Mirjana Ojdanić
SUTRA, KO BUDE ŽIV... (melanholična studija prolaznosti)
Posvećeno Maji Dimitrijević, velikoj glumici i dragom profesoru Miroslavu Beloviću
Beograd, april - avgust 1998.
Ima čitavih života iz kojih, kad bi izabrao sve uzbudljive trenutke, lepe i ružne, - ne bi dostajalo materijala za celovečernju dramu. Pogledaj svoj život sa te tačke, pa koliko drama, komedija i tragedija može iz njega da se skroji - toliko je vredan življenja. (To sa stanovišta teatra a sa stanovišta proizvođača duvana - onoliko koliko pušiš, dok iz ugla proizvođača oružja, pak - toliko koliko pucaš.)
Lica - sestre:
VERA (čvrsta, određena, odlučna) 18 - 68 g.
NADA (nežna, nesigurna, nestalna) 16 - 66 g.
ŽELJKA (vesela, nepredvidljiva, brza) 14 - 64 g.
MIRJANA (42 g., kao Nada), kći Nadina i DEA (19 g., kao Željka), kći Mirjanina, a unuka Nadina, pojavljuju se samo’98 i igraju ih iste glumice.
Događa se od 1948 do 1998 godine. Sestre stare tu, pred nama, iz scene u scenu, bez mrakova. Zato je vrlo važno da osim glumica i reditelja, šminker, kostimograf, scenograf, garderober, tonac... budu spretni, dovitljiivi -jednom rečju - savršeni.
1948. Vrlo skromno, bez stila, nameštena soba. U njoj stvari kao na revers uzete iz nekog narodnog magazina. Ima ponešto iz bolje, a ponešto i iz gore prošlosti... Jurcajući jedna drugu, utrčavaju Nada (16) i Željka (14). Željka je u prevelikim sandalama sa potpeticoma, u kojima vrlo nespretno trči.
NADA: Vrati mi sandale! Ama, vrati mi Željočka! NADA: Izuvaj odma’! Dala mi je samo do dućana! NADA: Ajd’ - izuvaj sad! NADA: Dobro, dobro, daj da ih namažem sad! kad meni dopadnu. Vraćaj već jedared! NADA: Desnu. Leva je Verina... (mala pauza) ŽELJKA: Jel’ to tata smislio da vam tako podeli? NADA: Ko bi drugi? ŽELJKA: Baš je smešan. To je njemu od one granate, šta ti misliš? NADA: Ma nije, samo hoće čovek da se dogovaramo! NADA: Sestrinski! ŽELJKA: I - da ne bude samovolje u ovoj kući?! NADA: Jasno! ŽELJKA: Jebeš mi sve ako mu to nije od granate! ŽELJKA: Da, al’ kad je ona zveknula i odbacila ga
pet metara dalje da padne na glavu... ŽELJKA: Pa kad vazdan o tome priča... ŽELJKA: Jel’ ga boli tikva svako jutro? ŽELJKA: E, vidiš od toga ga boli i zato deli
sandale! ŽELJKA: Dobro. Evo ti tvoja. Desna. ŽELJKA: Uhvati me, ako možeeš! NADA: Nije nego neću! Kad te ćapim... One se jure, svaka sa po jednom sandalom i jednom bosom nogom. Ulazi Vera, u gumenim čizmama gurajući bicikl sa pola vreće brašna. Skida vreću, izuva čizme.
VERA: Samo se cerekate. Jel’ se vratila mama? NADA: Nije još. Jel’ ti to pukla ista ona guma. VERA: Jeste. Zadnja... Jedva sam prošla... VERA: Ne. Priča se da su Rusi na granici... NADA: Na čijoj? VERA: Na našoj, baš me briga za Mongolsku! VERA: E, jesi balavander! Jel’ znaš ti šta to znači kad ti tuđa vojska dođe na granicu preko treće države? NADA: A otkad je nama Ruska vojska tuđa? ŽELJKA: Tako je, Nađenjka! VERA: Od jutros! VERA: Straže! VERA: Zato što može opet biti rata, majku im jebem!
