|
Imamo simpatičnog poštara. Mlad
je, ali nekako retro. Jedino on ne teglenja onu
ogromnu torbekanju na ramenu, nego lepo vuče
pijačna kolica ko gospodin čovek. Poznaje sve
ljude iz kraja i pozdravlja nas na ulici veselo,
kad se sretnemo. Zna kako se zovemo i gde
stanujemo. Ne znam kako mu to uspeva pošto se
jako retko pentra do stanova, jer nemamo liftova,
nego nam ubacuje poštu u sandučiće u prizemlju.
Jedared nam nije stigao račun za struju.
Prepadosmo se da ga je neko drpio i podlo platio
iza naših leđa. Ispred Biblioteke opazismo našeg
poštara kako veselo pijucka pivo, baš ga briga,
prošlo mu radno vreme. Spopadosmo ga: - Aha,
znači piješ i ne mariš što nam nisi doneo račun
elektrodistribucije, pa posle da plaćamo još i
kamatu! - Kako vam nisam doneo? Bio sam u vašoj
zgradi i sve sam lepo ... Časna reč! - Načisto
se zabezeknuo momak. Zamalo da se zagrcne s onim
Lavom, tj. pivom.
To me podsetilo na vremena davna kad su poštari
stvarno bili retro. Svi smo ih poznavali,
dolazili su nam na vrata, a kad bi doneli nešto
važnije, parice npr, ulazili su u stan, sedali
za kuhinjski astal, vadili papir da se prijem
potpiše i da se popije rakijica 0,3. Valja se
kad stigne lovica! Moj tata je vrlo mlad otišao
u invalidsku penziju, pošto je pevao u operi gde
je bio navukao alergijsku astmu. Tamo, u
kazalištu, na sceni u zavesama, i svuda okolo
bilo je toliko prašinčine da sam se ja uvek
čudila kako to da svi nemaju alergijsku asmu!
Al' to nije tema, nego je penzija bila tako mala
da je ćale radio razne poslove da bismo mogli
živeti. Učio je decu da sviraju instrumente koji
se nisu učili u muzičkoj školi, pravio je razne
suvenire, koji su se prodavali u Narodnoj
radinosti, svirao na radiju itd. Obično nije bio
kod kuće kad bi stizao poštar sa penzijom i
preuzimala ju je mama. Jedared se desilo da je
mama negde izašla, a on je slučajno zadesio kod
kuće. Poštar je zvrcnuo, pa ušao kroz
nezaključana vrata i skoro se zbunio kad je
video tatu.
– Dobro jutro, jel gospođa kod
kuće? – Nije, šta ima? – Pa doneo sam joj
mirovinu...- Okej, daj meni. – Ovaj, a imate li
ovlašćenje? – Šta će meni punomoć? – Pa... da
primite mirovinu od gospođe Ljube... – Ja sam
Ljubo, ona je Anđelka, a penzija je moja! – Ali
ja osobno poznam gospođu Ljubu! – Ama nema ovde
nikakve LjubE! Ja sam Ljubo i daj mi moju
penziju! Šta se praviš blesav? Pročitaj tu šta
piše! ( poštar je sluđeno seo za astal) A šta si
ti mislio da je moja žena vesela udovica, haha
ha? Oćeš jednu rakijicu da se zbrojiš, oduzeo si
se? – Može... - reče poštar, skine šapku počeše
se po glavi, turi cvikere i poče šapatom da
sriče ime sa uplatnice... Onda trgne rakiju na
eks, bio se čovek baš potresao... – Pa ono
istina je ... može se ovo pročitati i kao Ljubo,
ali bolje bi bilo da je gospođa tu... – A ti
onda sedi i pričekaj gospođu! – Reče Ljupče i
naspe mu još jednu 0,3. Nakon treće poštar ipak
ustade i reče: - Čekaju me drugi ljudi... ipak
vi onda potpišite, pa valjda će biti sve u redu...
– dade mu pare i ode, još uvek nesiguran.
Kad se mama vratila, već sa vrata je pitala: -
Jel doneo Stojan penziju? – Koji Stojan? – Pa
naš poštar, jel doneo penziju? – Jeste. – Gde je?
– Nije mi dao. Kaže da je to tvoja penzija, a ne
moja, i ne može mi je on davati bez punomoći. –
Bože, kakva budala, pa šta mu nisi objasnio. –
Pokušao sam, ali on je utuvio u svoju tvrdu
glavurdu da si ti udovica a da sam ja mrtvac. –
Ja da sam udovica?! Ja, udovica u ovim godinama!?
– A šta, zar je gore tebi što si udovica, nego
meni što sam leš. Ovako lep i feš!
Posle su nam pričale komšije da se Stojan
diskretno raspitivao o našoj maloj porodici i ko
je tu kome šta, a najvažnije ko je primalac
penzije!? |
|