Fejsbuk
status Vesne
Stanković u kome ona moli nadležne naučnike da
smisle lekić protiv ubijanja žena (i ređe, muža)
koje ostavljaju svoju goru polovinu (pošto bolju
niko ne ostavlja) me je podsetio da sam jednom,
davno, čula takav recept. Od jednog starog
gospodina, koji je bio otac moje prijateljice.
Kad je nama bilo oko 18 on je bio dekica od
preko 67, jer se oženio kasno, a ona mu je bila
najmlađa, treća ćerka. (Eh, ja bih danas u
svojoj 68-ojojoj nokautirala nekoga ko bi mi
otvoreno rekao da sam bakica, ili nedajbože
babetina. Ok to nema veze!) Moj ćale nije imao
ni 50, ja sam ga zvala “stari” i on se nije
bunio, ali za junaka ove pričice zbilja smo
mislile da je stariji nego starac Fočo od
stotinu ljeta. Valjda im je bila neka
stogodišnjica braka, kad su nas, on i gospođa
mama, pozvali u kuhinju na kolače i priču o tome
kako je dekica išao u prosidbu i kako je tamo
prošao.
Bio je već fino
prevalio 4 banke kad je poslom stigao u Osijek i
ostao. Slabo je koga poznavao a devojku je
upoznao na plesu u bašti hotela Rojal (ili
Central? nebitno). Ni ona nije bila baš u cvetu
mladosti, nego lepo preko tridesete, što se tada
već smatralo starom curom, ali s obzirom na rat
koji je tek bio prošao, nije joj to preterano
zamerano. Nije nam direktno kazano, ali izgleda
da su ih upoznali neki dušebrižnici tj.
usrećitelji usamljenih srdaca, koji su se pre
rata zvali “provodadžije” ali se posle rata na
njih nije gledalo sa simpatijama, kao ni na
vračare, tračare, vidare i ostale alternativce.
Zato je taj deo priče progutan u gutljaju kokte.
Oni su se, što je najvažnije dopali jedno drugom,
nije ispala neka luda ljubav, ali dovoljno za
solidan brak kod pristojnog sveta. Momaka za
ženidbu, bar ne čitavih, iz rata nije izašlo baš
previše, čak su se i lepotice udavale za
invalide, ako su bili pobednici. Ovaj čika
izgleda nije bio među pobednicima, ali barem se
nije sumnjalo ni da je od onih pobeđenih, koji
nisu bili na ceni…
I tu je doduše
priča štucnula pa preskočila parče i hitro
stigla do teme - prosidbe. Uglavnom kad su se
njih dvoje dogovorili oko budućnosti moralo se
ipak pitati njene roditelje. Njegovi su stradali
u nemačkom logoru. Kako to da on nije? Ne rekoše
nam. Došao je u prosidbu sam, jer u gradu još
nije imao bliskih prijatelja, rođaka nije imao
više nigde. Jedva je na crnoj berzi nabavio
čokoladu za buduću mladu, kafu za buduću taštu,
a kod seljaka flašu jače dudovače, za tasta.
Udavača je svojim roditeljima najavila i
normalno lepo nahvalila momka, te obrazovan je,
te fini, te ima siguran kruh u rukama i stan će
dobiti čim se oženi, jer samci su poslednji na
listi, a najvažnije što je “naš”… To “naš” nisam
razumela šta je baš tačno značilo, ali nije bilo
pristojno da zato prekidam priču i pitam. Jer
“naš” se tada koristilo za svašta. Moja strina
Dina, inače Rumunka, je pod “naši” podrazumevala
Srbe. Moja ujna Ličanka, je pod “naši” smatrala
komuniste, a baka Gabošanka je pod istom
zamenicom držala samo Gabošane, dok je moj tata
smatrao da su “naši” muzičari, mama je tvrdila
da su “naši” partizani (mada ona nije bila u
partizanima, nego u logoru), a pričalo se da
cela Ilirska ulica smatrala za “naše” bivše
ustaše, koji su jedni drugima, pod zakletvom,
svedočili da su zapravo bili domobrani. Zato ja
nisam odmah ukapirala koga je ovaj matorac držao
za “naše”. Mogli su biti železničari jer je on
radio na Jugoslovenskoj železnici, ili poštari
jer je buduća mlada radila u Pošti…
Primiše ga
pristojno ali ne srdačno da ne bi ispalo kako
jedva čekaju da mu ćerku daju. Posedaše za
kuhinjski astal prosac i punac, a punica (to je
na hrvatskom tašta) iznese ljutu i jaku
slavonsku zakusku od šunke, čvaraka, kulena,
kuvanih jaja, a za salatu kiselih paprika,
krastavčića i feferonki. Bog sveti zna gde su
sve to nabavili u ona siromašna vremena, ali
čiča-momak već po zakusci shvati da su mu šanse
u ovoj devojačkoj kući takoreći sjajne. Cura,
doterana kao za korzo, unese flašu šljivovice i
malecne čašice, pa se smerno povuče u kujnu da
veze, dok ne poruče kafu… Đoku da veze, to se
samo tako kaže za smernu udavaču, radi dojma.