Što li se mama zadržala? NADA: Joooj, neće valjda, Veročka, mila moja... VERA: I nemoj više da me zoveš Veročka! VERA: Ima vala, kod Rusa i noževa i vratova, znaš
li ti koliko je njih! NADA: Pa jes’ oni su samo silovali... VERA: Umukni, života ti! (tišinica) Što li to nema
mame... (Nada obuva čizme uzima bicikl i odlazi, gurajući
ga.) VERA: Dok ti zakrpiš, ona će i sama da dođe... ŽELJKA:(Šaljivo) Da znaš da ću da te kažem tati da
si poludela i da ‘oćeš da ratuješ s Rusima. Ubiće te od batina! ( Vera, na nervnoj bazi počinje da sređuje sobu) ŽELJKA: Evo ti! Sutra ćemo možda svi da izginemo a ti brineš za sandalu! VERA: Joj, što si dosadna sa svojim glupim vicevima! ‘Ajde da raskrčimo malo... ŽELJKA: Zašto da spremamo ako će da nas bombarduju? VERA: Umukni! ŽELJKA: Ozbiljno... ako će nešto da bude, bolje da pripremamo podrum nego kuću... VERA: Ima l’ negde neki kurs na koji bi mogli da te upišemo da naučiš da ćutiš?
1950. Ulazi Nada, (18g.) Ošišala je kike i stavila “trajnu”. Svečano obučena. Željka skoči, iznenađena. . ŽELJKA: Ošišala se! ŽELJKA: Baš si moderna! VERA: Jesi pitala mamu? NADA: Rekla je da se doteram... VERA: Svašta ona dozvoljava... Da je tata ovde znao bi se neki red... (tišina) ŽELJKA: Čim se malo opustimo ti zakukaš za tatom i pogasiš nam osmehe kao sveće.... VERA: A ti smatraš da je u redu da se mi zabavljamo dok nam je otac na robiji? ŽELJKA: Šta je srao, kad je znao! Muška posla! VERA: (Nadi) Časna reč, ubiću je jednom kad ovako
lupi, pa nek i mene vode na robiju! Ja ću bar znati zašto! ŽELJKA: Dobro. Vratiće se. Važno da mu je toplo.
Okolo je more, možda može i da se kupa. A zamisli da su pobedili
Rusi i da su ga odveli u Sibir, znaš kako je tamo ‘ladno?! ŽELJKA: A istoriijsko ”NE”? NADA: Kad bi ona govorila samo ono što misli - kazala bi po rečenicu godišnje! A vi’š da ne zaklapa! Bolje mi pomozi da se sredim! ŽELJKA: Ako sam ja suvišna ovde, ima gde nisam! (Željka odlazi,
nadureno) NADA: Moraš i ti malo da se “opraviš“ što bi rekla
baba. NADA: Tiše! Šta ti je?! VERA: Baš da vidim šta će da mi urade! Neću da idem tamo i da od jednog predloženog kandidata biram i zaokružujem jedinog predloženog. Bila sam prošli put i dosta mi je. NADA: Sme li se tako, Verice? VERA: Ti idi vidi, pa ćemo posle da pričamo! NADA: Mama kaže da vode neku evidenciju... NADA: Brinuće se mama... NADA: A ti se ne bojiš...
1952. Izvana se čuju zvukovi svadbe. Dolazi Željka (18) u beloj venčanici. Takođe ošišana i ondulirana.
ŽELJKA: Kako vam se dopadam? ŽELJKA: Nema više redova, stara moja, ko je tebi
kriv što nisi uhvatila svoj voz! ŽELJKA: Onda nemoj da se buniš. VERA: Ko se buni? ŽELJKA: I ne bi! Bilo bi mi baš romantično! VERA: A što posle ne bi mogla da se razvedeš jel’ ti i to romantično? NADA: Stvarno si maler! Mastilo joj se još suši na venčanom listu a ti već pričaš o razvodu! VERA: Šalim se... ŽELJKA: Jedina mana tvojih šala je što nisu ni
smešne ni vesele! ŽELJKA: Idemo - tri dana! ŽELJKA: Šta bi mi smetalo? VERA: Mesec dana - tri dana, ne fali ti malo logike? ŽELJKA: Fale tebi nekolike daske! NADA: Dobro. Dobro. Tata dalje gleda u zid? NADA: U sred svadbe?! Joj što je to strašno? VERA: Navikli ga! ŽELJKA: Daj bre, oporaviće se, važno da je pušten... Zašto mi kvarite najlepši dan u životu?! MAMIN GLAS: (izvana) Vera, donesi vina, gosti čekaju. Kuda ste se sve-tri posakrivale? ŽELJKA: Mama te zove! VERA: Čujem! (viče) Dolazim! (Odlazi) ŽELJKA: Kunem ti se da je ljubomorna! NADA: Šta ti je, u našim godinama, to se i ne vidi. I ja sam starija, pa ništa.... ŽELJKA: Ali ona je ružna! Ti si bar lepuškasta... NADA: Neću! Jesi se presvukla napokon, čekaju te dole!
