<<

 

 

 

Mirjana Ojdanić

IDI U BOGOTU

(scenski dokaz da život nije dosadan)

 

 

 

 

Beograd, januara 2005.

 

 

 

 

događa se sinoć

ovde

traje koliko traje

 

lica:

Žarko Žarković

Sonja

 

Sve ostalo o njima piše u tekstu.

Ako nije jasno, tekst nije dobar.

 

 

 

Pozorišna glumačka garderoba. Prazna. Ima mesta bar za 4 glumca, ali je spremljen kostim i šminka samo za jednoga. Postavljen je čaj, sendvič i čokoladne bombone na pultu, dok su rakija i pivo sakriveni ispod pulta... iz, za sada, nepoznatog razloga.

Na sredini besmisleno stoji i neki mobilni ležaj (naduvan ili kamp) prekriven ofucanim ćebetom iz fundusa i šarenim jastučetom iz drugog filma.

Ulazi ŽARKO smrknut. Spusti gitaru i ranac. Vidi ležaj, pa ono na pultu, što ga dodatno oneraspoloži. Sedne na stolicu ili na pult...

Kucanje na vratina. Ne reaguje. Ponovo kucanje. On lenjo ustane i okrenuvši vratima leđa -  zagleda se kroz prozor.

Uđe SONJA  i ostane kod vrata. Spusti tašnu. Prekrsti ruke. Potpuno je obučena, došla je sa ulice, izgleda. Napolju je hladno. Ovde je vruće, a biće još gore.

 

SONJA: Da li je istina?

ŽARKO: Dobro veče... (i ne okrene se)

SONJA: Pitam: da li je istina!?

ŽARKO: Šta?

SONJA: Šta: šta?!

ŽARKO: Ne znam...

SONJA: Znate vi vrlo dobro!

ŽARKO: C!

SONJA: Nemojte da se pravite blesav!

ŽARKO: Dobro...

SONJA: Ne treba da se pravite blesav. Pošto jeste blesav!

ŽARKO: U redu.

INSPICIJENT: (off) Dobro veče. Prvi znak. Pola sata do početka predstave.

SONJA: Nije u redu! Kako “u redu” kad svi znamo da nije u redu!

ŽARKO: Šta?

SONJA: Ništa! Da li je istina da ste razgovarali sa upravnikom i da ste mu najavili...

ŽARKO: (okrene se. Jasno i opasno) Jesam ja zbog toga večeras sam u garderobi?

SONJA: Napravili ste strašnu glupost. Ako ste ozbiljno...

ŽARKO: Pa jeste glupost. To da kolege razjurite po drugim garderobama, samo da biste meni ovde nasamo solili pamet!

SONJA: Nema kod vas šta da se posoli, na žalost!

ŽARKO: Jel tako?

SONJA: Tačno tako!

ŽARKO: Šta onda pokušavate?

SONJA: Oladite malo kad razgovarate samnom!

ŽARKO: Vi razgovarate samnom. Ne ja sa vama. I uopšte vas ne zanima da li će mene do kraja života zajebavati zbog tog razgovora. Trojica su me u hodniku pozdravili sa “De si, prvak!?”. Tek kad sam ušao u ispražnjenu garderobu, shvatio sam na šta ciljaju. Šta je ovo? Zaseda? Zavera? Klopka? Pogledajte! Servirali su mi sendvič, čaj, čokoladne bombone, kao za Glavonju! Rakiju i pivo sakrili su ispod pulta kao za Mudonju.

SONJA: (crče od smeha) Koga zovete Mudonja?

ŽARKO: Onog drugog glavonju! Fali još jedino lek za pritisak i sedativ! Naguzili mi ovde ležaj! Samo matori kenjci i mistifikatori drže ležaje po solističkim garderobama. Kao “gluma je rudarski posao”... Šta ne idu u rudnik, onda!

SONJA: Nije rečeno da vam bilo šta “naguze”. Budale se šale.

ŽARKO: Možda nije, ali su ga kao što vidite, natrtili na sred srede! Garderoberka se cerekala ko fuksa na Bibliju. “Kaki si, luče?!” - mjauče, dahće i samo što me ne ćapi za dupe!

SONJA: Pa šta onda?! Kad mladu glumicu deduskare pljeskaju po dupetu, onda je to normalno. A kad bi, zaboga, neka tetka ćapila ovakvog junošu, onda bi to trebao da bude skandal? Izem ti smrdljivi, seljački patrijarhat. Pitala sam vas nešto i čekam odgovor!

ŽARKO: (izbegava odgovor. Skine kapu) Šta je junoša?

SONJA: (ne veruje) Ne znate šta je junoša?

ŽARKO:  (Odloži kapu. Pa drčno) Ne znam.

SONJA: Kad nešto ne znate, onda to nije relevantan razlog da se time dičite.

ŽARKO: Šta je “relevantan”?

SONJA: Jel vi mene zajebavate?

ŽARKO: Možda malo...

SONJA: Ako je malo, onda ću se, zbog viših ciljeva, napraviti da nisam primetila. (profesorski) Dakle: junoša je mlad drčan momak, tako kao vi. Obično je drčan kad ne treba, a kad treba nigde ga nema.

ŽARKO: Je li? (Sedne na svoju stolicu, okrenut ogledalu, a njoj leđima)

SONJA: U narodu to zovu zelenko, u Holivudu “buntovnik bez razloga”... Dok relevantan znači - odgovarajući. Dakle, kad junoša nešto ne zna, onda to nije odgovarajući razlog da se ponosi svojim neznanjem.

ŽARKO: I onda svaka garderoberka ima pravo da mu se cereka u facu, da mu guče “luče”, a može i da ga uštine gde oće, ako joj se ćefne?

SONJA: (smeje se) Ne verujem da vas je uštinula...

ŽARKO: Pa nije, al zamalo. Da jeste, ja stvarno ne znam šta bih uradio! Balavila je i gledala me kao da zna sve moje prljave i bolesne tajne. Broj i vrstu gaća, koje nosim, seksualne sklonosti i kapacitete...

SONJA: (smeje se) I šta? Nije vam se dopalo da budete objekat? Baš me čudi. Pre par godina zbilja su ovde imali jednu koja je štipala glumce. Onako platonski i larpurlartistički. Neka ocvala, vulgarna usedelica, od preko četiri banke. Napadna do zla boga. Večna đana, garant! Gledala im je u kafu, proricala sudbinicu i proveravala šta imaju u šlicu. Pošto to valjda u kafi nije mogla da vidi. A onda se, na opšte zaprepaštenje, odjednom udala i naglo se pretvorila u cvetić. Pupoljak! Napravila minival, napustila pozorište i zaposlila se u nekom folkloru, mislim. Udala se, navodno, za jednog krasnog šofera od bagera. Eto, da se ona nije smirila u tihoj bračnoj luci, videli biste vi šta znači stvarno biti objekat! Uostalom, ne sećam se da li je dirala decu... Mislim da nije harala po kolevkama.

ŽARKO: (okrene se i gleda je ko teglu s turšijom) Ne znam šta je tu smešno.

SONJA: (ozbiljno i hladno) Sve vaše koleginice trpe štipkanje i premeravanje svake večeri! I šljapkanje po mnogo boljim guzama nego što je vaša. (na šta joj on ponovo okrene leđa, onako sedeći) Dvosmiseno domunđavanje i, kao slučajno, očešavanje o grudi, prepipavanje butina, zavirivanje pod suknju, u dekolte...

ŽARKO: (otrovno) Vi to znate iz iskustva?

SONJA: (gorko) Da. Na žalost.

ŽARKO: E, neka trpe. Ja neću! (ustane) Smrdljivi Glavonja mi se ispred klonjare duboko naklonio krešteći: “O, Edipčiću - mangupčiću!” Jedva sam se uzdržao da ga ne polomim.

SONJA: (smeje se) Ko mačka muškatlu?

ŽARKO: Meni nije bilo smešno. A ne bi trebalo ni vama da bude, pošto se Edipčić sigurno nije odnosio na moju običnu,debelu mamu, nego na vas...

SONJA: Au, zabole me, žešće! On je matora zavidna budala. Mene mrzi što sam pametnija. Sebe mrzi što je takav kakav je, (za šta imam puno razumevaje!) Vas mrzi jer ste mlađi, lepši i talentovaniji. Imate 20 godina fore da uradite sve ono što je on propustio. Normalno je da vas mrzi.

ŽARKO: Izgledao je kao da me - prezire!

SONJA: Još bolje!

ŽARKO: Bolje je da me prezire nego da me mrzi? Jel to neka uteha?

SONJA: Naravno!

