<<

 

CAR  SAVREMENE BELETRISTIKE

Erlend Lu

MULEJ,  roman

prevele sa norveškog Sofija Bilandžija,

Nataša Ristivojević Rajković, Mirna Stevanović

Izdavač: Geopoetika

 

PADAMO. VOLIMO TE. RADI ŠTA HOĆEŠ. TATA

(sms poslat iz aviona iznad centralne Afrike u aprilu 2005.)

 

          Ovako počinje roman Mulej. In medijas res. Dramatično. Direktno. SMS je poslat Juliji, četvrtoj članici porodice čija tri člana Mama,Tata i Brat upravo ginu u avionskom sunovratu. Julija ostaje sama pre svog 18-og rođendana. Ruši se čitav njen divni, bogati, ušuškani svet. Život pun ljubavi i porodične podrške. Simbol tog porodičnog zajedništva i nežne topline je sama reč Mulej kako su svi u porodici zvali muzej, zato što ga je tako izgovarala Julija, dok je još učila da govori. Sada više niko osim nje ne zna šta znači ta reč... mulej...

          Roditelji su odveli brataToma na nagradno putovanje po Africi, jer je uspešno završio Pravni fakultet i dokazao da je ozbiljan momak, kao što je od njega zahtevao otac. Julija je želela da putuje sa njima ali je ostala kod kuće jer se školska godina još nije završila. Tom je doduše želeo da bude pisac, ali mu je otac mirno i argumentovano dokazao da je to  neozbiljno, rizično i da pisanje zapravo uopšte nije delatnost za ispravne ljude poput njih koji delaju, a ne pišu. Julija koja se sada jedina seća tog monološkog razgovora, u svemu se slagala sa Tatom, a i Tom ga je naravno poslušao, zbog čega je i odveden na nagradno putovanje - gde je poginuo. Zajedno sa roditeljima.

          Dok je još bio neozbiljan Tom je imao i voleo jednu devojku Keramičarku takođe neozbiljnu, sa kojom bi možda više voleo da putuje, nego sa roditeljima,  ali ju je ostavio opet zbog tatine pametne i ispravne argumentacije u vezi njenog porekla i zanimanja. Umetnici su zaludni i nepredvidljivi...

          Jako je zanimljivo kako cenjeni, priznati, renomirani, bogati i važni ljudi, koji i decu koja ne znaju da govore vodaju po muzejima, istovremeno umetnike smatraju manje vrednima?!

          Da li je TO Tata shvatio tek pri padu i da li zato piše Juliji onu zagonetnu  rečenicu: RADI ŠTA HOĆEŠ. Pre nego što se avion „sudario sa Afrikom“ otac je valjda razumeo da ih njegovi razumni argumenti nisu sačuvali od tragedije... što je ludost možda mogla? Čak i kada nikog ne sačuva, ludost barem preuzme krivicu, a kako pamet može da bude kriva? Osim toga ludost je zanimljiva a pamet je dosadna... jedino što za ludosti treba hrabrosti. Julija ima svu hrabrost ovoga sveta - jer je spremna da umre. Ali otac to nije znao kad joj je ovo pisao.

          Naravno, da biste shvatili pravo značenje ove obične rečeničice morate da pročitate čitav roman. Koji je inače pisan u formi Julijinog dnevnika.

          Ona piše dnevnik po preporuci psihijatra koji pokušava da je izleči od depresije i suicidalnih namera. Prvo samoubistvo pokušaće na školskoj priredbi, vešanjem, pred uvaženom publikom, ali joj neće uspeti jer je kupila planinarski konopac koji se ispostavio vrlo rastegljiv, pa se samo ugruvala. Budući bogata naslednica i pripadnica visokog društva ona ima podršku svoje okoline, škole, prijatelja, tatinih partnera iz advokatske kancelarije, dalje rodbine. Nađu joj elitnog psihijatra Geira, prijateljica Konstans joj kupi kuče protiv depresije, a tu blizu je i keramičar Kšištof koji lepi pločice u drugom bazenu. Poljak će čak jednom u pripitom stanju, pokušati da je uteši fizički, pa će posle hteti da umre od stida...   

          Psiho-Geir nije imao lek protiv tolike tuge, ali pokušava metodom „izvana ka unutra“ da je vrati na prihvatljive životne navike, tako što je tražio od nje da piše dnevnik, da ide u školu metroom, da ćaska sa drugaricama, da nosi užinu od domaćeg hleba i naravno, da učestvuje na školskoj priredbi, misleći da će, ako bude izgledala kao sve druge devojke jednom stvarno postati kao sve druge.