Tokom prethodnog razgovora Željka i Nada su se presvukle. Venčanica je nestala u ormaru.
1954. Ulazi Vera (24). Trudna je. Donosi prekrivače za nameštaj, i zavese. Tokom sledeće scene one zajedno preuređuju sobu.
VERA: Jedva sam izvukla. Trebalo je da kupimo
više.. VERA: Ima ko može, a ima ko ne može! VERA: Ja se radujem, a tebe ko jebe! VERA: Tati je samo važno da bude muško, ako bude rata. &ELJKA: Ja ne bih ni rađala za rat! VERA: Kiselo ti grožđe?! NADA: Nema više ratova, fala Bogu... VERA: A jel? To onda znači da ne treba više ni da rađamo sinove? ŽELJKA: Pa, mi ne moramo, ali ona koja rađa za Amerikance - mora, pošto oni stalno negde ratuju... VERA: (Nadi, za Željku) Ludo i pogano! VERA: Nema gore zavisti od zavisti nerotkinje! (Željka izlazi i odmah se vraća sa nekim novim predmetom) VERA: Leči ti onu svoju nesreću, a nama ništa ne fali! U celoj našoj familiji, na sve strane i sve grane, nigde nema jalovica! A njegova majka jedva njega jednog rodila i to matora u 28 godini! ŽELJKA: Jel’ to tebi krivo što i ti nemaš “nesreću”? VERA: Ne znam šta bih bez “nesreće”, časna reč! NADA: (izvana) To je i tvoja kuća... ŽELJKA: Ja sam odavde izašla pre dve godine! VERA: Ali uvek može da se desi da se vratiš, ne
zaboravi! VERA: Jesi ti svesna da su u našem društvu bračna i
vanbračna deca ravnopravna u svakom pogledu! VERA: Moje dete ima oca! VERA: Boga ti, ne seri! Vratiće se čovek samo dok se stvar malo smiri! i državu, samo tebe neće da izda! VERA: Nije on izdao. Ima pravo da potraži bolji
život! VERA:‘Oćeš da se porodim pre vremena zbog tvog
lajanja? VERA: Ama, skini mi se s vrata, ako Boga znaš,
dosta mi je moje nevolje ... (odlazi)
1956 Neko vreme Željka sama, peva neku talijansku
kanconu ili meksikansku pesmicu, (koja bolje leži u dotičnoj godini) i
menja slike po zidovima... Vraća se Nada, naravno, starija dve godine, u
drugoj garderobi, malo deblja i sa kolicima za bebu. To su ona niska,
debela, tapacirana kolica od kojih nije moglo da se prođe ulicama ranih
pedesetih XX v. Kad bi bar moj Milan pristao da ode na pregled... Ulazi Vera, stariija, tanja i zadihana... VERA: Trči ko metak, ne mogu da ga stignem! VERA: Nije šala ni drugo pa žensko... sto je
sjatka... VERA: Zadrži svoje mrakove u sebi! VERA: Zove nas da dođemo... VERA: Povuci vodu, zatrpa nas govnima! NADA: Meni će da stane mleko od vaših svađa! ŽELJKA: Izvini... (tišina) VERA: Unapredili me, znaš. Sad sam šef smene... NADA: A koliko plata bi ti trebalo za kartu? ŽELJKA: Sto pedeset osam! NADA: Možeš li da dobiješ kakav kredit? ŽELJKA: Može, kad uvedu kredu za odlazak u emigraciju! VERA: Da li bih smela nešto da te zamolim? ŽELJKA: Izvoli... VERA: Da ne dolaziš više kad sam ja kod kuće! ŽELJKA: Svratila sam da vidim mamu i tatu, ako te zanima! (ode, demonstrativno) VERA: Vidim kako ih gledaš! NADA: Pobogu, šta je to sa vama? VERA: Nesrećna je sirota, razumem ja nju... NADA: Samo ne možeš da je podneseš... VERA: Ne mogu... (tišina) NADA: Što li se ne budi ovo moje dete? VERA: A kad je sisala? NADA: Oko podne... VERA: Sada je tek dva. Imaš fore čitav sat. Lezi malo. NADA: Nisam umorna... VERA: Blago tebi sa takvom bebom! A onaj moj ...
