<<

 

 

Mirjana Ojdanić

 

 

SMENA BOGOVA

 

ateističko-feministička komedija

 

 

 

Posvećeno generaciji 1951.

 

 

 

 

Beograd novembra 1996.

 

 

 

 

 

Svaka sličnost sa realnim ljudima i situacijama je nemoguća!

 

L i c a:

Ljudi

 

Razumenka Golić, 68 godina, starovremska žena

Mira Trtica , 45 godina, njena ćerka, savremena

Zlatibor Trtica, 25 godina, Mirin sin, presavremen

Ema Kos, 30 g. Zlatiborova druga rezerva

Ana Kos, 28 g. Zlatiborova prva rezerva

Ida Kos, 25.g. Zlatiborova devojka

Eva Kos,  55 g. majka sestara Kos

 

njihovi Bogovi

 

Bog, Pravoslavni i Katolički ( jedan glumac)

Sveta Petka

Jehova

Alah

Manitu

Ona, nova boginja svega (devojčica, pa devojka)

 

I njihove životinje

 

Kraljica, Razumenkina mačka

Lider, Razumenkin pas

 

 

 

 

                          1

1. scena - Bogovska nervoza

 

Negde, na nebu ili bar na tavanu.

 

BOG: Odlazim, obećao sam da ću skoknuti na još nekoliko

mesta... Vrlo si popularna, znaš... Mnogi te slave...

PETKA: Pomažem narodu, pa zato... A i u modi smo opet. Zahvaljujem se što si svratio Gospode...

BOG: Ti znaš da ja ne volim kad se sveci previše eksponiraju.

PETKA: Oprosti, Gospode mi ne pretendujemo, daleko bilo. Narod slavi nas, a mi slavimo tebe.

BOG: Ipak ste vi neki ostatak onih paganskih poludemona!Jedva sam se otarasio prgavog Peruna, a on mi teslimio vas da mi uzimate ljubav podanika, zlobnik matori!Meni treba ljubavi, ja bez ljubavi ne mogu da živim.

PETKA; Svima treba ljubavi, Gospode..

BOG: Ali, ja sam Bog, meni treba više! Znaš li ti koliko je meni godina? Znaš li ti koliki su bogovi poumirali od nedostatka ljubavi i vere?

PETKA: Bogovi ne umiru Gospode. Gospod je jedan!

Ti si jedini.

BOG: Ma nemoj da se lažemo, Petka! Ima više mrtvih Bogova nego buva na kučećem repu! Jel’ odapeo nalickani Amon-Ra, ništa mu nije vredelo što su mu zidali onolike hramove i piramide! A razvratni Zevs sa svojom ljubomornom Herom, živi još samo u dosadnim tragedijama. Čak ni lepa Afrodita, boginja ljubavi nije mogla da sačuva ljubav ljudi. Onakva lepotica! Ma, ljudi su kurve, menjaju bogove k’o čarape.

PETKA: Kakve su to jeretičke misli, Gospode? Kakve čarape?

BOG: Šta se praviš blesava! A kako je samo bedno skapao onaj ... Onaj, Montezumin bog, kako se ono zvaše?

2

PETKA: Ne mogu sad da se setim, ali znam na koga misliš...

BOG: Eto! Crk’o je tako da mu ni ime nije ostalo!

PETKA: Samo, oprosti Gospode, on nije skončao od nedostatka ljubavi nego zato što su mu pobili sve vernike, a mrtvi vernici ne mogu ni da vole ni da veruju, da prostiš. A pobili su ih, ako si zaboravio, baš tvoji ratnici, i to pošto su ih već pobedili na bojnom polju.

BOG: Moji? Jes’ ti normalna, Petka?

PETKA: Sad se priča da su potamanili šest miliona žena i nejači u jednom dahu... mada je sumnjam da je njih moglo biti 6 000 000....

BOG: Moji ratnici da su pobili, jesi ti skrenula? Istrebili su ih španski konkvistadori. Katolici! U sred Humanizma!

PETKA: Pa i oni su hrišćani...

BOG: Oni pripadaju mom drugom”ja”, a ja s njim nemam ništaveć devet i po vekova!

PETKA: Oprosti Gospode znam Gospode... naravno Gosp...

BOG: Onaj debeljko tvrdi da svakih 24 veka propada po jednacivilizacija, a sa njom umire i njen Bog. A meni je već 2000 godina. Treba mi ljubavi, treba mi vere, treba mi sve više ljubavi i vere, ako mislim da preživim! A mislim!

PETKA: Koji debeljko?

BOG: Onaj debeli, žuti!

PETKA: Žuti, debeli debeljko? Misliš Buda?

BOG: Zar se nije zvao Sidarta?

PETKA: Zove se Buda.

BOG: Vidiš koliko ih je, ne mogu ni imena da im popamtim! Taj tvrdi da ću ja da nestanem za samo 4 veka..

PETKA: Ovaj ... Znaš kako su lažljivi ti istočnjaci, Gospode. Uostalom, Jehovi je već oko 7000 godina i još je živ!

BOG: Slušaj Petka, ti vidiš da sam depresivan, da mi nije dobro i našla si baš sad da mi spominješ Jehovu, njegovih 7 milenijuma i samu činjenicu da je živ. Šta ja treba da mislim o tome? Jel’ to podrivanje mog samopouzdanja?

PETKA: Šta ti pada na pamet, Gospode! Greh je sumnjičiti...

BOG: A jel?! Sad sam još i grešnik. Malopre kažeš paraniok!

PETKA: Iju! Kad sam rekla paranoik?!

BOG: Kad sam kazao da me podrivaš, jesi tvrdila da nije istina a - šta to znači?! Znači ja uobražavam. Kako se zove onaj ko uobražava napade? Paranoik! Eto šta si rekla! Nije dosta što me bije glas da sam šizmatik, tro--bog, sad još treba da se priča da sam i paranoik...

PETKA: Ma, ko priča da si šizmatik, smiri se, Gospode..

BOG: Šizmatik jesam. Pocepali me na tri komada i reslove.Prvo katolici, zbog kalendara! Zamisli, pocepaju Boga zbog kalendara! Onda protestanti zbog... zbog... pod kojim izgovorom su me oni raskolili ne mogu ni da se setim sad... Šta ja trpim od ljudi, to niko još nije trpeo! Tone bi trpeli ni plemenski totemi u Africi! A ovamo gnjave po čitav dan: daj mi bože zdravlja, daj mi božesreće, daj mi bože da rodim, daj mi bože da ne rodim!

PETKA: To je zato što si dobar i milostiv, Gospode..

BOG: Neki dan me jedna davila da joj stvorim veće sise. Pa zar mi nemamo nikoga ko bi se bavio sisama, nego svemoram ja sam!

PETKA: Dobro, smiri se, evo ja ću da se bavim sisama...

BOG: Aha! Hoćeš da proširiš područje delovanja, sad sam te uhvatio! Širiš područje delovanja i uticaja! Tako dakle!

Prošle godine si uzela bubuljice, sad i sise!

PETKA: Hoću samo da ti pomognem...

BOG: Ne treba meni nikakva pomoć! Ja sam Bog!

 

Ulazi Jehova.

 

4

JEHOVA: Šalom alehem! (Petki) Na kolena!

 

Trenutak napete tišine. Mrak.

 

2 scena - Poreklo boginje

 

U dnevnoj sobi, kasno noću, Mira i Razumenka raspremajurusvaj koji je ostao iza slave. Mira je jako umorna i ljuta.

 

MIRA: Baš tebe i tvoje metuzaleme boli đoka što ja moram ujutro na posao! Što meni dolazi poslovni partner čak iz  Amerike, a nisam ponovila Engleski. Što me ubi čirčina.

RAZA: Ne greši duše, dolaze nam jednom godišnje. Za slavu.

MIRA: Ali zato ne znaju da odu! Drži ovo.

RAZA: Zna tvoj sin da ode, kad god ne treba! Jel’ to lepo da na slavi u kući nema muške glave? Nisi ti njega naučila pristojnosti!

MIRA: Naučila si ti mene, pa mi sada sere po glavi ko god stigne! A ja fina pa ćutim! On bar radi po svojoj volji!

RAZA: Poslali ga da slika pustinju, mora da je baš to želeo!

MIRA: Da nije ne bi odlazio!

RAZA: Čeznuo je za pustinjom! Ma nemoj!

MIRA: A šta fali pustinji?

RAZA: Sve joj fali! Sve! Zato se i zove pustinja! Pojedi nešto.

MIRA: Al’ tamo nema tvojih dosadnih gostiju. To je, vidiš,velika prednost Sahare! (mački) Šic, odavde, Kraljice!

RAZA: Ako mi samo još jednom izostane sa slave, razbaštiniću ga, slobodno mu reci!

MIRA: Neće više nikad, budi sigurna!

RAZA: Kako znaš? Nemoj da piješ na prazan stomak!

MIRA: Znam, zato što ću ja tu slavu da ti ukinem!

5

RAZA: Sad, kad svi uvode, ti ćeš da ukidaš!? A tek smo došli na svoje! Sva si na oca uz-vetarski-pišač!

MIRA: Nismo došli na svoje nego smo se vratili 50 godina unazad! I, ako tako nastavimo za koji mesec bićemo u

Drugom svetskom ratu, za koju godinu bićemo opet u Prvom.

RAZA: Bolje pojedi to žito, greh je da se baci!

MIRA: A za deceniju bićemo ponovo pod Turcima i šta će ti onda slava, nosićeš feredžu! Daj to za mašinu...

RAZA: Tako mi i treba kad ja rađam s komunistom!

MIRA: Jel’ te neko ter’o? Pobegla si za njega! Nosi ovo tamo.

RAZA: Pobegla sam, što sam htela dete! Da sam znala u šta ćeš izrasti...

MIRA: Ne izgovaraj se na mene! Jurila si ga jer je bio lep  kao greh, lep kao sam đavo! Drhtala si ko prutić na vetriću!

RAZA: Govorila je pokojna mama da su to đavolska posla i da ne mogu na dobro izaći, al’ja mlada - luda... ne verujem...

MIRA: Đavolska posla ne postoje!

RAZA: Da, da, kad bi se zezali! Nemoj to, to ćemo sutra!

MIRA: Kao što ne postoje ni đavoli! Nemam sutra vremena!

RAZA: Ako ne postoje, ko mi je sakrio crveno klupče za šaru, pa sad ne mogu da završim džemper?!

MIRA: Sakrila ti tvoja mačketina! Đavole su izmislili Bogovi da bi imali koga da okrive za svoje greške!

RAZA: A Bogove su izmislili ljudi da bi imali koga da okrive za svoje greške?

MIRA: Tačno tako!

RAZA: Ko da ti slušam pokojnog oca! “ Čitav svet je

izmišljotina!” Samo radnici i seljaci nisu!

MIRA: Nisam ja spavala s njim, nego ti! Šta ‘oćeš sad?

RAZA: ‘Oću da budeš moje dete, a ne njegovo! Nisi ga, čestito ni poznavala!

MIRA: Samo one koje ne poznajemo možemo voleti. Kad

6

upoznaš čoveka, kasno je za ljubav...

RAZA: Kako ja tebe volim, a poznajem te ko zlu paru?

MIRA: Voliš me! Ko mačka miša! Daj, ja ću!

RAZA: Jel’ ti to po sebi sudiš, jel’ to ti svog sina voliš k’o mačka miša?

MIRA: Ja njega volim k’o zmija žabu. Pitaj ga.

RAZA: Života ti, jes’ ti ikad čula da postoji greh? Šta će biti ako ipak ima Boga, pa ti jednom dođeš Njemu

na istinu? Zar si baš tako sigurna da ga nema?

MIRA: Ima ga, normalno! (dovlači usisivač)

RAZA: Malopre reče da je izmišljen.

MIRA: Izmišljen je i usisivač, pa ga sad imaš! (uključi

usisivač) Čuj kako samo drnda! Evo ti!

( Raza se krsti. Usisivač drnda, a one se deru)

RAZA: I šta ćeš da mu odgovoriš kad te upita zašto si ga poredila sa drndavim razvaljenim usisivačem?

MIRA: Ništa! Neće me pitati!

RAZA: Baš sam znatiželjna kako ćeš to da izbegneš?

Preskočićeš umiranje?

MIRA: Ne, nego tako što ću ja sebi da izmislim svog Boga  sa ugrađenim razumevanjem, koji ne pita ništa!

RAZA: Šta? Radiš na izmišljanju Boga?  (krsti se, zgranuto) Imaš stomačne smetnje?

MIRA: Pa, kad je mogao Muhamed, kad su mogli Mojsije, i Sidarta... Kako sad da izvadim ove fleketine, vidi!?

RAZA: (krsti se) Kad je mogao Hrist, što ne bi i ti? Je li? Boga da izmisliš možeš, a fleke da izvadiš to ti je teže!?

MIRA: Sigurno da je teže! Zato je nama ženama i ostavljeno čišćenje fleka a muškarci su zadržali izmišljanje... A šta sam ja gora od njih?

