<<

 

 

 

Mirjana Ojdanić

 

DUPLO OGLEDALO

monodrama za igranje na tuđim jezicima i teritorijama

dok na našoj teritoriji tuđinci igraju rat.

 

 

 

 

Posvećeno mojoj drugarici Ljubici Ostojić koja stoji

u redu pored talijanskom ambasadom od 22.časa do                   00.4 i njenoj ćerki koja čeka od 00.4 do 11.00...

 

 

 

 

 

                        Beograd, oktobra 1999.

 

Prostorija, sličma zatvorskoj ili ludničkoj samici, bele ili svetlo zelene boje. Tu je krevet sa dva čaršava i stolica.. U jednom uglu WC šolja, lavabo i korpa za đubre. Vrata, su u ravnini zida, iste boje, tako da se ne primećuju dok se ne otvore. Iznutra nemaju bravu. Negde, nisko kod poda, na zidu ili na vratima nalazi se šiber za doturanje hrane. Na “četvrtom” zidu, naspram publike, zamišljeno je “duplo ogledalo”, odnosno ono, koje je sa sobne strane ogledalo, a sa spoljašnje služi za posmatranje zatvorenika. Po gornjim uglovima su postavljene video kamere koje ne moraju da se vide, ali se na njih igra. Negde se nalazi stočić ili “servir- kolica”sa priborom za pisanje i bojenje. Kao za radnu terapiju.Čuje se umirujuća muzika, koja očigledno pripada ovom prostoru.

(Delove teksta treba prevesti na “jezik za igranje”, a određene delove namerno ne prevodimo. Njih igra na srpskom u nameri da izludi hipotetičkog prevodioca. Ti delovi su uglavnom puni psovki...) Otvaraju se vrata. Devojka, u košulji,bosa - ulazi u sobu.

 

Ohoho! Ovo je konfornija rupa od onih u kojima ste me do sada držali! Još kad biste mi rekli da li je to zatvor ili ludnica, ili zatvorska ludnica? (vidi kamere) Opa! Imamo i posmatrače. Dobar dan, kako ste? Mi smo navikli na posmatrače, ništa se ne sekirajte za mene. Izdržaću...

(nekome iza sebe) Ne znam kako ćete vi, ali ja ću da izdržim...

Imamo i duplo ogledalo, (popravi frizuru, kod “ogledala”) hvala na pažnji...

(onome iza ogledala) ) Kako ste vi? Trudićemo se da budemo dostojni vaše pažnje...

(nekome ko ju je doveo i ostao napolju)

Izvolite... kao u svoju kuću... slobodno...

 

Vrata se za njom zalupe i zaključaju.

Alo! Ej, gde ćeš? Ej, ti ukočeni!

 

(Na srpskom. Ne prevoditi) De ćeš pizda ti materina?! Bežiš? Ostavljaš me na milost i nemilost kamerama. Misliš da ću da se userem? E. jebi se!

 

Izvinite, to je bilo nešto između nas dvoje... na srpskom. Mada me ni on ne razume. Ovaj besprekorni vaspovac, što je progutao metlu...

 

A vi posmatrate? Lep poslić. Miran. Samo malo dosadan, je li? Žvačete svoj nezdravi hamburger, piljite u monitore i pijuckate svoje pivce iz konzerve?

I tako od devet do pet. Posle vas smeni jedan isti takav. I njega smeni još jedan isti takav. Pogodila sam, zar ne?

 

U poverenju - ja sam veštica, A ona metla koju je onaj nalickani tip progutao bila je moja... I samo zato ja sada ne mogu da odletim, jer je on progutao moju metlu. Samo zato, a ne zato što ste me ćapili i zaključali...

 

Šalim se... O.K. Imate me. Pobedili ste me i zarobili. Ne mogu da mrdnem i ne znam kako da se iščupam odavde. Moram da saradjujem. Tako se to kaže.

 

Nemam ništa protiv vas lično. Znam da za ovo primate platu, kojom možda izdržavate ženicu i dečicu. Izrazite moje saučešće vašoj poštovanoj supruzi. Sjajno se udala! ..Pa moram malo da vas vređam, mi nismo prijatelji, zar ne?

 

Niste vi krivi, to vam je posao. Da piljite. Odgovorne su vaše gazde... Oni hoće da saznaju sve o meni. A ne usude se oči u oči. Misle da sam opasna? Oni su ludi! Čovek stvarno treba da bude potpuno paranoičan, pa da bi pomislio da sam ja opasna... Pogledajte me malo bolje. Skinite naočari, izvadite sočiva, pogledajte me srcem. Ne pod mikroskopom, ne kroz objektiv. Dođite i pogledajte me lično...

Držali su me vezanu dok su razgovarali samnom...

Sad su me strpali ovamo. Zašto? U nameri da me psihički rasturite. Ili šta? Izdržala sam ja mnogo više nego što vi možete i da zamislite. Pa, ako dođe do nečijeg psihičkog rastrojstva - to sigurno neću biti ja! Mogu da se kladim u sve svoje stvari koje su mi oduzeli i stavili ih tamo u onu korpicu.

 

Valjda veruju da ću da poludim od straha, ili od dosade, ili od čekanja...

Prema užasu, dosadi i iščekivanju koje sam ja preživljavala između dve sirene ovo je sitnica...

 

Ili misle da sam već luda? Samo nemaju dijagnozu... Hoću da kažem, misle vaši šefovi, jer vi, normalno, ne mislite ništa. Vas plaćaju da piljite, a ne da mislite, jel’ tako? Tako je!

 

Uobražavaju da sam ja neka nova Mata Hari? Pa, za svaki slučaj - na distanci... Jer, zaboga, možda mi Srbi jedemo psihijatre ili policiju? Kao što rušimo nevidljive avione...

Mi jesmo gladni, ali još uvek ne jedemo govna!

To, da nemam tempiranu bombu u dupetu, ni u ribici, proverila je svojim debelim, gumenim prstima ona vaša gluvonema lekarka! Ako je zbog toga studirala medicinu, bolje bi joj bilo da je ostala nepismena!

Dakle, nisam žena-bomba i čega se još plaše?

Da li se boje da ću nekoga da zavedem, ili da ga hipnotišem? Prevedem ga u pravoslavnu veru i - onda će se on krstiti ovako sa tri skupljena prsta umesto sa tri paralelana. To bi bilo užasno. Zamislite: tri skupljena prsta! Katastrofa. Ko zna kako bi to delovalo na psihu sirotog psihijatra... Ili pandura...

Oni su poznati po svojim osetljivim dušicama.

Ili još gore, da mu ulijem komunističke ideje... Pa da vam posle sruši državu.

Samo, ja nisam krštena, a nisam ni komunista.

Ha?! Šta će sad? Kuda će da me svrstaju? Nemaju fijočicu za mene!

