PREDUGA I TUŽNA PRIČA O ČUDIMA
(nije za 65+, a nije ni za mlađe)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Jedne zore, krajem oktobra 2020. probudio me je iz sna gadan grč u levoj potkolenici. Lako bi me ubio da je dohvatio srce. Dva dana sam šepala, a onda više nisam ustajala iz krveta. Tek posle mesec dana uspela sam da siđem sa trećeg sprata bez lifta i odem do lekarke. Zakazala mi je fizijatra tek za 20 dana, jer nije bilo slobodnih termina. Fizijatrica mi je zakazala terapiju, za još 20 dana. Nekada su davali do tri terapije dnevno, ali im je ograničeno na dve, zbog štednje. Kontrolu mi zakazaše za još 50 dana.

Posle ukupno 120 dana došla sam sa štakom, jedva hodajući. Prepisala mi je laser. To traje 5 minuta ali se čeka satima pošto doktorka radi sama. Puno je pacijenata, jer drugo lekarsko radno mesto nije popunjeno, Štednja!

Potkraj terapije počela je priča o koroni pa je na ulazu u Dom zdravlja sedela apatična sestra, sa maskom oko vrata i čačkala svoj telefon.

Sutradan me druga već uspaničena sestra jedva pustila na terapiju!  

Odčekala sam stojeći, jer sam jako teško ustajala sa klupe, a bilo me stid da me lekarka čeka. Kad me prozvala zamnom je ušao krupan muškarac tražeći prioritet za svoju majku. Tek tada sam iza njega videla sitnu staricu koja je visila na visokim štakama. Naravno da sam ih pustila preko reda, baka je bila jedva živa, ali je doktorka nažalost rekla da sačekam u ordinaciji, pa sam slušala ovakav razgovor, dok je ona čitala nalaze:

- Ali… ovo nije za nas… Njoj je operisan kuk pre samo mesec dana, to je za banju… jooj… pa ona … ne može ni u banju…

- Treba da dobije onaj dodatak za kućnu njegu… - veli sin.

- Za dodatak ste vi sami mogli doneti nalaze, ja bih potpisala, niste morali da dovodite majku u ovoj situaciji…-  i potpisuje, dok pita još.

- Gospođo, kad ste operisali dojku?

- Nijesam operisala, nestala je sama. - reče baka, a njen sin dodaje

- I kuk je nestao, pola ga nije bilo kad su je otvorili…

- Jel’ vas boleo kuk? - doktorki je jako neprijatno što ne može da pomogne

- Jes, boljelo je strašno…

- Pa ja… ja evo mogu da pogledam kako vam je zarasla rana... - reče lekarka, tek da se stara žena ne oseća besmisleno što se mučila dovde.

- Pa lepo vam je zarasla, za samo mesec dana, odlično… - kaže a sin će

- Pa zdrava krv, zdravo sve…

Kad izađoše, mi ostadosmo kao smrvljene.

- Nadam se da će ozakoniti eutanaziju pre nego što ja dođem u njene godine. (mrmljam ja, mada znam da nisu u pitanju godine, nego rak.)

- Ja nikad ne bih mogla da predložim eutanaziju. Nikad! Uvek se nadam da se može desiti neko čudo, da će se desiti čudo… - veli fizijatrica tužno.

- Ne bih ni ja mogla za drugoga, ali za sebe bih. Zašto produžavati mučenje i poniženje? To nije život…

Doktorka koja veruje u čuda me je ponukala da se prisetim svih čudesnih izlečenja o kojima sam ikada lično čula od ljudi koji su ih doživeli. I da proverim da li se ona sa pravom nada čudu. Terapija mi je prekinuta kao i svima ostalima, “dok ovo ne prođe” pa sam imala vremena da razmišljam i prisećam se… Pogotovo kad je uvedeno vanredno stanje i policijski čas i kada je nama starijima od 65+ zabranjen svaki izlazak iz kuće, pod pretnjom drakonskih kazni. I to kao za naše dobro! Imala sam vremena da se prisetim svih priča o medicinskim čudima koje sam ikada čula…

 

Tata mi je pričao da je 1943. vraćajući se u šumu od majke, gde je išao po so, našao ranjenog partizana na Papuku. I da ga je nosio lutajući tri dana i tražeći Bučje, gde je bila zemunica, sa partizanskom bolnicom.

