<<

 

 

PRIVLAČNOST CRNIH RUPA ili ČUVAJTE SE SUPERNOVE

 

Bil Brajson

KRATKA ISTORIJA BEZMALO SVAČEGA

Preveo Goran Skrobonja, izdavač Laguna

 

Kako su naučnici prokljuvili šta je u središtu Zemlje? Kada je bio veliki prasak i šta ga je izazvalo? Otkud znaju dokle se proteže vasiona i kakve su crne rupe? Zašto crne rupe privlače sve što im priđe blizu? Je li «blizu» i tričavih hiljadu svetlosnih godina?

Jesmo li mi mikroprašina u odnosu na kosmičku prašinu? Ko se oko koga i šta se oko čega u vasioni okreće? Da li se kosmos i dalje širi i dokle će? Šta su supernove i kako ih uloviti na nebu? Australijski lovac na supernove ušao u enciklopediju fah-idiota.

Kako je ustanovljeno gde su bili Zemljini kontinenti pre 600 miliona godina? Da li je zemlja ulubljena na polovima ili pak oko ekvatora? Otkuda toliki zemljotresi?

Koliko je naučnika ostalo bez Nobelove nagrade samo zato što su bili antipatični, fanatični poklonici sklekova ili skupljači životinjica? Ili su, prosto, imali lakome komšije oko svojih laboratorija? Što je još uvek bolje nego zbog otkrića goreti na lomači!

 «Ne bi li našao odgovore na ova i slična (bitna!) pitanja beskrajno radoznali Brajson je pomoć potražio u životu i delu, kako najčuvenijih, tako i zaboravljenih, često ekscantričnih naučnika: geologa, hemičara, paleontologa, astronoma, fizičara, meteorologa, genetičara. Njega ne zanima samo šta sve znamo o svetu oko nas, nego i kako smo do tih saznanja došli. Tako je nastala ova neodoljiva intelektualna odiseja kroz prostor i vreme u kojoj je autor iskričavo i šarmantno približio znanje svima onima kojima je nauka bila dosadna i strašna. U pokušaju da shvati sve što se desilo od velikog praska pa do uspona (trenutne) civilizacije – kako smo iz ništavila dospeli ovamo i postali ono što (mislimo) da jesmo – Brajson nam otrkiva svet na način na koji ga većina nas nikad ranije nije sagledala.» Piše na poleđini knjige, odnosno tamo gde pogledamo da bismo saznali o čemu se radi u knjizi koju držimo u rukama. Pa onda taj papirnati proizvod kupimo ili, u boljem slučaju, pustimo nekoga da nam ga kupi. Zatim saznamo kolika nepotrebna znanja nemamo i o koliko pojava koje su apsolutno izvan naše moći i uticaja, nemamo uopšte pojma.

Ili još kraće, saznaćete da ste manji i sitniji nego što vam je ikada palo na pamet, ako vam je uopšte tako nešto padalo na pamet. A valjalo bi da jeste... možda... Saznaćete takođe da je čudo nepojamno i sama činjenica da su se toliki nebrojeni atomi, molekuli, minerali, metali, aminokiseline, hormoni, proteini, energije, ideje, hemoglobini, genomi, masti (izvinite na iskrenosti) itd. itd. sklopili, povezali i ostali zajedno... samo zbog toga da bi neko vreme sačinjavali vas. Vašu originalnu privremenu personu!

Ako mislite da ste nevažni pomislite na ove silne atome koji vas čine, a ako sebe shvatate suviše ozbiljno setite se da ste manji od najmanjeg atoma u odnosu na Mars npr.

Pročitavši i treću Brajsonovu knjigu Kratka istorija bezmalo svačega shvatila sam da je on, kao pisac-novinar, zapravo nekakav plemeniti senzacionalista. Pod plemenitim senzacionalizmom podrazumevam onaj senzacionalizam koji nije sam sebi svrha, (kao u žutoj štampi npr) nego mu je cilj da privuče pažnju publike na izvesnu važnu i ozbiljnu stvar, koja bi nam bez tog senzacionalnog začina verovatno bila dosadna i ne bismo na nju nikada obratili pažnju. Dakle kao neka vrsta slatke glazure na inače gorkoj tabletici. Ili kao vesela matematika. Takozvana ozbiljna naučna literatura je stvarno vrlo često vrlo dosadna. Ponekad izgleda da je to čak namerno. Čudaci i egocentrici, neki naučnici, a posebno ako su kvazi-naučnici, namerno mistifikuju svoja saznanja i otkrića da bi postali i ostali drugačiji od tzv običnih ljudi. Da bi što češće mogli koristiti magičnu rečenicu «Vi to, ne možete da razumete, naravno...» iz koje viri zaključak da su oni obavezno superiorni. Ama, mogu ja da razumem, ako ti umeš da mi objasniš! Kao što ume Brajson.