 

Za vas, kao tehničko lice, njih boli dupe, d’izvinete. Vi ste potrošna roba. Ako odlepite od moje priče, prosto će da vas zamene drugim. Istim takvim.

 

Izvinite, malo sam gladna, da nema ovde nešto da se pregrize? Ne pravim ptanje, bilo šta... svejedno mi je...

(čuje se nešto kao zvonce i otvara se šiber iza koga je tacna sa hranom)

Hvala lepo. Usluga brza i efikasna... Sve sterilisano i upakovano. Krasno.

Ima malo više ambalaže nego hrane, ali nije važno... Naši proroci iz Kremana, Tarabići, (živeli su u prošlom veku) prorekli su da će se ova

civilizacija udaviti u vlastitom smeću. Ako je to tačno, vi ste vrlo blizu. Proizvodite puno đubreta...

(otpakuje hranu, ambalažu baca u korpu, izdaleka... zatim jede...)

A mi se već davimo. Pogotovo što nam i vi bacate svoje đubre... Izvinite!

Ovo nije bilo na vaš račun... ako sam se dobro izrazila...

Neki francuski pisac, ne mogu sad da mu se setim imena, kaže da je jeo po luksuznim restoranima, i po kontejnerima i kako se nikada nije osećao tako jadno, kao kada je u nekom njujorškom hotelu žderao picu iz kartonske kutije... Tačno znam kako se osećao... Kao čovek za jednu upotrebu...

 

Vaše gazde me se boje i to mi je strašno smešno.

Ljudi se uvek boje nepoznatog, a oni ne znaju ništa i boje se svega. Tako ste pravljeni da budete uplašeni, lojalni i poslušni. Potrošači. Još jedino za vaše klince ima nade... Ako budu neposlušni... Kao iz onog vica kad pitaju malog Švabu šta će biti kad poraste, a on kaže: - Biću Srbin! - Iju! Zašto Srbin? - preneraze se nesrećni her und frau Šmit. - Zato što su oni najjači i ratuju protiv celog sveta! - objasni naivno dete...

I ja sam Srpkinja isključivo iz tog razloga... Zato što mislim da su poslušni ljudi upropastili ovaj svet... Poslušnost isključuje odgovornost!

Žao mi je... Ovo poslednje - jeste bilo na vaš račun...

Ali mi nismo najjači...  I ne ratujemo protiv sveta!

Svet ratuje protiv nas!

 

Pa dobro. Izvolite. Posmatrajte me. Imate šta i da vidite.

Slobodno verujte da ću se odati nekim podsvesnim gestom ili nekim snom i da ćete tako, samo ako me dovoljno dugo budete gledali - otkriti ko sam. Ništa nećete otkriti. Ja ne mogu da se odam, jer ja govorim istinu. Običnu, zdravu seljačku istinu, a to što ona vama izgleda nerealna- to je vaš problem.

 

U mojoj zemlji istina je konstantno nadrealna. Bar u poslednjih 10 godina. Nemate pojma kako u Beogradu nadrealno miriše park! Vazdušna opasnost. Sa svih strana čuju se detonacije. Avioni, visoko negde bruje. Tomahavci zvižde i svetle čim ugledaju metu. Struje nema. Mi kartamo. Preferans. Vi bombardujete. “Legalne vojne mete” kao što su gradska toplana, elektrane, televizija, mostovi. I bolnice. A park, nećete mi verovati - miriše kao lud. Kao nikad do tada. Kako može da miriše dok ga bombarduje najveća vojna sila Sveta, ja ne znam, - ali miriše. I ptice pevaju! Izađem da proverim da li je to halucinacija. Nije. Stvarno miriše. Mrak, kao u bunaru. Nebo vedro, što ste nam usrdno javili još predveče iz Avijana. Ni oblačka. Divna noć za bombardere. I Bog je porotiv nas... Sva sreća što ne verujem u njega. Da verujem, strašno bi me razočarao... Na nebu milijarde zvezda...

Kao na milionima američkih zastava. A park miriše...

Apsurd je u tome što se mi čudimo mirisima, pticama, zvezdama ...  a bombama ne... Kako?

Ujutro tražim tragove aviona po tom istom nebu.

Računam da su nam sigurno preorali nebo kad su tako moćni... ali nisu.

Na nebu nema ni traga. Kao da nisu ni dolazili...

Tragovi su samo na zemlji i u dušama dece...

 

Ne možete vi da razumete toliki nadrealizam, zato ne razumete ni moju istinu...   Istina je da sam došla u vašu ledenu zemlju sasvim slučajno. Kraj svih onih koji bi dupe dali da ih pustite unutra -ja sam došla nenamerno  i bez želje! Prosto sam dobila pasoš koji je slučajno bio viziran za Kanadu.

Da je bio viziran za Bocvanu, sada bih bila u Bocvani... a tamo su ovakva mesta sigurno daleko manje konforna.... Dakle, dobro je što sam ipak ovde...

Dobila sam taj pasoš od jednog bogatog obožavaoca. Kukao je da ćete nas sravniti sa zemljom i da ja moram da odem i da se sačuvam... Za seme, valjda...

Za koji kurac da se sačuvam ja sama?! Nisam htela da bežim, ali četiri nedelje nisam oka sklopila i osećala sam se tako poniženom. Zato što ne mogu ništa da preduzmem. Počela sam, kao mnogi muškarci kod nas, da priželjkujem da siđete, da vam vidim oči, da pucam u meso... Kraće rečeno, uhvatila sam sebe kako željno iščekujem ono što vi zovete “kopnena intervencija”, sve znajući da bi to bila još veća nesreća...

Kao muškarac koga nisu primili u dobrovoljce...

 

Pobegla sam od sopstvenih krvoločnih instinkata, ne od vaših usranih bombi!

Ja se ne bojim ni da živim, a kamoli da umrem!

 

Jedan moj komšija pucao je na avione. Iz pištolja. Sa terase... Svi smo mu se smejali, jer nema domet, a on kaže: “Znam da ne mogu da ih dohvatim - ali mi je lakše kad pucam!”

 

Sada bih mogla da zapalim jednu cigaretu, ako dozvoljavate... Ja sam zavisnik, ako se to tako kaže... Zavisnik...  (viče) Mogu li da dobijem jednu cigaretu, ako vam ne smeta?

(čuje se pi, pi pi i vidi se natpis “ NO SMOKING”) Nema pušenja? Smeta vam? Čuvate moje zdravlje?

Lepo od vas. Najvažnije je umreti zdrav!

 

(Na srpskom. Ne prevoditi.) Fala kurcu na udarcu! Još kad bih ja bila pičkin dim i kad ne bih imala tajne zalihe. Ja sam, bre prošvercovala sebe dovde, a da ne prošvercujem cigaru. Alooo! Seronje!

 

(Pali cigaretu) Zašto se čudite? Zato što ste me istresli iz gaća, a ja ipak imam cigaretu? Debela gđa lekarka mogla bi da dobije otkaz zbog ovoga...

