RECEPT ZA BRAK BEZ BATINA I RAZLAZ BEZ KRVI

 

Fejsbuk status Vesne Stanković u kome ona moli nadležne naučnike da smisle lekić protiv ubijanja žena (i ređe, muža) koje ostavljaju svoju goru polovinu (pošto bolju niko ne ostavlja) me je podsetio da sam jednom, davno, čula takav recept. Od jednog starog gospodina, koji je bio otac moje prijateljice. Kad je nama bilo oko 18 on je bio dekica od preko 67, jer se oženio kasno, a ona mu je bila najmlađa, treća ćerka. (Eh, ja bih danas u svojoj 68-ojojoj nokautirala nekoga ko bi mi otvoreno rekao da sam bakica, ili nedajbože babetina. Ok to nema veze!) Moj ćale nije imao ni 50, ja sam ga zvala “stari” i on se nije bunio, ali za junaka ove pričice zbilja smo mislile da je stariji nego starac Fočo od stotinu ljeta. Valjda im je bila neka stogodišnjica braka, kad su nas, on i gospođa mama, pozvali u kuhinju na kolače i priču o tome kako je dekica išao u prosidbu i kako je tamo prošao.

Bio je već fino prevalio 4 banke kad je poslom stigao u Osijek i ostao. Slabo je koga poznavao a devojku je upoznao na plesu u bašti hotela Rojal (ili Central? nebitno). Ni ona nije bila baš u cvetu mladosti, nego lepo preko tridesete, što se tada već smatralo starom curom, ali s obzirom na rat koji je tek bio prošao, nije joj to preterano zamerano. Nije nam direktno kazano, ali izgleda da su ih upoznali neki dušebrižnici tj. usrećitelji usamljenih srdaca, koji su se pre rata zvali “provodadžije” ali se posle rata na njih nije gledalo sa simpatijama, kao ni na vračare, tračare, vidare i ostale alternativce. Zato je taj deo priče progutan u gutljaju kokte. Oni su se, što je najvažnije dopali jedno drugom, nije ispala neka luda ljubav, ali dovoljno za  solidan brak kod pristojnog sveta. Momaka za ženidbu, bar ne čitavih, iz rata nije izašlo baš previše, čak su se i lepotice udavale za invalide, ako su bili pobednici. Ovaj čika izgleda nije bio među pobednicima, ali barem se nije sumnjalo ni da je od onih pobeđenih, koji nisu bili na ceni…

I tu je doduše priča štucnula pa preskočila parče i hitro stigla do teme - prosidbe. Uglavnom kad su se njih dvoje dogovorili oko budućnosti moralo se ipak pitati njene roditelje. Njegovi su stradali u nemačkom logoru. Kako to da on nije? Ne rekoše nam. Došao je u prosidbu sam, jer u gradu još nije imao bliskih prijatelja, rođaka nije imao više nigde. Jedva je na crnoj berzi nabavio čokoladu za buduću mladu, kafu za buduću taštu, a kod seljaka flašu jače dudovače, za tasta. Udavača je svojim roditeljima najavila i normalno lepo nahvalila momka, te obrazovan je, te fini, te ima siguran kruh u rukama i stan će dobiti čim se oženi, jer samci su poslednji na listi, a najvažnije što je “naš”… To “naš” nisam razumela šta je baš tačno značilo, ali nije bilo pristojno da zato prekidam priču i pitam. Jer “naš” se tada koristilo za svašta. Moja strina Dina, inače Rumunka, je pod “naši” podrazumevala Srbe. Moja ujna Ličanka, je pod “naši” smatrala komuniste, a baka Gabošanka je pod istom zamenicom držala samo Gabošane, dok je moj tata smatrao da su “naši” muzičari, mama je tvrdila da su “naši” partizani (mada ona nije bila u partizanima, nego u logoru), a pričalo se da cela Ilirska ulica smatrala za “naše” bivše ustaše, koji su jedni drugima, pod zakletvom, svedočili da su zapravo bili domobrani. Zato ja nisam odmah ukapirala koga je ovaj matorac držao za “naše”. Mogli su biti železničari jer je on radio na Jugoslovenskoj železnici, ili poštari jer je buduća mlada radila u Pošti…