RAZA: Nisi gora, naravno, samo što imaš temperaturu...

MIRA: A da nisam možda gora i od nepismenih crnaca po

7.

džunglama ili od Bušmana?

RAZA: Nisi. Ko kaže? Idi odmori se. Moraš sutra na posao.Ja ću sve. Da izvadim te flekice.... i sve da sredim.

MIRA: E, pa kad su oni mogli sebi da izmisle tolike bogove, mogu valjda i ja, jednog malog debelog dobricu koji će da pomaže i u čišćenju fleka...

 (Razumenka, zabrinuta, isključi usisivač)

RAZA: U redu, u redu. Idi lezi, a ja ću da ti donesem vode, šećera, toplomer i aspirin.

MIRA: Ako možeš sama, stvarno bih legla, baš sam grogi..

RAZA: Vidim., jasno mi je... Mogu, mogu, samo idi...

MIRA: I znaš šta? Neću uopšte da izmišljam Boga!

RAZA: Dobro je, dušo, ako nećeš ne moraš. što da se gnjaviš. Bolje da odspajkiš malo... Sutra imaš posla...

MIRA: Izmisliću Boginju!

RAZA: Boginjicu? Jao...  Baš lepo. Idi sad lezi, a kad ustaneš imaćeš lepo svoju Boginjicu. i šta te briga.. Ajde lutko!

MIRA: Mama, šta je s tobom?

RAZA: Samnom? Ništa. Ajde, odvešću te ... Idemo...

MIRA: Šta ti je, bre, šta me vodiš znam gde mi je spavaća  soba!

RAZA: Naravno da znaš, ali idemo prvo u kupatilo da opereš zubiće....

MIRA: Joj, mama, ne mogu sad, umorna sam... Nisam ništa ni žvakala... Nemoj da si takav diktator...

RAZA: Mala moja... ali moraš, znaš koliko košta zubar...

 

Ulazi Eva Kos.

 

EVA: Dobro veče. Srećna slava! Jel’ se tako kaže?

 

Trenutak tišne. Mrak.

8

3. scena - Zemljački sporazum

 (direktan nastavak 1.  scene)

 

Ulazi Jehova.

 

JEHOVA: Šalom alehem! (Petki) Na kolena!

 

Trenutak napete tišine.

 

BOG: Dobar dan, kolega. Odkud vi?

PETKA: Šta da radim?

BOG: Klekni. I on je nekakav Bog!

JEHOVA: Pod tim “nekakav”, šta mišljaste?

BOG: Ništa. Ja nisam dvosmislen.

JEHOVA: Znam, trosmisleni uvek bijaste!

BOG:(Petki) Šta klečiš i treseš se tu? Ukloni se, imam posla!

 (Petka se smerno povuče)

JEHOVA: Strogost tvoja primetna je vrlo.

BOG: Mora se... Inače ne bih ja...

JEHOVA: Inače bi šizmu učinili...

BOG: Ma, ne, nego navikli su....

JEHOVA: Stariji ja sam, te mi je poznato!

BOG: Baš dobro da si svratio da te pitam! Odavno mislim da te upitam kako preživljavaš 70 vekova kad onaj debeli žuti tvrdi...

JEHOVA: Dođoh da pitam ja tebe! Ti, kad pitati htedneš, tada k meni prošetaj!

BOG: Nikad ne mogu da te nađem. Stalno se muvaš tamoi ovamo... Taman te stignem, kažu “baš sad ode”...

JEHOVA: Radim, brinući za vernike rasejane mi po svetu silom tuđom i nevoljom svojom.

BOG: Ja nikad nisam rasejavao tvoje...

 

9

JEHOVA: Podelivši se na delove razne lako je reći:

 “ne činih ja, onaj drugi činjaše!!!”

BOG: Dođe li ti da se svađaš?

JEHOVA: Ne dođoh.

BOG: Onda reci šta imaš, žurim na neka mesta!

JEHOVA: Dođoh da potvrdiš: vredi li dogovor što međ’nama bejaše?! Što od mojih ženskinja ikad rođeno bude mojom pastvom postaje. Jer kod mene vera nasledna po materi biva.

BOG: A ti znaš da se kod mene vera nasleđuje po ocu.

JEHOVA: Stoga i dođoh da dogovor potvrdiš.

BOG: Koliko?

JEHOVA: Tri.

BOG: Trojke?

JEHOVA: Ne.

BOG: Singlovi?

JEHOVA: Da. Tri blagoslovene a grešne majke.

BOG: I sva tri oca su moji vernici? A zabranio si im da se mešaju sa gojima. Nisu ti baš poslušne!

JEHOVA: Jedan samo otac bejaše, grešnik i vernik ti nikakav!

BOG: Moj dasa osvojio tri tvoje devojke! Eh, da mi je više takvih, pa da živim dva mandata!

JEHOVA: Tri rođene sestre zavede sramno i grešno!

Porod će mojim, ipak postati.

BOG: A kad treba da se rode?

JEHOVA: Za koji mesec, ako dogovor potvrdiš...

BOG: A ako se ne dogovorimo?

JEHOVA: Mogu i ne rođeni ostati....

BOG: Svi pričaju da si surov, a ja nisam verovao... šta imaš protiv dece? Nek se rađaju!

JEHOVA: Rođeni biće ako garant mi daješ!

BOG: A ako ti ne garantujem?

10

JEHOVA: Ništa tada desiti se neće.

BOG: I ti bi dozvolio da tri rođene sestre pobace? Milosti

nemaš! Zamisli kakav bi to šok bio za baku i deku?!

JEHOVA: Ženskinje moje, udavane nisu, sva moralna prava  na meni ostaše!

BOG: Dobro, nek’ ti bude! Ipak smo mi neki zemljaci...

JEHOVA: Milosti tvojoj zahvalan, odlazim. U zdravlju ostaj!

BOG: Samo ne mogu da ti garantujem!

JEHOVA: Šta reče?

BOG: Znaš i sam, ljudi su prevrtljivi i nepouzdani. Mogu posle

da se pokrste ili poturče pa šta ćeš onda?

JEHOVA: Pomenu li, da si u žurbi nekakvoj?

BOG: Jesam, zašto?

JEHOVA: Onda hitaj, odocnićeš!

 (obojica nestanu)

 

4. scena - Iz donjeg rakursa

 ( nastavlja se direktno na 2. scenu)

 

MIRA: Joj, mama, ne mogu sad, umorna sam... Nisam ništa ni žvakala...Nemoj da si takav diktator...

RAZA: Mala moja... ali moraš, znaš koliko košta zubar...

 

Ulazi Eva Kos.

 

EVA: Dobro veče. Srećna slava! Jel’ se tako kaže?

 

Trenutak tišne.

 

RAZA: Malo ste zakasnili...

MIRA: Evo još jedne tvoje babetine! O, dobro veče, dobra ženo! (ljubi Evu napadno) Otkud vi kroz zatvorena vrata              

11

u sitne sate i nepozvana!? Baš se neobično radujem,

užasavam i oduševljavam!

EVA: ( Razi) Gospođa je bolesna?

RAZA: Nadam se da nije,

MIRA: Bojite se gripa? Niste vakcinisani? Onda da se ne cmačemo? Pozdravite macu, Kraljica se zove!

RAZA; Izvinite, a s kim imamo čast?

EVA: Nije valjda to Mira Trtica domaćica ove kuće?

RAZA: Jeste, samo, kod nas se i gosti predstavljaju...

EVA: Ja sam čekala da vam se gosti raziđu, jer imam nešto.A može li se s njom razgovarati? Mislim malo je čudna...

RAZA: Premorena je. Možda sutra...

MIRA: Ama, može sad, zašto ne odmah?! Ja sam, znate, žena bez granica. Ne moram da spavam. Samo radim, spremam,slušam. Ne moram da jedem. Donosim pare, ne treba miništa. Sve dajem. Ne treba mi čak ni malo slobode u rođenoj kući, koliko da operem zube... Šta će mi zubi! Ionako nema ništa da se ždere. Sve su proždrale bezdušne bespomoćne babe i krvoločni kućni ljubimci!

RAZA: (Evi) Vidite: nije joj dobro.

EVA: U redu, doći ću drugi put, premda mi je prilično hitno.

MIRA: Ama zašto drugi put, ako vam je prilično?! Mamica  mi je već objasnila da nema ništa priličnije od slave. Već sam progutala buljuk dosadnih gostiju, pa mogu i vas! Svariću vas nekako. Imam višak kiseline, zato sam i čirdobila, na dvanaest-palačnom crevu, znate, ko orah....

RAZA: Izvinite, loše joj je...

MIRA: Sedite, poslužite se, evo žito, kažu, ne valja da se baci!

RAZA: Smiri se, gospođa uopšte nije moja gošća...

MIRA: Ako nije gošća, onda je komšinica, normalno!

EVA: Nisam, zapravo ja sam... 

MIRA: Au, šteta što niste komšika, jer naša su vrata uvek

12

otvorena za alavi komšiluk. Pozajmljuju koske za džukele, praher za tepihe u četiri popodne, veštačke trepavice, piju  kafu u mom krevetu, suše čarape mojim fenom....

EVA: Vidim da sam pogrešila trenutak, žao mi je...

MIRA: Vi ste promašili trenutak, a ja sam promašila život! Hajde da se napijemo i zaboravimo! Pijeeem da ga...Jer, ta se pesma zapravo odnosi na zaboravljanje života,a ne na zaboravljanje njega! On je tu nebitan, kao i inače!

RAZA: Daj, urazumi se malo, šta ti je!?

EVA: Možda je malo više popila. Pa neka. Slava je. Oprostite...

RAZA: Upoznaćemo se drugi put...

EVA: Da, da, uskoro... Doviđenja.

MIRA: Ama, gde ćeš sad, bre? Nije ovo miting opozicije, ovo je moja kuća! Ne može to tek tako! Ušetaš kad ‘oćeš, 

izšetaš kad ti dosadi. ‘Oću da čujem ko si i šta ‘oćeš!

EVA: Zovem se Eva Kos. Majka sam tri kćeri koje...

RAZA: Mirjana, idi u svoju sobu!

EVA: Imala sam s vama jedan ozbiljan razgovor, ali vidimda ovo nije pravi čas...

MIRA: Kako nije? Svi ozbiljni razgovori vode se kasno noću iza zatvorenih vrata i u pijanom stanju. Sedaj! Cugni malo!

Uzmi bar kolača, to mačka ne klopa! Mama, skuvaj kafu!

RAZA: Neću! Pusti ženu! Idi lezi!!!

MIRA: Kad neće, neće! Eto šta je slobodna žena! Ona može   da neće, ti možeš da hoćeš, samo ja ne mogu ni da hoću, ni da neću! Ja moram!

EVA: Ne morate. Evo, odlazim...

MIRA: Sedi ‘vamo! Slušam te! Ime? Prezime! Razlog zašto si upala u moju kuću u sitne sate kad mi je pun mesec svega, kad sam baš krenula da operem zube i da izmislim jednog fleksibilnijeg Boga za lakše deflekiranje tepiha...

RAZA: Pobogu ženo, vidiš da joj nije dobro. Ostavi nas. Idi.

13

EVA: A jel’ primećujete vi da ona mene drži? Nisam u životum videla ovako pijanu ženu!

MIRA:(Razi) Baš fino što si me naučila pristojnosti, pa sad mogu da odtrpim da me u rođenoj kući neka padobranka smatra pijanom krmačom. (Evi) Joj što volim što sam lepo vaspitana! Jer da nisam, ja bih sad morala da te šaljem u pičku materinu, da ti jebem oca, radi ravnopravnosti, pa bih morala da te bijem, pa onda da me hapsi milicija, a u zatvoru buba švabe fuj! Zašto tamo nema dezinsekcije?

RAZA: ( Evi) Da zovem prvu pomoć?

EVA: Obavezno! Odmah. Joj, što je ovo strašno.

MIRA: Nema meni prve pomoći, njima je žao bubašvaba, nema meni druge pomoći... ni treće pomoći... Bube mile i gmižu...

RAZA: ( Evi) Jel’ znate vi kako izgleda nervni slom živaca?

MIRA: A možda to uopšte nisu bubašvabe, možda su to bubarusi a ja džabe vređam nevine švabe...

EVA: Mislim da izgleda baš ovako.... ( mrak)

 

5. scena - Zericu žgoljava buca

 

BOG: Meni našla da izmišlja Bogove! Ona meni! Pa davidiš onda kako radi nervni slom! Pa smišljaj koga

hoćeš.... Ja, pa usisivač! Dobro da me ne uporedi sa

sa peglom, sa vibratorom!

PETKA: Zašto si tako strog, Gospode? To je obična žena.Preopterećena. Glupa je, nesretnica, oprosti joj...

BOG: Oprosti ovome, glup je, oprosti onome- blesav.

Jesam ja ovde da praštam budalama ili da vladam?