          Julijina teška depresija opisana je u njenom dnevniku nimalo patetično, pre bi se moglo reći bizarno, ali je baš zato uverljiva. Ona besomučno  gleda prenos Olimpijade. Trči. Skraćuje kosu. Planira samoubistvo, ali neće u afektu, nego da bude sigurna šta želi. Bira opasne svetske destinacije sa Forbsove liste. Nema snage za Avganistan ali Demokratska republika Kongo bi joj odgovarala jer zemlje koje u nazivu imaju „demkratska“ nikad nemaju demokratiju i tamo ne procesuiraju ubice, a ona ne želi da neko robija zato što je ubija. Iztrči celi Londonski maraton za 444 minuta. Piše priču o Sunčici koju je zaposeo đavo...

          Nakon fjaska na školskoj priredbi otišla je na lutanje po međunarodnim aerodromima, gde hvata ili sačekuje avione u raznim neplaniranim pravcima i najčešće ne napušta aerodrom. Osim ponekad, npr u Seulu gde traži olipijskog pobednika u trčanju na ledu Hjun So An-a, čiju pobedu niko nije očekivao, a njoj se dopala njegova nepredvidljiva taktika preticanja protivnika. Ulazi s njim u egzotičnu, kratku i burnu avanturu, pa - odlazi iz Koreje, iznenada kao što je i došla. I čitalac će da zaluta u tim njenim lutanjima i letenjima po svetu a sigurno neće zapamtiti šta je bilo prije a šta kasnije, očigledno je autor tako hteo i uspeo. Leti kao muva bez glave. Na nekom aerodromu je uhapse slučajno otkriju da je trudna, zbog čega je odmah puste...

          Najzad dolazi na Kanarska ostrva, gde je u međuvremenu njena ispravna prijateljica Konstans pobegla sa oženjenim, duplo starijim i duplo ispravnijim ocem dvoje dece psiho-Geirom. Njima će se javiti tek danima po dolasku kad jednom ne bude mogla da ih izbegne. Tu, u Plaja del Ingles sazreva njena ideja da ukrade mali sportski avion i sudari se sa Afrikom, kao i njena porodica. Ona je relativno blizu. Afrika. I rok se nametnuo sam. Stvar treba obaviti dok beba ne oživi jer nema prava da ubije dvoje. Ona, izigravajući normalnost, lukavo i precizno sprovodi svoj naum, piše testament gde ostavlja Kšištofu (koji joj čuva kuću, hrani kuče popravlja sve i zove svaki dan) milion kruna, kuče i Mercedes, a od prodaje luksuzne kuće i svega ostalog naredi da se osnuje Fond za pomoć samoubicama. Sprijateljuje se sa momcima i curama na sportskom aerodromu, zavodi koga treba, laže, muva, proverava, uči da vozi aviončić i najzad, pošto je poslala testament u Norvešku tako da ne stigne pre njene smrti, ukrade jedan aviončić, preleće more, ostaje bez goriva i sudari se sa Saharom.

          Probudi se u okeanu peska, shvata da opet nije uspela, opsuje 144 puta, oseti pokrete bebe u stomaku, pa više nema prava da se ubije, odluči da preživi, ali su realne šanse da će ipak skapati od žeđi ili od vrućine baš kad je poželela da živi. Nakon nekoliko dana čekanja, zatim hodanja po Sahari, ona dolazi do mora i sruši se... Ipak nalazi je neki vozač i sve će se završiti srećno.

          Koliko i kako srećno pročitajte sami, neću sve da vam otkrivam, pa da se hvalite po kafiću kako ste čitali hit, kao oni što nauče siže Hamleta sa interneta. Jeste važno ŠTA priča priča, ali je važnije KAKO priča. Zato treba čitati pisca a ne samo prepričavača.

          Kad je jedna devojka videla ovu knjigu u mojim rukama, pitala me:

          - Odakle ti Erlend Lu?

          - Od Goce, pozajmila od Aide...

          - On je car!

          Čuj: Car! Mladi baš vole Erlenda. I mi smo kao mladi imali neke svoje omiljene pisce, ali ih nismo nazivali carevima. Prosto to nije bio kompliment. Mislim, car. Kompliment je tada bio - Genije! Mi smo i folirali na drugačiji način, jer nije bilo interneta. Neka moja sustanarka, danas proznata glumica, preteglila je sve moje knjižurine u svoju sobu jer joj je dolazio na piće neki intelektualac sa lulom. Naravno da ih nije pročitala, kao ni folirant sa lulom...

          - Jesi čitala Dopler? - pitala me Erlendova mlada obožavateljka...

          Nisam. Nuđen mi je ali sam odbila kad mi je rečeno da se radi o liku koji je napustio civilizaciju i otišao da živi sa losom. Nekako me to nije privlačilo. Da sa pokušala možda bi me privuklo...

          Zato je važno kako preporučujete knjigu. Ja vam ovu preporučujem toplo.

(jer Afrika igra jednog od glavnjaka).