<<

 

“AKO ČOVEK IMA ČISTU DUŠU, NE MORA DA PERE NOGE”

 

 

Ingmar Bergman

NAJBOLJE NAMERE

pred-autobiografski roman

prevod sa švedskog Spasa Ratković

izdavač Geopoetika 2009.

 

            Pred – autobiografski roman je onaj koji se završava mesec-dva, ili sat dva pre piščevog rođenja. Početak i kraj su uvek odprilikativni, kaže Bergman. Kadgod govori o parčetu života, pisac po sopstvenom nahođenju bira trenutak koji smatra važnim ili pak pogodnim za početak, kao i onaj kojim završava priču. Bergman priča dirljivu storiju o svom ocu odbačenom od bogate familije Bergman, što zbog pogrešnog izbora profesije njegovog oca (odnosno Ingmarovog dede, koji je odbio da postane paroh, nego je, gle bezobrazluka i sramote –postao apotekar!) što zbog prerane smrti apotekarove, a što opet zato jer Ingmarova majka, postavši udovica, nije mogla trpeljivo da gleda kako nekakav “deda-stric” edukativno mlati njenog trogodišnjeg dečaka, pa se odlučila na siromaštvo i nezavisnost. Ali, kako nezavisnost nije baš moguća pogotovo za siromašne, mati je svoga sina “isprogramirala” da postane sveštenik. Dakle, upravo ono što je njegov otac, pokojni apotekar, bio odbio, zbog čega su oni zaboravljeni od ugrdne i moćne familije Bergman.

Na samom početku romana zatičemo mladog kandidata, junaka romana Henrika Bergmana (budućeg Ingmarovog oca) kao skromnog studenta teologije, koji odbija hladnu “ruku pomirenja” svoga surovog dede. Ruka, u rukavici, mu je pružena na zahtev umiruće bake. Ručica naravno nudi pare (za izdržavanje i školovanje) jer bogataši uvek najiskrenije veruju da sve svoje grehove mogu platiti jednostavno novcem. Lepe pare samo da kandidat ode do bakine bolesničke postelje, na pomirenje sa umiroćom staricom, e ne bi li ona mirnija otišla u raj… ili u suprotnu nadležnu instituciju…

Možda neke grehe i mogu da plate kešom, ne znam, nikad nisam naplaćivala bogataške grehove. Često se ipak nekako iznenade kad se na računu za greh, nađe neka druga moneta, a ne cenjena lova. Baš u toj neznanoj moneti (griža savesti, ako iste ima, gorenje u paklu ako je vinovnik neki vernik, strah, ako nije siguran da je vernik itd) vole da računaju uskraćeni i odbačeni siromašni rođaci, pogotovo potomoci. Posebno kad su od nesrećne majke isprogramirani za mučenike. Koji pak po definiciji ne bi trebalo da budu sujetni, ali ipak često ispadne da jesu, i to naopako sujetni … Mislim mučenici. Tako Henrik Bergman odbija silne dedine paretine u ruci pomirenja i strmoglavo se baca u ledenu reku svoje mučeničke i sirotinjske sudbine. Naravno da to junaštvo neće nikada priznati svojoj nesrećnoj usamljenoj i bolnoj majci-hrabrost. Mladić je praktično veren sa izvesnom konobaricom Fridom koju pak ne sme da prijavi dragoj požrtvovanoj mamici, znajući da bi je mamicken sigurno zgroženo odbacila. Hm. Požrtvovanost je skupa.

Kako odbačeni vole da odbacuju, to je obaška zanimljivo.

Vole i oni da su od nekoga bolji. Sve u najboljoj nameri, naravno.

Na maminu veliku sreću sin se zaljubljuje u finiju i bogatiju devojku iz mnogo bolje kuće, koja mu uzvraća ljubav. Ista se ljubav odvija uz proporcionalno odbijanje i zgražavanje devojčine moćne i imućne porodice, na čelu sa devojčinom mamicom, koja naravno ima najbolje namere za svoju princezu. Mama koja odlučuje. Sirota mama. Da. Svaka velika ljubav mora da ima neku prepreku, inače ne bi bila velika. Tako se njihova ljubav nakon silnih peripetija, padanja na ispitu (Henrih), lečenja od tuberkuloze po Švajcarskoj (buduća supruga Ana), ipak završava brakom i selidbom na kraj sveta gde Henrih dobija svoj prvi posao.

