Mirjana Ojdanić

 

AKO MOŽE LJUDSKI...

(mrkvica i šargarepa)

  smešna drama za dve dame i nevidljivog nezvanog gosta

 

Beograd, 2002 /2003

 

lica:

IVANA SCHMIDT, odvjetnica i agentica za nepokretnosti. Četrdeset i onoliko. Dobro govori novokajkavski ali nije baš bezgrešna...

ŽANA, dama sličnih godina. Trudi se da govori hrvatski, ali se gubi čim joj malo popusti koncentracija, ili kad se uzbudi.

 

 

 

Događa se kasno popodne, ovih dana

 

Kancelarija agencije za promet nekretninama, moderno opremljena. Dominira veliki plan grada. Tu je i geografska (zemljopisna) karta Hrvatske. Nekoliko umetničkih fotografija, lepih zgrada, gradskog peizaža i slično. Pisaći sto sa kompjuterom, telefonom itd. Garnitura za stranke, sa stočićem na kome ima časopisa, kataloga, ikebana...

Lepa, stilska kaljeva peć, rasturena i složena radi “pretresanja”... Ne vidi se cela, prekrivena je nečim, a delovi su u sanduku...

Komoda sa ukrasima i tacnom na kojoj su flaše, čaše...

 

Radnja se odvija kontinuirano a tekst je izdaljen na scene iz operativnih razloga.

 

 

 

 

(1. pizdarija)

off 2. zvoni mobilni telefon. - lijepa naša

Ivana se čuje spolja, pa ulazi.

IVANA: Ćuj, ja sam totalno šokirana, kužiš. Nemrem k sebi doć! Tko bi tak neš mogel pretpostaviti?! On si je došel k meni kupit stanćić. Bil je tak ljubezan i fin. Dećec, klinac, kužiš... ma, krasan dećko! Dotjeran, pažljif, izbirljif, neodlućan... Oksfordski student! Natezal me ćitavu veljaću...  Kaj?!   

 Ma daj! Nemoj bit vulgarna, prosim! Velim premišljal se cijelu veljaću. Biral, picajzliral. Konaćno je, ćetvrtog ožujka, kupil tu hižicu v Donjemu gradu. Ma, kaj hižicu! Kupil si je vilu, jebalte vrak.

Je... pa pomislila sam kaj bu klinac delal v tisuću ćetvornih metara, al dećko je imal gomilu keša, a moj ti je klijent, onaj ćelavi Horvat znaš... On je insistiral na kešovini... I kaj se mene, na koncu konca, smatra zakaj će dećku toliki ćetvorni metri, ne?! E tak!  A kad sam si slatko spićkala svoju provizijicu od ćetiri tisuće. ...

(pali radio)                                        Off 3. MUZIKA sa radija.

Kak, badava? Ma, ni bila badava!

Dobro, je bila vila, s prekrasnim okolišom, al ono ti je praktićno periferija, tam ni skupo, kužiš!? (tiše) Tam je svojedobno bila linija fronte. To jebe realnu cijenu... Ondak se odjedaret, negdje u srpnju, ispostavilo, da dečko ni to kupil za sebe osobno, već za izvjesnok svok strićeka. Neakok matorok Srbina, koji se sasma isto zove i preziva. Zamisli! I koji me sad hoće tužit, jer da sam ja njemu fol prodala njegovu rođenu vilu, iz koje je on zbrisal pred domovinskim ratom. Kapiraš? 

A? Kak sam ja tak neš mogla pretpostaviti?! Kaj nije Surla naše prezime? Kaj su i Surle Srbi sad? I oni studiraju v Oksfordu? Otkut sam mogla pretpostaviti?

Ma kajgot! I tak me sad bu taj matori Surla tužil, a ja neam pojma kak bum se zvlekla...

Ma, kakaf Horvat! Taj ti je davno zbrisal prek bare. Ćim se nafatiral kešovine. Istok trena. Prvim zrakoplovom! Njega Surla nemre stić, a mene je našel!

Ovaj matori Srbin... Ovdje je! V Donjemu gradu! Ćuj, on ima ćak i domovnicu! Naši dijele domovnice kaj ...! I posjeduje neakvu prastaru rodnicu gdje piše da se on rodil na istoj toj atresi. I papir sa ostavinske rasprave, gdje stoji crno na bijelom, da je kuću naslijedil od rođenok otate. Ćuješ, taj je bježal sa komplet obiteljskom arhivom. Ima  obiteljsku grobnicu na Donjogradskom! Možeš si misliti! Zbilja ne znam kak bum se zvlekla iz tok dreka! Još veli da je imal bazenćić u dvorištu od kojeg su dragovoljci, navodno, napravili masovnu grobnicu! I zatrpali! Ma kajgot! Možeš si misliti! Obiteljska grobnica, pa masovna grobnica, ja se tu nemrem uopće snać u svim tim grobnicama! Prijeti Tribunalom, počel je iskopavanja.

Kaj? Ma kak sam ja to mogla znati? Ćelavi je imal ćiste papire.

Pa, Horvat, moj kijent! On si je vilu nabavil od ranijek posjednika, koji ju je pak kupil od prethodnok... Izgleda da je kuća promjenila šest posjednika od Blijeska. I da su svi ćist solidno zaradili.

Ma zakaj bi mi bilo sumnjivo? Kaj ja imam s tim? Nepokretnosti se konstantno vrtiju. To ti je biznis. Nemrem ja kopati po povjesti svakok pojedinok objekta!

Kaj? ... Je, normalno da sam pitala Jožicu, nezna niš! Ma kakaf ti je on sudac! Krivićar...

off 3. Zvono na vratima

Prićekaj, ćasak...

(ostavi slušalicu i ode do vrata. Spolja čujemo, kao da razgovara sa nagluvim. Ljubazno:) Ne, ne, prosim lijepo. Petrovići već otkat ne stanuju ovdje. Davno su se otselili. Ne znam kam... Ne... Velim vam, ne znam kam. Bok!...

(vrati se na telefon) Ponovo neakav preplašeni ćićica traži Petrovićku. Ćuj, tu bakutu tražiju ćitavu deceniju. Kak da je bila Merilinka I svi su tak prepadnuti...                                                                    off. 4. RADIO vesti

Zakaj su oni još uvijek tak prepadnuti? Prićekaj!    (sluša radio)

Off SA RADIJA: Zagrebaćko redarstvo je uhitilo gradonaćelnika Zagreba  u alkoholiziranom stanju na samom raskrižju, i trenutaćno zapoćelo oćigled... Gadonaćelnik je samovoljno napustio mjesto oćigleda, te su ga isti redarstvenici morali uhititi na slijedećem raskrižju. Oporba decidirano zahtijeva ostavku prvog ćovjeka prijestonice. (muzika se nastavlja, vezano...)

IVANA: Jezuš i Marija! Si ćula ovo za Zagrebaćkog taticu? Uhićen je u alkoholiziranom... Kaj? Ma kak ja to nisam nigdje proćitala? (kroz smeh) Ćuj, gdje mi živimo, ja nemrem vjerovati?! Izabrali su si pijanoga krmka, pa ga moraju loviti po raskrižjima... 

Žana je kucala i sada ulazi. Obazrivo, skoro bojažljivo...Je! I to kaj veliš! To su posljedice poluvjekovnog ropstva pod...

 

(2. klijentica, kavica, peć)

Žana kuca ponovo u sto.

ŽANA: Izvinite, mogu li?

IVANA: Izvolite... (u telefon) Teice, imam klijenticu, javila bum ti se poslije, važi?! Ajde bok, srćeko!

ŽANA: Dobro veče...

IVANA: Kaj? Već se smrknulo? (pogleda na sat) Dobar većer...

ŽANA: Vi ste, ovaj...?

IVANA: Odvjetnica i agentica Ivana Šmit, milo mi je... (pruži joj ruku)

ŽANA: Žana... Oberman...

IVANA: Oberman... to mi zvući neak poznato...

ŽANA: Pa... imate ovdje... ovaj, susjeda sa istim prezimenom.

