<<

 

 

ODMOR U KOLEVCI NACIZMA

 

 

Erlend Lu

MIRNI DANI U MIKSING PARTU

s norveškog prevela Mirna Stevanović

izdavač: Geopoetika

Beograd, 2010.

          „Kad bi čitao danonoćno ne bi pročitao ni 5% svetske literature“ davno je pričao Ršum. Deceniju kasnije situacija je još teža pošto je ekspanzija kompjutera dovela do inflacije pisaca, pa bi danas tokom svog čitalačkog veka (odkad nauči slova pa dok ne izgubi vid, um ili znatiželju) predani čitalac uspeo pročitati još manji procenat svetske literature.

          Ovo dodatno zaoštrava pitanje: kako birati knjige kojima ćemo posvetiti svoje dragoceno vreme? Da li da čitamo po svom afinitetu, proverene, poznate pisce, koje nakon treće ili desete knjige možemo smatrati pravim duhovnim prijateljima? Ili čitati informativno sve ono što izbije u medije, zbog neke nagrade, reklame, političke podrške itd. a da bismo bili obavešteni i u trendu?

          Lično sam za prvu opciju, pošto verujem da čovek najviše nauči kad ne uči, odnosno kad uživa u priči, zapletima i mislima umetnika a nešto ne verujem u nagrade jer je čak i Nobelovu za Mir dobio lik koji je bombardovao Mesec.

          Ipak mi se nameće pitanje: šta sam propustila dok sam po više puta čitala 10 Čehovljevih, 14 Dostojevskoga, 18 Šekspirovih, puno Tolstojevih, 19 Akunjinovih, 14 Markesovih, 10 Ljosinih, 8 Belovih, sve prevedene Makinove, 4 Ajarove kao i Pasternakove i Jesenjinove, onoliko Murakamijevih, 3 Arundati Roi, 5 Lorkinih, po 4 Brehtove i Brajsonove, mnoge Tvenove, sve Andrićeve, Nušićeve, Ćopićeve i Jergovićeve itd?

          Da li sam zato iz cele obimne kineske literature uhvatila tek par romana (Čekanje, Živeti...) pokoju priču i jednu pamflet-dramu, a sve ostale propustila? Da li sam zbog toga pročitala samo 5 ili 9 indijskih, pokoju meksičku i jedva 7,8 afričkih, računajući i El Sadaui robijašicu i Doris Lesing, nobelovku?

          U takvoj situaciji Norvežani i uopšte Skandinavci prošli su kod mene mnogo bolje od Arapa, pročitala sam ih bar metar računajući i dramske pisce koji su mi uža struka. Dosta u poredjenju sa jedva pola metra Arapa i Turaka, kojih je inače puno više nego euro-severnjaka. Od Norveških romanopisaca najviše sam čitala baš Lu Erlenda. 3 od 10 njegovih hitova. Od kojih me je Mulej oduševio, a Dopler baš i nije.  

          Mirni dani u Miksing Partu su zadržali moju pažnju do kraja, uglavnom zahvaljujući izvrsnom stilu, dijaloškoj formi i dinamičnom ritmu pripovedanja, a nipošto ne zahvaljujući tankoj pričici romana. Priznajem, ko mi ne zadrži pažnju, završi pod krevetom. Smatram da je posao pisca da čvrsto drži moju pažnju, kako bih do kraja romana odlučila da li ću zadržati njegovu knjigu ili ću je pokloniti nekome ko će ga više voleti. Jer može se naravno biti odličan pisac i ne sviđati se meni, kao Man, Lenc, Crnjanski, Kafka, Prust i svi sivi melanholici. I meki sentimentalni melodramatici kao... nije bitno!

          Miksing Part je Garmišpartenkirhen kad ga prevede na engleski automatski kompjuterski prevodilac. Norveški par, muž dramaturg u nacionalnom teatru a žena, ako se ne varam, profesorka nemačkog i velika obožavateljka nemačke kulture, dolaze sa troje dece, na odmor u čuveno bavarsko skijalište, mada nije zima i ne skijaju. Smeštaj su potražili preko interneta. Pošto Nemci koji izdaju kuću za odmor ne znaju engleski poslužili su se translejterom koji je sve preveo smešno i nakaradno. Nije doduše jasno zašto se profesorka nije poslužila svojim prefektnim znanjem nemačkog jezika? Zato što sporazumevanje mora biti na engleskom ili zato da bi pisac sebi omogućio dosta duhovitosti na račun translejtera pa čak i svom liku, dramaturgu, par zajedljivih netrpeljivosti prema Nemcima i Bavarskoj kao kolevci nacizma. Jer Nemci zaboga ne govore Engleski! Pa ni Englezi ne govore Nemački! Ne zaboravimo da je engleski uveden kao službeni u SAD sa samo 2 glasa prednosti u senatu. Da su ta dvojica imala grip danas bi funkciju esperanta vršio nemački. Zato oni ne ljube engleski. Osim toga ako možeš na materinjem pričati sa 80 miliona ljudi, zašto bi želeo da pričaš još sa nekim, pogotovo ako to zahteva bubanje?! Ipak, mada su dramaturgove opaske na račun nacizma prilično otrovne, one uvek dobijaju protivotrov njegove supruge dojče-ljupke, koja tvrdi da „današnji Nemci nemaju ništa sa zločinima trećeg rajha“! Što ostaje bez komentara, kao da je istina. Mada bi se o tome dalo diskutovati. Danas je vrlo moderna teza da su svi Nemci maltene žrtve nekolicine svojih sunarodnika nacista... što je možda donekle i istina... ali setimo se i Bela kod koga piše: “Svi smo mi njega obožavali!“ Firera Hitlera. A to se može videti i u sačuvanim dokumentarcima. Ali danas kad su ponovo vodeća sila u Evropi moramo im verovati da su nevini i da su mnogo veći zločin počinili Srbi možda ubivši 7000 Muslimana, nego Nemci istrebivši 6 000 000 Jevreja... Kao što su prvi genocid na svetu počinili Turci nad Jermenima a nipošto Britanci nad indijancima, Afrikancima, Indusima i ostalima... Zato što u ratovima, sudeći po priznatoj istoriji, (koju piše pobednik) obavezno pobeđuju slabiji, malobrojniji, gladniji, lošije naoružani, milosrdniji, časniji, oni koji manje ubijaju i nikad ne čine zločine...Oh yes! (I koji pišu istoriju!)