PETKA: I jedno i drugo, svevišnji. Majka joj je prava hrišć-anka. Slavu slavi, sveće pali, priloge daje, grobove plevi,moli se, veruje iskreno, pati se....

BOG: A udavala za komunistu?!!

14

PETKA: Mlado - ludo. Platila je ona to, jadnica. Vidiš kakvu si joj ćerku dao. A tek unuk da vidiš kakav joj je, muka jedna. Ni na slavi nije bio, otiš‘o da slika Saharu. Ma strašno! Napravio mangup troje vanbračne dece i to nekim

Jevrejčicama. Zaveo tri rođene sestre, možeš misliti!

BOG: I - ti misliš da je to u redu? Izda s komunistom, onda dobije blesavu kćer i unuka kurvara, pa smo kvit!

PETKA: Nije joj lako, veruj mi Gospode. Platila je sirota pošteno sve svoje grehe.

BOG: Ama jel’ to njen unuk zbog koga mi je Ješa dolazio?

PETKA: Jeste njen. Zlatibor Trtica se zove.

BOG: Eto, i to ima da mi plati!

PETKA: Nije ona, sirota kriva, što je tebi Jehova dolazio.

BOG: Jel’ ona rodila ludu kćer, jel’ ćerka rodila kurvara, jel’ zbog njega Ješa svrać’o da mene nervira?!

PETKA: Dolazio je zbog dece, ne zbog momka. Uostalom, moram da ti kažem kako ja već neko vreme ozbiljno sumnjam da Jehova sam navlači naše momke da mu oplođuju usedelice i uspijuše...

BOG: Ma nemoj?

PETKA: Njegovi se svi momci izmetnuli u neke naučnike, umetnike, trgovce... Oni sigurno više ne... više ne...

BOG: Misliš, ne obavljaju bračne dužnosti ni vanbračno?

PETKA: Jel’da je sumnjivo, Gospode?

BOG: Ako je to istina, morali bismo...  Uf!

PETKA: Ne možemo da ratujemo sa saveznikom...

BOG: Može saveznik s nama! Zovni mi odmah Georgija,

Iliju, Petra, da vidim....

 

Dolazi Alah

 

ALAH: Selam alejkum, poštovani, belćim nijesam na

15

smetnji...

BOG: Odkud ti? Ideš na godišnji, pa svratio?

ALAH: Ne odmaram već 500 godina. Gadan zeman doš‘o, nemam kad. Ovi moji stalno ratuju... Dosadiše više!

BOG: Kad si im obećao Dženet za junačku pogibiju. Držiš ih u bedi. Rat im je najkraći put do raja. Sam si kriv.

ALAH: Nijesam svrać’o da me vrijeđaš, poštovani. Znaš i sam da ste mi dali najgora klimatska podrućja sa insanima lijenim i usijanih glava. Jaramazi!

BOG: Pa si došao, na pogrešnu adresu, da menjaš Bliski istok za Skandinaviju? Što se uvlačiš u Pariz na mala vrata, baš me briga! Od mene si dobio Bosnu i ne dam ti više ni svračje gnezdo! Ni stida ni srama nemaš!

ALAH: Imam, poštovani, doš‘o sam da se ogradim.

BOG: Od čega?

ALAH: Ti znaš da ja, pred ženskima o ozbiljnim...

BOG: (mahne, Petka izađe) Od čega?

ALAH: Jedan tvoj ... osunetio se. Sam doš‘o u Egipat i uz’o moju vjeru. Divanija, hain i munafik! ‘Oću da znaš da ga niko nije zvao...

BOG: Pet vekova si mi turčio čitav Balkan pa nisi dolazio da se ograđuješ a sad si poteg’o zbog jednog jedinog izroda.

Zar nije logično da mi budeš sumnjiv?

ALAH: Logično je, poštovani, ali nije u tome stvar.

Ovaj se meni priklonio zato što ‘oće da se ženi...

BOG: Što kod mene nije mog’o? Jel’ ja branim?

ALAH: Braniš tri odjedared...

BOG: Tri?

ALAH: Tri Jevrejke, sestre rođene, sve tri noseće, pa sam doš‘o da ti ištem da objasniš Jehovi kako je sve to zbog  insanskog marifetluka. Učini mi sevap! Znaš, ja sam s njim u jako labavom primirju... staklenom...

16

BOG: A ja sam ko ruka s rukavicom, pa nema ništa lakše nego da mu rastolkujem! ...

ALAH: Bar nisi u ratu, k’o ja...

BOG: Nisam, zasad...

ALAH: Ako riješiš, poštovani, ti znaš, ćeif i merak mi je da mi baš ti budeš saveznik!

BOG: Pa mi smo kol’ko juče tek sklopili neki mirčić...

ALAH: Ali smo ga sevapli sklopili, poštovani! Bilahi!

BOG: S Ješom sam 17 vekova u miru, zar da ratujem sad zbog tri uspijuše i troje kopiladi?

ALAH: Povod može da bude bilo šta, a razloga uvijek ima...

BOG: A dok se nas trojica zezamo zbrisaće nas žuti debeljko s lica zemlje k’o magičnom krpom! (čuje se dečji plač)Petka, Petka, šta se to dere? Kakvo je to derište?

PETKA: Neka beba, gospodaru, ne znam otkud ovde...

ALAH: Nikad ne bih pomislio da ti ašikuješ sa ženama ko neki starovekovni Zevs-sevdalija, poštovani...

BOG: Pazi šta “divaniš poštovani”!!!

PETKA: (Ulazi panično) Gospode, Gospode, imam nešto da ti kažem....

BOG: Reci!

PETKA: Ne smem pred Alahom, uvrediće se...

ALAH: Bezbeli nijesam ja neki ženomrz? Govori.

PETKA: Ono tamo, nije ljudsko čedo. Ono je nova Boginja.

BOG: Ono što se dere? Po čemu znaš?

PETKA: Reći ću ti posle....

ALAH: Vidi belaja! Ženski Bog? Da bruke! Ženski? Da sramote! To je smislila neka od tvojih. Dabili harama! Ja nemam feministkinja! Ti, beli, imaš, poštovani....

BOG: Ima i Ješa....

ALAH: Šta ćeš sad? Da ucmekaš dok je malo?

BOG: Da je moguće ubiti Boga, ja bih tebe zemljače,

17

odavno smako!

ALAH: Imaš pravo. I ja bih tebe, poštovani....bezbeli.

BOG: Boga možeš da ubiješ samo u ljudima. Znaš kako oni kažu - ubio boga u njemu....

ALAH: Pih, sad moraš otkrivat’ njene zavrzlame, što je to naporno. A toliko se nakotilo ovije insana. K’o da niko ništa ne radi nego samo djecu prave! Ni malo ti ne zavidim, poštovani. Kako ćeš nać’ koji su njeni među milionima? Kaka poslina po ovoj vrućinćini!

BOG: A zašto bih baš ja sve to morao?

ALAH: Zato što je na tvom terenu...

BOG: Briga me! Neka samit odluči! Meni se ne žuri...

ALAH: Živjeće dok ih tvoji ne pronađu i hairli ne pobiju. Valjalo bi da požuriš dok ne poraste....

BOG: Idem da je vidim, nisam video Boga bebu još otkad si ti bio mali...

ALAH: Ja ženskog Boga nijesam vidio nikad, beli...

( izlaze, a izvana)

BOG: Jao, vidi, smeje se. Sto je sjatka maja bucka..

ALAH: Meni se, bezbeli ćini zericu žgoljava, poštovani...

 

6. scena - Feministički san snova

 

U sredini je Zlatibor Trtica. Oko njega trudne sestre Kos, preteći. Neka ima nož, neka lanac ili bič, a jedna ga drži na nišanu. Ida ima mobilni telefon koji će kasnije dodati drugoj sestri....

 

IDA:  Alo, jel’ to prva pomoć? Molim vas jedna kola u Kajmakčalansku 2., podrum. Imamo povređenu osobu. Ne. Muškarac, u tuči.... Dosta povreda... mnogo...

ZLATKO: Daj, bre, ne zezaj ljude, uzimaš im vreme a

imaju ozbiljnijih slučajeva!

18

EMA: Bićeš i ti ozbiljan slučaj vrlo brzo, luče!

IDA: ( u telefon) Pa ne znam da li umem baš najpreciznije da vam opišem... na primer, otkinuto mu je uvo.... ono na kome nosi naušnicu... levo...

ZLATKO: Šta vam je, bre, jeste poludele?

ANA: Poludele smo, dragi, zar ti ne bi poludeo?

IDA: ( u tel.) Pa onda, ima i nekoliko slomljenih rebara. Da da, sve mogu da vidim, zato što je potpuno go. Potpuno, siromah, ni gaća nema.... jeste izložen je mojim pogledima! Vidim sve odlično.. Sve vidim, ali ne umem da objasnim. Ja nisam anatom, nego agronom.

 (predaje slušalicu sestri Ani da ova nastavi razgovor)

ZLATKO: Može neko stvarno da strada dok vi zadržavate prvu pomoć!

EMA: Ti ćeš stvarno da stradaš, ljubavi, zar ne razumeš?

ANA: (u telefon) Jao da, skalp. Skinut mu je i skalp, znate onako kako su to radili Indijanci u kaubojskim filmovima sa Džonom Vejon na čelu? Ma, ne zezam se...

ZLATKO:(dovikuje) Zeza se, zeza se.

ANA:Da, da, sva kosa je skinuta. krasna kosica, sad može da je proda kao periku a on da dublira Telija Savalasa... Pa ne krvari baš koliko bi trebalo, izgleda da je bio prilično beskrvan... Zube? Zube nema uopšte... Jeste... imao je pre vrlo lepe zubiće, ali sad nema svi su izbijeni... Šta vam ja mogu što nikad niste videli izbijene kutnjake, dođite pa pogledajte... Prosuli se kao kokice!

ZLATKO: Vi se to ozbiljno zezate? Vi ste lude!

EMA: Šećeru, spremi se da budeš krezubi invalid!

ANA:Jao tek sad sam primetila, pa on je uštrojen. Šta kako mislim uštrojen, pa odsekli mu...ono... Bogami, može da bude mafijaški obračun. E na znam za ud, to ćemo da vidimo... Kako mislite u zubima, kad nema zuba?!

19

ZLATKO: Upomoć, pomozite mi... Poludele su, upomoć...

ANA;Normlano da se dere, nije mu lako. Leva ruka mu visi nekako mlitavo.... sigurno polomljena... sve mu visi mlitavo...

ZLATKO: Upomoć ubiće me, unakaziće me...Aloooo!

ANA: Nije onesvešten, čujete kako bunca... Sigruno ga boli kad toliko urla... ne znam za kičmu, stvarno ne znam.. Mislim da kičmu nije ni imao, ali zato ima mnoge modrice po stomaku i nogama... pa razne... od noktiju, od zuba...

ZLATKO: Alo, dođite odmah, zovite miliciju, ubiće me. Upomoć! Alooo... To su tri furije, a ja sam sam!

ANA: (predaje slušalicu Emi, šapatom Zlatku) Nisi zaslužio da umreš. Živećeš kao skot, što i jesi.

EMA:( u telefon) Ma, pozvali smo već miliciju, halucinira malo. Odkud znam od čijih zuba, samo vidim da su ujedi do krvi a dal’ su od psećih, lavovskih ili ljudskih zuba ne  mogu da ocenim. Ja znate nisam dentist, nego lingvist... Besni su sigurno bili kad su ga ovako mlatili... Molim? Ne znam za besnilo... stvarno ne znam...

ZLATKO: Besnilo, to je besnilo, zovite šintere, to su tri besne kučke..

ANA: Zašto se dereš, kuco, ovo je tek uvertira?

EMA: ( u telefon) Čujete li me? Da, strašno se dernja.

To sam zaboravila da vam kažem, brkovi su takođe počupani i brada... da da, može biti da mu je i jezik iščupan... Nemate slobodna kola? Pa, nije tako hitno.

Ako iskrvari, biće to Božja volja. Šta se može...

ZLATKO: Policijaaa! Upomoć!

EMA: ( u telefon) Pa, ne mogu ja da mu zaustavim krvarenje, ne mogu, ... Gadi mi se... Vi dođite ako možete, ako ne mognete - onda ništa. ( prekine vezu) Imamo vremena,

20

nemaju kola. (Zlatku) Drž’ se sad jače, mače!

 (preteći, polako kruže oko njega)

ZLATKO: Za to, što ste naumile, ide se u zatvor, znaš!

ANA: Samo ako nas uhvate, lutko, a neće!

ZLATKO: Uhvatiće vas. Mi imamo najbolju policiju na svetu!

EMA: Koja ne čuva tebe, nego vlast, a ti si kuco, niko i ništa.

ZLATKO: Ali, možemo da se dogovorimo, ja sam spreman na sve kompromise. Baš na sve...

ANA: Budi spreman na sve batine, zavodniče! Mačo!

ZLATKO: Samo recite šta tražite od mene!

EMA: Sada više ništa.

ZLATKO: Poturčio sam se, mogu sve tri da oženim... Mogli bismo lepo da se složimo...