IVANA: Joj! Je, pa da! Susjed Oberman, normalno!

IVANA isključuje radio. MUZIKA STOP.

ŽANA: Ovaj... rekli su mi da se vi bavite prodajom stanova pa...

IVANA: Svih nepokretnosti... izvolite sjesti. Stojim vam na usluzi...

ŽANA:  (zbunjeno razgleda prostoriju)

IVANA: Vi ste zainteresirana za stan?

ŽANA: Da... na neki način...

IVANA: Na kakaf naćin, oprostite? Želite si kupiti?

ŽANA: (laže) Da ... (vadi se) Malo sam uzbuđena, znate... dugo me nije bilo.. Doputovala sam jutros iz Njemačke...

IVANA: Jeste za kavicu?

ŽANA: Pa... može... ako vam nije problem...

IVANA: Ćaskom bum ja to zrihtala, dajte se raskomotite... (odlazi u kuhinju)

off 5. MUZIKA Žanina sentimentalna tema.

IVANA: (Spolja) Tajnica mi je zbrisala u devetom mjesecu i sad moram sama, dok si ne nabavim novu... Bila je odlićna tipkaćica, snalazila se s raćunarom. A kuhala je prekrasnu kavicu... ali u devetom mjesecu...

 

Žana ustaje i pažljivo razgleda prostoriju. Zaustavi se kod delova kaljeve peći i uzima jednu pločicu.

 

ŽANA: Možda će se vratiti, kad joj beba poraste?

IVANA: (spolja) Prosim? Ne razmem...

ŽANA: Vaša tajnica... rekli ste da je zbrisala u devetom mjesecu... Možda je, dakle, otišla samo na porođaj...

IVANA: Ma ne! Joj, kajgod! U rujnu. U rujnu, ne u drugome stanju...

ŽANA: Ah, tako... izvinite...

IVANA: Evo je kavica...

Vraća se Ivana sa jednom kafom.

IVANA: Gdje ste? Ah, tu ste... Prepala ste me...

ŽANA: Lijepa vam je ova peć...

IVANA: Je, ali je stara. Nije više za niš!

ŽANA: Meni se sviđa... prodajete je?

IVANA: Kaj?

ŽANA: Peć. Sviđa mi se. Da li je prodajete?

IVANA: Zakaj?! Ah, da! (smeje se) Vi mislite... Ma, ne! Mora se pretresti, pa su je majstori rastavili. Buju je dignuli do zime ( ne veruje)... ak me ne prevariju... (uzdah, vajka se) I tko zna kolko me bude to stajalo...

ŽANA: Podsjeća me na djetinjstvo. Imali smo istu ovakvu...

IVANA: Nemoguće! Ove su peći napravljene prije stoljeće i pol u Pešti, po specijalnoj poruđbini... i ne vjerujem da ih ima još istih...

ŽANA: Naša je bila potpuno ista.

IVANA: Ćini vam se! Prije dvije godine soboslikari su mi razlupali jednu ploćicu i natjerali me pronaći tu radionicu u Pešti. Nemrete vjerovati, još uvijek postoji i kontinuirano dela. Kaj vam je ka-und-ka tradicija! Sad buju je ponovo privatizirali. (apsurd) Možda buju je kupili unuci predratnih posjednika. ...Odnijela sam fotografiju i napravili su mi isti takaf djelić. Pogledajte si, ovaj ovdje... Vidite? Ćak se i ne primjećuje ni da je novi novcati. Nevjerojatno. Imaju saćuvanu ćitavu arhivu. Kazali su mi da su pravili samo petnaest identićnih ovakvih peći za zdanje italijanskog konzulata u Osijeku... To vam je ova kuća, znate. I sve peći su tu ... Hoću reći, sve one koje nisu uspjeli razlupati raniji stanari kaj su ovdje živjeli v trulom... znate već... (u poverenju) oni kaj su došli iz šume...

ŽANA: Onda sam se ipak prevarila. Mora da je naša bila samo slična...

MUZIKA ...izblenduj Žaninu temu!

IVANA: Je, sjećanja iz djetinjstva znaju biti varljiva... sladite kavicu? Mlijeko?

ŽANA: Ne, hvala. Vi ne pijete?

IVANA: Meni je kasno, nemrem poslije zaspati. A i tlak mi je malkoc povišen pak mi je liječnik preporućil da - ne!

ŽANA: Meni je pak tlak prenizak... pa mi je preporučil da - da!

IVANA: Je... kaj se tu može...

(3. ćika Kornel)

IVANA: I kakaf bi si stanćić vi željela, prosim lijepo?

ŽANA: Malo manji... trosoban, na primjer...
IVANA: Fino. Imamo krasnu ponudu, hoćete si pogledati... (kod kompjutera)

ŽANA: Vrlo rado...
IVANA: Ovaj ovdje. Moderan. Dvije kupaonice sa talijanskim ploćicama. Prekrasna lođa. Gleda izravno na rijeku...

ŽANA: ... I na komarce, na žalost...
IVANA: Je... a kaj se tu može. Bute si stavili mrežice...

ŽANA: To je na samom  Šetalištu... ?
IVANA: Šetalište Kardinala Šepera... Je.

ŽANA: Bivše Šetalište Veljka Vlahovića?
IVANA: Ne sjećam se. Može biti (vjerojatno)... Danas se zove po gosponu Kardinalu Šeperu.

ŽANA: Sjećam se gospon Kornela. Ćuvenog predratnok veleposjednika i industrijalcu... Prije onok pravog rata, svjetskog.

pauza
IVANA: Prosim?

ŽANA: Bio je veseli, razgalamljeni čilager. Izlazio bi u untercigeru na terasu i hranio golubove. Gu-gu. Gu-gu.  Spopadao nas je po haustoru: “Ehej, gospodična! Frajlice! Reci ti meni kakvu su kosu imali stari Slaveni? Ha? Ne znaš?” – Pa... plavu, gospon Šeper... “ Je! Vraga plavu! Imali su sjedu kosu, ovako kao ja! Potpuno sijedu, kao i svi matorci! Ha-ha-ha!” (I davao bi nam pune šake grožđica... )

IVANA: Šarmantno...

ŽANA: Besmrtan. Uopće ga nije slomilo to što su mu komunisti oduzeli dva hotela, pivaru, vinograde, salaše, kuće...  “ Pred sami rat, prokockao sam silne nofce u Monre Karlu! Ditica me je gađala salonkom, s ovolikom štiklicom! Ali me je promašila! I ovi su me promašili! Te nofce mi, poslije, nisu mogli ćapiti. (Baš uzinat!)” ... Kao da je važno na vrijeme prokockati što više...

IVANA: Ma imal je praf! Bolje je prokockati, neg da ti otmeju!

ŽANA: Pa, jeste! Kao klinci, jednom smo pronašli, na tavanu, njegova ljubavna pisma. “Ljubljena moja plavooka Edita...  čeznam za tvojim uvojcima, boje žita...”

IVANA: Vi ste ćitali intimna pisma gospon Kornela Šepera?

ŽANA: Ne ja! Dječaci su čitali... naglas... a ja sam se čudila kako je neko mogao biti toliko zacopan u jednu krivonogu, malecku i kreštavo ljubaznu bakicu, kakva je bila pokojna teta Dita.

IVANA: (sumnjičavo i hladnije) Teta Dita?

ŽANA: Ali starci su tvrdili da je svojevremeno bila prava ljepotica. I sirotica. Pričalo se da nije imala nikakav miraz i da joj je čika Kornel osobno, kupio djevojačku spremu. Da bi mu majka dopustila oženiti se njome.

IVANA: Jooj. Kak je to romantićno! Pa ćujte, više zbilja nema takih romantićnih prićica, kaj ne?!

ŽANA: Kupio joj je tajno, preko agenta. Kuću sa salašem... Znate onaj veliki salaš sa kojega su četnici granatirali Kazalište?!

IVANA: (Ne želi o tome) Ne.
ŽANA: Onaj, na kojem su kasnije dragovoljci zatrpali...