ŽARKO: Zašto je bolje? (ustane i skoncentrisano otkopčava jaknu, kao da je to precizna mehanika.)

SONJA: Šta je kontradiktorno pojmu prezir?

ŽARKO: Ne znam.

SONJA: A šta je suprotno od mržnje?

ŽARKO: (preko volje) Pa, valjda ljubav...

SONJA: Valjda?! Vi verovatno ne želite da se Glavonja zaljubi u vas? Kao Ledi Ana u Ričarda, pošto ga je prethodno mrzela jer joj je ubio muža, pa se zatim, baš na osnovu te iste mržnje, zaljubljuje u odvratnog grbavca nad sandukom pokojne ljubavi...

ŽARKO: (gleda je kao razlepljenu) Molim? Kakva Ana?

SONJA: Ledi Ana u Ričarda III! U istoimenoj tragediji. Scena sahrane. Viljem Šekspir, Sabrana dela, knjiga petnaesta. Druga godina. Istorija svetske drame.

ŽARKO: Dobro. Setio sam se. Čitao sam. U redu.

SONJA: Eto. Lepo. Baš fino što ste čitali i što ste zapamtili. Nadam se da nije bolelo. Ajd sad razmislite pa nađite šta bi bilo potpuno suprotno od prezira...

ŽARKO: Ne razmišlja mi se i neću da tražim! (veša jaknu na vešalicu)

SONJA: Ne razmišlja vam se?

ŽARKO: Nimalo. Pustite me.

SONJA: A kad vam se malo razmišlja vi onda malo mućnete tikvom, pa kad vam dojadi opet pustite mozak na otavu, a? Štedite mozgić?

ŽARKO: Moja je stvar šta radim sa svojom tikvom.

SONJA: Razmišljanje je permanentan, konstantan proces, mladiću!

ŽARKO: Nisam ja Mladić nego Žarković!

SONJA: ... Uobičajeno stanje mozga, za čoveka, koji je po definiciji, misleće biće. Dakle, nije normalno ne misliti! A kad biste vi držali mozak u funkciji, brzo biste shvatili da, u času koji je presudan za vaš dalji život i karijeru, uopšte nije bitno da li neki matori Glavonja pokušava da vas zeza ili ne. (Jer ako dozvolite da on, ili bilo ko drugi, igra glavnu ulogu u vašem životu, onda ćete vi u svom sopstvenom životu biti statista!)

(Tokom tirade, a nasuprot formalno- mirnog tona kojim priča, ona je svoju bundu skinula brzo, nervozno i bacila je na stolicu. Kao i šešir, i rukavice. Odmah zatim ide za bundom i nešto traži po džepovima, ali ne zaklapa. Onda kopa po tašni... To što je tražila naći će posle u džepu od pantalona.)

ŽARKO: Ma jasno. Boli me.

SONJA: Šta?

ŽARKO: Kurac.

SONJA: Kako to razgovaraš samnom!?

ŽARKO: Ne ja sa vama! Vi razgovarate samnom, ja samo snosim posledice!

SONJA: Kakve posledice?
ŽARKO: Neprijatne.
SONJA: Ne skrećite sa teme.
ŽARKO: Ne znam šta je tema.

SONJA: Ne znaš?

ŽARKO: Ne znam.

SONJA: (pobesni) Ti nikad ništa ne znaš! Napravio si privatni kineski zid od tog jebenog “ ne znam”! Sakrivaš se u to “ne znam” ko Hitler u bunker.(zakoči, kontroliše se)  Ima li išta što ti znaš, čoveče?!
ŽARKO: Znam zašto me večeras zajebavaju i nazivaju prvakom, mada igram 30 replika u 10-oj sceni, za honorar od 20 evra! Zato što ste vi, gospođo, sa vašim prijateljem upravnikom, sredili da me izoluju samog u ovoj smrdljivoj garderobi, da biste mogli neograničeno i neometano da mi serete sve do izlaska na jebenu scenu!

SONJA: Šta da vam radim?

ŽARKO: Da mi se trpate u život.

SONJA: (ledeno) Ja se ne trpam u vaš život, Žarkoviću! Samo u vašu karijeru. Uostalom, šta je karijera?

ŽARKO: Molim? (okrene se na njeno besmisleno pitanje, kao da hoće da vidi da li je dobro čuo)

SONJA: Pitam vas šta je karijera?

ŽARKO: A šta je ovo? Nekakav dodatni ispit, posle diplomskog? Igramo se mačke i miša, gde ja tumačim ulogu sitnoga glodara?

SONJA: Ne. Samo pitam: šta je izvorno značenje reči karijera?

ŽARKO: Ne znam... ( i odustane od gledanja)

SONJA: Znam da ne znate! Ne znate da je nasuprot prezira zavist. Ne znate šta je...

ŽARKO: (prgavo) Nemam pojma i boli me...

SONJA: (preteći) Pssst! Nemoj stvarno da te zaboli! ... Ozbiljno da zaboli...

ŽARKO: Ja sam glupi glumac i ne moram ništa da znam! Sve će da mi kažu pametniji. Idi levo, sedi, gledaj desno, uzdrži se, ekspolodiraj, skoči, lezi, plači, smej se, crkni, prdni...

SONJA: Dakle izvorno značenje reči karijera je “paradni poredak u jahanju”. U moje vreme, kad se za nekoga govorilo da “pravi karijeru”, to je bilo pogrdno. Pežorativno. “Karijerista” je bila gadna uvreda.

ŽARKO: Vaše vreme je prošlo.

SONJA: Svako prođe. Vremenu je to jedini posao. Da prolazi. Danas se, naprotiv, smatra da je pravljenje karijere legitiman način za postizanje uspeha. Smatra se da postoje dva odvojena talenta. Talenat za glumu, ili već bilo koju umetnost kojom se čovek bavi, i poseban, važniji talenat, za pravljenje karijere. To jest za plasiranje, odnosno prodaju sebe. Otuda postoje izvesni ljudi, koji su napravili veliku karijeru nemajući skoro nikakvog talenta za svoju prioritetnu delatnost i, nasuprot njima, gomila talentovanih nesretnika koji nemaju pojma o...

ŽARKO: O prodaji sebe! To sam čuo sto puta!

SONJA: Ali ni iz sto puta niste shvatili! Da ste pročitali Bilijar u pola deset, znali biste bar osnovni minimum o karijerizmu. Bar to da je karijera sračunati, promišljen ni zpotez poza, kompromisa i postupaka, sa tačno određenim ciljem. Dala sam vam svoju rođenu knjigu, koju niste ni otvorili!

ŽARKO: Imate li vi išta “rođeno” osim knjiga?

SONJA: Ne znam šta, dođavola, toliko imate protiv čitanja!

ŽARKO: Ko?
SONJA: Vi. Svi vi. Cela ta tvoja izgubljena generacija!

ŽARKO: Moja generacija je izgubljena?

SONJA: Izvini... ali pomalo jeste.

ŽARKO: Dok vaša izumire!

SONJA: (kroz smeh) Ja sam znači dinosaurus...

ŽARKO: Tiranosaurus rex!

SONJA: Dobro da si taj Park u doba Jure naučio napamet...

ŽARKO: Monterlan izražava ogroman prezir prema “usamljenim jadnicima koji čitaju, šćućureni u ćošku, jer se boje života”. Ja se ne bojim života!

SONJA: Ma sere Monterlan, fašista! Čitanje je biranje sagovornika. Umesto da džonjaš u nekom kafiću sa budalama koje su ti smrtno dosadne ako se ne naduvaš, odabereš sebi lepo duhovitog i mudrog sagovornika, koji uopšte ne mora da bude živ, i koga mo’š da zaklopiš i baciš pod krevet čim ti dojadi... (zastane i zagleda se u njega) Gde nađe Monterlana?

INSPICIJENT: (off) Drugi znak. 15 minuta do početka predstave.

SONJA: Odakle ti Monterlan?

ŽARKO: Ne znam. Slučajno... (mahinalno meša čaj)

SONJA: Monterlana si našao, a Bela, Ljosu, ni Makina nisi?! Čak ni Akunjina.

ŽARKO: Kako da gutam debele romančine kad imam gomilu drametina za ispit?

SONJA: Nemate vremena?

ŽARKO: Pa nemam.

SONJA: Drama se čita za dva sata, a roman za pola dana!

ŽARKO: Pod uslovom da ne jedem, da ne je... da ne idem na probe...

SONJA: I da ne smišljate izgovore, što takođe oduzima mnogo vremena! Pogotovo čoveku za koga je smišljanje - radnja! Reditelj mi je rekao da ste mu delovali potpuno nezainteresovano. Najebo mi se majke što sam vas preporučila....

