mobilni projekti u Pozorištu Boško Buha |
Zaposlila
sam se u BB u decembru 1988. legitimno, preko konkursa, kao operativni
direktor. U času kad su komunisti ispustili dizgine a niko ih još nije
čvrsto zgrabio. Imala sam 14 godina radnog staža u statusu samostalnog
umetnika, izvesnu umetničku biografiju i pauzu od skoro 3 godine zbog
porodiljskog... Naravno, imala sam i malo dete zbog koga sam se
zapošljavala a i razvod, zbog koga nisam mogla da biram posao... Tako
sam ušla u »udruženi rad« čija je važna a meni neshvarljiva
karakteristika bila to što su »udruženi radnici« trošili više energije,
vremena, snalažljivosti i znanja da izbegnu posao nego što im je bilo
potrebno da ga obave! Decembar te 1988. provela sam na probnom radu,
koji mi je ponuđen kao znak nepoverenja. Taj rad platili su mi preko
fiktivnog ugovora asistenta reditelja gde je pisala laž da sam
asistirala jednom početniku, koji je u datom času imao iza sebe jedno 3
režije, dok sam ja imala bar 33! Na prostakluk se nisam pobunila jer sam
emitovala toleranciju. Što su neki čitali kao aroganciju. Na bazi takve
moje tolerancije i njihovog bezobrazluka zasnivala se naša dvodecenijska
saradnja. Kako poče tako se i završi, dvadeset godina kasnije kad su mi
ukinuli radno mesto, 11 meseci pred penziju, poslavši me na Biro da bi
napravili mesto za ex suprugu grad-sek-a za kult... Nije ona kriva,
možda i ne zna. Kriva je moja popustljivost ili indolencija? Dizgine su
sada držali novi aparatčici koji su se od komunističkih razlikovali po
tome što su bili isti! Prostakluk je sproveo mladi aparatčik koji je
istom prilikom ukinuo teatarsku krojačnicu i blagajnu! Tako da ukidanje
reditelja/pisca zbog dramaturginice (koja je već bila proslavljena
scenariom za Hamleta bez reči, što joj je za Belef poručio i platio
muž!) i nije ispao najveci apsurd. Novu sistematizaciju radnih mesta
nije potpisao legitimni gradonačelnik nego vd. u onih nekoliko
postizbornih dana 2009. g. kad se nije znalo ko će ubuduće vladati
Beogradom, jer su se vaskrsli Socijalisti mogli utaliti sa Demokratama
kao i sa Radikalima. Zbog tako očigledne manipulacije svi su mi
predlagali da tužim gradseka i aparatčika, na šta sam ja gadljiva...
Mogla sam da ih bijem, ali ne da ih tužim... sudovi bi mi doneli
nerviranje a batine zadovoljstvo. To je stvar sistema vradnosti. Na
žalost društveno je prihvatljivije tužakanje nego mlaćenje
funkcionera... šteta! Tako da nisam uradila ništa... Šta se može
naučiti iz ove banalne pričice? Čuvajte se privremenih rešenja. Da nisam
mislila da je zaposlenje u BB privremeno, sigurno bih se pobunila još
kod onog prvog lažnog ugovora... ili bih otišla... Pošto je i život
privremen, uvek vam se može desiti da vam prođe na nekom levom mestu...
u neko desno vreme, koje je ubrzo počelo, sprečilo svaki izbor i
usmerilo sve snage na puko preživljavanje! Tako da je moj najveći uspeh
ispalo to što sam praživela sa porodicom. Ali, ako se pod »preživeti«
podrazumeva »dočekati starost« je li to uspeh? Razni smorni i glupi
poslovi koje sam obavljala u BB za ovih 20 godina niti se mogu
pobrojati, niti ih se sećam (operativni direktor je osoba kod koje se
ulazi, umesto sa Dobar dan sa Meni treba!), pa brojim ipak samo
predstave. Uprkos tome što mi one nisu bile osnovni posao, ipak mi se
sada čini da ih je bilo malo. Druga karakteristika udruženog rada je da
ti ne daju da radiš. Treća je licemerje. Nagrada za dvadesetogodišnju
vernost nosi datum 27.3.2009. a rešenje kojim sam otpuštena kao
tehnološki višak je samo tri dana mlađe!