IVANA: (Molim vas, nećemo o tome!)  Nemojte!

ŽANA: Uostalom nije bitno... Kupio joj je i vinograd. Uglavnom, kad su mu komunisti sve oteli, ostalo im je samo to što je krišom kupio teti Diti, za miraz, dok joj se još udvarao...
IVANA: Teti Diti?

ŽANA: Editi. Svojoj velikoj ljubavi. Šeper. Nadživjela ga je, sirotica. On je umro još pod komunistima... A kad su poslije došli ovi... pa ovi novi.Ovi što su davali predizborna obećanja kako će vratiti svu konfiskovanu nacionaliziranu imovinu...
IVANA: Vama se ne sviđa demokracija?

ŽANA: Naprotiv! Meni, da. Ali tetka Dita je pričala, za baštenskim stolom  moje majke, kako su je pozvali u općinu, ponudili joj kavicu, ovako kao vi meni, i objasnili:  “... da je, za sada, još prerano da joj vrate pivaru, jer je iseljena sa stare lokacije pored Drave, pa je trenutačno nejasna situacija sa tom novom pivarom, da li je njihova ili nije, je li...”

IVANA: Pivovara?

ŽANA: Da, ona pivovara što je bila kraj Drave, pa su je preselili negdje na periferiju. Hoteli, doduše nisu nigdje preseljeni i još uvijek su na svom starom mjestu, ali je i tu “...nešto pravno nejasno. A kuće su, na žalost, pune zaštićenih stanara...” I tako su joj ponudili da joj umjesto povraćaja imovine daju Veljkovo šetalište - da se zove Šeperovo...

IVANA: Nevjerojatno... gdje ste sve to ćula, zaboga?

ŽANA: Za baštenskim stolom moje mame, gospođo. I znate šta im je stara gospa Edita odgovorila na tu neviđenu ljubaznost?

IVANA: (sa malo dosade, Žana je preterala) Ne mogu pretpostaviti, zaista...

ŽANA: Rekla im je: “Vi, ako meni sve vratite, vama ne bu niš ostalo! I kako ćete vratili onima koje ste spalili u sinagogi?!”

off. 6. MUZIKA Dramatična Ivanina tema/

(4. sinagoga i spomenici)

IVANA: (trgne se) U kakoj sinagogi?

ŽANA: U onoj koja je bila na mjestu današnje glavne gradske tržnice!(pokazuje rukom) Dvjesta pedeset metara od vas! Na jug.
IVANA: Tu je bila sinagoga? Kat?
ŽANA: Sve do 1942, ako se ne varam...

IVANA: I ko je koga tu spalio?

ŽANA: A ko je koga spaljivao zajedno sa sinagogama?!

(pauza)                                      izblenduj Ivaninu temu

IVANA: Prvi put u životu ćujem i da je postojala sinagoga i da je tu netko ikada spaljen! Znate, ja sam se doselila tek prije desetak godina i ne znam mnogo o povijesti grada...

ŽANA: Ja sam odrasla ovdje, pa sam ipak čula samo jednom. Tada, od gospođe Dite. Koja je uzgred budi rečeno – bila Njemica!

IVANA: Kada toćno, ako se možete sjetititi?

ŽANA: Ne da se mogu sjetiti, nego ne mogu zaboraviti! U proljeće 1991. I ja sam bila zgranuta. Ali sam odmah povezala tu priču sa onim malim spomenikom u parkiću više tržnice. Pored Pravnoga. Ona majka sa djetetom ispod koje piše sitnim slovcima: U spomen žrtvama fašističkog terora podiže Židovska općina... To je znate sinonim. Žrtve fašista - znači ustaške žrtve. Tako je to Joca Broca smislio da se braća ne zamjeraju i da se sve čim prije zaboravi... Zaboravili su čak i siroti Jevreji... ovaj Židovi. Ja sam se družila s njima. Ljetovala sam u njihovim odmaralištima sa svojom najboljim prijateljicom, Blankom. Imali smo kurseve hebrejskog, ali niko nije nikada spomenuo tu sinagogu... Dobro smišljeno i temeljno zaboravljeno!

IVANA: Pardon! Tko je smislil?

ŽANA: Šta?

IVANA: Ovo... Što ste kazala... da se ćim prije zaboravi...

ŽANA: Drug Stari!

IVANA: Tko, prosim?

ŽANA: Doživotni dobrovoljni diktator, zar ga se ne sjećate?! Samoupravljač.

off 7. Zvoni stabilni telefon.

 Oslobodilac! Telefon! Zvoni vam telefon!

Ivana digne slušalicu.

IVANA: (Žani) Pardon. (u slušalicu) agencija Šmit! ...Ne. Pogriješili ste. Nije stan. Nije niakaf stan, ovdje odvjetnićki ured... Također... (Žani) Greška...

ŽANA: Niste vi baš tako mladi, da se ne sjećate bijele ljubičice. “Šta je to – Raste na Brionima, puši tompus, pije viski i ima sto kila! –Bijela ljubičica!” Taj vic je koštao dva puna ljetovanja na Golom otoku...

IVANA: Ćekajte, ja niš nemrem skopćati sad! Vi ste pobrkala Brijune i Goli otok! Zar niste rekla da je ta vaša teta Dita kazala novim općinskim stožernicima? Kada im je kazala? Daklem, kada?

ŽANA: Pa onog istog proljeća 91. Između dvije kavice. Poslije gorke, koju je srknula u općini, a prije nego što je došla sa mojom mamom popiti normalnu kavicu i prepričati joj sve.

IVANA: I kaj? Optužila ih je da su oni spalili nekoga u sinagogi koja nije postojala već pola stoljeća? Na mjestu gdje mi danas kupujemo svježe mrkvice, rotkvice i špinat?!

ŽANA: Znate, te ’91. Jadna Edita je već bila vrlo stara, utučena i usamljena. Možda već i pomalo senilna... Pa joj se, može biti, učinilo da su opet na vlasti isti ljudi. Vlasti su često slične. Nosili su iste zastave, uveli su isti novac, isti jezik kao četrdeset i prve. Deža-vi efekt. Ne zamjerite joj... 

IVANA: Ako je bila senilna, možda ćitava prića uopće nije ni toćna?

ŽANA: Možda i nije... A spomenik?

IVANA: Koji?

ŽANA: Majka s djetetom, kraj Pravnog faxa! Podignut je krajem šezdesetih godina u jednoj velikoj, skupoj, akciji ukrašavanja grada. Skupa sa spomenikom Pikasu (u Radićevoj.) Onim debelim, ćelavim što sjedi u gaćama, kod luke! I sa Đurom Đakoviđem u Blok centru. To je onaj što je žurio ka fabrici. Ako je još uvijek tamo. Ma, znate onaj što mu pijanci noću tražili upaljač, jer misle da je običan šetač?! “ Dobarvećer stari imaš vatre? Joj!”

IVANA: Vatre?

ŽANA: Pa, da! I skupa s Veljkom Vlahovićem, na šetalištu g Šepera! I sa onim kržljavim violinistom što mu djeca stalno lome gudalo...

IVANA: Gudalo kržljjavok violiniste?

ŽANA: Ma da! Bila je to cijela serija kipova, na onim malim, niskim postoljima, skroz dole... Paktično bez postolja! Da bi se “umjetnost približila narodu...”

IVANA: Da bi se približili pućanstvu Pikaso, Đuro i kržljavi violinist?

&ANA: I židovske žrtve fašističkog terora! U vidu majke s djetetom... Da bi svi postali jednako nevažni!

(pauza)

IVANA: Ujutro ću otići vidjeti taj kip! (Pa to je grozno!)

ŽANA: Ako je još uvijek tamo...

IVANA: A zakaj ne bi bio?

ŽANA: Pa... ne znam ja... Mnogi spomenici su minirani...

IVANA: Ma, kajgot?! Miniran je jedino onaj partizanski u Parku Kulture. Barem tak veliju. Ja nisam bila tu. Onaj na kojem je pisalo: “I kat nam muške uzmete živote, grobovi naši boriće se z vama!” To je valjda bil neaki stih neakog komuniste...

