<<

KAKO POSTATI ŽENA KOJOJ SE SVE PRAŠTA je prva moja monokomedija pisana za “Jež” a zatim izrežirana za Miru Katić tada mladu i perspektivnu osječku glumicu koja je to uspešno igrala. Davno. To je zapravo bio integralni satirični tekst za koji sam samo našla scensko prilagođenje, tj. igran je kao predavanje. Izmislili smo i dodali razna “učila” a čini mi se da sam tekst nismo prilagođavale uopšte.

NA RUBU SVEGA, lego monokomedija. Nastala je kao i većina mojih “malih formi” na zahtev glumica. U vreme najstrašnije inflacije i nestašice kad smo nabavljali brašno u Ateljeu 212 a ulje u Narodnom muzeju poslala sam takav tekst u “Jež”. “Jež” nije uspeo da nabavi /u pekari?/ papir za štampanje broja. Tekst mi je vratila Zlata Numanagić uveravajući me da moram da joj ga proširim na monokomediju, sa kojom će diplomirati 25 godina po završetku FDU. Napišem Alo ovde ja. Ona uspešno diplomira, odigra par komada i - uda se u SAD. Saša Nikolić uze da me juri da joj pišem kraj živog muža pisca. Dam joj isto ovo sa obećanjem da ću izbaciti neke delove i dopisati aktuelnije... Ona se uhvati za obećanje pa mi je svako malo tražila da joj još nešto napišem... Potrajalo to, pa nas pretekne neko s naslovom Alo ođe mobilni. Mi promenimo naš u Neželjeni efekti. Krasan naslov koji niko nije upamtio kad je predstava osvojila Zlatnu kolajnu publike na FMIP-u 1996. Kad su me zvali da uđe u antologiju monodrame ja opet promenim naslov u gorenavedeni zato što ovo ovde nije ni ona verzija teksta koju je igrala Zlata, ni ono što je igrala Saša, a nije ni sve što sam napisala. Odabrala sam one telefonske razgovore koji su meni najsimpatičniji, od oih koji su,.  ostali u kompjuteru... Ako bi neko sada hteo da je igra morao bi (tek kada pita) da izbaci bar 30% što je vrlo lako jer je Lego.

ILI- ILI (Beznadežni optimista) muzička monokomedija za Bodu Ninkovića nastala je tako što sam, nešto posle bombardovanja napisala satirični tekst Opozicija, to sam ja - za “Jež”. Imao je nekoliko šlajfni. Ostavila sam ga u pozorištu kraj faksa jer nisam uspela da dobijem vezu i pošeljem ga. Boda ga je pročitao i tražio da mu napišem tako neko zezanje koje bi igrao sam. Smislila sam čoveka koga je ostavila devojka a on pokušava da je vrati tako što ispred njenog solitera uporno peva (ili pušta sa kasetofona) serenade. U međuvremenu ćaska sa ljudima koji prolaze, okupljaju se, ili ga gađaju sa prozora solitera... Napravili smo predstavu sa 12 proba, što je rekord za monodramu. Bila je u selekciji festivala monodrame u Zemunu i festivala glumca u Nikšiću, ali nije nigde pobedila. Možda zato što je to priča o gubitniku. Inicijalni tekst Opozicija, to sam ja! bio je dugo hit na internetu, bez pominjanja čiji je.

PRIVATIZACIJA, još jedan tekst napravljen od satiričnog, pisanog za novine, pa kasnije dorađenog za igranje. Žiža Stojanović me je dugo spopadala sa “Daj mi nešto da igram. Najviše na svetu volim da glumim” pa sam joj dala to, čim sam se setila da ga imam. Doradih ga za nju. Posle se ispostavilo da moram i da ga režiram. Ovaj tekst može se igrati i sa četvero glumaca. Mi smo radili sa dve glumice, a ostali su bili off. Druga je Radica Marinković koja igra daktilografkinju. Predstava je osvojila Zlatnu kolajnu žirija publike na Festivalu monodrame u Zemunu 2004. I Radica je tada igrala off - iza paravana. U drugim situacijama tretiramo je kao duodramu. Igra se i danas, na gostovanjima pošto nema matičnu scenu. Verziju sa 4 glumice igrale su kasnije vaspitanice Ženskog zavoda, odnosno zatvora u Paraćinu. Bila je to druga njihova predstava po mom tekstu. Prva je bila Doba baraba, koju sam gledala. Ovu drugu nisam.

DUPLO OGLEDALO, jedina monodrama, tj. jedina koja nije komedija i jedina koja nije nastala na zahtev glumaca nego tokom bombardovanja u svrhu samoizlečenja od surove jave. Nekoliko glumica je počinjalo da je radi, ali kako ja nisam mogla da režiram (jer su mi već dosadile 1-glumac-igra) nisu izdržale. Prevedena je i na engleski. Objavljena u monografiji Festivala Minodrame 2000. Srećom nije više aktuelna, ali može poslužiti da se setimo onoga čega ne volimo da se sećamo.

SAMOUBISTVO U SAMOODBRANI ili SPASILAC je monokomedija poručena od jednog glumca za koga sam se mogla kladiti da je nikad neće uraditi. Zato sam postavila uslov da je završi u roku od dve godine od kada ja završim tekst. Zato se nisam bunila kad mi je isplatio pola dogovorene sume. Koja je, uostalom, bila simbolična. Prošlo je već više godina, a on je nije uradio, dakle nemamo nikakvih obaveza jedno prema drugome. Još uvek je, na žalost, jako aktuelna i ko ima petlju (i lovu) može da mi se javi.

Osim tri puta kao tekstopisac i reditelj (od čega dva puta “pobednički”) pojavila sam se još dva puta na festivalu kao reditelj i dramaturg. Oba puta sa monokomedijom Kako uhvatiti, zadržatii otarasiti se muškaca po knjizi Za Ze Gabor. Prvi put, ranih osamdesetih prošlog veka, je igrala Olgica Spiridonović, koja je tu predstavu, (u Ateljeu 212 i na mnogobrojnim gostovanjima), odigrala preko 600 puta. A drugi put sa Zlatom Numanagić, koja je mnogo godina kasnije igrala u znak sećanja na pokojnu gospođu Spiridonović. Nisu pobedile na Festivalu.