ŽARKO: (zajedljivo) Izvinjavam se vašoj gospođi mami. To mora da je bilo strašno mrcvarenje. Ćelavi lik je zbilja ružan i sigurno impotentan.

SONJA: (šapatom, rezignirano) Moja majka umire od raka, idiote!

ŽARKO: (takođe) Svi mi umiremo, samo neki umiru brže...

(pauza)

SONJA: Odakle ti to?

ŽARKO: Koje?

SONJA: To o umiranju.

ŽARKO: Ne znam. (iskreno, tužan) Izletelo mi je. Izvinite.

SONJA: Nema veze. Zaboravi.

(pauza)

ŽARKO: Moja mama se ubija u tanjiru otkako je mene rodila. Davi se u salu, a vadi se na asmu...

INSPICIJENT(off): Dežurni dekorater na scenu. Električar na most. Mala, donesi tri piva u portal. Tri konzerve ladne ko tri zmije gadne...

SONJA: Ti uopšte nisi tako glup kao što se praviš...

ŽARKO: Ja samo nemam previše poverenja u pamet...

SONJA: Zašto?

(Žarko ne odgovara. Sonja čeka.)

ŽARKO: Nikada nisam tražio da me preporučujete bilo kome! Došao sam ovamo legitimno, na audiciju sa još 150...

SONJA: Ne seri! (Žarko se trgne) On je tražio. Prosto te proveravao kod mene. Svi to rade.

ŽARKO: Ko?

SONJA: Ćelavi! Kad te je uzeo u uži izbor, nazvao me je da čuje ko si, kakav si, kako radiš, piješ li ili duvaš... Koliki ti je IQ, obim struka, broj cipela. Imaš li macu ili kucu, da li si strejt, šta sviraš, gde stanuješ, jel ti lepa devojčica... Kako ti kuva keva, šta ti radi otac. Sve ga je zanimalo. Kakva je to tračara! Piljarice sa Đeram pijace su sitne ribice prema “muškarcima u najboljim godinama”!

ŽARKO: Ako je Ćelavi u najboljim godinama, ja sam fetus u prenatalnoj fazi!

SONJA: A sad mi kaže, da mesec dana nije primetio kako, iz cele podele, jedino vi niste zakasnili ni na jednu probu. Da ste, u stvari, tačni i vredni, ali delujete sasvim odsutno ...

ŽARKO: Ko to “mi”? Mi, koji serem? ! (uzima sendvič)

SONJA: Ti, jebiga, ti! Kako si mogao mesec dana da budeš dobar i precizan a neprimećen?! Jesi ti normalan?! Ako si već prilježan, onda to moraju svi da vide! Svi! A vas nije ni reditelj primetio! Kakav ti je to trip da si prisutana deluješ odsutno?!

ŽARKO: Odlučite se da li sam Vi ili Ti...

SONJA: Nije bitno. Ne eskiviraj.

ŽARKO: Bitno je. Četiri godine me tičete kao balavca, a onda ste odjednom, juče, na diplomskom, počeli licemerno da mi persirate, valjda da pred komisijom nabacite autoritet...

SONJA: Ne, nego zato što si sazreo i ... što je trenutak bio svečan...

ŽARKO: Znači, sazreo sam?

SONJA: Nisi.

ŽARKO: Znači folirate?

SONJA: Ne mogu da se naviknem...

ŽARKO: Deluje jeftino. Kad kao vodite “ozbiljan razgovor sa studentom” onda me vičete, a kad vam pukne film cap - na “ti”! Jebeš autoritet baziran na persiranju.

SONJA: E majstor si za izbegavanje suštine, kukavico.

ŽARKO: Ja sam kukavica? A vi ste majstorica za tehniku zbunjivanja!

SONJA: (se zbuni) Kakvu tehniku?

ŽARKO: Zbunjivanja. Zbunjivanja gospođo. Borbena tehnika koja se koristi u svim ratovima, dvobojima, sukobima, u hipnozi... Mislite da ne znam šta mi radite?!

SONJA: Ne vrdaj! Kako smeš da budeš neprimetan ako hoćeš da budeš glumac?! I još mi kaže da si mu sve vreme delovao kao da radiš preko jego...

ŽARKO: Kako?

SONJA: Kao da radiš preko jego!

ŽARKO: Preko čega?

SONJA: Preko kurca, dete. Preko kurca! Kaže da si se uključio tek na desetoj mizanscenskoj, na klik. Ko da si nagazio na zvečarku. Nije mogao da te prepozna...

ŽARKO: I ne treba da me prepozna. To je transformacija, zar ne?!

SONJA: Jeste, ali...

ŽARKO: Da li vam se možda žalio da nisam dobro odigrao?

SONJA: Nije. Dobro ste odigrali.

ŽARKO: U čemu je onda problem?

SONJA: U tome što vi mislite da je dovoljno odigrati, a da će sve ostalo doći samo po sebi! Tu floskulu da “kvalitet uvek pobeđuje” izmislili su upravo oni koji su pobedili bez kvaliteta! Tek pošto su pobedili nekim drugim sredstvima! Njima je to jedini retroaktivni, izmišljeni dokaz da imaju neki kvalitet! Floskula je naravno lažna. Nije istina da kvalitet pobeđuje. Pobedjuje hrabrost, ambicija, snaga, volja ili lukavstvo, a izgaženog kvaliteta i talenta ima po blatu i alkoholu svuda oko nas.

ŽARKO: Uključujući i vaš izgaženi talenat?

(ona jede bombonu dok se ne savlada)

SONJA: Zašto se zbunjujete pred novinarima, pogotovo pred novinarkama?

ŽARKO: Nije pogotovo! Sve su novinarke. Nikad nisam sreo muškog novinara.

SONJA: Nikad, od pet koje ste uopšte sreli!

ŽARKO: I tih pet mi je previše. Samo postavljaju glupa pitanja a očekuju pametan odgovor. Keze se i pilje mi u zenice, ko da ću istog trena odlepiti na njihove veštačke trepavice, silikonske sise i anorektične noge. Izvinite!

SONJA: (smeje se, jer misli da se on izvinjava zbog sisa) Šta da izvinem?

ŽARKO: Morao bih da se skinem... moram da se presvučem...

INSPICIJENT (off) Treći znak. 5 minuta do početka predstave.

SONJA: Ah, da! Izvinite vi... (okrene mu leđa) Da ste pročitali Rat za smak sveta, znali biste sve što treba da se zna o novinarima i ne bi vas čudilo baš ništa od te parazitske životinjske vrste...

ŽARKO: Ipak mi je neprijatno... (nezgodno mu je da se presvlači)

SONJA: I treba da vam je neprijatno! Od pet rečenica koje ste izgovorili na televiziji dve ste počeli sa “Paaaa!”, dve sa “Ne znam” a jednu sa “Paaa, ne znam!” Odakle vam ideja da glumac sme da ispadne glup i neobrazovan?! Naprotiv, glumac mora da bude personaliti, a da bi bio ličnost mora da ima svoj veltanšaug, a da bi imao svoju filozofiju mora da bude inteligentan i obrazovan. Pre svega načitan. I mora da misli.

ŽARKO: Ja mislim da mi je neprijatno, da se presvlačim dok ste vi ovde.

SONJA: (okrene se, začuđena) Nisi valjda još i stidljiv, jebote!?

ŽARKO: Pa... ne znam... (Jebote!)

SONJA: Ne znaš da li si stidljiv? Opet lažeš! (edukativno) Stid je, Žarkoviću, izuzetno jako, inhibirajuće osećanje. Jako kao strah, opasno kao strah i pogibeljno. Za glumca pogotovo. Praktično je nemoguće da je čovek stidljiv, a da to ne zna. Jerbo stid boli. Ako se čovek pravi da ne zna, znači da laže sam sebe! Ako jesi stidljiv onda moraš da računaš s tim, kao sa bukagijama. Sakriti ga ne možeš, pogotovo ne u teatru. Moraš da ga savladaš. Ljudi potroše decenije da se izbore sa vlastitim stidom... Sa druge strane, energija stida može se fenomenalno transformisati, ako ste svesni...

ŽARKO: (ne sluša mu se to) Dobro, nisam stidljiv, nego...

SONJA: Nego šta? Bojiš se da te ne uštinem za dupe?

ŽARKO: ( dobroćudan, dečiji osmeh) Ma ne, profesorka...

SONJA: Definiši! Šta ti je?

ŽARKO: Prosto... nije mi prijatno...

SONJA: A prijatno ti je da se skidaš pred kolegama?