ŽANA: Čuvenog komuniste, Alekse Šantića...

IVANA: ( shvati da je malo uprskala, u poverenju) Može bit su se zbiljamuplašili da buju se sad podignuli grobovi i da buju zbiljam ...

ŽANA: ( popušta) Istina je uostalom, da je taj spomenik bio prilično čudan!

          Mišićavi partizan razdrljenih grudi, prkosno stoji. Partizanka već pada pokošena rafalom, a ispod svega citat o muškim životima!

IVANA: Pa kakaf je ovo danas dan? Sve neke mraćne vijesti... Ja se od ovoga ne bum povratila dva tjedna... Ne! Surla, spaljena sinagoga…  Meni bu ćir proradil. Moram si popiti šamponćić... Dopustite...Ode da popije “šampon”. Pauza.              

                                       off 8. MUZIKA Žanina sentimentalna tema.

(5. trač-mamac)

IVANA:(vraća se) A kaj? Velite, ono na tavanu?
ŽANA: ?

IVANA: Na tavanu ste, velite, iskopali neaka ljubavna pisma...
ŽANA: Da, tu gore (pokazuje iznad svoje glave)

IVANA: Tu gore uopće nije tavan, neg apartman i odvjetnićki ured moje kolegice, gospođe Marice Đurić ...

ŽANA: Jagorke. Znam!

IVANA: Cijeli prvi kat.
ŽANA: Da, ali iznad je tavan... Ona je to budzašto kupila od nasljednika bračog para Rajner, koji nisu imali nasljednika...

IVANA: Kupila od nasljednika, koji nisu imali nasljednika?! Kaj vam je sad pa to, prosim lijepo?

ŽANA: To jest imali su neke dalje nasljednike, pošto nisu napravili male Rajnere. Negdje osamdesetih godina... Kupila je budzašto jer je gospa Dita Šeper još uvijek tu stanovala. Sama, kao zaštićeni podstanar. Pošto su im oduzeli sve kuće dali su im status zaštićenih podstanara u Rajnerovom stanu. Jagorka ju je pokušala izbaciti, ali joj nije uspjelo, pa ju je satjerala u dvije pomoćne sobice tamo gore u ćošku... mislim u kutu... iza kupatila.

IVANA: Kolegica Jagorka nije uspjela deložirati neakvu prastaru babu? Fantastićno! Pa kak se o tome nije niš ćulo u odvjetnićkoj udrugi?
ŽANA: Možda vi tada niste bili članom te... udruge... Niste živjeli ovdje.

IVANA: Kat?
ŽANA: Polovinom osamdesetih... dok se još zvala advokatska komora...

IVANA: Je... imate praf. Toćno... No ipak, ćujte ja ćist ne vjerujem da je Jagorka mogla izgubiti neki proces. Ona je imala muža Crnogorca, koji je sad, normalno, Hercegovac. Isti muš i isto je tak utjecajan. Znate kak nju zoveju u odvjetničkoj...

ŽANA: Znam. Anakonda.

IVANA: Ondak si možete misliti kak dela i kak je sentimentalna!
ŽANA: Mogu misliti...

IVANA: Otima klijente, tak. Zbog nje sam se poćela baviti nepokretnostima. Nije mi dopustila opstati u odvjetnićkom poslu...
ŽANA: Prije rata su je zvali drugačije.

IVANA: (strašno znatiželjno) Kak?
ŽANA: Boa konstriktor!

IVANA: Kaj je to?

&ANA: Udav... na latinskom...

IVANA: Znaći, uvijek je bila zmijurina! (smeh)
ŽANA: Da. Oduvjek... (smeh)

Posle smeha.

(6. jezik i VSM)

IVANA: No dobro. Dajmo se vratiti na vaš predmet!

Interesira vas stanćić u centru ili ...?

ŽANA: U centru!

IVANA: Do koje cijene?

ŽANA: Nije mi cijena važna...

IVANA: Ondak... Jesmo li za jednoga viskića?

ŽANA: Pa... može...

IVANA: Imam tu blizo... Toplo vam preporućim... (donoseći viski) Krasan, salonski, na prvome katu... Trokatnica. Međuratna gradnja...

ŽANA: Između kojih ratova?

IVANA: Svjetskih, normalno... Ili Europskih, kak bi kazali Latinoameri...

ŽANA: Dobro, znači nije između domoljubnih i dragovoljnih, zavićajnih i oslobodilaćkih... bratoubilačkih i sestrosilovačkih...

IVANA: Ha, ha, ha, ... ne nije... hvala Isusu Kristu...

ŽANA: Mogu li nešto da vas pitam?

IVANA: Izvolite...

ŽANA: Šta se desilo sa jezikom? Bila sam dugo van zemlje... i sada ispada da uopće više ne znam maternji jezik.

IVANA: (uzah) To vam ja nemrem objasniti. Nisam vam ja lingvistica. Jezik je veliju, “živa materija”... “Mijenja se...” I mene furt ispravljaju. Ćujte, bute se namućila dok bute sve naućila. Znate kaj, (u poverenju) svojedobno je kružil vic: Domobran, to je bar ličilo na blatobran, a dragovoljac -  to ne liči na niš!

ŽANA: Ha, ha, ha...

IVANA: Tiše malo, prosim vas...

ŽANA: (utiša, poverljivo ) Recite mi, da li je istina da se sada na hrvatskom kurac kaže milokliz? I kako se psuje? Nosi se u milokliz?! Popuši mi milokliz? ... Ili još uvjek psujete na srpskom, kao Slovenci?

IVANA: Kaj? Ni psofke svoje nemaju! Ha, ha... (Ma dajte! Kajgot!)

ŽANA: A da li se klitoris stvarno zove nježnik?

IVANA: Praf za praf mi nismo imali pravu hrvatsku rijeć za taj važni organćić. Znadete onaj vic: Kakva je razlika između tok nježnika i klozetske šolje?

ŽANA: Ne... Kakva?

IVANA: Nema razlike! Muškarci uvjek promašiju!

ŽANA; A umoćnicu ne promašiju?

IVANA: Nju ne!

ŽANA: Kažu da se ljubavnik sada zove dojebnik i da se pravilno kaže: Jebnik je uhitio dojebnika u krivojebu.

IVANA: Ma dajte! Kajgot! Sve vam je to VSM.

ŽANA: Ne znam šta je VSM...

IVANA: Velikosrpski marketing...

ŽANA: Da, Srbi od svega prave zajebanciju!... A vi ste iz Zagorja?

IVANA: Ne, zakaj?

ŽANA: Zbog kajkavskog...

IVANA: Studirala sam v Zagrebu, pa se ćovjek navikne...

ŽANA: Dugo ste studirali?

IVANA: Dugo...

ŽANA: Sve više se govori kajkavski u Slavoniji...
IVANA: Pa... neki govoriju, neki ne govoriju. Kako koji hoćeju. Demokracija... Istrani i Dalmatinci furaju svoje, a mi Slavonci smo mekani...

ŽANA: Da... mi smo mekani...

(7. stanćići)

IVANA: No, dakle da pogledamo gdje je stančić. (poziva je)

ŽANA: (ne ustaje joj se) Pokažite mi na planu grada.

IVANA: Evo ga ovdje... Al to vam je tam (pokazuje kroz prozor) nema ni stotinu metara... Krasna lokacija. Odmah pokraj glavne pošte.
ŽANA: Sa pogledom na glavni ulaz u istražni zatvor?

IVANA: No, pa kaj... kaj vas to iritira?! Bojite se zatvora?

ŽANA: Još uvijek drže zatvor usred grada? I usred demokracije!

IVANA: Ćujte, to je dvorište suda... Vrlo je praktićno...

ŽANA: (čita sa plana) Ulica Svetog Alojzija Stjepinca? Bivša Beogradska?

IVANA: Valjda... Stan si možete pogledati samo vikendom, kada vlasnik dolazi iz Zagreba...

ŽANA: Ne stanuje u njemu? To bi mi odgovaralo...