Šteta... Navikla sam na malo jači duvan... Ovaj mi je malo mek, ali mi prija... Znate li da u ratu prvo nestane cigareta? I da se, začudo, najlakše nabavljaju preko nepušača. Čudno. Zašto nepušači uvek imaju cigara kad padaju bombe? Jel’da je zanimljivo?

(užasno i sve jače arlaukanje protivpožarnog alarma. Ona izgubi kontrolu...)

 

(Na srpskom. Ne prevoditi.) Joj majku ti nabijem, koji je ovo kurac. Jaoj. Jebo te tata i tebe i brata! Isključi to sranje. Poludeću! Ej, Kretenu! Jel’ to sve samo zbog jedne jebene cigare? Gasim idiote, ugasiću. Gde mi je jebena cigareta? (nađe cigaretu, povuče još jedan dim i baci u klozet. Povuče vodu. Diže ruke u vazduh. Predaje se. Čuje se šum vode, a alarm prestaje.)

 

Pa, jeste li vi normalni? Ovako kod nas ne bi urlale sirene ni da bacate atomske bombe! Vi urlate, kao manijaci, zbog jedne pišljive cigarete!

 

(radi neke svoje vežbe za oslobađanje od stresa. Duboko disanje itd...)

Mada... Moram da priznam da ni naše sirene nisu baš prijatne... Samo te preseku preko stomaka... Odvratan osećaj. Pod mojim prozorom bila je jedna... U kosti mi se uvukla... U pleksusu eksplodira čitav vulkan besa, sa kojim posle ne znaš šta da radiš...

Lebdiš u sopstvenom adrenalinu...

 

Nisam ja neki patriota, nisam čuvala mostove ni pevala po trgovima. Prosto nisam mogla da podnesem bezlično uništenje. Čini mi se, bilo bi mi lakše da me je silovao i ubio neki manijak, on bi to barem učinio svojeručno i - meni lično. A ovako, da nekakav pilot, obrazovan momak, koji se kod kuće slatko izljubio sa ženom i decom, stisne neko dugme... I uništi, i ne znajući, ovo što je moja majka nosila pod srcem devet meseci i sve nad čim je strepela trideset sedam godina...  Majka me na kolenima molila da odem...  Otac je plakao i - praktično su me oterali. Oni imaju samo mene...

 

Poverovala sam im, da će možda biti dostojanstvenije da malo postanem madmazel Anet Godar, nego da postanem - kolateralna šteta.

 

Osim toga, imala sam strašnu grižu savesti. Kad prođe raketa, a ne sruši se na nas, mene oblije pravi talas radosti. Prošla je... otišla je... Kao da tamo gde se ona ustremila ne žive ljudi... ljudi koje je takođe rodila majka ili ljudi koji su, za razliku od mene, čak rodili i decu... pa samim tim vrede mnogo više nego ja. Jer će za njima plakati i roditelji, i prijatelji... i deca...

Čovek vredi onoliko koliko je ljubavi uloženo u njega. I koliko voli...  A šta, ako su tamo kamo se raketa uputila, ne daj Bože - baš deca?

I ako bi bilo bolje da je raketa pala ovde nego tamo?

Bolje, sa kosmičkog stanovišta, sa stanovišta života...

Osećala sam se beskrajno bednom što toliko strepim za svoj glupi smešni životić i što se toliko radujem mogućnosti da proživim još koji sat ili dan - u čekanju da me, konačno, ipak - zvekne. Bilo me je strašno sramota...

Zapravo nisam se radovala - ja. Radovalo se moje telo...

Telo hoće da živi. Njemu je to jedina mogućnost...

Duša bi se, da može, verovatno odlučila za nešto drugo... Za nešto bolje...

 

To vam je kao izdaja tela. Odnosno kao kad vas rođeno telo izda. Kao kad niste znali kakva ste kukavica, a onda se u nekoj opasnosti, prosto userete od straha. Bukvalno se, na primer, userete. Cure vam govna niz noge... u cipele. I vi gledate svoje odvratno telo kako vas izdaje na vulgaran i smrdljiv način! I dođe vam ludačka želja da se oslobodite toga tela... ali takvog tela se ne možete osloboditi svojom voljom. Ono više od prosečnog tela hoće da živi. Kao što i buba švaba hoće da živi, a ne zna zašto...

Neko je rekao da je razlika između vas i nas samo u tome što se vi pitate KAKO da živite, a mi se pitamo ZAŠTO? Ne znam da li je to tačno...

Pitate li se vi zašto živite?

 

Odgovori mi, pederu, znam da imaš mikorofon. Ajde, stisni muda i odgovori mi! Prekrši neki jebeni propis! Dovedi u pitanje svoj govnjivi prisluškivački posao i odgovori mi: pitaš li se ZAŠTO živiš? Kaži! To je tvoja patriotska dužnost! Da mi objasniš da nije istina sve što mislimo o tvom narodu! Ako nije istina! Možeš valjda da ostaneš bez posla radi istine o svom narodu! Ako ikada izađem odavde i ako se vratim u Beograd, ja ću pošteno svima reći: Nije istina da su tako otuđeni i prazni. I oni se pitaju o smislu života. Jedan je dasa prekršio propis i izgubio posao, samo zato da bi meni rekao da to nije istina. I ja mu verujem. Oni su isti kao mi!

 

(Na srpskom. Ne prevoditi.) Kurac! Nemaš ti ta muda! Ispran mozak!

 

Ja se, naravno, nisam usrala od straha, valjda imam dobar genetski materijal. Kako vi to kažete? Da li sam našla pravu reč? ... A i da jesam ne bih vam to priznala.

U stvari, da jesam, sigurno se ne bismo nikada sreli...

Ali ta odvratna radost koja me obuzimala u trenucima kad raketa proleti ka nekoj drugoj meti, vrlo je slična. I to je izdaja... Moje telo zahteva od mene mnogo pažnje. Negujem ga, kupam, depiliram, sunčam, dezodoriram, pazim, masiram, brinem o njegovom zdravlju i - smatram da nije fer da me ikako izda! Kako sam se samo gadila onih raspadnutih staraca što su, na prvi alarm, trčali u skloništa sa svojim ćebadima i pinklovima, kao da je prioritet da oni prežive! U skloništa Srbije može da se skloni najviše 5% stanovništva. (To pod uslovom da smo očistili podrume, a nismo... Mi smo lenčuge.)

Ako je tako, onda ih je valjda trebalo ostaviti za decu... A zauzimali su ih isključivo matorci. Nikada nisam tamo ušla... videla sam sa vrata...

Da li znate da od svih evropskih zemalja najveći kapacitet skloništa ima Švajcarska? Koja nije ratovala čak ni u dva poslednja takozvana Svetska rata. Oni mogu da sklone 25% svoje dragocene populacije. Mi naravno, nemamo tako dragoceno stanovništvo i možemo da sačuvamo jedva 5%...