Slični, samo još tragičniji primerci od takvih smornih naučnika, su neki dosadni profesori, koji često smatraju da je obaveza đaka ili studenata da ih trpe i muče se prateći njihova nerazumljiva predavanja, a ne da je njihova, pedagoška, obaveza da svoju nauku učine zanimljivom i razumljivom. Ako kod nekog profe više od pola đaka ili studenata pada na ispitima, onda bi se valjda trebalo pitati šta je s tim profanom. Ali kod nas još uvek okrivljujemo lenjost i neozbiljnost mladih. Ako ćemo iskreno, nije uopšte normalno da mladi ljudi budu ozbiljni! Uostalom, kad pedagoški posao nije urađen kako treba, kriv je onaj koji je primio platu, a ne onaj ko je primao pedagošku uslugu (da se moderno izrazim). Je li to logično?

Na žalost, izgleda da se svako naučno otkriće i dostignuće pretvori u dogmu, čim postane priznato a pogotovo kad uđe u udžbenike. Slično kao što se dešava sa verama čim se instutucionalizuju postanu religije a naručito kad postanu konfesije, odnosno - crkve. Ili sa ljudima, a i naučnici su ljudi, kad ih vlast «protera kroz mašinu»... Primerice:

«Dr Džems Parkinson, rani socijalista i autor mnogih provokativnih pamfleta s naslovima kao što je Revolucija bez krvoprolića. Koji je 1794. bio uključen u Zaveru pucaljke, što je planirala atentat otrovnom divljačkom strelicom na Džordža III. I to dok kralj gleda operu! Parkinsona je isleđivao Krunski savet i zamalo da ga čak u Australiju pošalju,ali je optužba tiho povučena, valjda što je bio plemić. Posle se primirio i sasvim posvetio geologiji. «Danas ga pamtimo samo po njegovoj istaknutoj studiji bolesti koja se tada zvala drhtavica, ali je potom postala zauvek poznata kao parkinsonova bolest!» Baš metaforično. Salonski revolucionar zapamćen po drhtavici.

Svakakvih naučnih dostignuća i podataka ima u ovoj knjizi. Koliko je teška Zemlja. Koliko je razmak između meridijana. Koliko je debeo led na severnom a koliko pak na južnome polu. Pola Zemljine vode je u Pacifiku, a samo pola u svim ostalim okeanima, morima, jezerima, rekama, barama, flašama i čašama. Od tolike vodurine samo je 4 % pogodno za ljudsku upotrebu (a i taj jadni procenat ubrzano i svestrano zagađujemo!) Kad smo već kod procenata...

Neobično veliki procenat naučnika kojima se bavi Brajson su prvenstveno iz britanskih aristokratskih, docnije iz američkih buržujskih porodica, mahom obrazovani ali dokoni avanturisti, koji se naukom bave često zato što nemaju pametnija posla. Ako je okosnica naučnog korpusa, da se tako izrazim, zbilja takva, onda nije čudo da civilizacija ide – baš tamo kamo ide i - ne daj Bože da stigne. Tek tu i tamo, preretko, neupadljivo i nakratko pojavi se i poneki ne-vaspovac, jedva pokoja žena, obično kao sekretarica ili tek hroničarka, ali ne bih turila ruku u vatru da uopšte ima ikakvih obojenih. Tj. ne-belaca. Ok jeste ovo priča o dominantno evro-atlanskoj civilizaciji, ali... Okej! Zašto bi jedan angloamer popularisao tamo neke Kineze, Induse, Ruse, Japance, Poljake, Irance ili Latinoamerikance? Neka to rade njihovi pisci i novinari.

Ipak, postupak donekle liči na priče o otkrivanju Amerike, Afrike, Indije ili Australije. Ako bih ja sada preplovila Savu, otišla na Novi Beograd i tamo u nekom bloku otkrila neki lep stan, a u stanu pun frižider i novčanik. I ako bih se naselila tamo - da li bi se to generalno smatralo otkrićem ili nečim drugim? Mada bih se mogla zakleti da sam ga otkrila posle dugog lutanja opasnim novobeogradskim blokčinama...

Znate li da postoje pisci koji po porudžbini pišu biografije nekih «javnih ličnosti», pa će možda nekada, neki naivci čitati te biografije verujući da se radi o zbilja značajnim ljudima. Jer mnogi poluobrazovani i danas veruju da ako je o čoveku napisana knjiga, onda je on sigurno bio značajan. A možda nije, možda je samo imao love, pa poručio knjigu o sebi, ili je poručilo neko njegovo društvance. Da bi lik bio zabeležen i ušao u istoriju. Ako istorije bude. U šta nisam više uverena, pri ovom ubrzanju.

Naravno da ne mislim da je pokojni gospon Parkinson poručio od Brajsona priču o sebi, verujem da je mister Bil imao baš ovakve izvore. Eto, o izvorima se radi.

Mirjana Ojdanić