- Nije mogao da hoda. Iskrvario, valjda. Na levoj plećki imao je otvorenu, ucrvanu ranu, nikad ranije to nisam vidio, jako sam se bio uplašio tih crva.. Sutradan je naišao neki seljak, ali kad sam hteo da ga zamolim za pomoć, on se upišao od straha i pobegao… U ratu vladaju strahovi, a ne heroji…

- Je li preživio, taj ranjenik? - nestrpljivo hoću da čujem kraj.

- To jeste preživio... Poginuo je iduće godine pri oslobađanju Beograda. 

Dugo me je mučila ta priča o ucrvanoj rani, sve dok, puno kasnije, nisam negde pročitala, da postoje ti neki crvići koji se odnekud pojave u zagađenoj rani i spase ranjenika, jer se hrane bakterijama koje bi inače izazvale sepsu. Meni je to čudo! Na žalost nema crva za spas od smrti.

Često idem preko onog groblja Oslobodilaca Beograda. Ima Slavonaca, ali im nema imena.

 

Stric Luka je radio u Borovu kao obućar, a stanovao sa ženom i dve male kćeri u Vukovaru. Svake godine bilo je obavezno snimanje pluća jer je još harala tuberkuloza. Jedared ga je lekar pozvao na razgovor i objasnio mu njegov snimak. Kaverne su otvorene i umreće za naviše dve nedelje, neka se oprosti sa porodicom. Nije vredelo što je tvrdio da se nije ni zakašljao, da ne puši i potpuno je zdrav. Doktor je bio siguran u snimak. U autobusu kojim je oko pola sata putovao do Vukovara, čika Luka se zakašljao prvi put i odmah pljunuo krv. Kod kuće je legao u krevet i počeo da se oprašta sa ženom. Za samo sedam dana potpuno je zanemoćao, kad je iz Borova stigla vest da mu je umro kolega od galopirajuće tuberkuloze, a da mu se na snimku ništa nije videlo. Neko je pobrkao snimke, a moj stric je uskoro ustao sasvim zdrav. Odgovorno tvrdim da nije bio kukavica! Posle pada (ili oslobođenja, kako za koga) Vukovara zvala sam ga da čujem kako su on i strina Dinka. Imao je više od 70 godina i penjao se da popravi krov koji su mu razvalile granate. Umro je nedugo posle toga od izliva krvi u mozak. Da li ste znali da su tada u Vukovaru harale epidemije moždanih udara, tumora na mozgu i izliva krvi u mozak? To mi je pričao tamošnji psihijatar, koji je u Beograd dopratio čika Lukinu mlađu ćerku, moju sestru, sa izlivom krvi u mozak. Ranjena duša se teže leči nego ranjeno telo. Ili se ne leči?

 

1970. došla sam u Zagreb u Studom Sava gde sam dobila cimerku iz Podravske Slatine, ili Slavonske Požege, brkam ta dva gradića. Ona je dovela ilegalku koja je sedela na mom radnom stolu i gledala kroz prozor. Bile su ozbiljne katolkinje, što je tada bilo retko barem u mojoj okolini. Cimerka je pričala da je nju, još kao devojčicu spasio Bog. Navodno je dobila tetanus, za serum je bilo kasno, pa su je već sasvim nesvesnu i u konvulzijama ostavili da umre na nosilima sa točkićima, negde daleko od drugih pacijenata. Ujutro se probudila na betonu cvokoćući, a kad su je našli bila je već svesna. Od ležanja na betonu dobila je upalu pluća, ali je njen mladi organizam savladao tetanus. Ilegalka je potvrđivala tu priču, za koju su mi posle svi drugi tvrdili da nije moguća. Osim ako je čudo. Ne znam.

 

U Beogradu sam se družila sa veselom i simpatičnom devojkom iz grada u istočnoj Srbiji. Imala je slatkog sinčića od par godina koji je bio kod njenih roditelja dok je ona studirala, ali sam ga ja upoznala. Pričala mi je da je u četvrtom mesecu trudnoće imala vrlo dramatičan spontani pobačaj, sa jako puno krvi, da ju je Prva pomoć vozila pod rotacijom i da su joj spasili život transfuzijama krvi i infuzijama, kasnije. Ležala je kaže, desetak dana i rekli su joj da je sve ok, ali je stomak nastavio da joj raste a za malo više od 4 meseca rodila je zdravo muško čedo. Ona je, dakle, pričala da je pobacila jedno dete u četvrtom mesecu trudnoće, a da lekari nisu primetili drugo, koje se posle rodilo malo pre roka. Naravno da su svi tvrdili da je to nemoguće, ali ja ne vidim ni jedan razlog zašto bi ona mene lagala.

