|
|
Jedne zore,
krajem oktobra 2020. probudio me je iz sna gadan
grč u levoj potkolenici. Lako bi me ubio da je
dohvatio srce. Dva dana sam šepala, a onda više
nisam ustajala iz krveta. Tek posle mesec dana
uspela sam da siđem sa trećeg sprata bez lifta i
odem do lekarke. Zakazala mi je fizijatra tek za
20 dana, jer nije bilo slobodnih termina.
Fizijatrica mi je zakazala terapiju, za još 20
dana. Nekada su davali do tri terapije dnevno,
ali im je ograničeno na dve, zbog štednje.
Kontrolu mi zakazaše za još 50 dana.
Posle ukupno 120
dana došla sam sa štakom, jedva hodajući.
Prepisala mi je laser. To traje 5 minuta ali se
čeka satima pošto doktorka radi sama. Puno je
pacijenata, jer drugo lekarsko radno mesto nije
popunjeno, Štednja!
Potkraj terapije
počela je priča o koroni pa je na ulazu u Dom
zdravlja sedela apatična sestra, sa maskom oko
vrata i čačkala svoj telefon.
Sutradan me druga
već uspaničena sestra jedva pustila na terapiju!
Odčekala sam
stojeći, jer sam jako teško ustajala sa klupe, a
bilo me stid da me lekarka čeka. Kad me prozvala
zamnom je ušao krupan muškarac tražeći prioritet
za svoju majku. Tek tada sam iza njega videla
sitnu staricu koja je visila na visokim štakama.
Naravno da sam ih pustila preko reda, baka je
bila jedva živa, ali je doktorka nažalost rekla
da sačekam u ordinaciji, pa sam slušala ovakav
razgovor, dok je ona čitala nalaze:
- Ali… ovo nije
za nas… Njoj je operisan kuk pre samo mesec dana,
to je za banju… jooj… pa ona … ne može ni u
banju…
- Treba da dobije
onaj dodatak za kućnu njegu… - veli sin.
- Za dodatak ste
vi sami mogli doneti nalaze, ja bih potpisala,
niste morali da dovodite majku u ovoj situaciji…-
i potpisuje, dok pita još.
- Gospođo, kad
ste operisali dojku?
- Nijesam
operisala, nestala je sama. - reče baka, a njen
sin dodaje
- I kuk je nestao,
pola ga nije bilo kad su je otvorili…
- Jel’ vas boleo
kuk? - doktorki je jako neprijatno što ne može
da pomogne
- Jes, boljelo je
strašno…
- Pa ja… ja evo
mogu da pogledam kako vam je zarasla rana... -
reče lekarka, tek da se stara žena ne oseća
besmisleno što se mučila dovde.
- Pa lepo vam je
zarasla, za samo mesec dana, odlično… - kaže a
sin će
- Pa zdrava krv,
zdravo sve…
Kad izađoše, mi
ostadosmo kao smrvljene.
- Nadam se da će
ozakoniti eutanaziju pre nego što ja dođem u
njene godine. (mrmljam ja, mada znam da nisu u
pitanju godine, nego rak.)
- Ja nikad ne bih
mogla da predložim eutanaziju. Nikad! Uvek se
nadam da se može desiti neko čudo, da će se
desiti čudo… - veli fizijatrica tužno.
- Ne bih ni ja
mogla za drugoga, ali za sebe bih. Zašto
produžavati mučenje i poniženje? To nije život…
Doktorka koja
veruje u čuda me je ponukala da se prisetim svih
čudesnih izlečenja o kojima sam ikada lično čula
od ljudi koji su ih doživeli. I da proverim da
li se ona sa pravom nada čudu. Terapija mi je
prekinuta kao i svima ostalima, “dok ovo ne
prođe” pa sam imala vremena da razmišljam i
prisećam se… Pogotovo kad je uvedeno vanredno
stanje i policijski čas i kada je nama starijima
od 65+ zabranjen svaki izlazak iz kuće, pod
pretnjom drakonskih kazni. I to kao za naše
dobro! Imala sam vremena da se prisetim svih
priča o medicinskim čudima koje sam ikada čula…
Tata mi je pričao
da je 1943. vraćajući se u šumu od majke, gde je
išao po so, našao ranjenog partizana na Papuku.
I da ga je nosio lutajući tri dana i tražeći
Bučje, gde je bila zemunica, sa partizanskom
bolnicom.