IVANA: Gospodin je ćelnik jedne oporbene stranke i trenutaćno je u Saboru... Hoću li zakazati za slijedeći vikend?
ŽANA: Ne, hvala... (uzima tašnu)

IVANA: Zakaj?

ŽANA: Ne odgovara mi adresa... (kreće napolje)

IVANA: Ne razmem... lokacija je perfektna.

ŽANA: Znam... ali iskreno rečeno... (u poverenju) Taj Alojzije... u moje vrijeme nije bio svetac nego... ratni zločinac...

IVANA: (isto, poverljivo) Je, pa to vam se mijenja, znate. Imate danas te neke bivše svece koji su proglašeni ratnim zloćincima i koje išće Tribunal. I obrnuto, imate ove koji su bili ratni zloćinci, pak su sad proglašeni svecima. Sve je relativno. Mi tu nemremo niš. Eto vidite, taj vaš kardinal Šeper, prvi put od vas ćujem da je kardinal bio oženjen… kaj nemaju oni onaj celibat?

ŽANA: Kornel, a ne kardinal…

IVANA: Ovaj sa šetalištem na Dravi?

ŽANA: Pa da, Veljkovim šetalištem.

IVANA: Ma ćekajte! Kakaf sad kardinal Veljko? Oženjen vašom teta Ditom?

ŽANA: Nije ona moja teta nego susjeda moje mame, a Kornel nije bioVeljko  nego Šeper, kao što Veljko nije kardinal…

IVANA: Ne razmem sad baš niš…

ŽANA: (suludo)Kardinal je katolički heroj, Veljko je komunistički a čika Kornel je bio kapitalistički, kapito?

IVANA: Ama Kapito! To vam je klasićno, ćist muško ludilo.. smirite se… nemremo mi to skapirati.

ŽANA: Ne možemo ali je to, sve to… je malo previše za moj želudac...

IVANA: Oćete si i vi jedan šamponćić?

ŽANA: Ne hvala. Čir još nemam. Zasada...

IVANA: Blago vama...

ŽANA: Samo kamen u bubregu...

IVANA: Ja ga imam u žući...  Gdje smo stale?

ŽANA: Imate li još nešto slično u ponudi?

IVANA: Da vidimo... Evo, da... Ondak si možete pogledati jedan slićan, ćak je od istok vlasnika, također tu blizo, u Sunćanoj ulici... Sunćana vam nebu remetila probavu, ziher... To je jedna od rijetkih ulica kojoj nisu promjenili nazif. A mogli su je krstiti u Mraćnu, kaj ne? To bi bila ta logika...

ŽANA: Ha, ha, duhovito... Pogotovo što se tamo nalazi teretni ulaz za isti istražni zatvor... A sa prozora tih stanova vide se tihe zatvoreničke šetnje... Krasan prizor za kroz prozor!

IVANA: Vi svašta znate, ti bokca!

ŽANA: Tu je stanovala jedna Jela. Gugleta. Išla je samnom u osnovnu školu. Umjesto vježbanja matematike ludo smo se zabavljale promatrajuči zatvorenike. Uvijek smo se kod nje skupljali na matišku i zatvorenike.

Mala pauza.

IVANA: Znate kaj? Ja vam moram nekaj kazati, ne bute se rasrdili?

ŽANA: Ne, slobodno recite...

IVANA: Tak .... obavještenu ... i ovak kompliciranu klijenticu nisam vidjela

u cijeloj svojoj karijeri...

ŽANA: A kolika vam je karijera?

IVANA: Pardon?

ŽANA: Koliko dugo se bavite ovim poslom?

IVANA: Pa... gotovo pol decenije...

ŽANA: Šta ste radili ranije?

IVANA: Prije domovinskok rata, mislite? Bila sam sudkinja...

ŽANA: U Baranji?

IVANA: I to znate?

ŽANA: Ne znam... pretpostavljam... Iz Baranje se dosta bježalo...

IVANA: Morala sam pobjeći, razmete, Tam je sve vrvjelo od vojski i... Kuću mi je pogodil ovoliki projektil... Vi nemrete zamisliti kak je tam bilo. Dojućerašnji susjedi su prek noći postajali ćetnićki terorisi ili domoljubni oslobodioci. Mađari su postajali Hrvati. Bilo je za poludjeti!

ŽANA: Vi ste, u stvari, izbjeglica? Ili ste, poslije reintegracije, prodali pogođenu kuću u Baranji, pa kupili stan u centru Osijeka?

IVANA: Ne, kuća je omamina, a ja sam, zapravo... Prognanica...

ŽANA: Da... strašno... Ali... fino ste se snašli... sposobni ste?! Ured u centru grada... Stanujete ovdje ili imate još i zaseban stan?

IVANA: Imam, tu blizo, u Kapucinskoj... Ne preporuća se stanovati u uredu. Na taj naćin ćovjek uopće nema privatnosti...

ŽANA: Jasno... A recite mi... vi znači imate dva stana...

IVANA: Ovo nije stan, ovo je ured

ŽANA: No dobro, onaj vaš klijent, onaj “ćelnik” ima dva stana. Obadva s pogledom na zatvor, što meni izgleda sasvim logično. I u Zagrebu sigurno negdje stanuje...

IVANA: Naravno, na Gvozdu...

ŽANA: Odkuda toliki stanovi?

.                                            off. 9. MUZIKA Dramatična Ivanina tema

Gledanje u oči. Pauza.

(7. osobna karta, jamćevina)

IVANA: Kamo vodi ovo... ne razmem pitanje?

Gledanje u oči. Pauza.

IVANA: Vi ste iz Srbije?

ŽANA: Ne, ja sam odavde. (pokazuje pod svoje noge)

IVANA: Odkalem?

ŽANA: Odavde! Tu sam rođena.

IVANA: Ali živite u Srbiji?

ŽANA: Po čemu sudite?

IVANA: Govorite.. skoro srpski...

ŽANA: Ne. Govorim zaboravljeni hrvatskosrpski. Zato što sam dugo živjela  u inozemstvu, pa ne znam ove nove jezike.

IVANA: Koje nove jezike?

ŽANA: Hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski. Čujem da su Crnogorci uveli i tri nova slova: ŠJ, DZ i ne znam koje treće... Valjda Milovo “R”...

IVANA: Mogu li vidjeti vašu osobnu kartu?

ŽANA: Nemam je. Imam samo pasoš.

IVANA: Mogu li, u tom slućaju, vidjeti vašu putovnicu?

ŽANA: Moju šta?

IVANA: Pasoš...

ŽANA: Ne večeras. Drugi put.

IVANA: A zakaj?

ŽANA: Zadržali su je u redarstvu. Vratiće mi sutra... Sada sam ovdje strankinja, znate... Morala sam se prijaviti.

Napeta pauza.

IVANA: A kada ste otišli? Mislim, prije rata... ili?

ŽANA: Puno prije, na studije. Poslije sam radila u diplomatiji.

IVANA: U diplomaciji, daklem...

ŽANA: Da, diljem ove zagađene planete, sa izbušenom atmosferom...

Pauza

IVANA: No dobro... (pogleda na sat) Moram vam još nekaj reć...

ŽANA: Izvolite...

IVANA: Znate kaj... Ima svijeta koji ne zna kaj bi sa sobom... Pa... oni se tak špaciraju po uredima. Raspituju se... rasprićavaju. Piju kavicu. Neki ćak ideju razgledavati objekte. Troše ćovjeku silno vrijeme i poslije svega - niš ne kupiju... Ponekat ispadne da nisu imali niti namjeru, niti nofca uopće... Nego tak, prosto se zabavljaju... Sebe špaciraju, mene štrapaciraju.

ŽANA: E što ima svakakvog naroda!

IVANA: Ćasna rijeć! E, pa... poradi takvih sam ja morala uobićajiti instituciju jamćevine...

ŽANA: Čega?

IVANA: Kaucije... Vi se nemojte naći uvrijeđena. Nije u pitanju nepovjerenje... Ali nas dvije ovdje već više ot pol vurice...

ŽANA: Ne kužim?!