IDA: Svakoj da budeš muž po jedan dan i još ti ostane četiri dana za kurvanje! Pa, za Osmi mart doneseš nam triper! Za Novu godinu sifilis, a za Dan zahvalnosti sidu!

ZLATKO: Kakve veze ima Dan zahvalnosti?

IDA: Pa, da ti budemo zahvalne! ‘Ajde! Skidaj prvo jaknu.

ZLATKO: Neću. Skini mi sama, ako možeš!

ANA:(s leđa mu zdere jaknu) Ima ko može! Aferim, efendi Zlatibore! ...  A sada: dole gaće da vidmo šta nudiš!

EMA: ‘Ajde, ago igraj nam malo ples sa sedam velova!

ZLATKO: Odbij! Ti se nekom svetiš! Udaćeš se za onog... onog kretena, misliš da neću da mu kažem! Ukrala si mi dete, jesi ti svesna šta to znači? Nosiš moje dete drugom muškarcu u drugu državu, u drugu veru...

ANA: Da je pravde, trebao bi ti mene da biješ!

ZLATKO: Ili ja ili taj tvoj kreten! Ako ima Boga!

EMA: Kojeg Boga, merakli Zlatibore? Ja sam sada tvoj Bog!

ANA: Dole gaće! (nožem mu zaseče pantalone, koje padnu) Obećale smo lekarima da si gologuz! Nije lepo da ih lažemo.

ZLATKO: Kako te nije stid, pa nisam te silovao! Ida, kunem

21

ti se sama mi se namestila! Muvala se oko mene, vrckala. Ja kažem, zaboravila si da obučeš suknju, ona kaže - to je suknja. ‘Oće da je slikam golu za ličnu kartu. Prostrla se k’o otirač za cipele! Pa i ja sam živ čovek, hormonalan!

ANA: Marš, strvino! Sikter! (udara ga)

IDA: Jednom rečju silovala je ona tebe!

ZLATKO: Časti mi uradio sam to iz sažaljenja! Nisam ja kriv što je toliko zagorela da zatrudni od muškog pogleda!

ANA: Iz sažaljenja! Iz sažaljenja! Jebem ti tatu lažljivog! Jebem ti čast lažljivu!!! (udara još bešnje i grđe)

IDA: I Emu si “oplodio” iz sažaljenja?

ZLATKO: S njom sam bio mrtav pijan, Ida, veruj mi! Ona me je napila, znaš da sam ja slab u piću!Bio sam mrtav pijan!

EMA: E, sad ćeš biti samo mrtav! ( udara sistematično)

ZLATKO: A ti ćeš da rodiš idiota, zato što si me naroljala!

EMA: Ja sam abortirala, beže! Rađe bih rodila zmiju nego tvoje kopile! (udara hladnokrvno, sportski)

ZLATKO: Kurveštijo! Ubila si moje dete i imaš obraza da me pogledaš u oči!

EMA: Imam obraza i da ti pljunem u lice!

ZLATKO: Gadiš mi se!

ANA: Gađenje je uzajamno, don’t worry! (šutne ga)

ZLATKO: Skloni taj nož, zviznuću te nogom ispašće ti to kopile istog časa! (on proba da je udari, ali ga one zajedno bace na zemlju)

ANA: (Idi) Ovu balegu si ti volela!

IDA: Kako ga sad mrzim, kako ga mrzim!

ZLATKO: Ida, one su me navukle, ja samo tebe volim, uvek sam samo tebe voleo, oprosti mi, udaj se za mene...

ANA: I spasi ga od batina...

IDA: Umukni! Ubiću te! ( ali ne udara)

ZLATKO: Zavele su me, ja sam slabić. Oprosti mi. Kako ćeš

22

sama da odgajaš dete? Zaboravićemo sve ovo. Idemo u Australiju. One te mrze. One su ljubomorne što volim samo tebe...

IDA: Ubiću ga! Ubiću ga!

ANA: Pa, ubij ga.

IDA: Ne mogu...

ZLATKO: Ubij me, ne želim bez tebe da živim! Bolje da umrem, nego da me ovako ponižavaju!

EMA: Poniženje za poniženje, zulumćaru!

ZLATKO: Ida, veruj mi, uvek sam samo tebe voleo... Ida, molim te... Detetu treba otac... misli bar na dete...

IDA: Mrzim te, prezirem te, mrzim te... ( bije ga histerično, ali slabo i dezorganizovano. Plače.)

ZLATKO: Ubij me, evo hoću da umrem, ako me ne voliš! ( čuje se sirena prve pomoći.)

ANA: Dolaze, idemo...

EMA: ‘Ajde, Ida, uhvatiće nas...

IDA: Ubiću ga! ‘Oću da ga ubijem!

ZLATKO: Znam da me voliš, Ida, ja to osećam...

( Sirena sve glasnije. Ana i Ema odvlače Idu. )

ANA: Dosta je, ‘ajde...

EMA: Smiri se, krećemo...

ZLATKO: Ida, nemoj! Zar da ubiješ oca svoga deteta...

IDA: Pustite me! Pustite me, da ga ubijem!

 

(Ana i Ema odvuku Idu. Zlatko ostaje na podu, polugo i izubijan)

 

7. Scena - Prijateljski samit neprijatelja

 

U bratskoj mržnji i diplomatskom nerazumevanju. Jehova, Alah i katolički Bog. (On je isti kao pravoslavni, samo tvrđi, u boljoj formi i savremeniji. Drugi kostim. Igra isti glumac.)

 

23

JEHOVA: Nazarećanine, žuti debeljko sve ljući biva

što ga žutim debeljkom nazivaš.

ALAH: Taj golotrbi samo sjedi i seiri. Seiri, bezbeli.

BOG: Nikad ga nisam tako zvao!

ALAH: Koga?

BOG: Budu!

ALAH: A, jes’ - onaj drugi ti ga tako zove.

BOG: (Jehovi) A kako to da se na vas, uvaženi, ne ljuti istim tim povodom? Inter nos: nije mi poznato da vas nešto peviše ljubi i simpatizira...

JEHOVA: Ljubav ne, no mudro poštovanje za mene ima jer snagu veliku posedujem. U sukobu nikad ne bijasmo.

ALAH:(Bogu) Toliki uvod da bi nam pomenuo svoju snagu.

BOG: (Alahu) Koja je, uostalom, vrlo diskutabilna!

ALAH: (Bogu) Apsolutno diskutabilna, cijenjeni!

JEHOVA: Dođosmo li o meni samit držati ili o Boginji novoj što se nazvana pojavi?

BOG: Čekamo li još koga?

JEHOVA: Tvoj alterego, Nazarećanine, stigao nije!

BOG: Bez provokacija, ako je moguće! Carpe diem!

ALAH: Provokacija, bezbeli, cijenjeni. Poznato mu je da ne možete zajedno vas dvojica-trojica.

BOG: Je li Buda poslao neki stav ili poruku?

JEHOVA: Stav ne, no poruku posla kako vremena nema jerbo o milijardama vernika brigu veliku brine ...

BOG: Uvek pominje te milijarde, samo da bi nam nabio komplekse! A pola mu razvukli komunisti!

ALAH: Pa ono, i kod vas dvojice su se komunjare lijepo omrsile. Uzeše i vama lijep danak u krvci...

JEHOVA: Počnimo smesta! Ko će sastanak voditi?

BOG: Ex tempore! Možeš ti, uvaženi, ti si najstariji... a može i Alah, kao najmlađi...

24

JEHOVA: A možeš i ti jer najmnogobrojniji jesi...

ALAH; Dobra fora, uvaženi.

BOG: Ab iove princidium! Tko je ta nova? Kako se zove?

ALAH: Dijete, cijenjeni, malo žgoljavo žensko. Nikak’o! Ali raste na oćigled. Ja gled’o. Zove se Ona.

BOG: Znači, ni imena još nema... Sapienti sat!

ALAH: Šta će joj ime. Ona je bezbeli jedna, a ne ko mi

što nas samo lažu. Njega lažu njegovi, tebe lažu tvoji...

BOG: A tebe tvoji ne! Odakle je?

ALAH: Sa Balkana, cijenjeni, o’kle i sve divanije.

BOG: Koliko ima vjernika?

JEHOVA: Jednu grešnicu za sada ima.

BOG: Zašto mi onda uzimate vrijeme? Tu jednu može zgaziti auto ili vlak, ili će joj pasti zrakoplov kad krene na more.

ALAH: Joj, kad reće avion, ‘ajd’ da požurimo uvaženi. Imam jedan putnićki što će da se bućne u Zaliv za 6 minuta, a treba mi da spasim dvojicu iz njega... Nije im još vakat...

JEHOVA: Tvoji još uvek stavljaju bombe u putničke avione?!Koliko puta sam ulagao prigovor!

ALAH: Izun je, cijenjeni. I tvoji meću!

JEHOVA: Nije istina. Moji obaraju samo vojne!

ALAH: Jes’, beli! Vojne zadana a civilne obnoć! Vojne kad pogode, a civilne kad promaše!

BOG: Ne dozvoljavam svađu na svojoj teritoriji!

JEHOVA: A zato ti uvek ratuješ na tuđoj! Sad mi je jasno!

BOG:(Jehovi) Ti bi se trebao češće živcirati. Kad se naživciraš  preskočiš nekoliko stoljeća i govoriš čist’ normalno...

ALAH: Ajde, bolan, žurim, to ćemo drugi put, sad kažite šta ćemo sa Onom!    

BOG: Dixi!

JEHOVA: Ništa joj moći nećemo dok samo proroka ima!

ALAH: Kako, bolan, ništa ne možemo?

25

JEHOVA: Ko što ne mogosmo ni tebi dok si s Muhamedom

sam bio, ni njemu dok sa Isusom sam bejaše...

BOG: Ni tebi dok si bio sam sa Mojsijem! (Alahu) Dok su sami, prorok i Bok su u istoj auri i ne m’re im nitko niš‘.

ALAH: Ni Bogovi? Što me onda insani lažu da sam svemoćan?

JEHOVA: Ni Budi ne mogasmo dok sam sa Sidartom beše!

ALAH: Njemu bezbeli ne možemo ništa ni danas kad je sam s milijardama!

JEHOVA: Mogli bismo da vi opasnost vidite i razmirice međ’ nama zaboraviti možete!

ALAH: Merhaba, cijenjeni jel’ ti to zoveš u savez? Valjalo bi prvo da sklopimo tvrđi mir nas dvojica...

BOG: Lako ćemo s Budom. Njemu uništiš jednu jedinu žetvu riže i nema ga više. Sve te njegove razvikane milijarde životare na posnoj riži. Usus est optimus magister.

ALAH: Što mu onda ne sjebeš tu jednu žetvu, cijenjeni, izun je! Da ne seiri više i da se ne duva!

JEHOVA: Jer pogrešno proceni, kao i vazda Nazarećanin!

BOG: Ako smo se preračunali u drugom svetskom, ne znači da ćemo uvijek! Audaces fortuna juvat

JEHOVA: Ni u trećem uspeti nećeš, dobar ti stojim!

ALAH: Ajmo, bolan, žurim! Već su mi pali u more. Ne mogu insani plivat’ dovijeka! A još neplivaći.

BOG: Dobro, dobro, onda čekajmo pravi tenutak. Nec Hercules contra duos. Važno je da nema saveznika.

JEHOVA: Ima!

BOG: Kako ima? Koga?

ALAH: Ma nekog divljaka, cijenjeni, nema veze. Svršavajte, podaviše mi se ona dvojica...

JEHOVA: Divljak jeste, al’ bezazlen nije nikako!

BOG: Zašto ga onda nisi pozvao na samit?

JEHOVA: Zvah ga, no doći ne hte’.

26

BOG: Zbog čega?

JEHOVA: Zbog tebe, što mu narode pobi!

BOG: Ja? Kako se zove? Odakle je?

JEHOVA: Manitu je ime njegovo. Iz Amerike stiže.

BOG: Zar je on živ? Pa kako?

JEHOVA: Živ osta mada mu ti svu pastvu pobi!

BOG: Nisam ja! Njih su istrijebili Vaspovci!

ALAH: Koji su ti ti?

BOG: White- Anglosakson- Protestant - koji pripadaju mom drugom alteregu! Ne bih se ja, na tvom mjestu, pravio nevješt.

JEHOVA: (Bogu) Vrlo lukavo beše, to sa cepanjem tvojim!

ALAH: (Bogu) Tebe, kaurine, bezbeli ima zericu previše!

BOG: Ima me, koliko me ima i možete se slikati obojica!Ako su mu, kao što kažeš, pobijeni vijernici, kako je on mogao ostati? Vis legis!

JEHOVA: Jedan ti, veran njemu, skriven ostade!

BOG: Jedan? Jedan jedini? Pa taj je već morao prirodnom smrću... Indijanci su prije 4  vijeka pobijeni ili pokršteni. Kako je taj ostao?

JEHOVA: Ostade, što tvoji aljkavi, ko uvek, bejahu!