Jer ona o vezenju nema pojma. Eh, ali oni nikako
ne traže kavu, nego uskoro otac zaišće još
rakije. Cura, mada zna da joj otac ne pije,
donese još - nije valjda zbog đuvegije?! Bogme,
je! Ovaj siromah zapliće jezikom, koluta očima,
muca, štuca, vasdan se nešto izvinjava, a otac
ga hrabri i nutka ali više mu i ne sipa u male
čašice od 0,3 nego u vodene od 2 decilitra. Samo
5 čaša u litri! Punac je sad već otvoreno sebi u
čašu sipao samo vodu a budućem zetu samo rakiju,
što zet jadan nije ni primetio, ali kad je i
drugu flašu dokrajčio, tast otvori i onu
dobijenu dudovaču da nazdrave i probaju. Prosac
se najzad jedva odvaži da upita za klozet, bilo
ga je strašno sram, ali šta će bolje nego da se
upiški tu u sred kuće. Punac mu detaljno objasni
kako da stigne do željenog cilja, a jadnik je
toliko klimao glavom u znak razumevanja da mu se
na koncu glava omakla u tanjir odakle nije mogao
da je digne, a kamoli da ustane od stola i
dostojanstveno, kao što je nameravao ode do
klozeta, ispovraća se i vrati se trezan, kao što
mali đokica zamišlja da se možeš otrezniti…
Dostojanstvo mu puče ko bomba još pri pokušaju
dizanja glave i ustajanja sa stolice, ali ga na
nesreću punac prihvati i spreči da padne. Da ga
nije sprečio, možda bi lepo u zemlju propao i ne
bi morao posle natenane da umire od stida. Nije
se sećao šta je posle bilo. Nije znao da je cura
u hodniku videla kako ga punac i punica
praktično vuku u klozet, dok on plače, laže da
se nikad u životu nije napio, slini i moli ih za
oproštaj. Da se posle toga zaključala u svoju
sobicu, pokrila jorganom po glavi da oplače
svoju upropaštenu sudbinu… Kad ga je posle ko
zna koliko vremena, malo osvestilo nečije
hrkanje, našao je sebe kako sedi na šolji, kao
devojka, spuštenih gaća i hlača sve do cipela,
ali mu je trebalo prilično vremena da shvati da
je sam sebe probudio hrkanjem! Imao je sat na
kome je bilo 10 sati pa je odlučio da se, pod
okriljem mraka iskrade iz kuće, da se ne bruka
više, a sutra će nekako naći načina da se
iskrade i iz grada… ili da se ubije… Ali u
prozorčentu je bio beli dan, nije bilo mraka da
ga sakrije. Kakav dan u 10 sati? Osim ako nije…
prespavao celu noć u zahodu… Ispostavilo se da
je to.
Kraj priče
ispričala nam je gospođa slavljenica. Kaže kad
je oplakala svoju propalu udaju i izašla iz
sobice da se uteši onom čokoladom, tata je
veselo grickao njen poklon i rekao: - Možeš da
se udaš za ovoga, ako se ikada otrezni. Nije
agresivan u piću, sigurno te neće tući. Neće se
svetiti ni ako ga posle ostaviš. Dobar je i
mekan momak ko pamuk. Eno ti ga spava u zahodu…
- pa se smejao jedno 5 minuta…
To je dakle taj
recept: dovedite prosca u stanje svinje da
vidite kako se u tom stanju ponaša. Ako je miran
i pitom, onda ga uzmite i čuvajte pri tom .
Godinama posle
ove priče, kad se moja prijateljica iselila u
Izrael, shvatila sam i koga je stari gospodin
podrazumevao pod “naši”. |
|
|