IVANA: Moram vam, daklem, naplatiti tu kauciju. A poslije... ak si vi bute neš odabrali, a ja vjerujem da ste vi prava dama... Poslije vam budem tu jamćevinu odbila od provizije... A ako ne bumo imali sreće, i vi si niš ne kupite.. ja si moram naplatiti svoje izgubljeno vrijeme, razmete?

Žana ponovo kreće...Ne?

Žana stane i odluči.

ŽANA: Da.

IVANA: (nije očekivala pozitivan odgovor) Da?

ŽANA: Koliko?

IVANA: Ćetri tisuće kuna...

ŽANA: To je ... prilično.

IVANA: Šesto eura ... Ako ste ozbiljna klijentica...
ŽANA: Mogu dolari?
IVANA: Pa... sad... Ne preferiram dolare... I ne bih smjela uzeti devize... Nadam se da niste iz finacijske policije?!...

ŽANA: (smeje se) Ma, ne... Nisam...

IVANA: No... Dobro, ondak može. Obzirom da je kaucija i da je bum samo pohranila do okonćanja posla...

off 10. Zvoni stabilni telefon.

IVANA: Pardon! (diže slušalicu) Agencija za nepokretnosti Šmit... Kaj? Najn! Ih niht fršten! A? Rajner? Najn! ...

(spusti slušalicu) A zakaj ja nisam promjenila ovaj prokleti broj, jebemti!... Izvinite. (pauza) Daklem?
ŽANA: U redu. Ja jesam ozbiljna klijentica.

Broji pare.
IVANA: Hvala lijepa. Budem vam napisala priznanicu. Moram vam je pisati u kunama, ne smeta?

ŽANA: Ne...

Dok Ivana piše priznanicu.

(8. kao ozbiljna klijentica)

ŽANA: Mene su upozorili da pazim šta kupujem. Jer, vele ima objekata i jedinica, mislim na stambene jedinice, koji su od rata promjenili po sedam vlasnika, a da su iz njih zapravo zbrisali Srbi... I šta će biti ako se oni vrate?

IVANA: Ma ne buju se vratili! Za cijelu godinu vratilo se 65 u neake selendre. Tim tempom trebaće im dvije tisuće godina!

ŽANA: Meni je dovoljan jedan ako se vrati!

IVANA: Je, i to kaj velite. Zato ja delam iskljućivo sa ćistim papirima...

Uzima novac i daje Žani priznanicu.

ŽANA: (gorko) Zna li se kada će sve to biti pravno sređeno među kolonijama?

IVANA: Prosim?...

ŽANA: Mislim, među ovim novim državicama... Ne bi mi se svidjelo da investiram cijelu ušteđevinu i da se kasnije pojavi nekakav prognanik...

IVANA: Mislite neakav srpski izbjeglica?

ŽANA: Prognanik ili izbjeglica, meni je skroz svejedno.

IVANA: Kak svejedno!?

ŽANA: Srpski, Ciganski ili židovski i to mi je skroz svejedno, ako bude pretendovao na moju imovinu, znate! A ne bi mi prijalo ni da kupim nešto što su svojevremeno komunisti maznuli, tojest nacionalizirali, pa da se zatim pojavi nekakav Švabo kome treba sve to da vratim... Kao što je, naprimjer, ovaj vaš stan ovdje...

IVANA: Ovo nije stan, već odvjetnićki ured i agencija.

ŽANA: Ja govorim o prostoru, o cijeloj kući.

IVANA: Kuća je svojedobno zidana za talijanski konzulat...

ŽANA: Ali je ubrzo prodana i to baš nekom Švabi ako se ne varam...

IVANA: Mislite Nijemcu?

ŽANA: Nijemcu ili Austrijancu. Nekome ko je mogao imati legitimne nasljednike... Koji bi danas na primer mogli biti naših godina...

IVANA: Gospođo...

ŽANA: Oberman. Žana Oberman.

IVANA: To je njemačko prezime?

ŽANA: Njemačko ili austrijsko...

IVANA: Kaj ovo ima znaćiti?.

ŽANA: Može biti i Češko. Ja dakle samo želim stan sa potpuno čistim porijeklom, papirima i situacijom. Uskoro ću se vratiti i želim se skrasiti...

IVANA: Pa sad... kaj se tiće podrijetla, najćistija situacija je sa stanovima bivše Jugoarmije. To je razrješeno međudržavnim sporazumom, oko pokojne Juge. Njih imate u novim djelovima grada... Sjenjak, (pokazuje plan) Jug II...  koji je doduše prilićno izgranatiran od ćetnika i...

ŽANA: To mi je daleko!
IVANA: Ondak, imamo nešta uzvodno od Bijele lađe.

ŽANA: I to mi je daleko.
IVANA: (sa uzdahom) Ondak - Blok centar.

ŽANA: Blok centar je OK. (seti se)

IVANA: Daklem, blok centar!

ŽANA: Samo... šta će biti ako Kapucinski samostan zatraži povraćaj svojih bašta, kukuruzišta i voćnjaka? Jer čitav Blok centar je zapravo nazidan,šezedestih godina, u baštama Kapucinskog samostana. Ja sam tamo, kao dijete, krala kukuruze!
IVANA: Krala ste kukuruye?! Jezuš i Marija!

ŽANA: Jezuš i Marija, točno!
IVANA: Pa ne buju rušili cijeli stambeni blok zarad kukuruza, zaboga.

ŽANA: Bilo je i bundeva. Misirača.

IVANA: Vi se zafrkavate?

ŽANA: Čini vam se. Provjerite. Popovi su opet trendi! Kler je sve moćniji...
IVANA: No, pa buju im već dali neake livade, tim kapucinerima, za njihove bundeve. Ne buju rušili centar grada, ziher. To vam ja mogu garantirati.

ŽANA: (drekne ogor;eno) Čije livade?

IVANA: Kaj?

ŽANA: Čije livade će im dati?
IVANA: A odkut ja mogu znati čije! Neam pojma. Vaše ne buju!

ŽANA: Kako znate?

IVANA: Kaj kak znadem?

ŽANA: Da im neće dati moje livade… za njihove misirače…

Žana krene ka jednim vratima.

ŽANA: Dozvolite, moram do toaleta... Imam probleme s bešikom. (ode)
IVANA: Ova zna i gdje je moj toalet, ti bokca!? (pretura po Žaninoj tašni)

ŽANA: (izvana) Dobro, onda mi nađite nešto u Blok centru.
IVANA: Samo, moram vas upozoriti, tu je najskuplje...

ŽANA: Bivše kapucinsko kukukuruzište?
IVANA: Ne, cjelokupni vojni objekti...

ŽANA: Zašto?
IVANA: Pa... valjda zbok te... ćiste situacije...

ŽANA: Ali Osijek je bio pogranični grad. Tih vojnih stanova ima na hilj... natisuće. Po zakonu ponude i potražnje, morali bi zapravo biti najjeftiniji.

Žana se vrati.

IVANA: Je, to je toćno, ali ... i mi imamo svoje obrambene snage...

ŽANA: Ah tako...

IVANA: Na žalost...

ŽANA: (optužujuće) Vama je žao što imamo obrambene snage?

IVANA: (vadi se) Ne. Naprotif, samo mislim... toliki kapital... tolike nepokretnosti koje uopće nisu u opticaju...

ŽANA: (isto) I propadoše vam toliki potencijalni procenti, zar ne?

IVANA: To je malo vulgarno tumaćenje, ali...

ŽANA: (ledeno) Ali je precizno, a?

Off. 11. Zvoni mobilni telefon. Lijepa naša.

(9. prokleti telefon)

IVANA: Dopustite, pardon. (podiže slušalicu, na sagovornika istresa bes) Teice, ti si? Pa velim ti da imam klijenticu, budem ti se javila. Baj!... Kaj? Okej, ali brzo!...