Primiše ga pristojno ali ne srdačno da ne bi ispalo kako jedva čekaju da mu ćerku daju. Posedaše za kuhinjski astal prosac i punac, a punica (to je na hrvatskom tašta) iznese ljutu i jaku slavonsku zakusku od šunke, čvaraka, kulena, kuvanih jaja, a za salatu kiselih paprika, krastavčića i feferonki. Bog sveti zna gde su sve to nabavili u ona siromašna vremena, ali čiča-momak već po zakusci shvati da su mu šanse u ovoj devojačkoj kući takoreći sjajne. Cura, doterana kao za korzo, unese flašu šljivovice i malecne čašice, pa se smerno povuče u kujnu da veze, dok ne poruče kafu… Đoku da veze, to se samo tako kaže za smernu udavaču, radi dojma. Jer ona o vezenju nema pojma. Eh, ali oni nikako ne traže kavu, nego uskoro otac zaišće još rakije. Cura, mada zna da joj otac ne pije, donese još - nije valjda zbog đuvegije?! Bogme, je! Ovaj siromah zapliće jezikom, koluta očima, muca, štuca, vasdan se nešto izvinjava, a otac ga hrabri i nutka ali više mu i ne sipa u male čašice od 0,3 nego u vodene od 2 decilitra. Samo 5 čaša u litri! Punac je sad već otvoreno sebi u čašu sipao samo vodu a budućem zetu samo rakiju, što zet jadan nije ni primetio, ali kad je i drugu flašu dokrajčio, tast otvori i onu dobijenu dudovaču da nazdrave i probaju. Prosac se najzad jedva odvaži da upita za klozet, bilo ga je strašno sram, ali šta će bolje nego da se upiški tu u sred kuće. Punac mu detaljno objasni kako da stigne do željenog cilja, a jadnik je toliko klimao glavom u znak razumevanja da mu se na koncu glava omakla u tanjir odakle nije mogao da je digne, a kamoli da ustane od stola i dostojanstveno, kao što je nameravao ode do klozeta, ispovraća se i vrati se trezan, kao što mali đokica zamišlja da se možeš otrezniti… Dostojanstvo mu puče ko bomba još pri pokušaju dizanja glave i ustajanja sa stolice, ali ga na nesreću punac prihvati i spreči da padne. Da ga nije sprečio, možda bi lepo u zemlju propao i ne bi morao posle natenane da umire od stida. Nije se sećao šta je posle bilo. Nije znao da je cura u hodniku videla kako ga punac i punica praktično vuku u klozet, dok on plače, laže da se nikad u životu nije napio, slini i moli ih za oproštaj. Da se posle toga zaključala u svoju sobicu, pokrila jorganom po glavi da oplače svoju upropaštenu sudbinu… Kad ga je posle ko zna koliko vremena, malo osvestilo nečije hrkanje, našao je sebe kako sedi na šolji, kao devojka, spuštenih gaća i hlača sve do cipela, ali mu je trebalo prilično vremena da shvati da je sam sebe probudio hrkanjem! Imao je sat na kome je bilo 10 sati pa je odlučio da se, pod okriljem mraka iskrade iz kuće, da se ne bruka više, a sutra će nekako naći načina da se iskrade i iz grada… ili da se ubije… Ali u prozorčentu je bio beli dan, nije bilo mraka da ga sakrije. Kakav dan u 10 sati? Osim ako nije… prespavao celu noć u zahodu… Ispostavilo se da je to.

Kraj priče ispričala nam je gospođa slavljenica. Kaže kad je oplakala svoju propalu udaju i izašla iz sobice da se uteši onom čokoladom, tata je veselo grickao njen poklon i rekao: - Možeš da se udaš za ovoga, ako se ikada otrezni. Nije agresivan u piću, sigurno te neće tući. Neće se svetiti ni ako ga posle ostaviš. Dobar je i mekan momak ko pamuk. Eno ti ga spava u zahodu… - pa se smejao jedno 5 minuta…

To je dakle taj recept: dovedite prosca u stanje svinje da vidite kako se u tom stanju ponaša. Ako je miran i pitom, onda ga uzmite i čuvajte pri tom .

Godinama posle ove priče, kad se moja prijateljica iselila u Izrael, shvatila sam i koga je stari gospodin podrazumevao pod “naši”.

 

 

 

 

 

 

 

                     <<