<<

 

ŽENIDBA JE DOBRA PROTIV SMRTI

 

Olga Slavnikova

LAKA GLAVA, roman

prevod sa ruskog Ljubinka Milinčić

izdavač Arhipelag 2011

 

    Maksim T. Jermakov marketing menadžer, podstanar i dođoš u Moskvi, po oceni Socijalnih Prognozera specijalne državne službe za kauzalne veze, ima previše laku glavu koja remeti uzročno posledične veze među događajima i ljudima, čime će izazvati mnoge nesreće i katastrofe. Zato specijalci, koji strašno liče na ranije kagebeovce, jednog dana dođu kod Maksima sa pištoljem PMM i usrdnom molbom da on sebi lepo prosvira tu nesrećnu glavu i tako spasi nebrojene buduće žrtve. Objasne mu da će prvo umreti sin Male Ljusje, neprimetne sekretarice u njegovoj firmi, zatim će pasti neki avion, pa će biti strašan potres, požar i sl. Država i domovina od njega očekuje navedenu žrtvu, pošto je on stručno rečeno Objekat Alfa. Služba ne sme da ga ubije, nego mora sam, da bi spas funkcionisao. Maksim nije zainteresovan, ni za Slavu, ni za Žrtvu, ni za Istoriju i važnije mu je „da popije čaj nego da spasi svet!... Danas je pojedinac najvažniji a taj pojedinac sam ja!“ Zato Državni Gadovi, kako ih on u sebi zove, na čelu sa glavnim koga naziva Zametak vrše najraznovrsnije pritiske sve dok se pred Maksimovim stanom ne pojave demonstranti sa transparentima „Ubij se, kučko!“ i trulim paradajzima. Što njega još više učvršćuje u odluci da mu ne pada na pamet! U susednoj radnji ne prodaju mu više hranu, pa angažuje alkosa -makroa, da mu namirnice donosi u zamenu za najjeftiniju votku.  (Posle će otkriti da lik uopšte nije alkos niti u stanu drži ilegalni bordel, nego sa grupom običnih, normalnih ljudi i žena, prosto razmenjuje misli i prijateljstvo, ali se kriju iza bordela da ih ne bi pohapsili kao versku sektu. Što se kasnije i desi!)

    Kada Ljusja objasni Maksimu da je po njegovom životu napravljena video igrica u kojoj ga juzeri i luzeri navlače na samoubistvo, dok na mnogo blogova šire mržnju i prezir prema njemu, Maksim još čvršće odluči da prevari državne gadove, inscenira suicid i mazne nasledstvo koje je obećano kome-god-hoće samo ako se ubije. Uz pomoć nekog školskog druga, koji je bio ronilac, Maksim skače s mosta u reku Moskvu sa namerom da otud nestane i pritaji se 6 meseci pa da se pojavi kao sopstveni naslednik. (Reka Moskva ima samo 25% vode a sve ostalo su sokovi 15-milionskog grada... što čini 5 metara debeo crni mulj na dnu i deluje sablasno!) Drug ga, naravno izda, iz hladne mutne vodurine vade ga specijalci ali on ipak zaradi neku boleštinu od koje dugo leži u komi družeći se sa pokojnim dedom Valerom i bakom. Deda mu priča kako ga je Baba naučila samo francuskim psovkama ali da su žene odlične protiv smrti i nagovara ga da se i on oženi. Čim ozdravi, Maksim se nakon kraćeg dvoumljenja odluči za Malu Ljusju čiji je sin umro, po tvrdnji Socijalnih prognozera, baš zato što se Maksim nije ubio na vreme. Istina, dete je dugo bolovalo od neizlečive bolesti... Mala Ljusja veruje da Maksim nije kriv i udaje se za njega. Neočekivano oni dožive veliku bliskost, strast, seksualnu, materijalnu, potrošačku i svaku drugu moguću sreću. Video igrica o Maksimu i blogovi su izbrisani, pa ih niko više ne dira. Pred NG Ljusja odlazi sama u kupovinu, vraća se preko Tverske metro stanice, gde je, zajedno sa mnogim žrvama, ubija neka muslimanska teroristkinja (u crnoj dželabiji preko koje nosi, istu kao Ljusjina, roze jaknu). Očajni Maksim, nađe njeno telo u mrtvačnici, pije danima u kući a kad Velika Lida iz firme dođe po Ljusjinu garderobu za sahranu, nazove ga Glavni Državni Gad sa izvinjenjem! Služba je pogrešila i Maksim nije Objekat Alfa, pa ga moli da vrati pištolj PMM jer je u Službi sa oružjem postupa vrlo strogo i obazrivo... Očajni Maksim oduči da se ubije čim izbaci Veliku Lidu i čim se obrije. Ispalo je teže nego što je očekivao, ali PMM najzad opali, raznese mu lako laku glavu a iza života sačeka ga razočarani deda Valera sa informacijom da je Ljusja zauzeta, doći će posle...