BOG: Lapsus memoriae! U Dahau i Aušvicu pedantni “bejahu”!

ALAH: Ćekaj! Stani! Smiri loptu. 50 godina slušam tu priću. Dosadiste! Mir! Imamo preća posla! Mogu li se tom Amerikancu smrsiti konci? Ako si pobio sve možeš i tog jednoj. Ako mu je i ćetrsto godina nije besmrtan!

BOG: Ama, nisam ja pobio! Dobro, dobro, prije svega, otkud mu čovjek od 4 vijeka? Indijanci su umirali sa 30 - 40.

JEHOVA: Samo njega ima, živi obnavljajući ga...

ALAH: Bezbeli, podaviše mi se ona dvojica! Ne mogu više dangubiti savama. Jeb’ga sad moram ope’ ćudo ćiniti! Što ne volim ćuda, nijesam ja poćetnik, bolan! Žurim,

27

ćućemo se...

 

Alah ode žurno, a Bog i Jehova ostanu u mrtvoj tišini

BOG: Kakav je ovo lakrdijaš...

JEHOVA: S tobom nasamo, nemam razgovora!

 

Jehova ode dostojanstven i ljut

 

BOG: Diem perdidi... Venies sub dentem!.   (mrak)

 

8. scena - Početnica

 

Mira i Džon u kancelariji, na poslovnom doručku. Boginja Ona sad je kao devojčica od 7-8 godina i spava na prostirci pored stola, ili se igra. Manitu sedi uza zid na podu, sa glavom na kolenima. Ljudi ne vide Bogove, ali

Bogovi, normalno, vide ljude.

 

MIRA: Nisam mogla da pretpostavim da govorite naš jezik.

Kad ste naučili?

DŽON: Imao sam vrlo mnogo vremena...

MIRA: Odkud vam vreme? Vi niste pravi Amerikanac?

DŽON: Najčistiji...

MIRA: Ne izgledate kao Vaspovac.

DŽON: Navaho...

MIRA: Ozbiljno? Mislila sam da ste izumrli!... Izvinite...

DŽON: Nismo izumirali. Istrebljeni smo.

MIRA: Ovaj... a kako to da se ne zovete Bik koji sedi?

DŽON: Tako mi je ime.

MIRA: Kako?

DŽON: Bik koji sedi. (smeju se)

MIRA: A Džon Smit 

28

DŽON: To mi je ... pseudonim...

MIRA: Zato je tako bezlično? Da se izgubite u masi?

DŽON: Da. Vi ste vrlo inteligentna žena, Mira. I vrlo lep

žena. (greši jer se zbunio)

MIRA: (stidljivo) Hvala.

DŽON: Zašto ste pocrveneli?

 

Tišina, kratko.

 

ONA: (Manituu): Zbog čega ćute?

MANITU: Traže reči...

ONA: Ih, koliko ima reči, kako su samo debeli rečnici....

MANITU: Kad hoće da kažu nešto važno, ljudima uvek nedostaju reči.

ONA: Šta treba da učinim?

MANITU: Ništa. Odmaraj se. (ili Igraj se.)

ONA: Ti pazi da ne zabrljaju!

MANITU: Dobro!

 

Mira i Džon.

 

DŽON: Zašto vam je sin u bolnici?

MIRA: Eh, to je duga priča!

DŽON: Imamo vremena...

MIRA: (Ćuti)

DŽON: Učinio je nešto ružno?

MIRA: Dobio je batina...

DŽON: Zašto?

MIRA: Zato što je bio kriv.

DŽON: Mogu li nešto da pomognem.

MIRA: Ne možete...

 

29

Ulazi Eva Kos.

 

EVA: Dobar dan, ako tako uopšte može da se kaže. Vaša majka me je opet izbacila iz kuće. Jedva sam vas našla. Moram da razgovaram s vama. Jeste li sposobni danas? Hoćete li jedan sedativ, preventivno?

MIRA: Ne hvala. Šta ste hteli?

EVA: Ne znam odakle da počnem...

DŽON: Treba li da izađem?

MIRA: Ostanite. Niste vi suvišni!

EVA: Ja sam suvišna. Ali neka. Šta mogu, moram. Gospođo, moja ćerka je očajna! Potpuno je van sebe.

MIRA: A moj sin je na krpljenju!

EVA: U stanju očaja ona je neuračunljiva i ne odgovara za svoje postupke i odluke!

MIRA: Vaše kćeri inače ne odgovaraju za svoje postupke!

Kuršlus. Mira i Eva se ukoče. Džon ode do prozora.

 

ONA: Ko je ova riđokosa?

MANITU: Jedna nesrećna majka.

ONA: Šta znači nesrećna majka?

MANITU: Znači da ima decu.

ONA: Šta hoće?

MANITU: Ne zna ni sama...

ONA: Pričuvaj ih ti, meni je to zapetljano.

MANITU: Dobro.

 

EVA: Možemo li, ipak, nasamo?

MIRA: Danas imam gosta. Možemo sutra

EVA: Od prošlog vašeg “sutra” prošlo je 15 dana!

MIRA: Bila sam bolesna.

30

EVA: Nikakav posao nije preči od dece. Moramo danas.

MIRA: Onda izvolite.

 

ONA: Šta sad rade?

MANITU: Odmeravaju snagu.

ONA: ‘Oće da se biju?

MANITU: Ne verujem...

ONA: I - koja je jača?

MANITU: Ne znam, videćemo...

ONA: Da vidimo!

Ona se namešta da sa Manituom posmatra scenu.

 

EVA: Ja ne želim da se moja Ida uda za vašeg sina!

MIRA: Ni ja to ne želim.

EVA: On je jedno neodgovorno derište! Pokvaren, prevrtljiv, nezreo, kukavica, podlac, neveran, glup, neodgojen. Nikad nije bio lep, a sad je još unakažen. Jednom rečju: on je jedan neopisivo odvratni smrdljivi gad!

MIRA: Govorite o mom detetu, gospođo!

EVA: Izvinite, možda vi niste krivi, ali to je tačno!

MIRA: Došli ste da tražite nešto od mene, a pola sata pljujete po mom sinu. Šta želite za protivuslugu?

EVA: Želim da ubedite svog sina da ubedi moju kćer da ide na abortus i da se raziđu, odmah! Odmah! Sve je to bolesno i bezperspektivno! Taj vaš Kopaonik, on je...

MIRA: Zlatibor!

EVA: Molim?

MIRA: Zlatibor se zove!

EVA: Vi znate da je on zaveo još dve moje kćeri?!

MIRA: O tome ko je koga zaveo možemo kasnije! Ubeđujete me da ubedim da ubedi! Taj plan nema šanse, gospođo!

EVA: Ali vi morate to da rešite, to je vaša dužnost!

31

MIRA: Niti moram, niti mogu, niti smem.

EVA: Taj brak će biti pokretni pakao! Pa to venčanje u crkvi to tek zbilja nema smisla! Moja ćerka ne pripada toj crkvi a vaš sin se poturčio, pa kako onda? Kako, molim vas?

MIRA: U kojoj crkvi?

EVA: Pravoslavnoj!

MIRA; A zašto?

EVA: Zato što ona hoće da obuče belu venčanicu u 6-om mesecu trudnoće! Izgleda kao lađa, to je veliki greh. Ne mogu da shvatim da to kod vas može!

MIRA: Ne može to, ali ne može ni pobačaj u 6-om mesecu!

EVA: Ali to nesretno dete ne sme da se rodi, ni pod koju cenu! Ne može i ne sme. Treba ga spasiti od rađanja Jer oni se, zapravo mrze, samo toga još nisu svesni. Prirodno je da se mrze jer su svedoci takvih groznih poniženja!

DŽON: Zašto mislite da je prirodno da se ljudi mrze, gospođo?

 

Iznenađenje. Tišina.

 

ONA: Hvala ti, mislila sam da će riđokosa da pobedi.

MANITU: Udarac je malo rutinski, ali nije loš.

 

EVA: Kakvo je to pitanje?

DŽON: Razmislite o njemu.

 

Džon glada kroz prozor. Eva i Mira se gledaju u oči besno i bespomoćno. Zatim u zemlju. Manitu i Ona posmatraju njih a dolazi Bog ( pravoslavni). Manitu ustaje dostojanstveno.

 

BOG: Još vam nije dosadilo da se mešate s grešnicima?

ONA: Pomalo jeste, ali češće su smešni.

BOG: (Manituu) Opusti se stranče. Dok si na mojoj zemlji,                              

32

ništa ti se neće dogoditi, ne moraš da stražariš.

MANITU: Znam da me traže, bledoliki.

BOG: Ne traže te, znaju gde si. Mene se boje!

ONA: Ti voliš da te se boje, čika Gospode?

BOG: ( smeje se) Ne, ali...

MANITU: Ali ti prija... I ti nosiš krst, zašto me štitiš?

BOG: Iz inata!

ONA: Šta je to inat?

BOG: Ne mogu da ti objasnim, moram da ti pokažem...

(povede je) Zašto si prestala da rasteš?

ONA: Odrasli su dosadni, a dosada je pravi greh...

BOG: Nisam znao. Stranče jel’ i kod tebe dosada greh?

MANITU: U skladu sa Prirodom nema ni dosade ni greha, bledoliki...

BOG: (Oni) I ti si u skladu s Prirodom?

ONA: Priroda je u skladu samnom. Ja sam Boginja, nisi čuo?

BOG:(smeje se) Dobro, dođi...

ONA: (zastane) Pusti ih da pričaju, šta si ih ukočio?

BOG: Neka razmišljaju još malo...

ONA: Pričuvaj ih, crvenko, odmah se vraćam!

BOG: Nemoj da ga zoveš crvenko, i on je ipak Bog.

ONA: A zar se Bogovima ne sme kazati istina?

BOG: (kroz smeh) Baš si devojčurak!

 

9 scena - Osećanje krivice

 

Petka i Razumenka. Molitva

 

RAZA: Pomozi mi, Sveta Petka, upaliću ti sveću debelu ko ruka... molim ti se... evo postiću mesec dana.. Dva!

PETKA: Ne smem, nije moj resor...

RAZA: Objasni mu nekako... kaži kakva je stvar... kaži, sve

33

sam učinila da ga vaspitam, a nije mi pošlo za rukom.

Da je On želeo da starci vaspitavaju decu učinio bi da

žene rađaju sa 50. Ali moja ćerka radi po vas dan, ona je mlada ostala udovica. Teško dolazi do hleba. Mangupa ostavila meni, a meni nemoćnoj izmak’o, šta ću sad, grešna ja...?

PETKA: Objasnila sam mu već...

RAZA: Zar se toliko ljuti? Ne može da oprosti...?

PETKA: Smeje se...

RAZA: Iju! Šta to znači?

PETKA: Ne znam...

RAZA: Ko će znati, ako ti ne znaš, jadna ja...

PETKA: Ne znam, nikad se nije smejao... dok se nije pojavila ova nova...

RAZA: Koja nova?

PETKA: To se tebe ne tiče.

RAZA: Kako? Zašto se smeje? Šta je smešno u mojoj nesreći?

PETKA: Ne smeje se tebi.

RAZA: Nego čemu?

PETKA: To je ono što ne razumem! Zbogom ostaj...

RAZA: Ne ostavljaj me. Kako ću sama sa tolikom nevoljom?

PETKA: Ima većih nesreća, pogledaj oko sebe.

 

10. scena - Brundajući motor

 

U avionu Ida i Zlatko putuju za Australiju.

 

IDA: Muka mi je...

ZLATKO: To je zbog bebe...

IDA: Nije nego od straha.

ZLATKO: Nismo mogli da plivamo do Australije. Vidiš kolika je vodurina ispod nas. Opusti se avion je

34

najsigurniji prevoz. Statistički dokazano.

IDA: Kad bih mogla bar da se pomolim...

ZLATKO: Pa, pomoli se, ako će da ti pomogne...

IDA: Ma neće. Ljuti na mene.

ZLATKO: Ko?

IDA: Jehova.

ZLATKO: Lako mu je da se ljuti, al’ da pomogne to je već teže. Zato oni i jesu takvi namćori...

IDA: Ko?

ZLATKO: Pa svi ti bogovi. Ozbiljno. Im’o sam jednog tako namrgođenog, onda se poturčim da probam drugog. Mislim, mlađi je, razumeće... Kad ono i on. Pit’o sam ga  da mi sredi vizu za Australiju, kaže: sikter! imam preča posla! I mor’o sam da potkupim jednog službenika...

IDA: ( smeje se) Ti si lud!

ZLATKO: Sad sam opet ateista. Šta će mi Bog ako moram sve sam da odradim!

IDA: Šta se to čuje?

ZLATKO; Motor...

IDA: Zašto brunda? Jao, tresemo se...

ZLATKO: Ma ne brunda, smiri se...

 

11. scena - Put za fanatizam

 

Raza je po celoj kući, gde treba i gde ne treba zapalila kandila i sveće. Stalno čeprka nešto oko tih sveća i mrmlja molitve. Izvana se čuje zvuk nekog razbijanja, Mirin vrisak, pa ona utrčava, kašljući. Za njom kulja dim.

