TAKAV UMETNIK, A POLITIČAR

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U poslednje vreme citirala sam dva umetnika, a mnogi „Fb-friends“ ulučili su priliku da se okome na politički stav citiranih, koji sa navedenim citatima nema nikakve veze. Zato imam potrebu da objasnim svoj odnos prema političkom opredelenju umetnika. Ova moja potreba ne uslovljava vašu potrebu da ovo čitate!

Naime, čak i najpametniji među umetnicima, a često se misli da su to pisci, obično ispadaju političke budale. Nobelovac Knut Hamsun divio se Hitleru, Miloš Crnjanski poštovao je Musolinija, što me nije potresalo jer mi nikada nisu bili omiljeni. Poštujem lik i delo, ali kako me nikada nisu očarali, nisu me mogli ni razočarati. Sličan slučaj je i Peter Handke, koji je cenio Miloševića. Verujem Nobelovom komitetu i Miljenku Jergoviću da je Handke odličan pisac, i da je zaslužio Nobelovu nagradu. Isto toliko koliko mu ne verujem (istom komitetu) da je istu nagradu zaslužila npr. Herta Miler. I to mi je svejedno jer ni jedno ni drugo ne mogu da čitam.

Odnos postaje malo bolniji kad se radi o piscima koje mnogo volim. Markes je navodno svojevremeno odbio da potpiše peticiju protiv bombardovanja Jugoslavije. Momo Kapor je pričao iz mog televizora kako je Gabrijel Garsija rekao da ga ne zanima zemlja u kojoj kradu autorska prava i čiji izdavači neće da plate ni 500 $ autorskih prava za roman. Bilo mi je ipak bljak, ali pošto su naši izdavači stvarno bili lopovi, tokom embarga, razumela sam i taj stav. Malo mi je teže palo kad je Mario Vargas Ljosa, koji još nije bio Nobelovac, došao u Beograd na promociju knjige - nekog britanskog novinara. Knjiga se zvala Proizvodnja rata, nije vredela po pi*** ladne vode, ali deljena je džabe na promociji u ogromnim količinama. Dokazivala je da su rat u Jugoslaviji proizveli paz'sad! beogradska Politika, zagrebački Vijesnik, sarajevsko Oslobođenje i naše zle televizije. Ništa SNN, taman posla BBC ccc! MV Ljosa je dakle došao da podrži političkog istomišljenika, dok na promociju svojih knjiga, koje su sve do jedne kod nas prevedene i objavljene (i ja sve pročitala) nije dolazio. To mi je bilo fuj, ali sam tada već znala da su pisci, neproporcionalno često u odnosu na svoju pamet, i talenat, politički neopevane budale! Nije nužno da pominjem i neke naše npr. Dobricu Ćosića, duhovnog oca Slobe M., niti npr Biljanu Srbljanović, duhovnu ćerku Nenada Prokića, (koji danas podržava AV- a). Što bi rek'o narod „Taki pametni a take budale, moj brale!“ Sve mi ovo nije tako teško padalo, s obzirom na to da sam već znala mnogo o invalidnosti (ili o impotenciji, ako tako više volite) koju kreativni ljudi imaju kad je u pitanju politika.

Saznala sam to jako davno, još 1980. - ih godina. U to vreme čuveni češki dramski pisac Vaclav Havel bio je „pod ledom“ da ne kažemo u bajboku. U Ateljeu 212 su, ipak igrali skoro sve njegove tekstove, često praizvedbe pošto u Češkoj nije igran. Neko vreme, ne sećam se koliko dugo, autorski honorari i tantijeme iz Ateljea su praktično izdržavali njegovu porodicu i njega. U to vreme su se i honorari i tantijeme plaćali odlično i na vreme. Svi smo hrlili na te predstave čim izađu, igrali su najbolji glumci, a režirao je Muci Draškić. Par godina posle toga, kao jedan od vođa češke „plišane revolucije“ Havel je bio je veliki zagovornik bombardovanja Republike Srpske, kao i 1999. Srbije. On je smislio onu floskulu „humanitarno bombardovanje“. U jednom trenutku je čak javno ponudio češku vojsku za kopnenu NATO intervenciju u Srbiji!

Tada mu je Ljubomir Muci Draškić napisao otvoreno pismo (objavljeno u Politici) u kome se nudi da sa DVA svoja prijatelja sačeka hrabru češku vojsku na Kelebiji i šutne je nazad u Prag. Mucija ćete jako teško optužiti za srpski nacionalizam, pošto mislim da je bio Hrvat ili još „gore“ Jugosloven i Beograđanin.

Nedugo posle toga naišla sam na veliku rasprodaju u najvećoj Nolitovoj knjižari na Terazijama. Neki će se setiti da je Nolit imao odličnu ediciju Drame. Čvrsti crni povez sa belim omotom, imam dosta knjiga iz te edicije. Rasprodaja je bila baš totalna, možda su gasili firmu? Sve su knjige bile za dž, oko 100-200 dinara, samo je Vaclav Havel bio 16 dinara! Volela sam ga kao pisca, mnogo, ali mi se smučio kao političar. I nisam mogla da kupim knjigu! Sad mi je žao što je nemam, ali onda mi se gadilo da je uzmem u ruke. Od tada sam rešila da ne uzimam u obzir kakav je ko političar, ako je dobar pisac. Ili uopšte umetnik. Nije lako, ali uspevam. I neću dozvoliti da me uvlačite u političke rasprave o umetnicima!

A za kaznu sjajnome piscu, Vaclavu Havelu, Vikipedija sada piše da je on bio čuveni češki POLITIČAR, poslednji predsednik Čehoslovačke i prvi predsednik Češke (nešto kao njihov Mesić?)

Da se nije spustio u politiku možda bih ga danas poredila sa Ibzenom ili Brehtom, a ne sa Mesićem?!

     

                                                                  <<