Pod uslovom, da ta skloništa uopšte išta garantuju...

Trogodišnju usvojenu kćerku Libijskog predsednika Moamera El Gadafija ubila je američka bomba u sred skloništa... To je bio privatni bunker jednog diktatora i mora biti da je čvrsto i savesno građen...

Našu Milicu Rakić, takođe trogodišnju devojčicu sa periferije Beograda, iz Batajnice, ubio je geler dok je sedela na noši u svom kupatilu i čekala da joj majka namesti krevet... Šta mislite koja je od njih dve “bolje” ostvarila svoje “ljudsko pravo” da pogine?

 

(Na srpskom. Ne prevodi) Ma nosite se u kurčinu sa svojom humanošću!

Koliko skloništa vi imate? Ako noćas počne neko vas da bombarduje hoćete li i mene da evakuišete? Mi nismo evakuisali nesrećne šiptarske teroriste iz zatvora u Istoku i vi ste ih tamo pobili kao pse u šinternici. Njih preko 130. Da li je kriva naša policija što ih nije evakuisala ili vaši piloti koji su ih pobili? U svakom slučaju oni jesu nesrećnici i više im nije bitno ko je kriv...

Sutradan na brifingu onaj voštani portparol je objasnio da je oko zatvora bilo mnogo policije... Oko vaših zatvora nema policije? Pa, da krenem ja, onda?

 

Kako biste vi organizovali evakuacija zatvora? Verovatno bolje, vi živite u jednoj uređenoj zemlji... pravnoj državi. A mi živimo u govnima do guše!

 

Vi, normalno verujete da vas niko nikada neće raketirati zato što ste u Savezu, zajedno ste jači... I mi smo tako verovali, samo zato što nismo krivi. Verovali smo da nije moguće, a ipak se desilo.

Nama se, uostalom, dešavaju samo nemoguće stvari.

Kod nas je nenormalno - normalno, ali šta ako se i vama desi? Jer, od koga ste vi, zapravo, jači? Od nas?! Skoro svi su jači od nas. Čak i mi smo jači od sebe.

A od Kineza? Od Rusa, pretpostavimo imate savremenije oružje - ali oni su luđi. Crnogorci imaju stih: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka... A ni Kinezi nisu sasvim predvidljivi... Ah, vi se ne bojite, jer to je nemoguće... kao što je nemoguće da sam ja stigla do Kanade sa ukradenim pasošem... A, vidite - ipak sam tu...! Ćao! Tu sam. (Toliko o nemogućem)

 

Ja znam da vama neverovatno zvuči da neko voljenoj ženi pokloni, očigledno ukraden pasoš. Znam da se u vašem civilizovanom svetu lepoj ženi poklanja cveće, parfemi, dijamanti... ali kod nas, pokloniti ženi pasoš pogotovo strani - to je izraz ne samo velike ljubavi, nego bezgraničnog obožavanja. Zato što je to skupo, opasno i što ga je skoro nemoguće nabaviti... Jer u Srbiji više nema stranaca. Svi su pobegli osim Kineza, a zašto su žuti (jel’ kažete žuti?) ostali, nemam pojma...

 

Verujte mi, izuzetan je znak pažnje pokloniti pasoš ženi, pogotovo takvoj koja ne može da dobije svoj, kao što nisam mogla ja...  Odnosno, nije baš da nisam mogla, nego nisam ni pokušavala. Vi verujete da mi živimo u jednoj policijskoj državi, što je donekle tačno, i sasvim vam se uklapa priča da ja nisam mogla da dobijem svoj pasoš... To međutim nije sasvim tačno... Mogla sam, samo je bilo vrlo komplikovano. Moj otac je Crnogorac iz Srbije, a majka mi je Srpkinja iz Hrvatske... a ja sam rođena u Sarajevu, dakle u Bosni... Živeli smo po celoj bivšoj Jugoslaviji i da bih ja sada dobila Srpski pasoš morala sam da skupljam dokumente po celoj bivšoj jugovini, koje normalno nisam mogla lično da prikupim, jer nemam pasoš za izlazak iz Srbije... Trebalo je da angažujem prijatelje ili advokate širom pet novih državica, da mi sve to nabave i pošalju... Za pasoš mi je takođe bilo nužno Srpsko državljanstvo, a ja nisam znala ni da li ga imam. To republičko državljanstvo uvedeno je u staroj Jugoslaviji 1971 i upisivali su nas po nekoj administrativnoj logici - po tome gde živiš ili gde si udata ili gde ti je otac bio 1948... Meni je ‘71 bilo deset godina, normalno - nisam bila udata. A otac mi je ‘48 imao 11 godina i živeo sa roditeljima u Ljubljani - znači u Sloveniji do juna, a od jula u Makedoniji... na drugom kraju tadašnje države... Između Slovenije i Makedonije sada postoje tri nezavisne države.

Nezavisne jedna od druge, ali zavisne od vas...

 

Nisam, dakle znala šta da tražim, gde da to tražim i zašto? Zašto, jer da sam se ja i polomila i dobila taj novi plavi Jugoslovenski pasoš, bez petokrake, to mi ništa ne bi vredelo. Ambasade su se besramno iselile pred bombardovanje a za skoro sve zemlje nužne su mi vize. Za bilo koju vizu morala sam da priložim potvrdu da sam stalno zaposlena, potvrdu da sam vakcinisana protiv ovog i onoga - i protiv komunizma, potvrdu da nisam kažnjavana, potvrdu da sam platila porez, potvrdu da sam živ čovek i da neću disati previše vašeg vazduha...

Ja naravno jesam vakcinisana protiv komunizma, ali ne znam ko bi mi dao takvu potvrdu... Liv Ulman kaže da je najsigurrniji način da stvorite antikomunistu - to da ga rodite u socijalističkoj državi...

 

Istina, mogla sam da odem, bez vize, na primer u Sao Tome i Prinsipe... Međutim avioni još od blokade ne lete, a baš da plivam - bilo mi je malo daleko. Mada plivam prilično dobro...

 

Zato su u Beogradu, negde pred rat, odnosno kako vi to zovete “mirovnu intervenciju - Milosrdni anđeo” počeli da se prodaju originalni dominikanski pasoši. Zajedno sa dominikanskim držvljanstvom za samo 2500 nemačkih maraka. To je samo jedna godišnja plata na primer prvakinje Narodnog pozorišta, što ja nisam... Moj brižni obožavalac nudio mi je i to, ali ja nisam pristala da se odreknem državljanstva i države koja više nije postojala... To se sada kod nas zove Jugo-nostalgija, taj žal za mirom u kome smo živeli. Nije to bio neki naručit mir, ali nije bio rat. Kad mi je bilo dvanaest godina živeli smo u Hrvatskoj u gradu koji se zove Osijek i nalazi se kraj reke Drave. Uveče bih legla u svoj krevet, koji je bio paralelan sa rekom u smeru zapad-istok i mogla sam da zamislim svoj krevet u kući, kuću u gradu, grad u državi, otadžbinu u Evropi, Evropu na zemljinoj kugli i - zemljinu kuglu u svemiru. Imala sam svoje mesto u kosmosu... Više to ne mogu, mada živim u Beogradu i krevet mi je paralelan sa mnogo većom rekom. Sa Dunavom...

