<<

 

 

SVI SMO MI MALA KOLATERALA
U RATU MARKETINGA I MEDIJA ZA TRŽIŠTE
 


 

 

 

Erlend Lu POPIS
izdavač: Geopoetika
Beograd, 2015.
sa norveškog preveo Radoš Kosović
 

Ako imaš 65+, zaspiš oko ponoći i probudiš se u keca, bez šanse da nastaviš san, nije najbolja ideja da se mašiš ove knjige. Mada ima zgodan, čitljiv font i nije teška za ležeće čitanje. Ima samo 130 strana i neće te ubiti, ako re uspava.

Stičem utisak da je to mala Luova osveta što izdavačkim kućama, što marketinzima njihovim koji su se nakotili, mada pojma o knjigama nemaju. Obaška kritičarima! A ni starije pesnikinje, ne ljubi ič. Imam razumevanje! Bliži mu se ta dob, a neko kome se bliži ono neumitno, mrzi što mu to dolazi jer ne može ništa učiniti. Kao kad se gojiš i zamrziš debele ljude, tako i kad počneš da stariš (pisac je rođen 1969, 18 godina posle svoje junakinje) ne voliš matorce, kakav ćeš uskoro postati. Njegova priča teče glatko, tema je zanimljiva, naručito piscima, ima dobro zapažanje, zna šta će da kaže, pa to i napiše. Ubaciće i bizarnost kada zatreba, ume, ima mašte i zanata.

Ne kažem da je knjiga dosadna, ali izgleda kao da je imao ugovor sa izdavačem, kratak rok, a ideju baš i nije, pa je rešio da ih malo opljucne što mu sede za vratom kad bi rađe malo cugo ili nešto drugo. A proizvođači knjiga hoće na vreme da dobiju proizvod koji ima svoje potrošače. I njima vladaju zakoni tržišta i marketinzi koji ni o tim zakonima, a pogotovo o knjigama, a “pogotovije” o poeziji nemaju pojma. Broje samo potrošače čak i potrošače poezije!

Nina Faber, perspektivna pesnikinja davnih sedamdesetih XXv, nakon dužeg vremena izdaje novu knjigu pesama “Bosfor”. Njen urednik obazrivo je zove da je umiri i pripremi jer dve, tri izašle recenzije nisu baš najsjajnije. Prethodno se već bila iznervirala šta je o njenoj knjizi i na njenoj knjizi, na zadnjoj korici, napisao nekakav mrketing-lik koga su pustili da se dokazuje.

Posle urednika javlja se mastiljar knjižare u kojoj je trebala potpisivati knjigu, i kaže da je to na žalost otkazano zbog “popisa”. U šta ona ne veruje. Lik pominje još par usranih kritika, koje je urednik preskočio, a ona pođe da vidi baš ima li tog popisa!? Nema. Nađe kancelariju službenika, čeka ga dok se ne ispostavi da je to neka debela gmazina. Posvađa sa s njim i slučajno ga gurne na nekakav orman. Trapavi gadno padne, udari glavom i ispusti dušu, ako ju je imao. Ili samo prestane da diše. Nina, koja je prestala pušiti i piti, uzima njegove cigarete i upaljač, te odlazi kod svog starog psihologa, povremenog seksualnog saradnika, čak prijatelja, kome mora platiri za razgovor, pa se malo cenjka. Ne kaže šta je uradila već misli da “ bi trebalo da imamo sex…” Možda Norvežani to kažu tako engleski, ali na srpskom se to kaže drugačije, što i nije najbitnije. Odlazi od njega bez seksa, nađe neku posebno gadnu kritiku objavljenu u studentskim novinama, traži i tog kritičara i to u stanu gde ovaj živi sa još 4 studenta. Predstavlja se kao njegova baka. Dok ga čeka, okupa se, pretrkeljiše mu celu šlampavu sobu, nigde nema poezije već samo knjige o genocidu! Lažni unuk voli genocid.

Najdeblja je knjiga koja dokazuje da su komunistički režimi pobili najmanje 80 miliona svojih ljudi. U njoj je o’ma iza Ruande - Srebrenica! Pominje se dva puta. Višemilionski bilans leševa Belgijske višedecenijske eksploatacije Konga pominje se jednom (u drugoj knjizi, jer Belgija nije socijalistička), bez cifre, a Srebrenica čak dva puta, takođe bez broja žrtava. Jer genocid je genocid, belgijski milioni ili srpske hiljade, to su nebitni detalji. To je politički marketing.

Shvatam zašto neki tvrde da je revizija istorije i moderna odbrana fašizma započela odavno i da je najrazvijenija u Kvislingovoj Norveškoj. I ako sam prilično sigurna (po njegovim ranijim knjigama) da Lu nije fašista, niti im je sklon, utoliko me više brine kako mu se glatko uvukla u knjigu ta Srebrenica. A kad se ona ugnezdila iz marketinga vesti, ko zna šta se još tu uvuklo odnekud… iz političkog marketinga.

Eto tom će debelom knjižurdom stara  pesnikinja obeznaniti mladog kritičara, gde ima neslučajne neke simbolike…

Koja postaje nejasna kad mu se onako onesvešćenom ili mrtvom još popne na kurac, koji mu se autonomno digao. I svrši!

Ili ovo Erlend odprilikativno upozorava na ekspanziju ženeske moći?

          Što bi rekao N. MihalkovRazlika između nas i Zapada je u tome što je kod nas pre vek i po gladni student ubio babu zelenašicu. Mi i dandanas čitamo i mislimo o tom zločinu i kazni. A kod njih na početku filma uleti maskirani naoružani ludak, pobije buljuk ljudi, film ide dalje a ne znamo ništa o pobijenim ljudima, koga su imali, ko je plakao, sahranio ih...“

Ovde pijana matora pesnikinja ubije knjižarskog službenika, a prebije i siluje studenta kritičara ali pisac nema potrebu da nam kaže šta je bilo sa žrtvama, jer su babu pregazila dva tramvaja, dok je plesala na ulici.

Prevod ove knjige pomogla je agencija NORLA. Neko je pomogao i predstavu u Narodnom pozorištu koju je po norveškom teksu režirala Vida Ognjenović, vrativši se otuda iz naše ambasade. Pristojne zemlje pomažu prevođenje svojih književnika i igranje svojih dramatičara, jer šire svoju kulturu. I to su kapitalističke zemlje, ali kod njih nije baš sve privatizovano.

Kod nas, gde jeste, država ne pomaže plasman pisaca, osim možda akademika ili ambasadora, ali svi upravnici pozorišta mogu da pozovu gostujućeg reditelja iz Poljske, Rumunije itd, pa će taj gost i u svojoj zemlji režirati njihov tekst. Izdavači mogu da štampaju (uz pomoć tuđe vlade) njihovog pisca, pa će i izdavača neko tamo štampati. To se ne zove privatizacija međunarodne saradnje, jer ona službeno ne postoji.