ŽARKO: (se trgne) E, sad! Nisam valjda peder. Nego, tako... svejedno mi je...

SONJA: Zašto?
ŽARKO: Pa, ne znam... imam fore 20 godina. Izgledam bolje od njih...

SONJA: I od mene izgledaš bolje i imaš isto toliko fore.

ŽARKO: Ali vi ste ipak žensko...

SONJA: (smeje se) Fala ti za ovo “ipak”. Oprostiću ti čim na vrbi zasvrbi.

ŽARKO: Izvinite, nisam tako mislio...

SONJA: Nisi mislio uopšte, kao i obično! A vidiš, Žarkoviću, mnogo su veće šanse da te neko od njih drpi za dupe, nego da to uradi neka “ipak ženska”.

ŽARKO: Mislite da među njima ima...

SONJA: Među njima uvek ima.

ŽARKO: Šalite se?

SONJA: Iako se šalim, mogu da ti garantujem.

ŽARKO: Ko?

SONJA: E, sad. Puno me pitaš. Moram da budem lojalna svojim ispisnicima. Ipak oni izumiru... (smeje se i okrene mu leđa) Skidaj se. Zakasnićeš.

ŽARKO: E, jebiga.

SONJA: Možda treba još nešto da ti objasnim. Nemoj da ti povredi sujetu. Treba da znaš, da profesorke nisu isto što i profesori. Kao što rediteljke nisu isto što i reditelji. Ako se oni pale na mlade glumičice, žene se, bar koliko je meni poznato, nikad ne pale na zelenu glumčad. Prema tome, opusti se.

ŽARKO: Zelena glumčad - kako to dostojanstveno zvuči. Dođe mi da poletim kroz prozor. Šteta što je prizemlje.

SONJA: Zajebi sujetu. Ne shvataj sve lično. To je opšte mesto. Da li si ikad čuo da je, na primer, neka rediteljka pobegla sa glumčićem, kao što reditelji večno petljaju sa glumičicama? Sa električarem možda, ali sa glumčetom, nikad.

ŽARKO: Ah, to glumče - srednji rod.

SONJA: Bil’ bio ljubazan da staviš taštinu malo na ler, a inteligenciju u prvu brzinu?

ŽARKO: Brrrm! Može! Da li smo gori i od dekoratera ili samo od električara?

INSPICIJENT: Tonac u kabinu. Električar u kabinu. Dekorater na zavesu. Glumci za prvi sliku, na scenu. Izvolite!

SONJA: Ma ne, bre! Ko kaže da ste gori? Za ostale cure ste prva liga. Jer vas one ne vide na probi, ni u garderobi, već samo na sceni. I po kafićima gde igratejoš bolje.

INSPICIJENT: Mićo, bre uključi ometač za mobilne! Eno ga jedan već kukuriče.

SONJA: Većina reditelja se bar jednom oženi glumicom, a znaš li i jednu rediteljku udatu za glumca?

ŽARKO: (veselo) Znam jednu kritičarku što se udala za drvo.

SONJA: Za drvo?

ŽARKO: Za scenskog umetnika, koji je igrao drvo.

SONJA: E, banja! To sasvim liči na kritičarku. Pogotovo što drvo kad-tad postaje panj. A rediteljku? Ili slikarku da se udala za svog modela?

ŽARKO: Izgleda da mi stvarno nije poznat ni jedan slučaj...

SONJA: Nema ga. Mislim da je to zato što muškarca uvek uzbudjuje baš ono žensko kojoj zna slabe tačke, jer se on tada oseća jačim. Dok ženu nikad ne intrigira dečarac kome zna mane i slabosti. Pošto se tada ona oseća jačom, tj. superiornom, što većini žena nije nimalo uzbudljivo. Može eventualno da pobudi materinske instikte i ništa više. Uostalom, i to je previše!

ŽARKO: Ženama nije uzbudljivo da budu superiorne? Vi to tvrdite? Vi?

SONJA: Ne, bre! Kažem samo da nikad ne primećuju one muškarce nad kojima su superiorne. Videćeš kad budeš radio sa nekom rediteljkom da će ti upadati u garderobu bez kucanja i da obično neće ni primetiti jesi li go, ali će uvek zapaziti ako si nakrivo nalepio brkove ili namazao pogrešan ten. Znam jednu koja je ladno od svog glumca tražila da prestane da se znoji. “Nemoj tu da mi se znojiš ko seljak, dok igraš Imperatora! Znoj razbija iluziju!”

ŽARKO: Znoj razbija iluziju?

SONJA: I, da vic bude veći, manijak je vežbao sve dok nije prestao da se znoji! Tri sata pred predstavu nije pio vodu. Danas je veliki glumac.

ŽARKO: ( nije baš uveren) Nisam to znao...

SONJA: Za razliku od čega što ti jesi znao?

ŽARKO: Ma da. Ja ništa ne znam. Glup sam ko kurac i zelen sam ko krastavac. Ja sam mislio da su glumičicama matori moćnici privlačni na neku foru, a da matore moćnice prosto nisu privlačne baš nikome, a pogotovo ne mladim glumcima, koje dave kao zmija žabu!

SONJA: (okrene se, ali se savlada) Ne bi škodilo da malo izbaciš kurac iz rečnika, pred svojom profesorkom.

INSPICIJENT: (off) Predstava je počela. Molim za tišinu u bifeu. Ometač je uključen. Do kraja predstave možete telefonirati samo iz zaključanih kancelarija.

ŽARKO: Izvinite, ali...!

SONJA: Rediteljka koja je zabranila znojenje bila je tada sasvim mlada i prilično atraktivna. Oznojeni mladi glumac bio je takođe privlačan, od čega je ona primetila samo to da mu znoj sija, smrdi i razbija iluziju! O tome ti govorim. A što se tiče matorki, tu si u pravu, one više ne privlače ni lezbače. U muškom svetu, jake žene su prosto socijalni feler...

ŽARKO: Ali...(pokazuje nešto što ona ne shvati)

SONJA: Šta ali!?

ŽARKO: Pa... okrenuli ste se.

SONJA: E jebi ga! Izvini... (opet mu okrene leđa i zapali cigaretu)

ŽARKO: Zabranili su pušenje u garderobama...

SONJA: Zabranjeno je i lokanje na sceni, pa onaj malopre ladno zove ladno pivo! Neće Evropica da nas primi u svoje toplo okrilje ako budemo pušili u zatvorenim prostorijama. Cvrc! Treba samo da kupujemo njihove cigare...

ŽARKO: Bilo bi mi mnogo lakše kada biste izašli...

SONJA: Izaći ću čim mi kažeš šta si uradio kod upravnika. Ne treba ti ni minut. Reci i odlazim!

(pauza)

SONJA: Tvrdoglav si kao mazga.

ŽARKO: Ni vi ne zaostajete.

SONJA: Ni za kim! Niučemu. Nikad.

(pauza)

ŽARKO: Možemo da nastavimo razgovor posle predstave...

SONJA: Ne možemo. Žurim kući, žena mi odlazi u devet.

ŽARKO: Vi ste oženjeni?

SONJA: Žena koja mi čuva mamu, budalo! Moram da joj platim. Završićemo pre predstave.

ŽARKO: Teško. Predstava je počela.

SONJA: OK. Pre tvoje scene. Presvlači se. Evo dajem ti časnu reč da se više neću okretati. Glegaću kroz prozor...

ŽARKO: Nema prozora. Ovo je rudnik.

SONJA: Ne budi patetičan. Dobro... gledaću u zid.

ŽARKO: Mogli ste lepo da izađete u hodnik i da gledate kroz prozor. Stvarno je divan pogled na mrak.

 (tišina. On se skida. Ona pije pivo koje je uzela ispod pulta)

SONJA: Ja znam, Žarkoviću, da ste vi dobar momak, ali to vam neće pomoći ako se ne potrudite oko svog imidža i sopstvenog plasmana. Živite u reklamokratiji...

ŽARKO: Kao što ste se vi potrudili? ...

SONJA: Ja sam živela u utopiji... U moje vreme to nije bilo tako očigledno, ni ¨transparentno¨. Bilo je zapravo čak neka vrsta sramote. U odnosu na drugove, mi smo bili gospoda, a vi ste, u odnosu na gospodu - roba!

ŽARKO: Možda ste ipak mogli malo bolje da se prodate...

SONJA: Ja više nisam na tržištu. Nisam nikad ni bila. U moje vreme tržišta nije ni postojalo! 

ŽARKO: Ah, zato se vi niste prodali, što nije bilo tržišta, sad mi je jasno...

SONJA: Nije reč o mojoj nego o tvojoj prodaji! Tačnije, o tvom plasmanu. Prodaja je ipak ružna reč.