|
|
|
MA ŠTA MI REČE
je moja
prva predstava za BB, ne na našoj sceni nego na »isturenoj« u Zvezdanom
gaju, gde smo prodali blok od tridesetak NG repriza... Kućni reditelj
radio je veliki i skup projekat za matičnu scenu a meni je kazano da uz
svoj svakodnevni 8-satni posao operativnog direktora spremim nešto
niskobudžetno sa B podelom i da zaradimo lovu... Sreća pa je među
ne-miljenicima bilo sjajnih glumaca kao što je Pedja Bjelac, Marica
Vuletić, Goran Radaković itd. Uradila sam dramatizaciju poezije
Ljubivoja Ršumovića, upravnika, po čijim je pesmama radjen i glavni
projekat na matičnoj sceni. Režiju, scenografiju, izbor kostima, sve
osim muzike sam radila sama, pa je ispala diverzija kad se predstava
dopala deci. Bila je trn u oku jer je dokazivala da se dobra predstava
može uraditi i talentom a ne samo sa gomilom love i hordom skupih
saradnika. Skoro svi akteri ove predstave osim Dragoljuba Dende
razjureni su ili su pobegli iz PBB a što su ranije otišli, bolje su
prošli. Peđa je postao svetski poznat glumac, Goran se uspešno posvetio
filmu, Marica je završila i režiju a radi kao profesor scenskog pokreta
na fakultetu ... a i meni je krenulo otkad sam zatvorila vrata za
sobom... malo kasno... Neke od kasnijih strašnih godina, mislim 1996.
morala sam da obnovim ovu predstavu sa potpuno drugom podelom pa je
igrana mahom po budžacima Beograda jer deca nisu mogla da dođu u centar
zbog permanentnih demonstracija... A pozorište je moralo da plati
dugove... |
|
|
|
DANI
DEČIJIH ŽELJA, nastala je na sličan način i iz istih razloga, ponovo
bez budžeta i skoro bez saradnika... dramatizovala sam poeziju
nekolicine najboljih srpskih pesnika, skockala neki dekor u fundusu, kao
i kostim, režirala... Sreća ne znam da komponujem pa je to uradio Ljuba
Ninković, dobila sam i koreografkinju... Nije zadržana na repertoaru kao
»Ma šta mi reče« možda što pesme nisu bile iz kuće već od
konkurencije... |
|
|
|
MENJALICA
93 nastala u vreme totalne krize kad nismo ni imali tzv glavnu
predstavu nego je ova što sam je ja radila od štapa i kanapa bila jedina
koju smo imali za Novu godinu. Mislim da je izbrisana iz istorije
pozorišta jer je to bilo vreme koje bismo svi rado zaboravili. Jednog
dana ne možemo proći kroz demonstracije, a sutradan ne možemo kroz
policijski kordon... Sećam se npr da smo igrali dve ili tri vezane
predstave u Pančevu za ukupno oko 1300 dece a da smo sutradan kad su
pare legle na račun mogli za njih da kupimo dvoje jaja! Jednog sam
ledenog jutra zatekla red pred pozorištem jer je sindikat iskipovao
ispred izloga 80 vreća brašna, za svakog zaposlenog po jednu. Neke su
vreće pukle pa su penzioneri pomislili da je brašno na prodaju i stali u
red da se smrznu organizovano... a ne samostalno kod kuće, bez struje...
Vremena behu toliko nadrealna da su jadni ljudi poverovali da se u
dečijem pozorištu prodaje brašno. Jedva ih ubedismo da to nije za
prodaju.
|
KLOVNOVI su navodno smišljeni kao rimejk istoimene predstave
koju je svojevremeno režirao Muci Draškić. S tim što je
smišljeno da ne reižira reditelj nego nastavnik scenskog
pokreta. Što se kasnije videlo u predstavi. Meni je naređeno da
napišem scenario, premda smo mi imali pod platom dramaturginicu
koja je imala otpor prema svemu što se ne može nasuti u čašu. Ja
poslušno uradim i nisam se više mešala u tu stvar. Bilo je
vizuelno lepo i dosadno...
Kostim je bio
baš izuzetan, ali se ne sećam koja ga je mlada dama radila. |
|
|
|
DAL BI BILO
FINO je zapravo tezga za Bodu Ninkovića i njegovog kuma pesnika Jocu
gde sam ja upotrebljena da sve to za 5 dana osmislim i upakujem, ubacivi
još Milu Manojlović da debelim dedama popravi prosek godina i kilaže.