 

MIRA: Jao! Mama, bre, pa kako, zašto opet? Jel’ ti to namerno  radiš? Znaš, kad bi se neko baš trudio, kad bi baš po čitav dan radio na tome da me svaki čas nečim zajebe -taj bi morao da se naradi, da smišlja... a ti to ovako!

35

 (pucne prstima) Zašto si uključila praznu rernu? Umalo da poginem!

RAZA: Nisam bila ni blizu šporeta, pusti me...

MIRA: Uvek mi to radiš. Uhvatim kafu - masna tegla ispadne! Uhvatim šećer, nije masna tegla, ali nije ni šećer, nego gips. Šta radi gips u tegli za šećer?!

RAZA: Stoji... Ionako nema šećera.

 

Za Mirom je ušla i Ona, koju ne vide ni Mira ni Raza. Ona se zabavlja gaseći sveće, što će Razu, u početku, izluđivati.

 

MIRA: Mama, zašto si se tako tupavo prepustila intenzivnom starenju? U zadnjih mesec dana ostarila si 10 godina. Ne mogu to da podnesem. Trgni se malo!

RAZA: A možeš da podneseš da ti se sin jedinac iseli na drugi kraj sveta sa nekom alamunjom! Jel' ga zato je ova država školovala? Trgni se ti!

MIRA: Mama, ostavi mladima i državi da rešavaju svoje  probleme kako znaju i umeju. Svi smo gubili mnogo bojeći se da ne izgubimo nešto malo...  Koncentriši se na svoju rođenu svakodnevicu!

RAZA: Ostavi ti mene na miru!

MIRA: Uopšte te ne diram. Ti meni stalno podmećeš neke mine sa svojom akutnom senilnošću. Zašto si uključila praznu rernu u kojoj si zaboravila cipele?

RAZA: Nemoj da mi gasiš sveće, to je detetu za sretan put! Ova je za njegovo zdravlje...

MIRA: Nisam ni pipnula tvoje sveće, mada mi je dosta tog pretvaranja kuće u crkvu!

RAZA: Ova je za dobar rad motora... Ova da vreme bude mirno i stabilno... Ako može da pomogne...

MIRA: Pitala sam te nešto! Jesi htela da ih osušiš?

36

RAZA: Ova je protiv terorista, daleko bilo! Ova da pilot bude trezan! Priča se da oni piju od straha. Nemoj da gasiš!

MIRA: Ama, ne gasim! Kaži mi otkud cipele u rerni?!

RAZA: Ko mi onda gasi sveće?

MIRA: Ne znam, valjda promaja... Odgovori mi!

RAZA: Kad se žena zacopa u tvojim godinama! Uopšte ne  brineš više za dete! Jadna ja s vama! Vidi, opet!

MIRA: Nisam se zacopala! A Zlatibor više nije dete!

RAZA: Muž ti se još nije čestito ni ohladio u grobu, a ti si

već uzrikila pogledom k’o neka šiparica!

MIRA: Ama, kako se nije ohladio za pet godina, mama, već je i zaboravio da je umro!

RAZA: Ti si zaboravila! Ti! Onakvog čoveka!

MIRA: Nisam zaboravila, ali ja sam živa!

RAZA: I dok si živa možeš da brljaš! Bog jeste milostiv, ali  šta ti misliš koliko još može da te izdrži? Sad ćeš da se udaš za divljaka, a sin nek’ ti plaća grehove! Baš te briga što je divljak, važno da je uvozni! Šta će biti sa tvojom dušom ako Zlatkov avion padne?

MIRA: Pfu, pfu, pfu! Daleko bilo, nemoj da malerišeš! Zašto da padne avion? Jesi ti luda?

RAZA: Zato što smo grešni i nema nam pomoći! Evo, opet mi se ugasila sveća. Vidiš, to je dokaz!

MIRA: (za sebe) Jesi, luda si! A i ja sam luda što pitam!

RAZA: Tačno, ti si luda! Zato si se i zaćorila u divljaka!

MIRA: Ama čovek nije uopšte divljak, šta je tebi!? Ne dozvoljavam da tako govoriš o njemu! On je pripadnik jedne vrlo stare civilizacije koja...

RAZA: Jes’, jes’ stare 100 godina 2 meseca i 14 i po minuta.

MIRA: I nije divljak nego pravi Amerikanac!

RAZA: Svi Amerikanci su divljaci! Jača civilizacija! Postala od Evropskih avanturista i lopova i Afričkih robova!

37

 

Kako svađa postaje intenzivnija, Raza zaboravi na sveće, a Ona ih polako sve pogasi, što Raza neko vreme ne primećuje...

 

MIRA: On nije od tih. On je pravi Amerikanac! Njegov narod živeo je tamo mnogo pre dolaska prljavih Evropljana, koji su došli da im otmu zemlju i da ih istrebe prvo oružjem..

RAZA: Ah, tako! Znači još jedan izbeglica?!

MIRA: Kakav, bre izbeglica, jesi ti normalna? Izbeglica iz

najbogatije zemlje na svetu?!

RAZA: Jel’ prič’o juče za ručkom kako bi voleo ovde da živi, kako ima sličnosti između njegovog i našeg naroda....

MIRA: Pa, nekih sličnosti ima, pogledaj kod Andrića u Omer paši Latasu... A i zemlja nam je k’o rezervat...

RAZA: Jel’ prič’o kako su im tamanili žene i decu?

MIRA: Pa, kad jesu!

RAZA: Eto vidiš! Izbeglicama uvek izgine nejač, a čupači volovskih repova siroti ostanu nezaštićeni, pa dolaze ovamo da ih zbrinu moćne samohrane majke...

MIRA: Jao, mama, molim te, nemoj da grešiš dušu, to što ti pričaš je prosto užasno... Daj priberi se...

RAZA: Ova usrana civilizacija je i pukla onog trenutka kad su u ratovima počele da ginu žene, deca i starci a da ostaju živi ratnici. Nejač strada a najjači ostanu! Pih!

MIRA: Možda si u pravu, samo što to nije civilizacijski nego prirodni zakon! I u prirodi preživljavaju najjači!

RAZA: A jel? I ti tvrdiš da je napad na Perl Harbur i bomba na Hirošimu stvar iste istorijske težine!?

MIRA: Ako sam pomenula Perl Harbur, ne makla se s mesta!

RAZA: Znam ja šta ti misliš i dok ne zineš. Onda se samo televizijski izvinjavaju: Izvinte za Perl Harbur, OK, a vi izvinte za Hirošimu - ‘ajd’ da razmenimo robu i lovu!

38

MIRA: Kakvu robu mama?

RAZA: Bilo kakvu! Potrošnu! Izvinjenja, oružje, kompjutere, morsku ribu! A to nije ni slično! Perl Harbur je bio vojna baza, a Hirošima grad. Ej, grad sa zabavištima i bolnicama i sa staračkim domovima!

MIRA: Au, šteta za staračke domove! Najveća šteta.

RAZA: Kad neko napravi vojnu bazu pred tuđom kućom on mora da računa s tim da će jednom, kad tad...

MIRA: Mama Džon Smit neće napraviti vojnu bazu pred našom kućom, kunem ti se!

RAZA: Sve se bojim da neće, zato se i zove Džon Smit!

MIRA: Kad si baš navalila, moram da ti kažem da se i ne zove Džon Smit nego...

 

Raza primeti pogašene sveće.

RAZA: Kuku meni jadnoj i nesrećnoj. Kuku meni grešnoj i ubogoj. Kuku meni odsad pa doveka!

MIRA: Mama, mama, šta ti je? Mama!

RAZA: Zar ti ne vidiš?

MIRA: Šta?

RAZA: Sve su se sveće pogasile. Vidi: sve!

MIRA: (malo uplašeno) I - šta to može da znači?

RAZA: Znači da je pao avion!

Ona žurno izlazi. Mrak.

 

12. scena - Bogovski problemi

 

Katolički Bog, Jehova i Alah.

 

BOG: I - tko je, na koncu, srušio taj Australijski zrakoplov?

                             39

JEHOVA: Moji ga verujući ni pogledom ne okrznuše! Alah će o tome više znati.

ALAH: Ama, sjaši malo, uvaženi, dosadio si mi vazdan za vratom!

JEHOVA: Tada ti, Nazarećanine, u svojoj kući krivca potraži!

BOG: Zašto ja? De facto, i Buda baca čežnju na Australiju zadnje vrijeme.

ALAH: ‘Oću li mu prenosit’ tvoje mišljenje cijenjeni?

BOG: Kad sjedneš s njim za čaj na Šri Lanki!?

ALAH: Cijenjeni i uvaženi, ili igrajmo otvorenih karata, il’ da vas ne gledam više! Nije ovo srednji vijek da možemo divanit’ do bijela dana! Dok se mi nadmudrujemo, oni ćehajvani dolje ko zna kak’e štete počinit’!

JEHOVA: Žalim što priznati moram, mlađahni dobro kaže, Nazarećanine!

ALAH: Omatorili ste, refleksa nemate, a vremena su druga! Ono ranije, eglenišemo ljetni dan do podne, pa kad  siđemo ja nađem 2-3 probodena ćakijom, 3-4 kraća za glavu, ti cijenjeni nađeš nekolike spaljene nevine vještice đekojeg prosutijeh crijeva, a ti uvaženi, zatekneš šrogod potrovanih, štogod zadavljenih... Danas, kako se okreneš,

neka budaletina baci bombu, kremira 90 ‘iljada duša ako je lijepo vrijeme a 70 ‘iljada ako je slabo... Dok se minatežemo oko jednog aviona, dokopaće se neki jaramaz kak’e H- bombe i bum- pa poslije slušaj plač i molitve!

BOG: Tertium non datur. Otvaramo karte...

JEHOVA: Moje oduvek otvorene bejahu!

ALAH: Kažem: avion je pao zbog motora. Crk’o motor i pljus.

JEHOVA: Avion Boing najboljim smatraju...

ALAH: Dobra je mašina, insani ne valjaju! Mehanićar loše pregled’o, pilot bio pod gasom. Stjuardesi pukla ćarapa...

BOG: Koliko žrtava ima?

40

JEHOVA: 24 i po miliona!

BOG: Zemljače, nota bene, nisi duhovit, zašto se trudiš?

JEHOVA: Tačno toliko vernika izgubismo što Ona putnike spasi. U njenu veru, naivni pređoše!

BOG: Kako ih je samo popecala sve do jednog po okeanu?

ALAH: Poćetnica, bolan! Ćuda ćini. Voli to! Aktivira vulkan pa peće kajganu za narod. Ja gled’o u Polineziji

JEHOVA: Kažu u Srbiji sredila da penzije stignu na vreme! Ne mogoh da poverujem!

ALAH: Sjeti se, kad si ti bio mali kako si razmicao more!

JEHOVA: Još toliko ostario nisam da na tvoju pomoć osloniti se moram!

ALAH: Uostalom, maznula ti ideju! Razmakla Atlanski okean i našla Atlantidu!

JEHOVA: I - koliko time uze nam vernika?

ALAH: Nešto malo. Tebi je cijenjeni uzela... koliko?

BOG: Zanemarljivo. Jednog senilnog naučnika, dvojicu pijanih novinara i nešto studentarije...Id est.

JEHOVA: Drugima se čudo ne dopade?

BOG: Sve manje razumijem njihov ukus. U mojim crkvama sve ikone plaču, pa ništa - raznježim dvije - tri babe. A ona rasplakala jedan kompjutor i svi se raspametili od sreće!

ALAH: ( kroz smeh) A što rasplaka jadnog kompjutera?

BOG: Ma, glupost, valjda ga, nepobjedivog, pobijedila u šahu...

JEHOVA: Mnogima se to čudo dopade, čuh i sam!

ALAH: Ćuj, plaćuća mašina! Kako se samo dosjetila?! Meni su zato i dosadila ćuda što ne mogu više da pogodim šta oni  ‘oće... Daj vode! Pustim kišu, ne valja im, uzmem da  sušim,  kukaju - propade žetva... Daj ope’ vode... Dokle?

JEHOVA: A kod mene: kaže Praštaj Gospodaru - i ubije brata!

BOG: Više vole 100 živih smrtnika nego celu jednu mrtvu civilizaciju! A ovamo, stalo im do neke kuture...

41

ALAH: Jes’ stalo im do besvijesti! Prave nesreće i ratove, pa se poslje njima inspirišu i prave umjetnost i kulturu...

BOG: Siromah Neron, sam popio bruku, a svi pale radi

inspiracije! Quae nocent, saepe docent!

ALAH: Pusti Nerona sad! Koliko je Ona navukla vjernika zna li kogod?

JEHOVA: Svakoga časa sve ih više ima, broja im se ne zna!

 

Utrčava Ona veselo i odmah se baci na Boga. Zagrli ga čvrsto.