          Saznaćemo da su Garmiš i Partenkirhen bili dva gradića dok ih her Hitler nije spojio na opšte ogorčenje ali bez ičijeg protivljenja. E to ogorčenje ali bez protivljenja je ključ nacizma      kako tada, tako i sada! Ako mislite da ga više nema, čitajte grafite, gledajte vesti...

          Ali Mirni dani... nisu roman o kolevci nacizma nego o licemerju braka. Teleman, dramaturg, suprug i vrli obožavalac sexi tv kuvarice Nejdžele jedne noći sanja svoj sexi trio sa Kejt Buš i Nejdželom, ali ga supruga probudi usred provoda i još se raspituje otkud mu erekcija i da li je sanjao nju!? Ha! takvo pitanje stvarno može da postavi samo profesorka i trostruka majka sa tegla cvikerima. Razumna žena zna da realan muž ne sanja svoju bračnu polovinu. Zašto bi sanjao ono što ima na javi? Po čemu bi se onda razlikovao san od stvarnosti? Uopšte, oni dosta razgovaraju o seksu, ali bez realizacija, jer nakon takvih razgovora svako normalan izgubi volju. Ona mu npr objašnjava kako je „počela da razvija alergiju na njega“. Kad je dotakne, ona se ospe. Prilično metaforično. Izgleda da intelektualno-malograđanski dijalozi upropaštavaju libido, te se profesorka kresne sa stanodavcem inače neprivlačnim Bavarcem. Pa se pohvali mužu. Valjda da „osveži“ brak.On se povređenog ponosa iseljava u neku sobu u Garmišu, baca se na prežderavanje, opijanje i sanjarenje o Nejdželi. Odlučuje da oslobodi svoju divu, iz kandži zlog milijardera matorog jevrejina Sačija koji je poseduje kao lep umetnički predmet, ali ga sprečavaju Sačijeve gorile.

          Taj Teleman je zanimljiva kombinacija antinaciste i antisemite. Što deluje kontradiktorno ali je vrlo realno, pošto je lik dramaturg koji nikad nije napisao dramu. Zna šta i kako drugi treba da pišu, ali lično ne može da napiše ni naslov. Kreativno sterilan.

          Većina čitalaca verovaće da je ovo neka metafora, jer on stalno hvata neke beleške i vadi se na razmišljanje o pozorištu, pa izgleda kao da ga je pisac pisao sa ljutom ironijom. Neki će čitalac pomisliti da se metafora odnosi na ubrzani porast nacionalizma u Izraelu, što je donedavno smatrano nemogućim, zbog istorije Jevreja. Tu ideju će podržati i vrlo bizarna činjenica da supruga Telemanu za rođendan poklanja Istoriju antisemitizma... možda sa željom da dokaže kako ga nisu izmislili Nemci? Nego možda stari Egipćani, Francuzi ili Španci?

          Ali na žalost - ovo nije metafora nego tužna istina! I ne odnosi se na fašizam i Izrael nego na savremene Dramaturge. Znam bar desetak obakvih kao Teleman, udubljenih i ulubljenih intelektualaca-sterilaca koji vladaju beogradskim teatrima ali nisu u stanju da napišu ni SMS poruku, a kamoli dramu. Logično da takav lik postaje fan „postdrame“ odnosno scenske destrukcije. Koju normalno obožavaju svi koji nisu sposobni za konstrukciju. Kao što preziru publiku jer nema šanse da joj se svide. Jednom rečju umetnici tipa „kiselo je grožđe“ kakvi danas vladaju zapadnim i našim (srećom praznim) teatrima. Zanimljivo da se ova mračna, gadna suicidalna i agresivna „ in yuor face“ dramaturgija inače engleski izum, najbolje „primila“ baš u Nemačkoj.

          Jezik se ne prima ali morbidne drame se primaju, indikativno zar ne? Stvar estetike... koja je sestra etike (i samohrana majka po-etike).

          Teleman se posle, naravno zbog dece koju to uopšte ne zanima, pomiri sa ženom ali reši da se ugoji još više, i postane pravi krmak.

          Jer je, po njemu, baš to pravo pozorište. Biti krmak.

          Dakle, to nije osveta.

          (Znam jedan dugovečan bračni par. Otac se od muke i navike davno propio, mamica se od iste sreće proždrala, pa se svađaju ko je više para potrošio na svoj način samoubijanja. Nisu se razveli, jasno, zbog dece koja su već blizu tridesete i dosta im je roditeljskih frka...)

          Amin!