ŽARKO: A Plasman je lepa, pošto nije naša...

SONJA: Ne eskiviraj temu! Činjenica je, na žalost, da ste vi danas ipak neka vrsta robe i da je stoga vrlo važno kako se postavite u situaciji kad je konkurencija ubitačna i...

ŽARKO: Pa ja sam, znači kurva! (krajnje provokativno, igra žigola) Šta da radim kad nemam suknju da zadignem? Da otkopčam šlic?

SONJA: Žarkoviću, molim te...

( pauza)

 ŽARKO: Pa šta mislite, gospođo, koliko vredim? Za jednokratnu upotrebu ili za dugu  vatrenu noć... (dahće)

SONJA: Molim?

ŽARKO: Nudim svežu robu.

SONJA: Jel’ ovo neki nizak udarac?

ŽARKO: Mogao bi da bude, ako ste raspoloženi...

SONJA ga preseče pogledom i dugo se gledaju. Rat nerava.

SONJA: Badava ti bezobrazluk! Imuna sam na niske udarce.

ŽARKO: (opušteno, svejedno mu je) Nisam se baš istako, a? Nisam potrefio... Svratiću večeras do Picinog parka da prostudiram kako se to tačno radi...

SONJA: (ne obazire se) Solidna improvizacija, ali ti nije uspelo da me posramiš i otkačiš. Nikad me nije obaralo ništa sa podtekstom: “Jebaću te, vrštaćeš.” A pogotovo ne danas, u ranim stotim.

ŽARKO: Zvuči solidno frigidno...

SONJA: Ajd zajebi taj seksizam, vi’š da ti ne uspeva! A i ne stoji ti uopšte! Ti si zapravo dobar dečko i nema potrebe da se praviš pokvaren. To sigurno nije sredstvo kojim ćeš ti mene izbaciti iz koloseka. Uostalom, nema takvoga sredstva. Pošto sam rešila da stvar isteram na čistac, ja ću je sigurno isterati. Veruj mi. Poznajem osobu s kojom imaš okršaj! (imperativno i hladno) A sad mi detaljno ispričajte kakve ste to fantazmagorije izbalegali upravniku i zašto!? Posebno me zanima - zašto?!

(pauza, dok se Žarko za nešto uhvati. Mentalno)

ŽARKO: Profesorka...

SONJA: Izvoli...

ŽARKO: Jel vama jasno da vi sami od sebe ne možete da dođete do reči?

SONJA: Ja sam ovde da bi ti došao do reči, golube. Slušam te.

ŽARKO: Nisam ja golub.

SONJA: A šta misliš da si? Da si soko što leti visoko? Samo zato što si istetovirao glupog orla na desnoj plećki?

ŽARKO: Sve znate...

SONJA: Pa, malopre si ga istakao dok si improvizovao žigola i dahtao tu!

ŽARKO: Molim?

SONJA: Nekad su se tetovirali samo mornari i lučki radnici. U pijanom stanju, od puke dosade. Ajd, objasni mi: šta će ti orao na leđima, života ti?! Nećeš da budeš originalan?

ŽARKO: Kako: neću da budem originalan?

SONJA: Čim slediš neku modu - znači nećeš da budeš originalan. Sakrivaš se u ličenje na druge. Bog te napravio jedinstvenog, a ti se našo da ga ispravljaš tako što ćeš ličiti na pijanog mornara! Frka ti da budeš to što jesi, a? Bežiš od sebe?

ŽARKO: (imitira nju)“Nema tog konja na kome možeš pobeći od sebe.” Gorki.

SONJA: E, pa nema ni tog orla!

ŽARKO: Svi se tetoviraju. Devojčice nose tigrića nad preponom...

SONJA: Ama, o tome ti pričam! Svaka moda je osnova za kontrolu uma. Ljudi koji se isto oblače - isto hodaju. Ljudi koji isto hodaju - isto misle. Zašto vojska nosi uniforme i zašto onako kretenski maršira?

ŽARKO: Ah, to je moderno?! Nisam znao. Mislio sam da je radi discipline...

SONJA: Jok, nego da bi mislila isto. To jest da ne bi mislila ništa. A kad ne misli ništa onda može ko oće da ih pošalje u smrt kako mu se ćefne. Samo mahnezastavom kao biku u koridi...

ŽARKO: Da nije malo krivudav i sumnjiv, taj putić kojim smo od vaše logoreje, preko tatua na mojoj lopatici, stigli do vojske, smrti i koride?

SONJA: Logoreja je gomila reči bez smisla. U mojim rečenicama postoje misli!

ŽARKO: Ipak ste malo preterali sa ta vaša tri fakulteta. Da upišete još neki koji bi vam razbistrio neke životne činjenice...

SONJA: To što ti nisi u stanju da me pratiš, ne znači da sam ja prolupala od previše znanja! Završila sam tri fakulteta samo zato što mi je učenje najlakše išlo od ruke. Iz puke lenjosti, a ne zato što sam se izgubila u životu.

ŽARKO: Znači niste se zagubili u životu?

SONJA: Nisam!

ŽARKO: Kad se niste izgubili, zašto ste se prvo tražili u glumi, gde se niste našli, pa u režiji, gde vas takođe nije bilo, a zatim u književnosti gde vas isto tako nema? I koliko vas uopšte ima u pedagogiji ili je ona smo dobar izgovor za istresanje neizživljenih materinskih instikata? Na meni naprimer! Zar nije bilo bolje da ste se jednostavno udali za nekog reditelja i rodili sebi neštoprirodnije za istresanje bioloških nagona?

SONJA: OK mister Jung! Da li biste bili tako ljupki da...

ŽARKO: Shvatio sam. Treba da ispravim greške koje ste vi napravili pre 20 godina!

SONJA: Te greške se ne mogu ispraviti! Vi samo ne treba da ih reprizirate!

ŽARKO: Zar vam se ne čini da to ipak više nije vaš problem!?

SONJA: Jeste moj problem! Vi celi, od peruti u kosi do blata na cipelama, ste moj problem. I to mali problem koji ću da rešim ovde i sada! Milom ili silom.

ŽARKO: E, to “silom” bih baš voleo da vidim.

SONJA: Ima raznih sila, Žarkoviću. Naravno da neću da vas bijem, mada bih volela. Teži ste od mene 20 kilograma, imali ste desetku iz scenskih borbi... Premda biste mogli malo da zategnete te mlitave mišiće, ipak ste mlađi frtalj veka i ne pada mi na pamet ni da pokušam. Iako bi mi prijalo...

ŽARKO: Laknulo mi je. Već sam video sebe smrvljenog na friško lakiranom parketu... sve sa mlitavim mišićima!

INSPICIJENT: Pirotehničar u ferzenk. Portirnica, isključite protivpožarni alarm na 5 minuta. Hvala.

SONJA: Ali da vas neću smrviti, to nisam obećala. Ima sila i bez fizičke.

ŽARKO: Da li to znači da mi objavljujete mali, gadni psihološki ratić? Ili nešto veće?

SONJA: Ne. To znači da ćete mi sada detaljno a brzo, ispričati šta ste tačno jutros razgovarali sa upravnikom. Od reči do reči. I šta je od svega što ste izjavili uopšte istina?!

ŽARKO: Ne znam. (on je naravno, namerno nervira sa “ne znam”)

SONJA:( mirno) Znam da ne znate, ali mi ipak ispričajte.

INSPICIJENT: Molim šminkerku da siđe i fiksira jedan nos koji otpada. Hitno.

SONJA: Ajde, bre Žarkoviću, pa niste dete. Da čujem, šta se desilo i zašto!?

ŽARKO: Ne sećam se.

SONJA: Imate amneziju?

ŽARKO: Bio sam besan.

SONJA: Bili ste jako besni?

ŽARKO: Pa... prilično... Prilično... (pa bez veze lupa reči koje se rimuju. Pravi se blesav) nedolično, idilično, euforično, lično, slično, porodično, magično, tragično, neuralgično, fantazmagorično, patetično...

SONJA: “Priličan” bes ne isključuje sećanje. Isključuje ga samo najstrašniji bes koji psihijatri zovu “adrenalinska koma”. Vrlo je redak i može da bude fatalan, kako za razjarenoga, tako i za bilo koju prisutnu osobu. Da li je bilo mrtvih posle vašeg razgovora sa upravnikom?

ŽARKO: (smeje se) Nije, na žalost...

SONJA: Divno. To je pozitivno. Da li ste dakle imali adrenalinsku komu ili ne?

ŽARKO: Ne znam.