Jedino što između ta dva moja kreveta sada postoji državna granica...

 

Do svoje dvadesete godine, odnosno do 1991. imala sam savezno Jugoslovensko državljanstvo i - imala sam i državu i pasoš... S tim pasošem putovala sam po celoj Evropi, bez viza. Posle ste vi sa vašim saveznicima, rasturili tu državu i sada nemam ni jedno ni drugo. Vratite mi moju državu i ja ću imati svoje državljanstvo i svoj pasoš i - nikada više neću doći u vašu smrznutu zemlju. Redovi pred vašom ambasadom u Beogradu, poslednjih deset godina bili su dugački po pola kilometra. Ja vam ne bih stala u toliki red, pa kad biste mi dali celu Kanadu sve sa onim pustim, ledenim i neupotrebljivim teritorijama u koje ste prognali starosedeoce... Indijance...

 

(Na srpskom. Ne prevoditi!) Šta gledaš pizda ti materina! Šta me gledaš belo k’o da nije istina?! Zar im niste uzeli zemlju u svom misionarskom naletu širenja zapadno

evropske civilizacije - kako vi to ljupko i samoljubivo zovete? Dok se u njihovim izumirućim jezicima to sigurno zove otimačina, porobljavanje i pljačka! Nosite se u kurac sa vašim lažima o širenju kulture, koje ste obavili u doba takozvanog humanizma i renesanse. Kako ste samo našli tako lep u human naziv za istorijski period u kome ste istrebili tolike nesrećne narode! To je gore nego kad bi Turci tvrdili da su 500 godina bili “ujedinjeni” sa Balkanom! A možda i tvrde... Nikad nisam čitala turske udžbenike istorije... Dosta mi je bilo i naših.

 

Za ovo što sam malopre rekla moraćete da nađete prevodioca. Potrudite se malo. Neću baš sve da vam serviram na tacni, ionako mi ništa ne verujete!

 

Vaši viđeni intelektualci, oni prgaviji jasno, priznaju da Amerika pokušava da preuzme ulogu svetskog policajca. To je koješta. Glupo poređenje! Policajac istražuje, da bi prikupio dokaze, ali ne kažnjava. Zar ne? NATO kažnjava. Pokušava da preuzme ulogu Boga, a ne policajca... Možda bi Bog imao nešto da izjavi na tu temu... ako postoji...

 

(dirketna igra na ogledalo, u liniji proscenijuma. Malo seksi... zeza se...)

Kamerman, onaj... monitordžija je možda pet spratova iznad nas ili tri sprata ispod nivoa zemlje, a mi smo tako blizu, ha? Tu si, iza ogledala.

Ti nisi običan posmatrač, zar ne? Ti si nešto više... Ovde si sasvim blizu, iza neprobojnog stakla i - mogao bi da me dodirneš kad bi imao hrabrosti...

‘Ajde, dodirni mi dlan, makar kroz ogledalo... Možda ćeš osetiti toplinu. Probaj, neću ti ništa... Ne mogu ti ništa... Grrr... Uješću te! Grkljan ću ti iščupati! Čuvaj se! Ja zam zver!... Jesi li pobegao? Ili si ostao hladnokrvan?...

(udalji se, rezignirano) Nije ni tebi lako...

 

Znam, da tebi izgleda neverovatno to što sam stigla dovde sa tuđim pasošem na ime madmazel Anet Godar, koji uopšte nije falsifikovan, a da ja ipak nisam dotična madmazel Godar. To je zato što ja nisam toliko glupa kao što vi pretpostavljate. Nisam ni toliko pametna kao što mislite. Samo sam malo drugačija... Malo luđa od vas... možda... I - verujem u čuda...

 

Znala sam da nemam nikakve šanse da prođem nekoliko državnih granica i aerodromskih kontrola sa falsifikovanim pasošem, pored svih kompjutera i svih tih holograma koje ste izmislili da biste od otimačine sačuvli svoju zemlju koju ste i sami oteli...  Znala sam, dakle da nemam nikakve šanse ako falsifikujem pasoš i da mogu samo da - falsifikujem sebe. Tako sam rešila da odigram madmazel Godar. Igrala sam Juliju, Natašu Rostovu, Noru, pa što ne bih i običnu gospođicu Godar? Koja je 10 godina mlađa od mene...To je za mene bio mali profesionalni izazov. Nisam ništa znala o njoj, nisam imala scenario, ni reditelja, ali tim bolje. Prepustila sam sve mašti. Gledala sam njen potpis i njenu sliku u pasošu, opipavala ga, nosila u džepu, pa u tašni nekoliko dana. Mislila sam na nju - kako li se oblači, kako se smeje, zašto plače i tako sam saznala kako hoda, kako sedi, i kako govori... Bilo mi je zanimljivo...

Ja sam glumica...

 

Nisam očekivala ni ovacije, ni cveće, ni reprize... Ni da će bilo ko ikada saznati kako sam je sjajno i neponovljivo odigrala... Premijeru...

Svi oni nadobudni dosadni Beogradski kritičari koji su svojevremeno tvrdili da sam prestara za Juliju, ili premlada za Noru. Kako nemam dubinu, ni težinu, ni harizmu, ni talenat... nego po sceni šetam isključivo svoju lepotu i seksipil... Oni, normalno nemaju ništa od svega toga, pa čak ni tu bezveznu lepotu ni seksipil, ali se od njih i ne traži to što bih ja obavezno morala da imam ako mislim da preživim... Jel?!

 

Izvinite, da li biste bili ljubazni da malo isključite te kamere. Samo na par minuta? Moram da piškim... (čeka) Da li po vašim merilima pišanje bez kamera spada u ljudska prava ili ne? I da li sam ja po tim merilima ljudsko biće ili nisam? Mogu li da pišam sama, to je moja intimna stvar?! Ne može?

U pišanju nema politike i nema tajne, časna reč. Pišam kao i svi drugi...

Nećeš da isključiš? Pa, kakav si ti to čovek? Baš ti naspelo da me gledaš kako pišam? Da nisi neki seksualni bednik koji više ne može da drka ni na najsavršeniju porno literaturu, nego ti treba da ja šoram pa da ti se digne? Bar ta porno literatura vam je savršena! Tu ste svetski prvaci!

Nećeš? Jedi govna, pederu!