    Dole, ne baš u Lubjanki (gde je bio KGB) nego na sličnom mestu Državni Gad objasni saradniku zašto se teroristkinja pojavila par nedelja ranije i otkud to da se Mala Ljusja našla u toj nesreći. Moralo se podstaći Objekat Alfa da oslobodi svet svog pogubnog uticaja... što doduše pravila Službe ne dozvoljavaju, ali ako je nužno i pravi odstupanje od sudbine, samo 1,5% ... koje će se kompenzovati za samo 10 godina...

    Tako je specijalna služba demantovala dedinu istinitu tvrdnju da su žene dobre protiv smrti. Ne da nisu dobre, nego ubijaju i ginu, tvrdi Služba i laže, naravno, kao i sve slične Službe.

    Dakle, još jedan paranoičan roman. Kakvih je sve više u svetskoj literaturi i sve je teže biti originalan. Nije ni čudo, ima nas 7 milijardi i svako ko nije nepismen je - pisac.

Što reče jedan aforističar: U Srbiji ćemo uskoro imati više doktora nauka nego pismenih! Ovo je bila digresija i ne odnosi se na Slavnikovu, koja jeste originalna, ali dokle će biti u  ovoj globalnoj hiperprodukciji?

    Zato su izdavači ustalili praktičan običaj da prvo objave najbolji roman, onaj sa kojim se pisac proslavio, (što je i slučaju Olge Slavnikove bila „2017 ) čime navuku čitaoce, pa posle objavljuju i rane romane, ne toliko fenomenalne. Tako smo posle Sto godina samoće, čitali pripovetke koje su Markesu bile priprema za taj sjajni roman. Posle Rata za smak sveta čitali smo mnogo slabiju Ljosinu Povest o Majti itd. Možemo i Laku glavu posle 2017! Pogotovo što Slavnikova ima puno duha i vrlo originalan stil pisanja. Njena su poređenja od „vrlo bizarna“ do sasvim poetska! Svoje roditelje Maksim npr ne smatra ljudima, nego običnim rupama. Ostavio bi im testamentom par desetina hiljada dolara, ali njima ni milion ne bi pomogao jer „to se ne leči“. Šta se ne leči, sirotinja, skromnost, prosečnost, običnost, glupost? Nije najjasnije, samo je jasno da Maksim prezire sve od čega je pobegao! Nema skrupula što reklamira čokoladu „od gipsa i masti“ jer da je čokolada dobra ne bi bilo interesantno raditi, njega se čokolada ne tiče, njegov proizvod je reklama, a ona je odlična. Prilično savremeno, odvratno, nemoralno i maksimalno otuđeno.

