanimljivije u ovoj knjizi bilo mi je to što njegove priče kao da imaju žanr. Nešto što liči na pozorišni ili filmski žanr. Prva Gačac je skoro pa za decu, ili je barem mogla biti samo da je autor poželeo da je je još malo ”upegla”. Ovo je kompliment jer verujem Ršumu da se za decu piše isto kao za odrasle, samo bolje“. Majstor Toma, u čije su se nedavno adaptirano potkrovlje uselili gačci i ne daju mu da trene ni noću, ni danju, popodne, prelazi trnovit put od pokušaja da ih istera, preko pokušaja da ih spali, kada je skoro spalio kuću, pa sve do hranjenja ptica kad sazna da su dobili ptiće. Slaninom! Nisam znala da gačci jedu slaninu, ali što da ne kad golubovi otimaju pileće koske koje iznesem kerovima. Sigruna sam da bi priča dopala deci, oni vole sentimentalnost prema mladuncima.

       Melodramska priča Izdajničko srce, govori o čoveku koji je rešio da se ubije, jer mu je dosadilo često umiranje (od bolesnog srca) ali ga je spasila poplava kod komšinice, kojoj je hitno trebala pomoć. Posle poplave komšika pravi večeru, pozove ga i oni se zaljubljuju. Jes malo neuverljivo da će žena koja je imala poplavu, pa je komšija zavrnuo vodu celoj vertikali, baš da sprema svečanu večeru... Ne samo zato što bi imala osećaj krivice pred komšijama iz vertikale, kojima je zatvorena voda, nego kadgod se sprema hrana voda je neophodna mnogo puta, što za pranje ruku, što za namirnice. Ne znam ženu koja bi u takvoj situaciji pravila večeru za gosta. Ali što je ja ne znam ne znači da je nema. Ipak, bilo bi mnogo uverljivije da je večeru spremila pre poplave, a posle samo pozvala komšiju zbog zahvalnosti. Ili da ne stanuje u vertikali pa da se voda mogla zatvoriti samo njenom stanu.

           Melodramatična je i priča Ribar i balerina, meni je čak uverljivija od prethodne, jer mi nije upala u oko nikakva “materijalna greška” da mi razbija iluziju. Pošto pominje snimanje poznatih kadrova filma Podzemlje (kojih se odmah setimo), stvara nam iluziju da vidimo slike koje on opisuje. Ljubavna priča između dunavskog alasa i penzionisane balerine Boljšoj teatra, deluje nadrealno jer su oni toliko udaljeni na društvenoj lestvici da je potreban prenizak vodostaj trans- evropske reke, da se nasuče turistički brod, još i da bude tranzicija pa da se preprodaje gorivo - da bi se oni uopšte sreli.  Melodramatično! Otkad ja tvrdim da muškarci vole melodrame, a oni ih uporno pripisuju ženama.

            Priča Loš čovek čiji je glavni lik u mrtvoj trci sa glavnim iz priče Pansion za pse ima monodramsku formu. Mrtva trka ko je odvratniji. Da su pisane iz drugog lica ne bi se mogle čitati, ali iz prvog ispadaju duhovite.

            Meni je posebno zanimljiva priča Tranzicija, koju nam priča pokojnik, koji je možda ubijen, a možda je umro od srca: “Mislim da mu to nije bilo potrebno. Ja sam ionako već umirao od gušenja, od srca, od infarkta. Sad će ga bez ikakve potrebe osuditi za ubistvo.” To pokojnik, kao da malo žali svoga ubicu, odnosno čoveka koji je pucao u njega..

            Važnu ulogu u mnogim pričama igra Zemun, kojega Laza očigledno neobično voli i oseća ga kao svoj grad. On je, uostalom, počasni građanin Zemuna, živi na Gardošu i kaže da ima prekrasan pogled iz svoje kuće, koji ga odmah, čim ustane, inspiriše.

            Simpatično je što se na zadnjoj korici, tamo gde su obično hvalospevi, sam autor obratio čitaocima. Kaže ne veruje u hvalospeve.  S pravom, naravno, jer to su zapravo reklame za proizvod zvani knjiga. Ukratko, mogu da poreporučim ove priče, jer jesu jednostavne, ali nisu obične. Lako se čitaju. Doduše, lako se i zaboravljaju, ali šta smeta ako ste se lepo proveli čitajući ih.

            I da najzad odgovorim na prvo postavljeno pitanje: kako to da neki ljudi imaju toliko raznih talenata? Tako što imaju šta da kažu, ili da pokažu, pa traže sve moguće načine da to urade. Ili pak vole da se poigraju i zabave nečim, pa usput zabave i druge. Lepo od njih.