|
|
Nisam poznavala
Marinu Tucaković ali smo bile zajedno u
porodilištu. Pamtim dve situacije, jednu
dramatičnu, drugu smešnu.
Kad su mi, dan posle poroda, prvi put doneli
bebu na podoj, beba je urlala, ja sam bila
prestravljena i nisam znala šta da radim.
Očekivala sam da neko dođe i pomogne mi nekako,
zato sam bila u bolnici, zar ne?! Ali niko nije
dolazio! Sve ostale žene tiho su dojile svoju
decu i ni jedna nije mogla da ode po pomoć, a ja
se nisam usudila da ostavim vrišteće bebicu samu
na krevetu, niti da je nosim kroz hodnike pa da
mi npr. ispadne, jer su mi drhtale ruke. Bila je
tako malecka i osetljiva a ja nisam umela da je
zaštitim. Nema veće kukavice od „starije
prvorotke“ kako su nas netaktično nazivali.
Marini nisu doneli bebu, jer se tek bila
porodila, ali je ona ustala, otišla i dovela
sestru. Bolničarka me je pogledala mrko i
popreko: - Šta joj je? – pita ona mene! – Ne
znam... Neće da sisa... – promucam ja kao krivac.
Užasno su me bolele grudi koje su nadošle kao
lubenice. – Kako da sisa, kad nemaš bradavice! –
Opljune me ta fašistkinja, ote mi dete iz
naručja i zapuca ka vratima. Usput otkide sa
sise još jednu bebicu koja je baš gladno sisala!
Ta žena je imala grudi kao daska, ali su joj
bradavice bile takve kakve je moja bebica mogla
samo da sanja! Dete jaukne i zaplače, majka isto
tako, a ona medicinska kučka odklepeće nanulama
niz hodnik, sa dve kmečeće bele kiflice! Ja
zaurlam za njom iz malog moga, da me čuje cela
Zvezdara: - Zaklaću te noćas, pizda ti materina!
- a suze mi grunuše (porodilje mnogo plaču, kažu
da je to zbog prolaktina). – Pssst! Šta se dereš,
jebote, kad cela bolnica zna da si samo ti
donela nož u porodilište! Ako je noćas neko
smakne, a svaka od nas ima motiv, ti sigurno
ideš u zatvor, pošto osim motiva, imaš i nož! –
prošaputa Marina i slatko se nasmeja...
Posete u porodilištu nisu uopšte bile dozvoljene,
mogle smo sa njima samo da se dovikujemo kroz
prozore, ali nismo mogle ni to, pošto je napolju
bila ledara. A ako bi neki dečiji otac nešto
hitno doneo, taj bi se probio na sprat, do ulaza
na naše odelenje, pošto bi naravno „častio
portira“. Donosili su svakojake gluposti, cveće
i bombonjere, koje su završavale u sestrinskoj
sobi i luksuzna pića, koja su odlazila u
doktorsku. Nama su uglavnom donosili uloške jer
ih bolnica nikada nije imala dovoljno, a mi smo
listom bile razmažene i trošile više od 3 dnevno
koliko je bilo sledovanje. Problem je bio u tome
što nam nisu dozvoljavali da nosimo gaćice (nikad
nisam shvatila zašto!) a smele smo da nosimo
isključivo neke starinske uloške koji su bili
samo komadeška vate u končanoj mrežici. U to
vreme već su postojali razni fini slojeviti,
samolepivi, komforni ulošci i svi su dilberi
kupovali te skuplje, pošto oni „leteći“ sa
krilcima još nisu postojali. Sve smo, dakle
dobile te skupe i neupotrebljive, samo je Marina
dobila one prave kakve smo sve mi iskale. – Kako
si mu objasnila šta da ti kupi? – pitale smo sve
uglas. – Pokazala sam mu! – veli ona, a mi
zinusmo: - Kako si mu bre, pokazala, u punom
hodniku? – Evo, ovako! - napravi ona gest kao da
vadi uložak odande gde već on stoji pa maše
njime dasi pred očima! Pocrkasmo od smeha! A
smeh je, za razliku od plača, retka pojava u
porodilištu. Kasnije sam shvatila da je ona taj
put rodila drugog sina, te da je tatica već kod
prvog bio dobro upoznat sa porodiljskim
potrebama. A ona je nama samo pravila veselje da
se malo nasmejemo i razgalimo... Hrabrost i
duhovitost su, za mene, uvek bile najvažnije
ljudske osobine. Zato je se tako dobro sećam,
mada se nismo poznavale. Neka je pokoj njenoj
raskošnoj duši! |