Amerikenjac nije spavao po cele noći. Dve godine nisam pošteno pritisla
jastuk. VERA: Deca iz komšiluka ga tako zovu, zbog igračaka što mu Aleksa šalje iz Amerike... Zavide mu... NADA: Pa lepo je što mu šalje... VERA: Samo oružje šalje, pitam se imaju li oni kakvih drugih igara, osim ratnih...(tišina) NADA: Oni se igraju rata, a mi ratujemo. VERA: Pomeri se s mesta! (Izvana, kroz prozor ili vrata uleti indijanska strela.) VERA: Aleksa, sine, jesi li ti lud! Igrajte se iza kuće! Ovde seka Mirjana spava.. (baci strelu odakle je stigla) VERA: Ima tatino prezime. Nek ima nešto i od svog
oca! (tišina) VERA: Tištalo, ne tištalo, tako je kako je! Izvešću
je malo na dvorište nek’ je vidi sunce...(gura kolica) VERA: Nije, odmori se ti... VERA: Pročitaj nešto, zaboravićeš da čitaš... NADA: E, to si u pravu... (Nada legne i čita nešto. Vera izađe, s kolicima)
1958. Željka, starija, nesrećnija i bogatija. Svratila iz kupovine. ŽELJKA: Ćao. Veštica nije kod kuće? ŽELJKA: I tvoju Mirjanu? Onako malu? Ni briga te! ŽELJKA: Ne ježim se ja na nju... ŽELJKA: Moj Milan je jutros dobio sina... ŽELJKA: Već! ŽELJKA: Sedam meseci! ŽELJKA: Toliko! ŽELJKA: Isuviše efikasni! Još je bio samnom u
braku! ŽELJKA: Jeste! ŽELJKA: Hm! ŽELJKA: Ne boli. Nervira. Da se barem odselio
nekud! ŽELJKA: Ni ti u to ne veruješ. (Ulazi Vera, starija
i lepša) (Željki) Gde si Željka, sestro raspuštena! ŽELJKA: Tu sam, ako ti se ne gadi! VERA: Ljubi tebe sestra! (Nadi) Što mi ne reče da ova troja lepotica još uvek sere u gaće. Dve godine, bre! NADA: Ko sere u gaće!? VERA: Života mi, usrala se na ringišpilu! NADA: Na velikom? VERA: Aha! NADA: Pa uplašilo se dete. Nisi je valjda stavila samu? VERA: Pa... bio je i moj Aleksa... u drugoj sedaljki... NADA: Jesi ti normalna? VERA: Tražila je... NADA: Ama, traži ona i helikopter da joj kupim, pa meni ne pada na pamet! Gde mi je dete! VERA: Eno je u kujni. Maže dedu govnima! ŽELJKA: Gospode, Bože... VERA: A šta ćeš ti da radiš? Ja sam se odvikla od tih mirisa... NADA: E, jebo te Bog blesavi! (odjuri) ŽELJKA: (viče za njom) Vidiš kako ume sa decom! ŽELJKA: To zato što je potpuno svejedno imaš li oca pri ruci ili preko bare! VERA: Imaš ti ćaću pri ruci pa kake vajde? Eno ga unuka maže govnima! ŽELJKA: Odvratna si. VERA: Ni ti nisi baš simpatična. ŽELJKA: Dobro. Završile smo razgovor. (rade nešto) VERA: Srela sam ti Milana pred opštinom... ŽELJKA: (ćuti) VERA: Malo je pod gasom... VERA: U stvari, malo više... VERA: Zapravo, jedva se drži na nogama... VERA: Hteo je da se ljubi samnom, ko da smo još
uvek rođaci... VERA: Nisam znala da pije... VERA: To znam. Išao je da ga prijavi. VERA: Znaš kako je dao ime svom sinu? Tvoj Milan. VERA: Željko! VERA: Možda... Zašto? ŽELJKA: Moram da ga ubijem! VERA: Zbog imena? Misliš da je po tebi? ŽELJKA: Ne! Nego je po Musoliniju! (odlazi) VERA: Željka bre, pa nemaš tapiju na ime, pusti čoveka da živi... Željka, nemoj da se brukaš! (trči za njom)
1960. Neko vreme prazna scena. Samo promaja duva.Ulazi Nada, stariija i lepša. Nosi poklone. Izvana se čuje tuširanje. NADA: Alooo, ima li koga u ovoj kući duhova? NADA: Znači, gotovo je kupatilo? Je li lepo? VERA: (izvana) Uživancija jedna! Bolje nego tvoje. NADA: Sve vam je na izvol’te... NADA: Nisam znala da je ta depresija tako opasna
