U SEĆANJU

 

 

 

 

 

 

Nisam poznavala Marinu Tucaković ali smo bile zajedno u porodilištu. Pamtim dve situacije, jednu dramatičnu, drugu smešnu.
Kad su mi, dan posle poroda, prvi put doneli bebu na podoj, beba je urlala, ja sam bila prestravljena i nisam znala šta da radim. Očekivala sam da neko dođe i pomogne mi nekako, zato sam bila u bolnici, zar ne?! Ali niko nije dolazio! Sve ostale žene tiho su dojile svoju decu i ni jedna nije mogla da ode po pomoć, a ja se nisam usudila da ostavim vrišteće bebicu samu na krevetu, niti da je nosim kroz hodnike pa da mi npr. ispadne, jer su mi drhtale ruke. Bila je tako malecka i osetljiva a ja nisam umela da je zaštitim. Nema veće kukavice od „starije prvorotke“ kako su nas netaktično nazivali. Marini nisu doneli bebu, jer se tek bila porodila, ali je ona ustala, otišla i dovela sestru. Bolničarka me je pogledala mrko i popreko: - Šta joj je? – pita ona mene! – Ne znam... Neće da sisa... – promucam ja kao krivac. Užasno su me bolele grudi koje su nadošle kao lubenice. – Kako da sisa, kad nemaš bradavice! – Opljune me ta fašistkinja, ote mi dete iz naručja i zapuca ka vratima. Usput otkide sa sise još jednu bebicu koja je baš gladno sisala! Ta žena je imala grudi kao daska, ali su joj bradavice bile takve kakve je moja bebica mogla samo da sanja! Dete jaukne i zaplače, majka isto tako, a ona medicinska kučka odklepeće nanulama niz hodnik, sa dve kmečeće bele kiflice! Ja zaurlam za njom iz malog moga, da me čuje cela Zvezdara: - Zaklaću te noćas, pizda ti materina! - a suze mi grunuše (porodilje mnogo plaču, kažu da je to zbog prolaktina). – Pssst! Šta se dereš, jebote, kad cela bolnica zna da si samo ti donela nož u porodilište! Ako je noćas neko smakne, a svaka od nas ima motiv, ti sigurno ideš u zatvor, pošto osim motiva, imaš i nož! – prošaputa Marina i slatko se nasmeja...
Posete u porodilištu nisu uopšte bile dozvoljene, mogle smo sa njima samo da se dovikujemo kroz prozore, ali nismo mogle ni to, pošto je napolju bila ledara. A ako bi neki dečiji otac nešto hitno doneo, taj bi se probio na sprat, do ulaza na naše odelenje, pošto bi naravno „častio portira“. Donosili su svakojake gluposti, cveće i bombonjere, koje su završavale u sestrinskoj sobi i luksuzna pića, koja su odlazila u doktorsku. Nama su uglavnom donosili uloške jer ih bolnica nikada nije imala dovoljno, a mi smo listom bile razmažene i trošile više od 3 dnevno koliko je bilo sledovanje. Problem je bio u tome što nam nisu dozvoljavali da nosimo gaćice (nikad nisam shvatila zašto!) a smele smo da nosimo isključivo neke starinske uloške koji su bili samo komadeška vate u končanoj mrežici. U to vreme već su postojali razni fini slojeviti, samolepivi, komforni ulošci i svi su dilberi kupovali te skuplje, pošto oni „leteći“ sa krilcima još nisu postojali. Sve smo, dakle dobile te skupe i neupotrebljive, samo je Marina dobila one prave kakve smo sve mi iskale. – Kako si mu objasnila šta da ti kupi? – pitale smo sve uglas. – Pokazala sam mu! – veli ona, a mi zinusmo: - Kako si mu bre, pokazala, u punom hodniku? – Evo, ovako! - napravi ona gest kao da vadi uložak odande gde već on stoji pa maše njime dasi pred očima! Pocrkasmo od smeha! A smeh je, za razliku od plača, retka pojava u porodilištu. Kasnije sam shvatila da je ona taj put rodila drugog sina, te da je tatica već kod prvog bio dobro upoznat sa porodiljskim potrebama. A ona je nama samo pravila veselje da se malo nasmejemo i razgalimo... Hrabrost i duhovitost su, za mene, uvek bile najvažnije ljudske osobine. Zato je se tako dobro sećam, mada se nismo poznavale. Neka je pokoj njenoj raskošnoj duši!

     

                                                                  <<