SONJA: Znači, niste. Da ste je imali, znali biste. Pošto ste, dakle, imali običan napad besa, koji kod osobe vašeg temperamenta, to jest kod flegmatika, i ne može da bude preterano jak, vi se odlično sećate svega. Shodno tome, budite ljubazni i najzad mi ispričajte taj nadasve zanimljivi događaj. Pošto će vas uskoro pozvati na scenu. Izvolite.

ŽARKO: ćuti.

SONJA: Slušam vas.

ŽARKO: ćuti.

SONJA: Dok vi ćutite, moj život prolazi... Vaš takođe... S tim što vama prolazi lepše parče nego meni...

ŽARKO: ćuti

SONJA: Nećete?

ŽARKO: Ne.

SONJA: Da li shvatate da sam fakat što odbijate da mi ispričate glupavu scenu, ukazuje na činjenicu da se vi zapravo sada kajete zbog onoga što ste jutros izbalegali? I zbog odluka koje ste doneli. Ako ste stvarno išta odlučili...A pošto se očigledno kajete, možete odluku i povući. Nije sramota promeniti mišljenje, kad se usijana glava ohladi!

ŽARKO: Ne kajem se. (uzima gitaru)

(kratka pauza)

SONJA: O, jebo te bog, takvog tvrdoglavog!

ŽARKO: Ima li taj vaš bog ikakva druga posla sem da mene jebe? Stalno me jebe, već mi je ozbiljno dosadio. Jebe, a ne da mi da svršim... Jaja mi se otegla do kolena!

Žarko prebira po gitari.

SONJA: Žarkoviću!

ŽARKO: Izvolte!?

SONJA: Kakav je to tekst?

ŽARKO: Autentičan! Originalan. Moj. Iz dubine jebene duše.

INSPICIJENT: Portirnica. Uključite protivpožarni alarm. Hvala.

Pauza. Žarko prebira po gitari. Sonja ne zna da li da nastavi. Pa ipak nastavlja.

SONJA: Da li biste ostavili tu gitaru dok razgovarate samnom?

ŽARKO: Ne bih, moram da razgibam prstiće za scenu... Izvinite ako nije pristojno...

SONJA: Dobro. Pošto vi ne znate šta ste uradili, podsetiću vas. Onako kako mi je preneo gospodin upravnik, dok je prevrtao moje i vaše mrtve pretke u svim mogućim pozama figure veneris. I dok mu je adrenalin šikljao na klempave uši, slivajući se niz debeli vrat...

ŽARKO: (pevuši. Bluz)   Umesto da priča, on - “inerpretira”.  Ne pije, ne jede, nego - “konzumira”.Ne voli nikoga, tek - “simpatizira”.

SONJA: Bi li mogao bar da ne pevaš dok razgibavaš prste?

ŽARKO: Na žalost, moram da razradim i glasne žice. Samo vi nastavite,  Slušam ja... (pa zapeva još)Nikad ne popuje, samo - “edukuje”.Umesto da kara - fino “koitira”!

SONJA: Dobro... Pošto su nakon dva meseca natezanja napokon stigle tranzitne i turističke vize. Pošto je sponzor najzad uplatio avionske karte za važno gostovanje u Bogoti, Kolumbija. Preko okeana!

ŽARKO: (peva)    Ni do kolena mu nije čitav svet.Nikoga ne mrzi. Gaji -“animozitet”

SONJA: Pošto je sa vašim pasošem bilo najviše problema jer ste vojni obveznik, a ni državljanstvo vam nekako nije u redu. Pošto je gospodin upravnik, sa obe sekretarice, potrošio silno vreme i impulse da nađe vezu za ispravku glupe administrativne greške...

ŽARKO: (peva)   Neće da se buni, već da - “demonstrira”. Ne bi tek da kaže, već - “elaborira”. Ne ume da sanja, samo - “meditira”.

SONJA: I pošto je jutros najzad sve leglo na svoje mesto, uključujući i autobus do aerodroma za sutra u zoru, - pojavili ste se vi - u njegovoj kancelariji! Nenajavljeni! Sa izjavom da ne putujete, da raskidate svoj prvi profesionalni ugovor i da večeras poslednji put igrate predstavu.

ŽARKO: (peva) Gde se normalan zaleće, on - “prejudicira”.Ne uzrujava se, nego se - “frustrira”.

SONJA: A gospodin upravnik neka nađe zamenu za vas koliko juče! I neka toj zameni lepo povadi nove vize, kako tranzitne, tako boravišne, avionske karte i ostale pizdarije. Čudo da ga nije infarkt udario!

ŽARKO: (peva) Nikada ne laže, tek - “politizira”.     Da drka? Sramota! Nego -  “masturbira”.    Ni sa kim ne živi, već - “koegzistira”.

SONJA: A sve zbog toga što ste navodno rešili da “odradite vojni rok”, jer vam je nekako baš sad ispalo zgodno!

ŽARKO: (peva) Umesto ličnosti, ima - “identitet”. Časni gospodin - mediokritet.

SONJA; Baš sada, valjda što novi rat ovde uvek visi u vazduhu, a ništa lepše za perspektivnog glumca nego da ga negde u planinčinama brdovitog Balkana pokosi neki veseli metak! I da ga odnese u istoriju ratovanja. Umesto u antologiiju pozorišta!

ŽARKO: (peva) Mudar je veoma. Ali kad - citira!      Kao brat surogat - fino prosperira!

SONJA: Da ste sve to uradili možda ne znajući kakve ste glupe, nepremostive administrativne i finansijske probleme napravili Pozorištu...

ŽARKO: (peva) To vam je onaj isti malac, što smatra da je - intelektualac.

SONJA: ... ali sasvim pouzdano znajući da vršite ne samo profesionalno, nego možda i bukvalno samoubistvo. I da, ako se i vratite iz te glupave vojske, nikada nećete moći da se vratite u teatar. Pošto su već do podneva svi čuli da ste neodgovorni, nepouzdani, nepredvidljivi, nepromišljeni, bandoglavi i da se na vas ne može računati.

ŽARKO: (peva) Eh, još da nije, taj kukavac sinji,  progutao jezik materinji!

SONJA: Žarkoviću, ovo nije iz predstave!

ŽARKO: Koje?

SONJA: Ova pesma, kojom me zajebavate!

ŽARKO: Ne. To je iz glave!

(Žarko svira dalje)

SONJA: Duhovito, do bola. Ipak ću da nastavim. Upravnik vam je, navodno, objasnio da su vaše obaveze prema sopstvenom talentu, koji ste dobili od Boga, veće i preče nego glupe obaveze prema bezimenoj državi, od koje niste dobili ništa. Što vi, tvrdoglavo, niste uvažili.

ŽARKO: Umesto ličnosti - ima identitet takav je gospodin - mediokritet.

SONJA: A zatim je pozvao mene, istresao mi punu kiblu govana na glavu i poslao me ovamo da razrešim stvar. I da vas ubedim da odustanete od svog besmislenog nauma, jer ste doveli u pitanje važnu umetničku saradnju sa prijateljskom prekookeanskom zemljom. I svoju karijeru, što, naravno znate.

ŽARKO: Znam da ništa ne znam.

SONJA: Jebo te Sokrat!

ŽARKO: Sad još i Sokrat! Raspeti bog, pa otrovani filozof. Ima li kakvo živo žensko da obavi nadamnom tu skarednu radnju, i da me malo relaksira...

SONJA: Ma jeste li vi svesni da će možda kolko sutra da ukinu obavezno služenje vojnog roka?

ŽARKO: Mnogočega sam ja svestan pa mi ne pomaže!

SONJA: Gospodin upravnik se ponudio da vam sredi civilno služenje čim se vratite iz Bogote, ako vam je baš dogorelo do nokata. Ali meni se čini da vi nemate

27...

ŽARKO: Čim se vratimo iz Bogote u koju ne idemo?

SONJA: Ja sam garantovala da ću vas ubediti da povučete svoju apsurdnu odluku.

ŽARKO: Ubediti... U bedi ti. Ube diti...

SONJA: Ali mi morate reči da li ste zbilja bili i u vojnom oceku jer ako ste tamo...

INSPICIJENT: Molim mladu nadu našeg teatra, gospodina Žarkovića da počne menatalnu pripremu za svoju scenu. Mali uđi u lika, kad ti kaže čika.

ŽARKO: Čuli ste ga!?

SONJA: Govnar! Ignorišite ga. Nemamo vremena, a vrlo je važno da znam...

ŽARKO: I dalje tvrdim da to nije vaš problem i da bez potrebe i bez nade na uspeh zabadate svoj nos u đavolovo dupe. Što reče Ljosa. Mario Vargas...