 

(Pokriva se čaršavom i seda na šolju. Očigledno je da se skida ispod čaršava. Priča na srpskom. Ne prevoditi.)  Ma jebaću ja tebi majku govnarsku! Pa nisi ti pametniji od mene. Ti si bre samo šarafčić u paklenoj mašini a ja sam ličnost! Ne dozvoljavam da drkaš na moju muku! Gledaj svoju mamu kako piša, idiote, pa drkaj sa obe ruke! Ja neću da igram u tom upišanom filmu!

 

(Izađe ispod čaršava. Piškila je. Pere ruke. Priča razumljivim jezikom)

Neću ja da igram baš u svakom jebenom filmu koji ste smislili! Nisam htela da igram ni u vašem usranom grandioznom TV spotu! Nisam, doduše, uvek mogla da biram uloge, ali sam uvek birala bar reklamne spotove u kojima ću da igram! Operem zubiće, nasmešim se i kažem:” Naučno je dokazano da vaši zubi žele baš pastu...” - i dobijem tri godišnje plate! Za koje, istina, jedva mogu da kupim bicikl, ali ipak... Zašto bih igrala u vašem odvratnom spotu koji mi se ne sviđa? I još besplatno! Pa još, povrh svega, i da statiram.

I da me niko ne primeti. Da se izgubim u masi od deset miliona statista! Nisam htela i Bog!

 

Zamišljam jednog ćelavog, ćoravog psihoanalitičara, onako sa bradicom, kao nije frojdovac, a ipak jeste frojdovac. Specijalista za sumnjive tipove ženskog roda. Zamišljam ga kako mi, na osnovu ovog snimka, superiorno postavlja dijagnozu: ”Manična šizoidna paranoja u konvergenciji sa akutnim kompleksom superiornosti.”    (dijagnozu je izmislila)

 

Može on da vam kaže šta ‘oće i mogu ja da mu odigram svaku dijagnozu! Ali čak i da sam stvarno potpuno luda - ja vidim ono što vi tako staloženi i pametni - ne vidite. Vidim da je sve ovo što radite nad mojom otadžbinom veliki reklamni spot za vaše oružje. Jer treba sva ta čuda koja ste proizveli izreklamirati i prodati. I, zaboga, napraviti nova još strašnija! Treba ih svakako potrošiti, onako potrošački, kao pampers pelene...

Da bi mogla da se proizvedu druga.

 

A ko je lud da uloži tolike pare ako ne vidi kako to superiorno radi?

Kako lako uzleće, lebdi u vazduhu i precizno gađa...

 

E sad, što se tiče te preciznosti, tu bismo i mi imali nešto da kažemo, ali ne možemo, pošto ste nas isključili sa satelita. To što bismo mi eventualno rekli normalno, nije istina i ni malo nije važno, ali je bolje da se ne čuje, jel?

Mislite da je to “sloboda medija”? To što vas oni oko doručka obaveštavaju kuda lete i šta će gađati... da biste vi slađe papali vaše pahuljice u jugurtu?

Ali ne! To nije toliko namenjeno vama, koliko potencijalnim kupcima...

Jer vi ste te mašine i oružje već platili...

Ono je napravljeno od vaših para, vašeg poreza... I vi više niste upošte bitni!

Bitni su kupci čije pare još nisu uzete... a vi ste, onako. usput. Panem et circenzes. Hleba, hvala Bogu imate, a eto malo i igara...

Uobražavate da bi svi ti skupi novinari i sva ta najsavremenija tehnika bili angažovani samo zato da vas obaveste. Zbilja ste smešni! Razmislite!

 

Razmislite dok ja odspavam... Ako mi pođe za rukom.

Hoću malo da spavam... Dosta je bilo za danas...

Da li biste bili ljubazni da ugasite svetlo... Ja sam, znate, naviknuta na mrak.  (svetlo se bitno smanji, ali se ne ugasi) Samo toliko? Ipak, hvala vam...

I tu mrtvačku muziku ako biste isključili bila bih vam veoma zahvalna...

(utiša se i muzika) Baš ste ljubazni... Laku noć...

(legne u krevet, pa sedne)

Da li bi pomoglo da izgovorim neku molitvu pre spavanja?

Bog je pristojan prema meni zato što ga nikad ne gnjavim. Ništa ne tražim.

Sada bi mi, međutim, dobro došlo... Da probam?

Ne znam ni jednu molitvu. Jedinu koje se sećam pročitala sam kod Kurta Vonegata. Možda se Bog neće naljutiti, ako pokušam s njom... Mada mislim da je katolička... On, valjda, ne pravi razliku koju prave ljudi... Najbolje da odradim u islamskom mizanscenu...  (klanja) Ovako ide: “Bože, daj mi strpljenja sa izdržim ono što ne mogu da promenim. Daj mi hrabrosti da izmenim stvari koje mogu da izmenim i daj mi mudrosti da uvek umem da ih razlikujem...” U stvari koje Bili nije mogao da izmeni spadale su: prošlost, budućnost i sadašnjost...

Spava mi se, a ne mogu...

Bože, daj mi bar malo sna...

 

Hoćete i vi malo da odremate? Hoćete da vam otpevam neku uspavanku. Ozbiljno mislim. Za ljubaznost - uzvraćam ljubaznošću... Ipak ste ugasili svetlo... to je lepo od vas...

 

(leži u krevetu i peva dečiju uspavanku, neku poznatu, rusku ili englesku, tiho, nežno, a capela... dok ne “iscuri”... Zatim po svetlim zidovima zaigraju nejasne slike, čuje se stravična sirena za vazdušnu opasnost, detonacije, PVO i preko svega idu jasne slike plamena i mostova koji se ruše... Ona vrišti, urla, grči se, ali ne može odmah da otera te slike. Nakon nekog vremena svetlo se pali i vidimo je u goloj vodi sklupčanu na podu... Ustaje, slomljena, smrvljena...)

 

Ne mogu da spavam... Promenila sam krevet i jastuk, ime, državu i kontinent, ali ne mogu da spavam... Trebalo je da promenim glavu...

Zašto li se uopšte budim?

Kao da je nekakav boljitak probuditi se iz košmarnog sna u - košmarnu javu!

 

Jeste mi za ovakvu priliku ostavili boje? Ja kao nešto žvrljam, a vaši fenomenalni stručnjaci, posle, to analiziraju... potisnuta agresivnost... nesrećno detinjstvo... teskoba... loše varenje... razvedena država... kao Roršahovu mrlju!

Da li znate da su glumci, pogotovo glumice, po prirodi svoga talenta sjajni psiholozi? Mogla bih malo ja vas da analiziram, kad već ne mogu da spavam... (uzima boje i crnom naslikana zidu istokračni krst, veći od sebe)

Na šta vas ovo podseća? Na plus u matematici? Na crkvu? Na groblje? Na koordinatni sistem? Na raskršće? Na Isusa? Na saobraćajni znak?