- Nije mogao da
hoda. Iskrvario, valjda. Na levoj plećki imao je
otvorenu, ucrvanu ranu, nikad ranije to nisam
vidio, jako sam se bio uplašio tih crva..
Sutradan je naišao neki seljak, ali kad sam hteo
da ga zamolim za pomoć, on se upišao od straha i
pobegao… U ratu vladaju strahovi, a ne heroji…
- Je li preživio,
taj ranjenik? - nestrpljivo hoću da čujem kraj.
- To jeste
preživio... Poginuo je iduće godine pri
oslobađanju Beograda.
Dugo me je mučila
ta priča o ucrvanoj rani, sve dok, puno kasnije,
nisam negde pročitala, da postoje ti neki crvići
koji se odnekud pojave u zagađenoj rani i spase
ranjenika, jer se hrane bakterijama koje bi
inače izazvale sepsu. Meni je to čudo! Na žalost
nema crva za spas od smrti.
Često idem preko
onog groblja Oslobodilaca Beograda. Ima
Slavonaca, ali im nema imena.
Stric Luka je
radio u Borovu kao obućar, a stanovao sa ženom i
dve male kćeri u Vukovaru. Svake godine bilo je
obavezno snimanje pluća jer je još harala
tuberkuloza. Jedared ga je lekar pozvao na
razgovor i objasnio mu njegov snimak. Kaverne su
otvorene i umreće za naviše dve nedelje, neka se
oprosti sa porodicom. Nije vredelo što je tvrdio
da se nije ni zakašljao, da ne puši i potpuno je
zdrav. Doktor je bio siguran u snimak. U
autobusu kojim je oko pola sata putovao do
Vukovara, čika Luka se zakašljao prvi put i
odmah pljunuo krv. Kod kuće je legao u krevet i
počeo da se oprašta sa ženom. Za samo sedam dana
potpuno je zanemoćao, kad je iz Borova stigla
vest da mu je umro kolega od galopirajuće
tuberkuloze, a da mu se na snimku ništa nije
videlo. Neko je pobrkao snimke, a moj stric je
uskoro ustao sasvim zdrav. Odgovorno tvrdim da
nije bio kukavica! Posle pada (ili oslobođenja,
kako za koga) Vukovara zvala sam ga da čujem
kako su on i strina Dinka. Imao je više od 70
godina i penjao se da popravi krov koji su mu
razvalile granate. Umro je nedugo posle toga od
izliva krvi u mozak. Da li ste znali da su tada
u Vukovaru harale epidemije moždanih udara,
tumora na mozgu i izliva krvi u mozak? To mi je
pričao tamošnji psihijatar, koji je u Beograd
dopratio čika Lukinu mlađu ćerku, moju sestru,
sa izlivom krvi u mozak. Ranjena duša se teže
leči nego ranjeno telo. Ili se ne leči?
1970. došla sam u
Zagreb u Studom Sava gde sam dobila cimerku iz
Podravske Slatine, ili Slavonske Požege, brkam
ta dva gradića. Ona je dovela ilegalku koja je
sedela na mom radnom stolu i gledala kroz prozor.
Bile su ozbiljne katolkinje, što je tada bilo
retko barem u mojoj okolini. Cimerka je pričala
da je nju, još kao devojčicu spasio Bog. Navodno
je dobila tetanus, za serum je bilo kasno, pa su
je već sasvim nesvesnu i u konvulzijama ostavili
da umre na nosilima sa točkićima, negde daleko
od drugih pacijenata. Ujutro se probudila na
betonu cvokoćući, a kad su je našli bila je već
svesna. Od ležanja na betonu dobila je upalu
pluća, ali je njen mladi organizam savladao
tetanus. Ilegalka je potvrđivala tu priču, za
koju su mi posle svi drugi tvrdili da nije
moguća. Osim ako je čudo. Ne znam.
U Beogradu sam se
družila sa veselom i simpatičnom devojkom iz
grada u istočnoj Srbiji. Imala je slatkog
sinčića od par godina koji je bio kod njenih
roditelja dok je ona studirala, ali sam ga ja
upoznala. Pričala mi je da je u četvrtom mesecu
trudnoće imala vrlo dramatičan spontani pobačaj,
sa jako puno krvi, da ju je Prva pomoć vozila
pod rotacijom i da su joj spasili život
transfuzijama krvi i infuzijama, kasnije. Ležala
je kaže, desetak dana i rekli su joj da je sve
ok, ali je stomak nastavio da joj raste a za
malo više od 4 meseca rodila je zdravo muško
čedo. Ona je, dakle, pričala da je pobacila
jedno dete u četvrtom mesecu trudnoće, a da
lekari nisu primetili drugo, koje se posle
rodilo malo pre roka. Naravno da su svi tvrdili
da je to nemoguće, ali ja ne vidim ni jedan
razlog zašto bi ona mene lagala.