 

Na FDU u Beogradu imala sam profesora scenografije, sjajnog čoveka, sa kojim sam kasnije radila mnoge predstave i postali smo prijatelji. On mi je pričao svoju ličnu priču o plućima i obavezom snimanju. Bio je u pubertetu kad je lekar pozvao njegovu majku i sa olakšanjem joj ispričao da su dečaku kaverne sasvim zarasle, da je tuberkuloza prošla i da se sada može smatrati potpuno zdravim, izlečenim. - Kako izlečen, kad nije bio ni bolestan ni lečen? - čudila se majka, što je lekara dovelo u ozbiljnu nedoumicu. Proverio je da li je snimak baš dečakov, bio je, pa je najzad zaključio da je onda… nekako… valjda… sam mladi i jaki organizam, svojim sopstvenim imunitetom pobedio zlu boleštinu… Teoretski to je bilo moguće, imunitet je čudo, ali lekar nikad ranije nije imao sličan slučaj.

 

Kasnije sam u teatru stekla prijatelja koji mi je ispričao svoju priču o čudu: - Došao sam u Beograd na fakultet već kao ozbiljan karatista, sa crnim pojasom i našao sebi odličan klub gde su me lepo primili. Jedne zime došao nam je gostujući trener, pravi  majstor, Japanac. Držao nam je intenzivne treninge na Adi Ciganliji. I to bos, mada je bio sneg i led i bilo je baš hladno. Rekao nam je da mi treniramo u patikama pošto nemamo psihičku pripremu za bosonogi trening. Ja sam kao tvrdoglavi klinac ipak rešio da treniram bos, a on je valjda poverovao da sam spreman za to.

Nedugo pošto se majstor vratio u Tokio meni su se pojavile prvo fleke na stopalima, a zatim su počele da crne i prekrivaju cela stopala. U bolnici prvo nisu znali da postave dijagnozu, nikad nisu videli ništa slično, a onda su nekako shvatili da je to gangrena od promrzlina. Rekli su da mi moraju odseći stopala, da ne bi posle morali seći do kolena ili više. Nisam pristao! Pozvali su onda onu čuvenu partizansku doktorku Sašu Božović, znaš onu što je napisala Tebi moja Dolores, već ja bila u penziji. Hteli su da me ubedi valjda ili da provere dijagnozu, pre amputacije. Ona je potvrdila dijagnozu. Dugo mi je pričala o tome kako su u partizanima, amputirali gangrenu, jer nije bilo izbora, ali da je ona svojim očima videla par boraca koji su odbili amputaciju i uspeli da pobede boleštinu. Odlučio sam i ja da budem borac i odbio sam da me kasape. Danima sam ležao u polusnu, u košmarima i bolovima. Nešto su mi davali, ne znam šta… a onda je pocrnela koža počela da se odlepljuje od nove ružičaste, koja je porasla ispod nje. Pobedio sam gangrenu.

 

Moja draga prijateljica i komšinica, sa kojom sam godinama igrala kanastu i pešačila od Trga republike do na kraj Karaburme, ludačkih devedesetih godina, kada nisu išli autobusi, ispričala mi je jednom svoju dramatičnu priču. Jedne noći su je odvezli u bolnicu sa nepodnošljivim bolovima u celom stomaku. Dežurni hirurg je smatrao da je u pitanju zapalenje slepog creva i da je operacija hitna, ali je ona uporno tvrdila da ima vanmateričnu trudnoću, pa je lekar pozvao kolegu i operisali su joj vanmateričnu… Preživela je. Tada. Posle nije. Mnogo mi nedostaje.

 

Znači, čula sam iz prve ruke ukupno osam priča o medicinskim čudima. Čak i ako neke nisu istinite, ipak je to dosta, pogotovo što ja nisam lekar i ne pričam prečesto o zdravlju i čudima. Zamalo da pomislim da ima pravo ova lekarka koja veruje u njih, ali sam onda shvatila, da su svi koji su doživeli neko čudo bili mladi i vrlo zdravi pre krize. Za starije čuda nema.

 






 

 

 

 

 

 

     

                                                                  <<