ŽANA: Samo izvolite, idem se ja malo srediti... (ode u kupatilo)

IVANA: Jebenti, zakaj te sad zanima jebeno ime? Kazala sam ti da je

prelepršal veliku debelu baricu. No dobro, zval se Željko Horvat. Kaj? Odnesel je prek sto ćetrdeset tisuća dolara, od te donjogradske vile... a kaj je još nosil ja zbilja neam pojma... Ni kak je sve to prenesel, također! … Kaaaaaj? Gdje? Gdje si to proćitala? U kojem tisku?... Pa ne buš mi preprićavala cijele kriminalistićke kronike, za boga miloga!  Tko ga je uhitil? ... Zaš?... U Amerikama?... Falcifikati?... (veselo)... Ćuj, to mu je zeznuto... buju ga Ameri živoga odrali. Ono ti je civilizirani svijet, tamo nema mrdanja... Slušaj, ziher ga je onaj simpatićni mali Surla nasamaril kaj bedaka! Ha, ha, ha!  (Uključi radio)

Off 12. MUZIKA sa radija.

E, tak mu i treba, gadni, smrdljivi ratni profiter u kakav me je samo drek uvalil! …Mooolim?... Zakaj mene? Ne razmem...

Ja sam te 4 tisuće odavno utopila... ne sjećam se više...

Kaaaj? U mojemu stanu? Pa kak su ušli?

(šapatom) Ćuj Teice, buš ućinila nekaj za svoju prvu susjedu? Idi im reci da sam ja otputovala...

Pa kaj ja znam., na ljetovanje, na smućanje, smuti nekaj! Ne, ne! Još bolje! Reci im da dolazim.Dolazim za pol vurice, nek prićekaju. Naspi im viskića i zabavi ih malo. Isturi dudice i...

Normalno da ne bum došla! Nisam bedak!.

Pa.. moram se skloniti. Ćim prije. Ne znam još...

Ćuj, puno ti fala da si mi javila. Obožavam te...

(spusti slušalicu, a i ona samo što se ne skljoka. Pauza. Muzika još traje)

(10. u govnima)

ŽANA: Neprilike?

IVANA: (trgne se, pa se savlada) Niš znaćajnoga...

ŽANA: Djelujete vrlo uzrujana.

IVANA: Eh, da ... uzrujalo me je... Ćujte ja si moram nekaj popiti, inaće bum se srućila na patos.
ŽANA: Da vam naspem?

IVANA: Prosim lijepo Naspite i sebi. (pije). Znate kaj... bumo prekinule naše prijatne spike, jer ja... ja bi se morala spakirati... Jaoj, bu me hercenšlog strefil!
ŽANA: Hoćete još jednu?   

IVANA: Prosim lijepo... Je! Kaj bum oblekla sad!?
ŽANA: Šta se desilo?

IVANA: Niš... (za sebe) Trenericu! Kao za đoging... Športski...

 

(Od ovog trenutka, pa skoro do kraja, Ivana prilično neorganizovano i panično - traži po fijokama stola, po komodi, uključuje kompjuter da izbriše failove, spušta roletne, pali neke papire, u pepeljari ili na nekom drugom mestu... itd. Skida ono što ima na sebi. Traži trenerku, patike, ranac, kratke čarape, oblači se... Odlazi i dolazi. Započne nešto, pa ostavi i počne drugo. Vraća se na ono prvo, pa počinje treće... Natrpava ne sebe mnogo nakita, prstenje, narukvice, naušnice... Dijalog teče skokovito. Žana se, naprotiv, opušta. Uskoro će izuti cipele, izmasirati stopala, protegnuti se, raskopčati bluzu itd. I tako sve dok se, sasvim raskomoćena, ne zavali na trosed, kao kod svoje kuće.)

ŽANA: Ipak je nešto ozbiljno...

IVANA: No dobro! Pustite me na miru! I prosim lijepo, izvolite otić! (blaže) Ja se zbiljam isprićavam ali u stisci sam s vremenom...

ŽANA: Ne mogu vas ostaviti u ovakvom stanju, zaboga...

IVANA: Možete boga mi! Pokupite se, slobodno... Ja nemrem ovo više izdržati...
ŽANA: Ali ja vam mogu pomoći.

IVANA: Nitko meni nemre pomoć! Tornjajte se van!
ŽANA: Ako bježite, trebaće vam novaca... Pogotovo što ne možete kući.

IVANA: (zastane) Zakaj mislite da bježim? I zakaj ne bi mogla doma?
ŽANA: Zato što vas tamo čeka policija, zar ne? Pod sumnjom da ste izdali četiri tisuće falcificiranih dolara, ne?Osnovanom sumnjom, ne?

IVANA: Otkut vam takva ideja? ... Vi ste ipak policajka?!
ŽANA: Nisam, smirite se, samo sam shvatila iz vašeg telefonskog razgovora.

IVANA: Prisluškivala ste?! No, to sam si trebala pretpostaviti! Koja sam ja naifka! (viče) Ma ... To je laž. Prljava spletka. (zaplače) Nisam niš kriva. Meni su podvalili... Prokleti ratni profiteri! Obadva su ratni profiteri. I smrdljivi Horvat koji prodaje tuđe kuće i matori Surla koji pak kupuje svoju rođenu vilu, za falcificirane dolare. Pomislite! Otkut njemu sto ćetrdeset ćetiri tisuće falcificiranih dolara? Pa to je mafija! Organizirani kriminalci! Svi su me iskoristili. I falcificirani Oksfordski student, kaj mi je kupoval bijele ružice i kenjal o šarmu zrelih žena! Mrzim muškarce! Moram popiti! Ja sam nasamarena! Upropastili su me! Pa meni je skoro pedeset, nemrem ponovo bježati... Nemrem opet ispoćetka! Nemrem opet prodavati svoj nakit! (promena) Ne idem nikut! Ostajem ovdje! Sad bum se zakljućala i zabarikadirala i nedam se van! (trči da zaključa vrata, pa se vrati) Kaj oni meni možeju?!

(demonstrativno sedne. Pauza.)

ŽANA: I - šta ćete sad?

IVANA: (bespomoćno) Budem zbrisala... Kaj drugo? (pije)
ŽANA: Kamo?

IVANA: U pizdu materinu, kaj se to vas tiće! Tam gdje buju mi dali politićki azil! Netko me već bu primil! Slobodni svijet obožava disidente! (ustaje)

ŽANA: Samo ako imaju novaca! Trebaće vam novac...

IVANA: Je pa dajte mi! Dajte mi novaca kad ste već tak milosrdni kaj stjenica! Ma, nosite se! (nastavlja pakovanje)
ŽANA: Daću vam. Koliko?

Pauza.                                               Žana isključi radio. Prekini muziku.

(11. zec i Petrovići)

IVANA: (zbunjena) Za kaj?
ŽANA: Za ključeve ovog stana.

IVANA: Ovok ovdje? Mislite za moj ured?
ŽANA: Mislim na stan koji ste pretvorili u ured. I koji vam sigurno više neće trebati. Jer je iluzorno da ćete se ikada ponovo baviti advokaturom ili nepokretnostima, ne?! Ćak i ako se vratitte. A nećete se ni vratititi! Nećete smeti da se vratite.

pauza.

IVANA: Znaći tak! U tom grmu leži zec!

ŽANA: I taj zec će da vam pobegne, ako ga ne zgabite odmah!

IVANA: Kaj? I ćitava naša cjelovećernja kenjaža o lokacijama po cijelome gradu je bila obićna foliraža. Vi ste u startu, zapravo htjeli upravo moj ured?
ŽANA: Pogodili ste.

IVANA: Za ćiji raćun?

ŽANA: Nije bitno...

IVANA: Ma kak nije! Švabica, Židovka, Srpkinja, Staroslavenka... Folirantica! Obićna folirantica! Pa kaj vi zamišljate da sam ja ponorila. Da sam glupaća!Nisam ja vesla sisala! (da se čuje gore) Mislite da ne kužim prljave metode proklete kolegice Marije anakonde!? Mislite da neam pojma kak ona pokušava cijelu vilu prigrabiti za sebe?! (tiše, kao da upozorava Žanu) Ona bu cijelu aveniju privatizirala za male nofce! I ono u tisku, i to sa redarstvenicima je ziher neaka njena spletka. (viče) Ma, ne idem ja nikam! (odlučno i tiho) Budem im sve lijepo objasnila... Budem raskrinkala i nju i vas! (zavali se, prgavo)

ŽANA: Dobro... (sedne i ona.