Tamo se prvi put i posvađaju, oko svadbe koja je planirana pompezno u Upsali a sad bi se Henrih ženio patetično-skromno u ledenoj kapeli pri kraju sveta. Tu je smerni mladi paroh prvi put, u crkvi, pred božijim očima ošamario svoju buduću suprugu. Drugi put izmlatiće je, smerni mučenik, kad mu već bude supruga, po drugi put u drugom stanju. Istući će dakle trudnicu. Vrlo mučenički! Tad će se ona, budući dovoljno bogata i pošto ima gde da se vrati, odlučiti da ga privremeno ostavi i ode sa svojim detetom kod svoje majke (inače diktatorke). Ovde možete naučiti da, ako želite ikakvu ravnopravnost za svoje kćeri, morate im obezbediti mesto za povratak. Samo ona žena koja ima gde da se vrati može postići kakvu-takvu emancipaciju ili skoro ravnopravnost u braku. Što je Bergmanova majka, srećom, mogla jer ju je mati kakvagod da je diktatorka bila, ipak prihvatila. Dobro, možda je mamicken malo zlobno seirila protiv neželjenog zeta, ali ju je ipak primila…

Smerni (i agresivni) mladi sveštenik će se (bez vidljive griže savesti) zadržati u svojoj ledenoj vukojebini sve dok ne shvati da mu žena i sin previše nedostaju, kada će najzad prihvatiti davno ponuđeni (i to direktno od kraljice) posao u Upsali i doći po svoju ženicu-bucu-lepoticu. U trenutku kad ona bude već pred drugim porodom, odnosno pred Ingmarovim rođenjem. Eto tako. Mala imućna-i-moćna trudnica je pobedila svoga miloga supruga, mučenika i fanatika - i prizvala ga pameti. Lepo.

Tako će se Ingmar Bergman roditi u Upsali, u kući perspektivnog paroha kraljevske bolnice… što će se desiti posle ovoga romana… možda nekih mesec dana…

Začuđujuće je koliko nam kompleksa nabiju ovi smerni likovi sa prefinjenim i finim, suzdržanim, požrtvovanim ponašanjem, pre nego što podivljaju i počnu da mlate trudnicu. Nekako stalno imamo utisak da su finiji od nas, jer ne psuju, jer ne reaguju impulsivno, jer su kontrolisani, peru zube, šišaju dlake iz ušiju, trpe dosadne komšije, druže se trpeljivo sa babama… a onda odjednom puknu tako strašno, kako mi ovakvi prosti i razpsovani ne pucamo nikad. Dobro, skoro nikad.

Mada i oni kažu da, ako čovek ima čistu dušu ne mora da pere noge. Što je sumnjivo, jer ma koliko čista duša mirisala, neoprane noge ne mirišu…

Metafora takvog ponašanja je dečak Petrus koji dolazi u sveštenikovu kuću iz svoje hraniteljske porodice sa nemim ali tvrdoglavim zahtevom da tu ostane. I oni ga, onako hrišćanski prihvataju usprkos negodovanju hranitelja. Da bi Petrus nakon nekog vremena zgrabio njihovog trogodišnjeg sina Daga i potrčao da ga baci u ledeni potok. Iz ljubomore, zbog ludila, nije baš najjasnije, zato što je načuo da je novo dete na putu pa se uplašio da će postati suvišan… ili prosto zato što je zli mali ludak sa kraja sveta.

Sveštenik spasava svoga sina Daga, vraća Petrusa hraniteljima ali sveštenikova lepša polovina najzad shvata da je ovaj skoro-polarni svet presurov za nju i odlučuje da se vrati u Upsalu… u civilizaciju… koja je baš okončala Prvi svetski rat (gde Švedska nije učestvovala, osim preko livnica i druge ratne proizvodnje, što znači da se bogatila.)

Kao što je pravio lepe, psihološki iznijansirane filnove, i pozorišne predstave (koje smo gledali na Bitefu i Festu) tako je gospodin Ingmar Bergman napisao i lep, vrlo suptilno iznijansiran roman. Važno je ovo “gospodin Bergman” jer su Najbolje namere nekako gospodski roman. Ma koliko se sirotinje, otpuštenih radnika livnice, poludeli inženjer koji godinu dana gura cev puške u usta sve dok se najzad ne ubije, nenakvih bogatih ali ostarelih i neudatih tetaka, motalo po romanu – on je ipak gospodski.

Mislim roman. Sasvim je u tradiciji skandinavske građanske literature od koje je nama najpoznatija dramska… Ibzenova, Strinbergova itd..

Gospoda, to su imućni ljudi koji sa istim interesovanjem idu da pogledaju novi par crnih labudova uvezenih iz Austrije ili tri nove prostitutke uvezene iz Danske.

Kad budete čitali ovaj roman, a čitajte ga svakako, posebno obratite pažnju na dramatičnu scenu kada Ana po povraćanju i nabrekloj dojci shvata da je opet u drugom stanju i prestravi se, dok je suprug nasapunjan za brijanje, nežno teši. Nežno ali formalno jer je za izazivanje trudnoće potrebno 3 ili 10 minuta a za iznošenje iste do poroda treba lepih 403.200 (četiristo i tri hiljade i dvesta) minuta. Samo do poroda, a do punoletstva detetovog još 80 miliona i šesto četrdeset hiljada minuta.

Minuti su u materinstvu najteži godine prolete nekako…

Sve je ovo gospodin Bergman dočarao (bez brojki) u toj sjajnoj kratkoj sceni. To je ono zašto tvrdim da je umetnost iznad komunikacije. Zato što kad umetnik napiše scenu ti iz nje shvatiš sve što možda ne bi shvatio iz tri toma pametnoga naučnoga rada. Na primer da je ona u panici od ponovne trdnoće, a on prosto hoće desetoro dece.   

 

Mirjana Ojdanić