Sve po naređenju novog upravnika Neše Nenadovića, koji je kao pravi
pozorišni čovek voleo brzo i efikasno. Koliko smo radili super smo se
udali... pošto su sve troje glumaca šarmantni i duhoviti, a muzika,
mislim da beše opet Ninković bila je simpatična i pitka... U to vreme
već sam bila urednik za mobilne forme, a ovo je bila najmobilnija forma
koja se može zamisliti... |
|
|
|
IZBOR
ZA TREĆI MILENIJUM
je bila klasična pozorišna vađevina. Ršum kao upravnik beše u
nekom sukobu sa ansamblom koji je odbijao da igra novogodišnju
predstavu za platu i varijabilu. Njegov najbolji prijatelj, a
naš reditelj izvukao se kao masan rep, ne znam kako, valjda je
radio nešto za konkurenciju, pa je meni naređeno da smislim
nešto od glumaca koji pristaju da igraju, a pojaviće se i Ršum
lično. Svima koji se uključe obećao je 400 maraka, a meni
ostavio slobodu da uzmem iz kojih hoću predstava štagod hoću,
samo da pije vode. Smislim konkurs za ulazak u treći milenijum,
(vodili su ga Neša Nenadović i Marija Milenković kao neki žiri
iz budućnosti) gde su svi konkurenti nešto izvodili pa bili
pripušteni ili varaćeni sa ulaza u treći milenijum... Smislim
klovnovski par od najvećeg i najmanjeg klovna za Bodu i Zocu
Mirković, falsifikovanog Ršuma duplo manjeg od originala i
napravim zezanje gde se svi super provedemo. Svi dobiše po 400
maraka preko plate, osim mene! Pa ok svi su oni pristali a ja
sam poslušala upravnika...
|
|
SNEŽNA BAJKA
Ivane Dimić bila je prva predstava koju sam u Buhi radila samo
kao reditelj i za koju sam dobila sve potrebne saradnike od
scenografa Žaka Kukića, kostimografkinje Žane Glušice,
kompozitorke Nevene Glušice, koreografa Vlade Logunova, ali je
ipak bila bar pet puta manje skupa od ostalih naših predstava.
Glavne uloge igrali su Marko Marković; Igor Damnjanović,
Branislav Platiša i Mila Manojlović... |
|
|
|
PRINCEZIN OSMEH
napisala sam inspirisana formom Rašomona Rionosuke Akutagave i
sa namerom da upotrebim barem deo prekrasnih kostima i scene
koju je pozorište imalo u fundusu od skinute predstave Ždralovo
perje koju je radio moj profesor Belović kao svoju poslednju
režiju. Imali smo NG i redovnu verziju predstave ali redovna
nije nikad puštena na repertoar... Nekome se valjda nije
svidela. Deci se sviđala... Činjenica je da nisam ni pitala
zašto... Da li zato što je neko pozajmio dekor nekom
provansalskom teatru, pa nije vraćen... |
|
|
|
HOGAR STRAŠNI
čiji
je scenario, po mojim instrukcijama pisala romansijerka,
hidrašica i nepušačica Mirjana Đurđević prošao je slično. Žana
Glušica napravila je sjajne kostime, Žak Kukić funkcionalnu i
mobilnu scenografiju, Vlada Logunov odličnu koreografiju na
songove Nevene Glušice, naslov je bio privlačan i profitabilan,
podela nezavisna od svih ostalih u Buhi, svi sa alternacijama.
Cela podela bila je dupla, većina glumaca odabrana na audiciji
osim Dende i Platiše koji su igrali Hogara ... I osim Igora
Damnjanovića koji je Luta igrao sam. Kad su me glumci kasnije
pritisli da pitam zašto nije ostala na repertoaru, rekla mi je
tadašnja operativna direktorka da je Upravni odbor rešio da
smanji broj naslova radi gustine igranja i kvaliteta predstava.
Pa su tada zamalo skinute i matore predstave u kojima se princ
odavno zakrmačio... Zamalo, ali ipak one ostadoše! Hogar ode...
Nisam više pitala što su mi glumci vrlo zamerili... Kostim je
pozajmljen nekim tezgarošima i ne znam je li vraćen. Kad sam
Miri, izvinjavajući se što predstava nije ostala na repertoaru
rekla: »Možda imaju nešto protiv mene...« odgovorila je »Pa
normalno da imaju!« Nisam znala šta i zašto. »To ti je isto kao
kad u punom autobusu niko nema kartu a ti uđeš i ladno kupiš
sebi jednu.« Možda je to?
|
|
|
|
Sve su ovo dakle bile niskobudžetne predstave kojima je
bio zadatak da zarade pare ili za dugove ili za druge skupe projekte.