Pauza)

ŽANA: Prodajete ili ne?

IVANA: E znate kaj, zajebala ste se! Nemrem vam ga prodati pošto uopće nije moj!

ŽANA: Znam!

IVANA: Je, sve vi znate! Niš vam ne vrijede kljućevi! Nemrete ga zadržati!  Ni vi, a ni udavka Jagorka! Pojavila se, prošlok ljeta neaka babetina sa prićom da je tu živjela trideset godina otkat je došla iz šume... To su vjerojatno oni grobovi kaj buju se borili s nama i kad nam muške uzmeju živote! Baba je tu stanovala i ona bu vam ga ćapila kad-tad. Pod pritiskom Kejfora Esfora, Umprofora, Tribunala i tralalala! Ak ne bu krepala prije toga... Ne kužim kaj je ćekala! Gdje je do mojega, bila cijelu deceniju?!

ŽANA: Bila je kod mene. U mom stanu, u mom krevetu. U mojoj pižami! Ta “neaka babetina” je moja majka.

IVANA: (zbunjena) Kaj? Joj, oprostite. (pa ironična) Vaša gospođa mamica je srpska izbjeglica?
ŽANA: Na neki način...

IVANA: A na kakaf naćin ste vi ondak Švabica, gospođo DOberman, do vraga! Do moga, kurca krasnoga!
ŽANA: Pa, nisam. I ja sam Petrović, kao i ona...

IVANA: (drekne, histerično) Petrović!?!

ŽANA:... i samim tim sam, d izvinete, Srpkinja. Moj pokojni otac se zvao Dragan Petrović. Možda ste čuli za njega... Bio je od onih... iz šume.

IVANA: (besno) Kak ne bi ćula za Dragana Petrovića! I moj ex muž je također Dragan Petrović! Al on nije vaš tatica! Ovaj je ćistokrvni Hrvat! Od onih, sa grane!
ŽANA: Možda je pokršten ali to je tipično, čisto srpsko ime i prezime!

IVANA: Je! To je i on govoril! Isto to! Osim što je umjesto srpskog bilo ćisto, stopostotno i tipićno hrvatsko! Na glavu mi se popel sa svojim tisućuljetnim snom! Krvi mi se napil! Kuću mi je ćapil! Ma svi ste mi se na glavu popeli! Svi ste vi Petrovići! Svi do jednog!
ŽANA: Tačno. Svi smo mi Petrovići, gospođo Petrović! I vi. Mada ste, u stvari Jevrejka, zar ne? Vi, a ne ja!

IVANA: (uplaši se) E, promašila ste! Ja sam praf za praf - Ukrajinka!

ŽANA: Ukrajinska Jevrejka. Vaš djed Ivan Davidovič Mojsijev, po kome ste vi, Ivana, i dobili ime, pobjegao je 1917- te od boljševika.

IVANA: A kaj ste vi, dovraga? CIA? KGB? Mosud?!

ŽANA: C. Radio Mileva. Mala je Baranja. Sve se zna...

IVANA: Je pa kaj! Kaj s tim? Moj otata je zbrisal od komunista, moj tata je zbrisal od fašista... ja sam zbrisala ćetnicima, a budem zbrisala i ovima! Oslobodiocima! Nama je tak suđeno... U pizdu materinu! Neaka familijarna karma, kaj ja znam! Ma kaj familijarna! Nacionalna! S nama je to tak još od bijega iz Egipta, s Mojsijem! Tri tisućljeća! Da sam rodila dijete ono bi ziher moralo bježati ćak na Mars! Zato ga nisam ni rodila! ... Ma gdje mi je jebena putovnica?!

ŽANA: Nekima je suđeno da beže a nekima da sede, a da države oko njih dolaze, gaze i propadaju, bez ikakve njihove volje i uticaja...

IVANA: Joj, sad bu mi još filozofirala ovdje! Dajte me pustite! Države dolaziju! Pa da ne krećem nikud, onda?! Možda stigne Izrael, Čečenija ili Amerika?! Da prićekam? U zatvoru?! Usred demokracije!

ŽANA: Da popijemo još po jednu, a? (sipa)

(12. maaajka)

IVANA: Ne pijem!

ŽANA: Čudno je to sa državama, na ovim prostorima... Moja majka...

IVANA: Ma jebe mi se za vašu gospodju mamicu!

ŽANA: Maaajka! moja baka, rođena je u jednom selu pored Vinkovaca... Svih svojih 87 godina proživela je u tom selu, u istoj ulici, istoj kući, ali u šest različitih država...

IVANA: U kojem selu, crkavam od znatiželje!?... A evo mi ga pasoš!

ŽANA: U Gabošu, čuli ste sigurno?

IVANA: Vinkovci, via Gaboš. Prolazila sam, ali nikat nisam silazila s vlaka... Jesam kaj propustila? Kirbaj il taku neku nacionalnu pizdariju, a la Petrović?(Pri imitaciji petrovića zagrcne se) Gaboš? To je mađarsko?

ŽANA: Doneću vam vode…(odlazi u kuhinju po vodu. Izvana) Dakle, rođena je u, mešovitom, a ne mađarskom selu, Gabošu 1909. godine. U pograničnom delu austrougarske monarhije, na dva dana hoda od najbliže granice na istoku. (donosi vodu). Mislim na granicu sa Srbijom. Izvolite.

IVANA: Hvala. Barem ne bum više morala trpjeti ovu smrdljivu vodu!

ŽANA: Znači, Austrougarska joj je prva!

IVANA: (prospe ostatak vode)... Barem ne bum više pila ovaj klor!

ŽANA: Rodila se, dakle u carevini... 

IVANA: Imala sam negdje rezervne gaćice!

ŽANA: U imperiji, takoreći...         

IVANA:  Aha tu su... (našla ih je)

ŽANA: Onda je protutnjao prvi svetski rat, posle koga je selo pripalo Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, pa je, dakle, spala na kraljevinu...

IVANA: Je, to znamo! Jedino kaj su mene tjerali ućiti naizust da je to bilo oslobođenje, a sad mi veliju kak je to bila okupacija... Jebem ti ja razliku između ropstva i slobode!

ŽANA: I ja! ... To je mojoj majki, bila već druga država. Tako je najbliža granica postala ova severna. Mađarska. Dan hoda.

IVANA: A zakaj vi meni stalno pominjete granice i hodanje? Pa ne bum ja pješke. Postoje prometala frau Doberman! Ovo je dvadesetprvi vijek!

ŽANA: Možda negde! Ali - Ovde je uvjek srednji vjek! Tokom druge svetske otimačine, tu se stvorila Nezavisna državica Hrvatska. Treća, za moju babu i njen Gaboš.

IVANA: “Državica”!? Gaji nježnost prema Endehaziji? No! Krasno društvo! Na koncu još bu ispalo da je fašistica! (proba šešir) Nemrem šešir uz trenericu!

ŽANA: Kažem državica, jer se do svake njene granice stizalo za dva dana šetnje, kao što može i danas, uostalom. Biciklom, za dan!

IVANA: Nije toćno! Do Dubrovnika na primjer...

ŽANA: Do Dubrovnika treba 5-6 dana...

IVANA: Dubrovnik mi je super ideja!...

ŽANA: Dubrovnik je uvek super ideja!

IVANA: Je! A kam bum poslije, dalje? Joj, hvata me glad... Puknuće mi ćir...

ŽANA: Nego da se vratimo na moju baku!

IVANA: Je. Molim vas vratite se na svoju babu! Ja ne znam kaj bumo bez babe! Crknula bum od gladi i bez babe. Moram si nešta pregristi...

ŽANA: Posle drugog svetskog rata, sve je postalo republika. Prvo narodna, pa federativna, pa savezna...

(jedna preko druge)