(pa mali kružić usred krsta) A ovo? Na crno sunce? Crnu rupu? Na zenicu?

(još jedan krug, oko malog) Ovo? Na oreol oko sunca? Ili na Saturn?

(još jedan veći krug) Na koncentrične krugove zavisnika od kokaina?

(još jedan oko pretkodnog) A sve ovo skupa? Da li vas podseća na metu?

(postavi se usred crteža) Da li vas podsećam na mučenika? Na raspetog?

Jel’ to greh da se uporedjujem sa Njim? Žene nisu čiste, zar ne? A zašto su žene prljave? Zato što rađaju ratnike? Ja nisam rodila nikoga.

Nekad mi je bilo žao... Sada više nije...

(prospe crvenu boju) Da li vas ovo podseća na kečap ili na krv?

Mene podseća na adrenalin i na pakao.

Tako mi i treba kad sam od bombi pobegla u zemlju bombardera!

(nabacuje sve raspoložive boje po zidovima) Džabe ste krečili!

Farbaćete čitavu rupu za novog potencijalnog korisnika!

Neka to bude moja mala osveta...

 

(“slikanje” ju je malo umorilo i smirilo)

Ovo pomaže. Stvarno smiruje. Uvek sam želela da budem slikar.

Ne znam kako sam postala glumica... ali nisam loša...

 

Pravo da vam kažem nikad me ne biste ni otkrili da mi nije dosadilo da igram tako perfektno, a da niko o tome nema pojma. Ja sam samo glumica i moram da dobijem neku potvrdu publike. Meni nije dovoljno da igram, ma koliko da volim igru samu po sebi - a da niko ne zna šta i kako ja to radim.

Zato sam se javila u onu glupu kontakt emisiju o apsurdnim doživljajima...

Zato što je tamo neka plastična voditeljka pričala kako je čudo neviđeno kad po garaži zvecka nestašni, nevidljivi, duh sa lancima...

Htela sam da im objasnim da je pravo čudo kad je neko vidljiv- a ne postoji!

Ali oni su, umesto da me zovnu u program - poslali po mene policiju...

Znala sam se da će murija doći i nije mi smetalo, ali ...

Dobro, dobro, dobro! Pokušala sam da budem malo lukava kao prerijska lisica, i - nije mi uspelo! Htela sam da se pojavim na televiziji. Da ispričam javno svoju neverovatnu priču - zato što sam računala da, posle toga, policija neće moći da me prosto odvede u mrak. Da posle toga, javnost neće dozvoliti da me pojede tama... Ali panduri su došli pre... I mene je, ipak, pojeo mrak... Mrak je, doduše, svetlo zelenkast, ali je ipak potpuni mrak! 

Vi ste kao i obično naivni ako mislite da kod nas narod radi za policiju, a kod vas da - policija radi za narod. Nije tačno. I kod vas narod radi za policiju. Jedino sam mislila da ću prethodno ugrabiti šansu da se pojavim u programu i objasnim vašim gledaocima suprtilnu razliku između apsurda i čuda...  Tu sam ja ispala naivac...

Šta ćete, mi smo zapravo vaša kolonija... Gledamo skoro isključivo vaše filmove. Pa, ma koliko da smo sumnjičavi - nešto i poverujemo...

Tako sam ja verovala da ćete me, onog časa - čim me uhvatite sa tuđim pasošem vratiti u Jugoslaviju kao personu non grata...

Nisu me vratili, evo već deset dana. Ništa mi ne veruju... Sranje...

 

(Ljuta je na glupu “Anet Godar”)

To što vaši izvori kažu da nikakva Anet Godar rođena u Lionu 1971 od oca Filipa i Majke Simon - uopšte ne postoji, da je ona izmišljena, a njen pasoš proizveden od neke jake obaveštajne službe - nema samnom nikakve veze! Ne možete mene da krivite ako je neka kučka iz CIA-a, KGB, ili MOSUD-a ili bilo koje slične firme, ušla u Jugoslaviju sa pasošem neke nepostojeće humanitarne radnice Anet Godar - pa je ispala toliko nesposobna da su joj ukrali pasoš. Kod nas se u poslednje vreme mnogo krade. Ona je, kao pravi profesionalac, to morala da zna! Šta se nije čuvala?! Kraj pančevačkog buvljaka ima šikara u kojoj, ako imate vremena, možete svakog popodneva naći po pedeset praznih novčanika sa dokumentima... Lopuže prosto izvade pare, a novčanik i dokumente bace... Zašto sam ja kriva što nju njena moćna firma nije na to upozorila!? Jesam ja kriva što su nju prešle obične jajare?! Nama to jeste novost, ali njima ne bi trebalo da bude... Mi se u tome teško snalazimo, ali ona, kao profesionalka, morala je da se snađe! Mi smo se još pre deset godina čudom čudili kad putujemo u Italiju, na primer, pa još u avionu počnu da nas upozoravaju da čuvamo tašne novčanike, džepove... Mislili smo tada:”Bože, kakvi su lopovi ti Talijani!”...

Danas smo mi mnogo gori. A obaveštajne organizacije morale bi to da znaju. One su nas takvima učinile!

 

Mislite da nisu? Pa, normalno je da vi tako mislite. Blago vama! Vi sve verujete! Verujete da vaši piloti, kod nas, gađaju samo vojne objekte. Na primer porodilište. Uobičajen vojni cilj, jer mi tamo rađamo vojnike, jel? Ili mostove kojima putuje samo vojska.. Naši civili isključivo plivaju. Nikad ne idu mostovima! Vama su tako kazali na vašim televizijama, a vi u svoje, državne i privatne, televizije bezrezervno verujete.

Mi u naše ne verujemo.

Mi uvek tražimo istinu između onoga što jave naši i onoga što jave vaši.

Na primer, ako vaši jave da je kraj srušene dečije plućne bolnice bila vojska, onda među nama ima ljudi, (Srba!) koji kažu da smo morali odatle da maknemo vojsku i da tako sačuvamo bolnicu...

A izvinite, kuda da maknemo svoju vojsku? To su naša sinovi. Mi nemamo Perl Harbur, pa da tamo lociramo armiju par hiljada kilometara daleko od svog stanovništva... Mi nemamo ukupno hiljadu kilometara i svi smo tu...

Jedan moj kolega, glumac, bio je pozvan u PVO. To je specijalni rod vojske obučen za odbranu od napada iz vazduha. Svi rodovi naše vojske obučeni su isključivo za odbranu...

Mi nemamo nosače aviona za ratovanje u međunarodnim ili tuđim vodama. Nemamo ni one debele ogromne avione tankere koji hrane kerozinom bombardere u letu. Kao kitovi!

Kako možete da verujete da su oni pravljeni za odbranu?