One su taj zadatak obavljale i sklanjane su kao neprijatan dokaz da je
to izvodivo... pošto u teatru uporno isti ljudi šire iste laži... Istina
je da ja imam zazor od skupih projekata verujem da je trošenje tuđih
para na svoju eventualnu genijalnost strašan bezobrazluk, pa su me možda
i zato našli baš ovi a ne neki drugi projekti. Činjenica je i to da sam
što bi rekla Arundati Roi bila »uvredljivo neambiciozna«. Isto tako
stoji da sam ja među retkima koji smatraju da NG predstava ne sme da
bude tezga nego ozbiljno urađena predstava jer je to mnogoj deci prvi a
nekima i jedini susret sa pozorištem. Zato sam ja verovala da ona mora
da bude komercijalna, tj mora da zaradi, ali ne sme da bude tezga. Iz
nekog razloga to se ne podržava kao ideja, pošto se sme biti
visokobudžetni dvorski umetnik ili pučki tezgaroš. Pa ko sam ja da
dokazujem da se može biti i nešto treće... što, naravno, nije lako i ne
može svako. Iz takođe neracionalnih razloga sve moje najlepše scenske
bajke prvo sam nudila (besplatno tj. za redovnu platu) svom pozorištu i
tek pošto su bile odbijane slala sam ih na razne konkurse gde su
pobedjivale... Što dokazuje da ni ja nisam postala pop u svom selu jer
tako nalaže poslovica. Kriva je poslovica. Ima i nešto što se može
nazvati diktaturom estetike kojoj takođe nisam htela da se povinujem.
Pa... s obzirom da sam plivala uzvodno, dobro da isplivah ikako...
|
SREĆNI SAT je jedna od tih bajki.
Od 2005. stoji u fiokama pozorišta, pa ništa. Kupljena je tek
pošto sam ja izkaširana, da mi se kao malo pokaže dobra volja.
Ali je zato nepojamno iskasapljena i, što je još gore, glupavo
dopisana. Pisala sam je kao i ostale moje bajke po motivima
naših narodnih priča a u nameri da pokažem da ne moramo večno da
vrtimo nekoliko Grimovih i Andersenovih Crvenkapa i Prasića
(protiv kojih nemam ništa, ali u BG se u istom času vrti po pet
Pepeljuga i spavaju silne lepotice). Naše bajke često imaju
zanimljiviju radnju i likove, samo što su kasno i ponekad
konfuzno zabeležene. Pošto mnoge potiču još iz doba matrijarhata
posebno su u njima zanimljivi ženski likovi, koji nisu kao kod
zapadnoevropejaca baš uvek isključivo objekti (princeze) ili
veštice, nego su ponekad prave ličnosti. Subjekti. Takvi ženske
su u dečijem teatru jako važne jer već predugo dresiramo
devojčice za objekte. Ja ih pišem sa posebnom pažnjom i prilično
sam bila šokirana kad sam na prvoj čitaćoj probi videla da fali
7 SEDAM ženskih likova. LIKOCID! Napustim tu probu da ne
napravim dramaturgocid ili rediteljocid. Kad pročitah reslove
teksta shvatim da je reditelj doduše izbacio Majku i dve snajke
ali je sebi uzeo njihove replike! Nije skratio, samo unakazio.
Dobro što su izbacili scene u Carstvu udovica (i u njima 4
žene), to je skratilo trajanje predstave, ali izbaciti pola
porodice i napraviti gej bajku (što reče jedan Brzi jezik
Srbije) možda ipak nije dozvoljeno, ako je pisac živ?! Pogotovo
što glumice pod platom sede kod kuće i vape za ulogama. U
predstavi igraju mahom gosti! To što su scenu Zmaja i Princeze
sa kraja prebacili na početak možda se može progutati da je nisu
dopisali u nekim bukvalnim stihovima i recitacijama kako Srećni
sat sve sređuje, leči šuljeve! Srećni sat samo pokazuje PRAVI
TRENUTAK, to je ideja komada, a bubuljicama se ne bavi. Smislila
sam veseli jezik sa sakrivenim rimama, unutar proze koji su
degradirali u bukvalni stih. Zato sam otišla sa početka i ne
znam kakvu su predstavu napravili. Iz skromnog kostima i scene
vidi se da je i ovo niskobudžetni projekat, pa moram napomenuti
da je u nb projektima nizak nivo para. Nivo mašte i talenta ne
mora biti nizak. Borka Tomović
i Andrijana Tasić
su igrale sa pet momaka
čija
imena ne pominjem iz feminističko-osvetničkih razloga jer su mi
likocidirane dame iz teksta. |
|
|
|
ILI- ILI
(Beznadežni optimista) u kojoj sam radila sve osim glume i
muzike, bila je predstava za odrasle i možete je naći u »Sami sa
publikom«.
TRAG LJUDSKIH ZUBA scena, kostim, režija,
takođe za odrasle, nalazi se u »izvedenim tekstovima«, a
link prema predstavi u »izvedene komedije, drame i scenske bajke
u sopstvenoj ili tuđoj režiji izvan PBB«
|
|
|
|
|
|
|