SONJA: S obzirom na činjenicu da vas četiri godine gledam kako iz sebe porađate glumca, smatram da imam pravo da.... Ne! Smatram da je moja obaveza...

ŽARKO: (pukne) E, pa porodio sam se za osmicu i nemate više nikakvih obaveza. Ni prava!

SONJA: (šok) Nisi valjda zbog glupe jebene ocene... Ljutiš se što si dobio osam?

ŽARKO: Ne ljutim se. Samo sam malo puko.

SONJA: Pošto si igrao za deset?

ŽARKO: Možda nisam igrao za deset?

SONJA: Jesi.

ŽARKO: Ali sam ipak dobio osam.

INSPICIJENT: Radojko na top. Dekorater na cugove. Milice požuri!

SONJA: Nećeš uvenuti od skromnosti, blago tebi... Zbog čega ti se onda ne vidi to samopouzdanje i samouverenost, nego izgledaš kao... I zašto povlačiš tako očajničke poteze?!

ŽARKO: Izgledam kao ko? Ili kao šta?

SONJA: Nije važno.

ŽARKO: Vi ste mi rekli da svako od nas, kad stane na scenu, negde u dubini duše tačno zna kakav je. Da li je osrednji, da li je dobar ili je opasan.

SONJA: A ti si bio opasan?

ŽARKO: Takvu sam informaciju dobio iz dubine svoje jebene duše. Ako moja informacija nije tačna, onda nije tačno ni to što ste vi rekli da svako od nas zna...

SONJA: Nisam ja to rekla.

ŽARKO: Bogami jeste.

SONJA: Ne, dušo! To je rekao Markes: “Svako od nas, kad sedne za mašinu, tačno zna kakav je pisac i koliko vredi.” Ja sam samo dodala da ta fina misao može, kada se parafrazira, da se odnosi i na glumca. Htela sam da objasnim koliko treba da verujete sebi.

ŽARKO: Na sceni, dakle, treba da verujem sebi, a iza scene treba da verujem komisiji! I da pokažem skromnost za koju ste inače rekli da je vrlina osrednjih. Ako sam prosečan, onda neću da budem uopšte. Fajront. Zbogom. Doviđenja. Ćao. Nema više. Asta lavista Batista.

SONJA: (upada mu u reč) Ama, nisi prosečan! Zar bih se ja baktala ovde sat vremena oko proseka?!

ŽARKO: ćuti

SONJA: Ti znaš da ocenu daje cela komisija, a ne ja sama. Znaš takođe da ti je ostalo još dva teoretska ispita za koje “treba da se čita” i da je presedan već sama činjenica što ti je dozvoljeno da polažeš glumu pre teoretskih ispita iz treće godine?!

ŽARKO: Znam, isto tako i da šef klase ima poslednju reč kod ocenjivanja.

SONJA: A, je li? (pauza) A znaš li da si pre dve godine hteo da biješ jednog od tri člana komisije, koji ti je tada bio šef klase? Sećaš li se toga? Pamtiš li da smo ja i dekan jedva iščupali iz tvojih šaka profesora, koga si pokušao da razmažeš po masnom itisonu? I tada, kao i sada, ponašao si se prilično kolerično, za jednog flegmatika! Da ne kažem histerično!

ŽARKO: Nisam ja njemu kriv što je iskompleksirani kreten! On je prvi počeo!

SONJA: Bil malo preskočio taj pubertetski gambit “on je prvi počeo!”?

ŽARKO: U redu. Ja sam počeo drugi! ... Jer sam jadan - histeričan!

SONJA: A sećaš li se da nisi izbačen samo zahvaljujući mom zala...

ŽARKO: Biću vam doživotno zahvalan, gospođo. Uostalom vi ste prilikom tog zalaganja od asistenta postali šef klase. Napokon ste uspeli da otkačite svog dugogodišnjeg ljubavnika, koji vas je varao ne samo sa studentkinjama nego i sa rođenom ženom! Kojoj je, uostalom dozvolio da rađa, dok ste vi morali...

(Shvati da je preterao. Sačeka reakciju, ali se ona ne navuče. Jača je.)

SONJA: Ne zajebavaj! Ko ti traži zahvalnost?

ŽARKO: Super ste glumica! Šteta što ste ostavili glumu... A i drkadžija je u pravu kad kaže da je gluma savladavanje emocija!

SONJA: Ako baš oćeš da znaš, jedva sam ti izvukla i osmicu. Hteo je da te obori  “jer si se rasipao na režiranje umesto da si se skoncentrisao na glumu” a to je, po njemu, zapravo amaterski postupak! Što je u stvari tačno, ali nisam htela da mu priznam.

ŽARKO: Ah, imali ste, izgleda, oštar duel radi mene?!

SONJA: Šta te boli kurac!

ŽARKO: (vrlo provokativno) Ako treba nekako da platim...

SONJA:(zabezeknuto)  Kako da platiš?

ŽARKO: Pa... love nemam. Znači, onim što imam.

SONJA: (kad joj dopre do svesti) Mrš, pizda ti materina! Mogu majka da ti budem!

ŽARKO: Već imam majku. Koja mi je previše!

SONJA: Ma, znaš šta!

ŽARKO: Ne znam.

SONJA: Nosi se ti, sa svojim “ne znam” malo u tri pizde materine, idiote balavi!

ŽARKO: (pobednički) U tri! Jebote! Već kod dve sam se rasparo...

SONJA: Vidim da si se rasparao! Samo ne znam zašto ja to uopšte gledam! (nakon pauze) U pravu si. Ne treba da ti se trpam. Pobegni. Crkni. Propadni. Idi kud oćeš. “Idi u manastir, Hamlete!” Uopšte ne znam zašto pokušavam da te sprečim. (krene napolje)
ŽARKO: Oćete ja da vam kažem šta pokušavate?
SONJA: (nakon dugačkog pogleda kroz oči u mali mozak) Ajde, reci.
ŽARKO: (nema petlju) Ne znam...
SONJA: Lažeš?
ŽARKO: Lažem.

pauza

SONJA: Nula - nula. Za mene, jel tako?!
ŽARKO: Kako vi kažete...

pauza
SONJA: Ajmo, ispočetka! Slušaj me sad dobro! Pažljivo me slušaj i potrudi se da
shvatiš!
ŽARKO: (se sagne da bi je kao bolje čuo) Slušam.

SONJA: Ne saginji se kad razgovaraš samnom! Nisi ti meni kriv što nisam porasla!

ŽARKO: ( se ispravi) Pa, i nisam...

SONJA: Dakle, slušaj! Ovo ti je bilo poslednji put u životu da pokušavaš mene da otkačiš smrdljivim falokratskim argumentom: “Ja sam muško a ti si žensko i ima da ćutiš!” Niti sam ja takvo žensko niti si ti neki mačo! Niti je uopšte pol u našem odnosu važan! Dokurčila mi je ta tvoja polna diskriminacija. Kad god izgubiš tlo pod nogama, ti nagaziš na seksualnu aluziju.

ŽARKO: OK. Ako vi zaboravite argument: Mogu majka da ti budem. Meni je naime, dokurčila vaša dobna diskriminacija!

SONJA: Ali ja mogu keva da ti budem!

ŽARKO: Možda možete, ali niste! Ne samo meni, nego nikome!

SONJA: Ti si, bre, mlađi od mog prvog abortusa!

ŽARKO: A od poslednjeg?

SONJA: Marš!

ŽARKO: (opasno) Dobro. Ako je to tačno, onda je tačno i to da sam ja muško a vi žensko i da biste mogli sad malo da umuknete.

SONJA: Inače - šta?

ŽARKO: Šta “Inače šta”?

SONJA: Šta ćeš da mi uradiš ako ne umuknem?

ŽARKO: Ne znam...

SONJA: Eto. Jedan - nula, za mene!

(pauza)

ŽARKO: (šaljivo)Da ste mi rekli u šta igramo, možda bi me to stimulisalo da dobijem neki gem...

SONJA: Dvesta puta sam rekla! Igramo u tvoju karijeru mladiću. Ja sam na tvojoj strani, a ti si na pogrešnoj. Gubiš svakako. I mnogo ti je bolje da izgubiš sada, od mene, nego da prokockaš sve! Zato mi najzad reci da li si se zbilja službeno prijavio u vojsku ili si blefirao upravnika?

ŽARKO: A zašto da meni bude bolje kad je svima ostalima gore?

SONJA: E, u trideset osam hiljada dvesto šezdeset četiri pičke materine!