Na FDU u Beogradu
imala sam profesora scenografije, sjajnog čoveka,
sa kojim sam kasnije radila mnoge predstave i
postali smo prijatelji. On mi je pričao svoju
ličnu priču o plućima i obavezom snimanju. Bio
je u pubertetu kad je lekar pozvao njegovu majku
i sa olakšanjem joj ispričao da su dečaku
kaverne sasvim zarasle, da je tuberkuloza prošla
i da se sada može smatrati potpuno zdravim,
izlečenim. - Kako izlečen, kad nije bio ni
bolestan ni lečen? - čudila se majka, što je
lekara dovelo u ozbiljnu nedoumicu. Proverio je
da li je snimak baš dečakov, bio je, pa je
najzad zaključio da je onda… nekako… valjda… sam
mladi i jaki organizam, svojim sopstvenim
imunitetom pobedio zlu boleštinu… Teoretski to
je bilo moguće, imunitet je čudo, ali lekar
nikad ranije nije imao sličan slučaj.
Kasnije sam u
teatru stekla prijatelja koji mi je ispričao
svoju priču o čudu: - Došao sam u Beograd na
fakultet već kao ozbiljan karatista, sa crnim
pojasom i našao sebi odličan klub gde su me lepo
primili. Jedne zime došao nam je gostujući
trener, pravi majstor, Japanac. Držao nam je
intenzivne treninge na Adi Ciganliji. I to bos,
mada je bio sneg i led i bilo je baš hladno.
Rekao nam je da mi treniramo u patikama pošto
nemamo psihičku pripremu za bosonogi trening. Ja
sam kao tvrdoglavi klinac ipak rešio da treniram
bos, a on je valjda poverovao da sam spreman za
to.
Nedugo pošto se
majstor vratio u Tokio meni su se pojavile prvo
fleke na stopalima, a zatim su počele da crne i
prekrivaju cela stopala. U bolnici prvo nisu
znali da postave dijagnozu, nikad nisu videli
ništa slično, a onda su nekako shvatili da je to
gangrena od promrzlina. Rekli su da mi moraju
odseći stopala, da ne bi posle morali seći do
kolena ili više. Nisam pristao! Pozvali su onda
onu čuvenu partizansku doktorku Sašu Božović,
znaš onu što je napisala Tebi moja Dolores, već
ja bila u penziji. Hteli su da me ubedi valjda
ili da provere dijagnozu, pre amputacije. Ona je
potvrdila dijagnozu. Dugo mi je pričala o tome
kako su u partizanima, amputirali gangrenu, jer
nije bilo izbora, ali da je ona svojim očima
videla par boraca koji su odbili amputaciju i
uspeli da pobede boleštinu. Odlučio sam i ja da
budem borac i odbio sam da me kasape. Danima sam
ležao u polusnu, u košmarima i bolovima. Nešto
su mi davali, ne znam šta… a onda je pocrnela
koža počela da se odlepljuje od nove ružičaste,
koja je porasla ispod nje. Pobedio sam gangrenu.
Moja draga
prijateljica i komšinica, sa kojom sam godinama
igrala kanastu i pešačila od Trga republike do
na kraj Karaburme, ludačkih devedesetih godina,
kada nisu išli autobusi, ispričala mi je jednom
svoju dramatičnu priču. Jedne noći su je odvezli
u bolnicu sa nepodnošljivim bolovima u celom
stomaku. Dežurni hirurg je smatrao da je u
pitanju zapalenje slepog creva i da je operacija
hitna, ali je ona uporno tvrdila da ima
vanmateričnu trudnoću, pa je lekar pozvao kolegu
i operisali su joj vanmateričnu… Preživela je.
Tada. Posle nije. Mnogo mi nedostaje.
Znači, čula sam
iz prve ruke ukupno osam priča o medicinskim
čudima. Čak i ako neke nisu istinite, ipak je to
dosta, pogotovo što ja nisam lekar i ne pričam
prečesto o zdravlju i čudima. Zamalo da pomislim
da ima pravo ova lekarka koja veruje u njih, ali
sam onda shvatila, da su svi koji su doživeli
neko čudo bili mladi i vrlo zdravi pre krize. Za
starije čuda nema.
|