Onaj ko se brani uzima gorivo na svom aerodromu, a onaj ko je pravio takav avion-tanker, računao je da će uzimati gorivo za bombardere- na tuđem nebu. Kao i onaj ko je pravio nosače aviona!

Mi se samo branimo, i svi smo tu, kod kuće... Kada je moj kolega glumac iz pozorišta za decu, pozvan u PVO, on je otišao u Batajnicu i obukao uniformu. Između dva bombardovanja dolazio je u Pozorište i igrao predstave za klince. Malo puca, malo igra za decu, sve u istom danu. Isti čovek. Nas nema puno. Igrali smo besplatne predstave, da deca ne misle na nebo...

Svaki dan... I za odrasle smo igrali besplatno. Sve sale su bile pune.

Jednom se vozač vratio iz Batajnice bez našeg kolege i rekao:”Nisam mogao da priđem, tamo je rat!” To “tamo” je 15 km od pozorišta u vazdušnoj liniji.

Kolega nam se sutradan izvinjavao. Bilo mu je neprijatno što je zbog njega otkazana predstava... Skenjali su, valjda, neki aviončić, pa su se malo jurili sa Apačima koji su, iz Bosne, doleteli po pilota. U Apačima su bili isti oni mirovnjaci koji su minirali prugu Beograd - Bar. Mirotvorci prave mir tako što miniraju prugu... Vozovi stanu. Posle uživamo u tišini i miru...

 

Između svoja dva posla naš glumac-ratnik svrati kući na kupanje i brijanje... Majka mu je dobila slom živaca, jednom kad je došla u pozorište. Neka glumica, onako u stilskom kostimu (igrali smo jednog Šekspira) rekla joj je: “Kako ste gospođo?” - i sirota žena je prosto odlepila. “Sram vas bilo, igrate tu u svilenim haljinama, valjate se po svilenim jastucima, a moj sin treba da gine za vas!” I - pljunula joj je u lice. Kao da je glumica kriva...

Svi smo razumeli sirotu ženu i niko joj nije rekao ni reč...  I nastavili smo da igramo Šekspira...

 

Zašto me niste vratili, kao što prikazujete u vašim serijama? Ili da me razmenite za nekog pilota? Ah, pardon, vi nemate srušenih aviona ni uhvaćenih pilota. Ono što helikopteri SFOR-a, koji uzleću iz Bosne ili neki drugi Apači koji uzleću iz Makedonije, Hrvatske, Mađarske, Albanije i Bugarske traže po našoj teritoriji - svakako nisu oboreni piloti nego - šta?

Fotografije njihovih verenica? Ili dugme sa šlica koje im je ispalo iz F117a?

Bolje da me vratite odmah dok još niste potpuno rasturili Beograd.

Ako vi uništite moju zemlju, ja ću se ovde sigurno ubiti! Bez obzira na to što nemam čime da se otrujem, da se isečem, što nemam o šta da se obesim.

Prosto ću da legnem i da zamišljam kako umirem... Kao actečki vrač.

Već sam vam rekla da imam apsolutnu maštu...

Misliću samo na smrt - dok ne umrem.

Prosto ću da se uživim u umiranje...

Ubiću se sigurno!

 

Jeste apsurd da se teškom mukom ubijam ovde gde mi niko neće doći ni na sahranu, dok sam kod kuće lepo, elegantno, brzo i skoro bezbolno mogla poginuti zajedno sa svojim najmilijima... Apsurd jeste, ali hoću.

 

Na žalost, ne mogu da priznam da sam nečiji špijun, ali da sam budala - to priznajem! Evo, priznajem odmah! Priznajem i pustite me kući.

Jebi ga, zamenite me bar za tu nesposobnu madmazel Godar! Možda je vaša ili vaših saveznika? Trebaće vam čak i ako je iz KGB... Ona mora da je u nekom našem zatvoru, ako su je našli bez pasoša... Ma, kurac su je našli...

 

Kako ste iz Liona dobili podatke da ne postoji gospođica Anet Godar, i da nikada nije živela u Brislu, tako proverite da li sam ja rođena u Sarajevu i da li sam živela u Beogradu! Ja nisam izmišljena. Ja postojim...

Zašto ne proverite... Ime mi je...

Gospode Bože!

Pa, vi to ne možete...

Mi smo isključeni i iz Interpola...

Nema razmene podataka...

Mi smo pod blokadom. Pod embargom.

Mi smo nedodirljivi...

Ja... više ne postojim.

Jebem te živote!

 

(na srpskom. Ne prevoditi.) Pa pička ti materina glupa! Pa jebo ti pas sve po spisku, kako si mogla da se dovedeš u ovako idiotsku situaciju?! Gde se ovo nađe najveći kretenu na kugli zemaljskoj, jebem ti lebarnik usrani! Jebo te tupavi obožavalac i njegov glupavi pasoš! Jebo te tvoj plačljivi otac!

 

Ovo ne morate ni da prevodite. Malo sam psovala sebe na svom maternjem jeziku. (Smeje se) Svi ljudi koji iole nauče srpski psuju na srpskom. Crnci, Mongoli, pa čak i naša bivša braća Slovenci... Bez obzira koji im je maternji jezik svi koji znaju malo srpskog - psuju na srpskom. Pa zašto ne bi psovala jedna Srpkinja koja je sebe dovela u ovako govnjivu situaciju...

 

Pardon. Nemam više vremena za vas. Odlazim. Idem u pičku materinu!

Sad ću da umrem...

Ako ne ovog časa, onda malo kasnije...

Ne znam koliko mi vremena treba...

Nisam nikada do sada umirala...

Ili se bar ne sećam...

 

(legne na krevet, pa se predomisli)

Žalim.

Ne mogu vam priuštiti to zadovoljstvo da me posmatrate kako crkavam.

To je ipak intimna stvar... kao i pišanje...

(zavuče se pod krevet i pokrije se po glavi, pa izviri)

Ako nemate ništa protiv radije bih umirala u polumraku i bez muzike...

Ako može ( svetlo se gasi i muzika se utiša) ... Hvala...

(zavuče se pod krevet i pokrije se po glavi)

U Srbiji kažu da treba umreti s pesmom na usnama...

Baš da vidim da li to funkcioniše...

 

Jahorina je planina kraj Sarajeva. Tamo sam rođena...

(Pesmu ne prevoditi. Peva, dok ne iscuri. Oseti se jecaj u njenom glasu...)

 

                 Ej, kolika je Jahorina planina...

                     kolika je Jahorina planina...

                                     Siv je soko preletjeti ne može...

                     a kamoli dobar junak na konju...

 

                  Ej, djevojka je pregazila bez konja...

                      djevojka je pregazila bez konja...

 

(Ponovo počinju senke po zidovima. Zatim se ponavlja pakao kao malopre kad je zaspala... Nejasne senke. Sirene arlauču... Jasne slike razaranja...

 

 

 

 

                                                                                                                                                                to je KRAJ