(Sonja pije dug cug rakije. Već neko vreme ona drži flašu i smiruje nerve)

ŽARKO: Nemojte da se napijete, profesorka...
SONJA: Jesi li ti mene ikad video pijanu, za ove četiri godine? Ili bar pod gasom?
ŽARKO: Nisam vas nikad video ni da pijete, pogotovo ne iz flaše, ali sam čuo...
SONJA: Šta si čuo?
ŽARKO: Ne znam.
SONJA: Šta si čuo?
ŽARKO: Da ste vrlo nezgodni pri piću... Popili ste i ono pivo... Pojeli ste bombone sa šerijem...
SONJA: U kom smislu nezgodna?

ŽARKO: Ma, ne znam.

SONJA: Lajem? Bljujem? Ostavljam na cedilu ansambl od 30 ljudi koji jedva čekaju da izađu iz zemlje? Nudim se u vojni ocek kao poslednji ludak? Ujedam?Vređam? Otkazujem gostovanja preko okeana? Kockam? Diplomiram sa 8?Šta radim kad se usvinjim? Očajavam? Šta pričaju zaludni jezici Srbije?

ŽARKO: Pričaju da se, za razliku od “in vino veritas”, vi pod uticajem alkohola pretvarate u patološku lažljivicu. U Baronicu Minhauzenicu. Da obećavate...

SONJA: (smeh) To je istina. Zato i ne pijem već godinama. Ko ti je reko?

ŽARKO: Ne znam. I čuo sam još da poklanjate sve štagod vam ko zaište. Baš sve.

SONJA: (smrknuto) Od koga si čuo?
ŽARKO: Kaže da ste jednom poklonili kamion peska sve sa pandurom koji ga je čuvao.

SONJA: (veselo) Znam ko ti je to reko, alapačo jedna. Ne boj se, neću se napiti toliko da te poklonim garderoberki sve sa tom raštimovanom gitarom! Čak ni toliko da te pustim na odsluženje...

ŽARKO: Ipak mi dajte flašu...

SONJA: Ako ti meni daš nešto da dunem.

ŽARKO: Molim?

SONJA: Nešto savremenije od flaše...

ŽARKO: Ne razumem...

SONJA: Razumeš, razumeš... (smeh)

ŽARKO: Profesorka!

SONJA: Izvolte, studente?

ŽARKO: Otkud mi?

pauza

SONJA: Aj da se ne lažemo bar pola minuta, oćeš? (pruži mu ruku)

ŽARKO: Može. (rukuju se)

SONJA: Daj mi, bre da probam, da ne krepam neobaveštena! Uostalom vi grešite. Šta će vama, mladima trava? Mladost je sama po sebi narko. Vi ste već drogirani hormonima. U starosti, kad te izda telo, onda treba da izdaš i ti njega i da se navučeš na nešto ozbiljno. Kao čika Frojd. Shvatila sam kad je mama prešla na morfijum. Zovemo je Dženis.

ŽARKO: Dženis?

SONJA: Dženis Džoplin, legenda sedamdesetih. Odapela od over doze u dvaesosmoj. Moja Dženis umire u sedamdestrećoj. Bolje od overdoze, nego od raka, a? Ne umem da gubim. Uvek se izgubim kad gubim. Daj mi da dunem par dimova. Kriv si, iznervirao si me!

ŽARKO: Šta vam je, profesorka?! Nemam.

SONJA: Ajde bre. Budi galantan. Uspeo si da sačuvaš svoju veliku glupavu tajnu. Niko ne zna ideš li sutra u jebenu Bogotu ili ideš u još jebeniju vojsku. Sačuvao si svoje pravo da usereš svoj život jednim potezom. Pobedio si profesorku koja je duplo starija, triput jača i četiri puta pametnija od tebe. Zato budi velikodušan. Sledi svoju filozofiju samouništenja. Daj mi jednu, lepo savijenu!

ŽARKO: Nemam, časna reč.

SONJA: Znam da nemaš. (Časnu reč.) Daj mi!

ŽARKO: (polako) U stvari, uopšte se nije radilo o meni i mojoj karijeri, nego samo o gostovanju, zar ne?

SONJA: ... Ne znam...

ŽARKO: Ne radi se o mojoj, nego o upravnikovoj guzici, a?

SONJA: ... ne znam...

ŽARKO: Možda se radilo čak i o fotelji u koju je guzica smeštena, a?

SONJA: Ne znam...

ŽARKO: Student je ipak samo student, a kolega sa klase je ipak generacija, a?

SONJA: Ne znam.

ŽARKO: Ne znate? (smeh) E, to je lepo od vas, profesorka. Zaslužili ste bezbolnu smrt... (daje joj već savijen džoint, pošto ga je kucnuo u ekran mob. tel.)Dunite, pa umrite.

SONJA: Ha! Znala sam da imaš.

ŽARKO: Na vašu odgovornost. Ako vam pozli... neću ja da budem odgovoran.

SONJA: Ti ne odgovaraš za svoju mučninu bre, a kamoli za moju!(povuče dim) Ha! Znala sam ja od čega ti kuliraš! (vrlo dug dim, sa zadrškom)

ŽARKO: Nije istina.

SONJA: Nije pošteno, da znaš. Ja sam igrala čista a ti dopingovan. Al nema sudije da te diskvalifikuje. Ua, sudija!

ŽARKO: Niste u pravu... i nije dobro da duvate preko tog vinjaka...

SONJA: Kake vajde od prava? Ako danas počnem imam fore još frtalj veka da se lepo, elegantno i polako navučem na nešto smrtonosno. Naravno, ako izbegnem džipove i vladine limuzine po pešačkim prelazima... (duva)Za to vreme, ti ćeš da stigneš u moje godine, pa će da te razvali neko u tvojim sadašnjim godinama...

ŽARKO: (dobroćudno) Stvarno nije pametno da...

SONJA: A šta jeste pametno? Znaš ti da sam se ja, ovaka pametna, jebem ti pamet, i ovaka superiorna, dala natociljati na najobičniji generacijski sukob s tobom? I sve to znajući da iskustvo uopšte nije prenosivo! Da ti ne mogu pomoći... Mrzim nemoguće. Najviše na svetu mrzim nemoguće... Jebešga! Pojeli smo jedno drugom džigerice, bez rezultata... Ja ću tvoju sad lepo da povratim, a ti ćeš moju fino da svariš. Junačko si ti čedo, sve možeš da prgutaš. (crkava od smeha) Vi muškarci ste idealni za jedenje govana. I džigerica. (pa depresivno) Meni je davno oslabio stomak... Jebali smo jedno drugom umiruće majke, nerođenu decu (možda suze?)... A sve je to zapravo bio običan, najobičniji, banalni sukob generacija.

ŽARKO: A da ugasimo mi to, profesorka, izgleda da vam je dosta?

SONJA: Sranje je s tim sukobom generacija što kad-tad, jebote, moraš da izdaš i da pređeš na onu smrdljivu, suprotnu stranu. Pošto te zajebe generacija od koje si ti bio mlađi i - pocrka. Tako sam ja izdala, mali moj... Bila sam sigurna da se to meni nikad neće desiti...

INSPICIJENT: Moli se mlada nada Žarković da dođe na scenu. De si Žare, care.

ŽARKO: (ka zvučniku) Mrš govnožderu!

SONJA: (isto) Mrš, govnožderu!

ŽARKO: Profesorka, vama nije dobro?

SONJA: A kome jeste dobro, života ti?

ŽARKO: Prebledeli ste kao krpa.

SONJA: Kao obična ili ... kao magična krpa? (sakriva mučninu zezanjem)

ŽARKO: Jel vam muka? ... Sonja! ... Muka vam je?

SONJA: Jasno da mi je muka. Muka mi je već decenijama...

ŽARKO: ‘Oćete da povratite?

SONJA: ‘Oću. Ali kako da povratim tolike godine. Ne znam gde su.

ŽARKO: Nemojte da me plašite.

SONJA: O? Ti nisi hrabar, zar? Nisi ni junak, čak. Ti nisi heroj, joj!

INSPICIJENT: Žarkoviću! Na scenu! Odmah! O idiota...

ŽARKO: Šta da radim?

SONJA: Idi. Begaj...

INSPICIJENT: Žarkoviću, gde si žarko ti sunce jebem!

ŽARKO: Kako da vas ostavim u ovom stanju?

SONJA: Idi na scenu... A sutra idi u tu jebenu... Kalkutu. Nije kalkuta! Bogota.

ŽARKO: Vraćam se za pola sata...

 

Žarko zgrabi gitaru i istrči iz garderobe.

Sonja povraća dušu i ostale splačine.

To je KRAJ

a rešenja nema.

 

 

 

POGODITE KO JE MALAC