    Likovi, ipak nisu najjača strana Slavnikove. Dok skoro svi ostali nose nadimke poput gazdarice „Prosto Nataše“, (koja je uzgred rečeno uverljiva ali je epizoda) Maksim, se uvek pominje punim imenom i prezimenom a samo je u dijalozima „Maksik“ pa ipak se uopšte ne da zamisliti ni upamtiti. Nije baš uverljiv. Provincijalac, sklon ćelavosti, marketing menadžer koji potkrada sopstveni budžet i skuplja skupe kravate, u plitkoj seksualnoj vezi sa nekom zemjakinjom Marinkom, (koja će u jednom času čak pokušati da ga ucenjuje i ubije) neosetljiv, krut i nesimpatičan antijunak. Posle će kao ludi bajker voziti Jamahu dok se bude spremao da prevari Službu i Državu, pa će kao tuberkulozan lirik halucinirati pokojnog dedu Valeru, koji ga je, kad se svojevremeno ohladio u svom barčnom krevetu (u kome je baba ostala do jutra!) - naučio šta je to umiranje. Da bi se posle, kao temperamentni Latinos, najstrasnije zaljubio u bezličnu kržljavu i sivkastu Malu Ljusju, zbog čije će se pogibije na kraju i ubiti!

    Kao da je morao da OŽIVI da bi se najzad UBIO!

    Izgleda da se Maksikov lik menja prema potrebama priče i zapleta. Proćelavi kravataš ne može Tojotom juriti Moskvom kao lud i pobeći Specijalcima koji ga stalno prate. To se radi Jamahom u kožnom odelu u čemu se pak ne može zacopati kao tetreb, za šta treba više šarenoga perja, koje manje steže...

    Mnogi pisci znaju da se vrlo karakterni likovi ponekad otimaju i ponašaju po svom remeteći piščevu strukturu i konstrukciju dela a Slavnikova to ne dozvoljava. Lik ima da radi ono što ona hoće i ne sme je cimati po romanu kao da je živ (i kao što mene ponekad cimaju razni po nedovršenim dramama) nego ima da služi ideji! To je svakako sjajno i profesionalno... ali neki tvrde da mala mana čini privlačnost kako žene tako i umetničkog dela. Reditelje uče da je najvažnije naći manu drame koju hoćeš da režiraš. Ako nema mane nemaš od čega da kreneš. Možda zato ovaj roman deluje malo naporno, mada je lep, dosledan i perfekcionistički?

    Slikovita poređenja čine osnovu bogatog stila Olge Slavnikove. Npr:

    „... zvono je kao mikser umutilo sadržaj njegove glave u mutnu penu

    ... obrve su se popele na čelo i samo što nisu ušle u kosu kao igle u vunu

    ... on je išao po kancelariji kao priviđenje po porodičnom zamku

    ... najpre je počeo da veruje u Boga a potom se propio

    ... bivši oficir... sa pocrnelim srcem vezanim u čvor“

    Pogibija Male Ljusje napisana je skoro kao pesma. Pojavljuje se čak i duh starca Valere, Maksimovog dede, koji se glupira po plafonu vagona, u nameri da odvuče pažnju teroristkinje i spreči nesreću.

    „... Stigao je trubeći i svetleći osuđeni voz prema Tverskoj

    ... Skoro svi putnici bili su već živi mrtvaci

    ... Eksplozija je bila kao ogroman bljesak blica koji ih je snimio za večnost dok su još bili živi.

    ... Ne izdržavši, Maksim T. Jermakov je uzeo mobilni da pozove zakasnelu Ljusju - i tog trenutka se svet srušio. Svet, poput virtuelne glave Maksima T. Jermakova, uz prasak je ispustio nekakav odvratan miris prevrelog hmelja i tek posle dugih sekundi postalo je jasno da je zvuk došao s Puškinskog trga, s metro stanice. „

    Ovaj naučno fantastični roman u kome Specijalna Služba menja čak i sudbinu ljudi, po toj osnovnoj ideji je zapravo - realističan. Ili samo ostavlja takav utisak?