 

ONA: Reci “dragička” pa ću nešto da ti slažem! Ali moraš da se ujediniš sam sa sobom!

 

Alah i Jehova se smeju.

 

BOG: Dijete, mlada si i neću ti ovaj put zamjeriti, ali smijeh na račun Svevišnjeg je veliki grijeh.

MANITU: (koji se takođe stvorio tu) Nijedan smeh nije greh, bledoliki!   (mrak)

 

13 scena - Žrtvovanje “a”

 

Mira, Džon i Eva (kasnije i Raza) na nekoj vrsti kućne sedeljke Eva putuje u Australiju, pa je došla da deci ponese ponude. Odnosi su jako formalni i nategnuti. Zaljubljeni su nadmoćni. Scena počinje glupom i neprijatnom tišinom koju Džon želi da nekako prevaziđe...

 

DŽON: Izvinite na indiskreciji, gospođo, da li ste vi udati?

EVA: Naravno! Ja imam tri odrasle kćeri!

DŽON; A zbog čega se vaš muž nikad ne pojavljuje?

EVA: On je umro pre nekih petnaestak godina...

DŽON: Ah, razumem... Oprostite...

EVA: Nema veze. Zašto?

42

DŽON: A od čega je umro?

EVA: Od neke besmislene usputne ljubavi...

DŽON: Nisam nikad čuo za besmislenu ljubav...

MIRA: Smisao ljubavi ovisi od ugla gledanja na istu. Kad se muž zaljubi u drugu, onda je to za njegovu venčanu suprugu besmislena ljubav!

DŽON: Ah, razumem. (Evi) A nedostaje li devojčicama? Mislim, vašim kćerima...

EVA: Bože sačuvaj! On se njih javno odrekao čim je čuo da su nevenčano zatrudnele sa kretenom. (Miri) Izvinite...

MIRA: I naredio im da mu više na grob ne dolaze, cveće ne donose i tome slično... to jest ako je uopšte sahranjen...

EVA: Ne, ne, nije sahranjen, naravno...

DŽON: Ne razumem. Kako nije? Da li je spaljen?

EVA: Ma ne, šta vam pada na pamet! Formalno, on je još uvek živ. Mislim, jede, spava, gleda TV, odriče se dece, ide na posao... ali suštinski...

MIRA: (Džonu) Ako ti umreš tako mnogo pre sahrane obećaj  da ćeš me napustiti. Ne bih mogla da spavam s mrtvacem!

DŽON: (sa smehom) I obratno, draga!

 

Malo glupe tišine.

 

MIRA: Poslužite se nečim, gospođo...

EVA: Ne znam da li je košer...

MIRA: E, to ne znam ni ja...

 

Još malo glupe tišine.

DŽON: A da niste i vi postali verski fanatik otkad se desilo to sa avionom?

EVA: Ja sam oduvek bila .... lojalna... ali priznajem da mi je sada vera još čvršća...

43

DŽON: Vi naravno verujete da je čudo delo vašeg Boga?

EVA: Zar ne bi bilo neobično da verujem u tuđeg?

MIRA: A, vidite, moja mama je sigurna da je stvar sredio baš njen Bog, a ne neki drugi...

EVA: Bog je jedan.

MIRA: Da, naravno, to tvrde milijarde budista i brojni milioni muslimana. Međutim mama je sigurna da je u pitanju njen Gospod i u znak zahvalnosti već mesec dana živi samo o hlebu i vodi, rešena da se zamonaši...

EVA: Pa, malo posta svakako će joj prijati... To je zdravo...

DŽON: A ja sam čitao u novinama da se pojavila neka nova Boginja i da je to jedno od njenih čuda...

EVA: Nije se pojavila Boginja nego verska sekta!

DŽON: A u čemu je razlika?

EVA: U tome što se nove verske sekte pojavljuju svaki dan, a Bogovi se ne pojavljuju uopšte, to je izmišljotina.

MIRA: Slažem se, sa svim, po pitanju izmišljotina!

 

Ulazi Raza, koja se jako promenila. Nosi nešto između mantije i dželabije, nejasne boje. Kosu je raspustila ili čak obrijala. Deluje isposnički.

RAZA: Evo, završila sam, izvinite što ste čekali prijo...

EVA: Ma, ništa, zato sam došla. Ne idem svaki dan kod dece čak u Ausraliju...

RAZA: Pogledajte, naštrikala sam mu prave vunene čarape i supertopli džemper, zatim kapu...

EVA: (neoduševljeno) Divno...

MIRA: Jao, mama, zar ti se ne čini glupo da šalješ vunu u svetsku vunenu velesilu...

EVA: Drukčije greje ono što baka naštrika s ljubavlju!

MIRA: Ali, tamo je toplo, bolje da si mu naštrikala kakvekupaće gaće...

44

RAZA: Zapakovala sam i grumen rodne grude...

MIRA: Mama, molim te...

DŽON: Pusti, ako je takav običaj...

EVA: Jeste mislili da pošaljete nešto novaca dok se ne snađu?

MIRA: Dala sam im da ponesu kad su polazili...

EVA: Možda novac nije spašen, ja sam čula samo za ljude...Ne znam šta je bilo sa prtljagom...

MIRA: Ako mislite da treba vi ponesite!

EVA: To šta ću ja da ponesem, to je moja stvar!

MIRA: A moja je stvar šta ću ja da pošaljem!

RAZA: Nije potrebno više da se svađate, sad je sve ionako gotovo....

MIRA: Ja, naravno, mislim da tek sada sve počinje!

EVA: Klasična nekompatibilnost majke i kćeri. Imam to u tri primerka! Do viđenja, javiću vam se kad se vratim.

DŽON: A koliko ostajete u gostima?

EVA: Jedno, godinu-dve dana...

MIRA: Vi ste baš rešili da rasturite taj brak?

EVA: Zašto mislite?

MIRA: Nema veze. Do viđenja.

RAZA: Ispratiću vas...

 

Raza i Eva izlaze. Džon i Mira se smeju srećni što su sami, najzad.

 

MIRA: Vidiš šta je odvratna tašta. Ova tvoja je k’o bela lala.

DŽON: Moja je jutros udavila mačku u lavabou...

MIRA: Ko bre?

DŽON: Tvoja majka.

MIRA: Kraljicu?

DŽON: Aha...

MIRA: U lavabou?

DŽON: Aha...

45

MIRA: A zašto? Jel’ bila bolesna?

DŽON: Mislim da jeste...

MIRA: Kraljica?

DŽON: Ne, nego mama...

MIRA: Čekaj, bre, ali zašto, pa ona ju je volela. Godinama se svađamo oko tih njenih životinja.... To je bila njena ljubimica.

DŽON: Baš zato, kaže, otkrila je da post nije dovoljan... da       Bog nije zadovoljan... da mora da pokaže veliku, pravu zahvalnost... da mora nešto veće da žrtvuje... neku konkretnu žrtvu...

MIRA: A to je davljenje sirote Kraljice u lavabou...?

DŽON: Možda je i to bolje nego da ju je naprimer spalila u

kaminu...

MIRA: Čekaj, a u kom lavabou? U kuhinjskom?

DŽON: Ne, ne, u kupatilskom, ako te to teši...

MIRA: Kako bre, da me teši, pa gde ću sad da perem zube? Otkud joj samo ta ideja!

DŽON: Eh, otkud?! Žrtvovanja ima u svim religijama...

MIRA: Ali mi nemamo takvih divljačkih običaja!

DŽON: ( sa smeškom) Vidim da nemate...

MIRA: Mi to nemamo u svojoj tradiciji! Kod nas se, izvini, čak ni ratnici nisu nikad kitili skalpovima svojih

neprijatelja. A kamoli domaćice!

DŽON: Nisu. Kod vas su ratnici kitili konje glavama svojih neprijatelja...

MIRA: To je bio turski običaj, a ne naš!

DŽON: Ali ste ga vi preuzeli isto kao što smo mi preuzelu skalpiranje od Anglosaksonaca...

MIRA: (njuška) Kakav je to miris?

DŽON: Neki smrdljiv...

MIRA: Kao da zagoreva neko meso...

46

DŽON: Imamo li u kući krematorijum?

MIRA: Jao, nije valjda uključila rernu sa gotovom večerom...

 (strči, a izvana se čuje vrisak) Jao, mama, pa kako si

mogla! Bljak! (vraća se smoždena) Spalila je Lidera u

kaminu!

DŽON: Kojeg lidera?

MIRA: Svoju kucu...( možda povraća)

 (mrak)

 

14 scena - Težak božji pos’o

( direktan nastavak 12. scene)

 

ONA: Reci “dragička”, pa ću nešto da ti slažem! Ali moraš da se ujediniš sam sa sobom.

 

Alah i Jehova se smeju, prvi put veselo i glasno.

 

BOG: Dijete, mlada si i neću ti ovaj put zamjeriti, ali smijeh na račun Gospodara je veliki grijeh.

MANITU: (koji se takođe stvorio tu) Nijedan smeh nije greh, bledoliki!

JEHOVA: Dobrodošao stranče, drago nam je da te upoznamo!

ALAH: A drago mu je i što je tvoj jedinac neđe ost’o sam     pa sad može slučajno da se poklizne i slomi kićmu?! Ili da proguta štogod otrovano. Ništa ti njemu ne vjeruj, jarane!

ONA: ( Alahu) A kako ti pričaš s njim ako mu ne veruješ?

ALAH: Prićam što moram, dijete, težak je božji pos’o, ne znaš ti još! Vidjećeš...

ONA: Kao i svaki posao - težak je onome ko ne zna da ga  radi!

JEHOVA: (kroz smeh) Poduči ga dete, mada slab je đak!

47

Za 15 vekova ništa ne nauči!

ALAH: Bezbeli, podući me kako ti ide ona molitva za ćišćenje  tepiha...

ONA: Kakva molitva?

ALAH: Ona, šećeru, na koju čistiš fleke sa tepiha!

ONA: (Manituu) O čemu ovaj ćaska?

MANITU: Pa, priča se da tvoji sveštenici imaju, između ostalog neku molitvu za to... Posle koje mrlje prosto nestanu... Zbog toga industrija deterdženata progoni tvoje sveštenike...

ONA: Šta je to sveštenici?

BOG: Svještenici su božji izalanici na zemlji božji izabranici, zar ti to još ne znaš?

ALAH: To ti je slićno k’o hođa...

JEHOVA: Skoro kao rabin...

MANITU: Oni imaju na hiljade takvih...

ONA: Jesu to, k’o oni ćelavi što nam je Buda pokazivao?

MANITU: Da, tako nekako...

ONA: Nemam ja takvih!

ALAH: Ih, neimaš! A oni što ti ‘odaju gologuzi i rašćupani?

ONA: Nikad nikog nisam “ izaslala na zemlju”, nikog živog nisam izabrala!

BOG: Sami se oni izaberu, dijete i sami sebe proglase

izaslanicima... Dolce cum utilli!

ONA: (Bogu) Imaš li i ti takvih?

ALAH: Tušta i tma! Njegovi su najgori!

BOG: O tome čiji su najgori raspravićemo nasamo!

JEHOVA: Onda vas preduga rasprava čeka. Povucite se!

ONA: A šta oni rade?

BOG: Oni tumače tvoju volju, donose tvoje zakone, grade tvoje crkve,  qui bono? Govore tvoje misli...

ONA: Otkud znaju moje misli?

48

ALAH: Izmisle, bolan! Meni su izmislili dženet, i džihad pa ratuju ko bijesni, 15 vijekova ih smirujem. Pitaj njega, šta su mu radili sa krstaškim ratovima...( Boga)

JEHOVA: To mogu i ja da ti ispričam!

ONA: (Alahu) Šta ti je to dženet?

BOG: To je nešto kao raj...

ONA: A šta je raj?

JEHOVA: Ništa!

ONA: Objasni mi crvenoliki.

MANITU: To je jedno sjajno mesto sasvim obratno nego zemlja, gde je sve u redu i nema nikakvih problema i ljudi tamo žive večno, posle smrti...

ONA: (Manituu) Što je tamo dosadno, a gde je to?

JEHOVA: Nigde!

ONA: Čekaj, čekaj, o čemu vi to meni pričate? Sjajno obratno mesto gde nigde žive kad umru?

ALAH: Prićamo ti o insanima i nji’ovim marifetlucima!

BOG; Govorimo ti da će te, kao sve nas, pocijepati na tko zna koliko dijelova da će te razapeti na krst, ako samo budeš silazila među njih, da će u tvoje ime harati, paliti i ratovati... Homo homini lupus est!

ONA: Zašto u moje ime?

JEHOVA: Jer treba odgovornost sa sebe da skinu...

MANITU: On hoće da kaže da sveti rat džihad nije bila njegova ideja.

ALAH: Vidiš kako stranac zna!

MANITU: Kao što ni krstaški rat nije bila njegova ideja...

BOG: Ad calendas Graecas!!

ONA: A zašto ih onda niste zaustavili?

BOG: Samo to pokušavam već 18 vijekova...

JEHOVA: Ja to radim već 70 vekova, pa ništa.

ONA: Ih, za toliko vreme niste ništa smislili?

49

BOG: Mala herba cito crescit! Kako? Kad stalno prave sve

grđa i gora oružja?

ALAH: Kako, kad se svi naoružavaju za odbranu, i što su

veći i jači to im više odbrane treba, objasniće ti to

crvenoliki... On ih najbolje poznaje! Bar ove nove...

BOG: Tek što ovde zaustaviš - tamo pukne!

ONA: A jeste li pokušali sa alergijom?

ALAH: Sa ćim?

ONA: Sa alergijom na oružje. Videla sam to kod nekih žena.

Kad bismo ih sve time zarazili, niko ne bi mogao više

da ratuje...

BOG: Tempori parce. Alergije nisu prelazne...

JEHOVA: Možda mogu da budu...

 

Ulazi Petra, jako smerno i uplašeno. Nosi nešto prekriveno.

 

PETKA: Oprostite veleuvaženi i vrlo poštovani, Gospod me je poslao da predam Novopridošloj...

 (Spusti pred Onu to što je donela)

ONA: Šta je to?

PETKA: Žrtva neka, tebi namenjena koja čudnom greškom k nama je stigla... Oprostite.

ONA: Šta je to žrtva? (otkrije i vidi ugljenisanog psa) Bljak!

BOG: Ovako nešto nisam vidio pola vijeka!

PETKA: Imao je nesretnik nesretno ime, možda je zabunom stradao...

JEHOVA: Kako mu ime bejaše?

PETKA: Lider.

JEHPVA: Siroto pseto...

PETKA: Praštajte... (odlazi)

ONA: Ne razumem! Šta je to žrtva?!
MANITU: To je... kad ti vernici u znak zahvalnosti poklone

50

nešto do čega im je jako stalo u želji da te posebno...

umilostive... ili obraduju...

ONA: Da se radujem ugljenisanom keru?

BOG: Eh, šta ćeš! Meni su nekoliko stoljeća slali spaljene mlade djevojke tvrdeći da su vještice!

ALAH: A meni su u mostove uzidavali dojilje i blizance...

JEHOVA: To je ono o čemu ti pređe govorasmo!

ONA: Odvratno! Poludeću... ako može Bog da poludi?

ALAH: Ih, kako ne može jadna. Svi smo kroz to prošli...

ONA: Od gađenja?

BOG: Ili od bola...

ONA: A kako izgleda kad ...?

BOG: Sjećam se onog sirotog Asteka što su mu žrtvovali živa ljudska srca... Stigne mu tako krvavo srce i još kuca... Dosta je i izdržao, a kad je poludio, prosto je pustio da  mu pobiju sve podanike i umro... Jedva je čekao da umre.

ONA: Ko ih je pobio?

BOG: Eh, tko, zar je to sad važno... Acta est fabula!

JEHOVA: Sad više nije, ali ipak su to učinili tvoji španski konkvistadori!

BOG: Starovekovni su se lečili gromovima i zemljotresima.

ONA: (Bogu) A šta si ti radio kad poludiš?

ALAH: Puštao je kugu, lepru, besne političare, tuberkulozu,

najezde glodara, kako kad i kako gde..

ONA: (Alahu) Grozno. A ti?

JEHOVA: Koleru, malariju, sterilne intelektualce, žuticu pacove, glad ili sušu...

ONA:( Jehovi) Jezivo. A ti, stari?

BOG: Lepru, sifilis, lude naučnike, sidu, genetski inženjering...

ONA: Zar je i Buda nekad gubio nerve?

ALAH: Nije nego nije! K’o da je njemu lakše!

ONA: I kako se on lečio?

51

BOG: Puštao najezde skakavaca, blatne poplave, grad poput glavice kupusa, dizenteriju... svašta... ludilo je ludilo...

ONA: A ti crvenoliki?

MANITU: Ja sam ih samo ostavio da piju, da se kvare i sve sam ih prepustio njemu... (tj.Bogu)

ONA: Ako ja poludim smisliću nešto originalnije!

(mrak)

 

15 scena - Primirje

 

U Razumenkinoj kući. Ručaju Raza i Džon.

 

DŽON: Ako vam smetam i ako želite mogu da odem u hotel  dok se Mira ne vrati...

RAZA: Nema razloga, zete. Vratiće se za 15 dana...

DŽON: Znači li to da ste se vi pomirili samnom?

RAZA: Pomirila sam se sa sudbinom...

DŽON: Je li vam drago što ste postali prabaka?

RAZA: Tu se mene ne pita, k’o i u mnogim drugim stvarima!

DŽON: Mira je vrlo zadovoljna što je postala baka i što su se rodili blizanci. Možda bi više volela da su dve  devojčice, ali ipak...

RAZA: I ja sam bila srećna kad se rodio Zlatibor, a posle...

DŽON: Ipak, sve se to završilo dobro...

RAZA: Šta se završilo dobro?

DŽON: Mislim to, Ida je rodila zdravu decu, vaš unuk se smirio... možda će biti dobar porodični čovek...

RAZA: Daće Bog...

DŽON; A zašto niste hteli sa Mirom u posetu? Bojite se putovanja?

RAZA: Bojim se računa.

DŽON: Ja imam novaca, mogao sam da platim...

52

RAZA: Nije to račun koji ti možeš da platiš! (pogleda ga čudno) Ja se bojim računa koji treba položiti Bogu.

DŽON: ( šaljivo) Možda i to mogu da platim...

RAZA: Možda možeš... vi od-preko-bare ste jako samouvereni.

 

Malo napete tišine.

DŽON: Zašto vas nisu primili u manastir?

RAZA: To se tebe ne tiče.

DŽON: Izvinite.

 

Još malo tišine.

RAZA: Skuvaću nam kafu...

DŽON: Ja sam već popio, juče...

RAZA: Ipak ću da skuvam...

DŽON: Jedino ako želite da vam pravim društvo...

RAZA: Da, želim da mi praviš društvo...

 (mrak)

 

16.scena - Ujedinjeni

 

Ujedinjeni hrišćanski Bog, Alah, Ona, Jehova, Manitu, Petka.

 

ONA: Lepo ti stoji ujedinjenje. Nekako si mlađi, jači i lepši.

BOG: (sa smehom) Sad imam dva Uskrsa, dva Božića, duplo više svetaca i popova, ženjenih, neženjenih, bradatih, ćosavih... Ako izdrže 10 godina daću ti Kubu sa Karibima.

ONA: Fala ti ko bratu. Ne znam šta ću ni sa ovima koje već imam!

BOG: Šta sada radiš?

ONA: Učim ih da se smeju...

JEHOVA: Ljudi su oduvek znali vrednost smeha.

ONA: Samo poneki. Ali oni ozbiljni ne mogu da nauče...

53

BOG: Naučila si nas, uspećeš i s njima...

ONA: I ja sam se tome nadala...

BOG: Ništa niste uradili s tom alergijom!

ONA: Kako nismo?! Ipak, više ne ratuju!

ALAH: I Budimiru se dopalo. Zvao me da gledam groblje tenkova na Šri lanki. Dobar je on momak...

BOG: Ne ratuju više, ali se zato kote ko zečevi. Naručito oni  njegovi... A i tvoji, momče iz pustinje. Zašto im nekako ne objasniš: Zemlja neće moći da ih izdrži...

JEHOVA: Umiraće od gladi, što nije ni malo bolje od rata.

ALAH: Moji ako se kote, ali bar umiru na vrijeme a vaši neće da umiru! Što stariji i ofucaniji, tim teže umiru! Sa 80 godina idu kod hećima i traže lijek od smrti. Stida nemaju! Lakše ćeš ti objasniti matorima da treba da umru nego što mogu ja da objasnim bebama da ne treba da se rađaju...

BOG: Ne bebama, nego roditeljima. Znaš ti ko i kako pravi decu!

ALAH: Neka djece! Matore treba ubjediti, a to ćete ti i Ješa! Djeca se životu raduju a starci samo nešto prigovaraju kukumavće, ronjkaju. Samo gnjave i traže još!

ONA: Zašto toliko vole da žive, a žale se kako se muče? .

BOG: Ma, ne vole! Samo se boje smrti!

ONA: I žive samo od straha?

BOG: Da!

MANITU: Nađi granicu istine, bledoliki!

BOG: Dobro, neki od njih...

ONA: Onda ćemo ih osloboditi straha od smrti, pa će

ostati da žive samo oni koji vole život!

MANITU: Ne znamo koliko ima takvih, opasno je, može ih malo ostati...

ONA: Šta je tebi?

54

MANITU: Ne znam... Nije mi dobro...

ALAH: K’o da je nekome dobro!

 

Ulazi Petka sa “kolicima” kao u antičkoj tragediji.

 

PETKA: Praštaj, Gospode! Ponovo jedna žrtva! Nekome od vas namenjena... Oprostite grešnicima... nisu svesni šta čine...

 

Manitu se sruši. Ona otkriva žrtvu i nalazi Džonov leš.

 

ONA: Šta su mu uradili?

JEHOVA: Izgleda otrovan...

ONA: Ali zašto?

JEHOVA: Neko je mislio da tako treba...

ALAH: ( gleda Manitua) Strancu zbilja nije dobro.

BOG: To mu je bio poslednji vernik.

ONA: Preduzmite nešto! Oživite ga, umreće!

 (tj. Oživite čoveka, umreće Bog)

JEHOVA: Ne plači, dete, svi smo ti sada saveznici...

ONA: On mi nije saveznik, nego prijatelj!

JEHOVA: Niko ne zna tajnu smrti...

ONA: (Alahu) Oživi ga mladoliki, ako je on mogao da ga  obnavlja 400 godina, možeš i ti!

ALAH: (pokušava) Šta da ućinim, Crveni brate? Oću li pokušat’ sa infuzijom energije?

MANITU: Nemoj mladoliki, pusti, dosadilo mi je. Imam već 24 veka, vreme mi je... Pozdravljam te, mezimice!

BOG: Vidi, Petka, ovo je lakše nego živeti... izgleda malo lakše... i mnogo brže!

ONA: (izmenjena očajem, ledeno) Kome je bila namenjena ova žrtva?

55

PETKA; Ne znamo pouzdano, zato što...

BOG: Meni je namenjena, od jedne lude starice!

PETKA: Nije tebi, Gospode, Njoj je namenjena, zbog Njenih čuda žena žrtvu učini!

ONA: Ko je to uradio? Hoću da znam ko je to uradio!? (neki nepoznati zvuci)

PETKA: Poštedi je dijete, nesrećna je žena i nije pri sebi. Svejedno nema više pomoći...

BOG: Nije dostojno bogova da se osvetom bave!

ONA: Kažite mi ko je! Znate da mogu i sama da je nađem! (jezivi zvuci i boje)

JEHOVA: Savladaj svoj bol, dete, na opasnom si putu!

ONA: Neću da savladam, pustite me! (grmljavina, Ona odlazi)

ALAH: Poludje, siroto dijete!!!

PETKA: Gospode, pomozi joj...

BOG: Ne mogu, star sam i umoran...

PETKA: Pomozite barem ljudima...

JEHOVA: Ljudima je nemoguće pomoći...

ALAH: Da probamo nemoguće... ?

BOG: Opet?

 

Kraj

 

 

 

56

 

Organizacija teksta

1. scena - Božja nervoza  (gore)  Pravoslavni Bog i Sveta Petka.

2 scena - Poreklo boginje (dole)  Mira i Razumenka- Raza, Eva.

3. scena - Zemljački sporazum (gore) (direktan nastavak 1.  scene)

Pravoslavni Bog, Jehova i Sveta Petka

4. scena - Iz donjeg rakursa (dole) (nastavlja se direktno na 2. scenu)

Mira, Raza, Eva.

5. scena - Zericu žgoljava buca (gore) Pravoslavni Bog, Alah, Sveta Petka.

6. scena - Feministički san snova (dole) Zlatibor, Ida, Ema i Ana Kos.

7. Scena - Prijateljski samit neprijatelja (gore) Katolički Bog, Jehova, Alah.

8. scena - Početnica (dole) Mira, Džon, Eva Kos, Ona, Manitu, Pravoslavni Bog

9 scena - Osećanje krivice (gore - dole) Sveta Peta i Razumenka

10. scena - Brundajući motor (gore, u avionu)  Ida Kos i Zlatibor

11. scena - Put za fanatizam (dole)  Mira, Raza, Ona

12. scena - Bogovski problemi (gore) Katolički Bog, Alah, Jehova

13 scena - Žrtvovanje (dole) Mira, Raza, Džon, Eva

14 scena - Težak božji pos’o (gore) (direktan nastavak 12. scene)

Katolički Bog, Jehova, Alah, Ona, Manitu

15 scena - Primirje (dole) Raza, Džon

16.scena - Kraj priče (gore) Pravoslavni Bog, Alah, Manitu, Ona, Jaehova,Petka.

 

Sve scene koje su “gore” mogu da budu i na filmskom snimku ili na video bimu..