bolest. Uvek sam mislila da je to nešto buržujsko. VERA: Lečiće je, Kad nauče da leče od života! NADA: Moram da razgovaram nešto s tobom! NADA: Ima ljubavnica... VERA: Kod koga? NADA: Kod mog Zdravka! VERA: Pizda mu materina! Jesam ti rekla da mu ne peglaš košulje! Eto ti sad! Kad ti njega doteruješ! NADA: Šta da radim? VERA: Ništa! NADA: Kako ništa? NADA: Ne želim da moja deca dobiju brata koji ima kurvu za majku! VERA: Ne paranoiši! A kako si saznala? NADA: Videla ga je komšinica Mirkovićka sa nekom
plavušom pod kišobranom... NADA: Kaže da su ćućorili nešto... NADA: Možda si u pravu... NADA: Ma nemoj?! ŽELJKA: (nadi) Ćao belisima, kako su ti deca? NADA: Dobro su, hvala Bogu... Kako je tata? VERA: Baci u đubre! ŽELJKA: Ne čitaš više kapitalističku propagandu? ŽELJKA: Pa jest! To mora da je isto tako glupo kao slušanje socijalističke propagande... (baci pismo) NADA: Jeste vi normalne? To je preletelo okean! VERA: 6 meseci se ne javlja! A već dve godine ima američki pasoš! Mogao je da dođe kao Jenki! NADA: Možda je ipak nešto važno? (izvadi pismo) NADA: U redu... (baci pismo ponovo u đubre) NADA: Ako ona baci pismo, da li je ono još uvek
njeno? NADA: Onda - šta me sprečava? ŽELJKA: Ništa, sem što će krv da ti popije... NADA: (uzima pismo i čita) Ionako mi svi piju... ŽELJKA:( kroz smeh) Jel’ ti pričala kako se pojela živa!? NADA: ( odsutino, koncentrisana na čitanje) Zbog čega? ŽELJKA: Zbog sina joj Alekse! NADA: Šta je uradio? NADA: Čoveče - i ovaj nesretnik je na robiji! ŽELJKA: A znaš ko je ta opisana osoba? NADA: Jel’ čuješ ti šta ti ja kažem? ŽELJKA: A jel čuješ ti šta ja tebi kažem! Omiljena ličnost njenog kopilanca je tetka Željka. Šta veliš na to? Ako nisam majka, bar sam prvoklasna tetka! I odličan student. Znaš da sam dala razliku, sad sam redovni... NADA: A nesrećni ćaća mu na robiji, zato nije pisao! Šta li to dete nosi u genima?! Deda robijaš i depresivac, otac u zatvoru.... ŽELJKA: Pa još luda, ljubomorna tetka! A kako je zaglavio? NADA: Ko je ljubomoran? ŽELJKA: Nemam pojma. NADA: Kol’ko ja znam ima samo jednu ludu tetku, redovnog brucoša psihologije u 26-oj godini! ŽELJKA: Pitam: kako je zaglavio Aleksa!? NADA: Uhvatili ga na nekim demonstracijama protiv Vijetnamskog rata. Ubili ga od batina i osudili na godinu dana... ŽELJKA: Mora da nije čist čim su ga tukli... Ni jedna policija ne tuče bez veze! NADA: Sve policije tuku bez veze, to niste učili na fakultetu? Optužili ga da je komunista... ŽELJKA: On? NADA: Ironija sudbine... ŽELJKA: Znači, našao je bolji život... NADA: Ne seri! ...Valjda će sada da mu oprosti? (Ode da potraži Veru, viče) Vera, Veročka! Veronika! Verice, gde si...
1962. Ulazi Vera, starija, i smrvljena nečim. Sestre se dugo gledaju u napetoj tišini. ŽELJKA: Nisu ti dali? VERA: Ne. VERA: Zbog nekih svinja u zalivu svinja! VERA: Radi Kubanske krize! ŽELJKA: Kakve ti imaš veze sa Kubanskom krizom? VERA: Zato što mi je otac bio komunista! ŽELJKA: Pre 16 godina?! Pa znaju li oni da tvoj otac niije više ništa, a kamoli komunista? VERA: Znaju oni sve... Možda mogu da ugrozim SAD... Možda sam terorista. Paranoidna demokratija! ŽELJKA: Kako ti je dete reagovalo? VERA: (krajnje rezignirano) Savršeno... ŽELJKA: On se siroma’ toliko radovao iponosio... VERA: Eno ga, sad urla u miliciji. Bila si u pravu. Nije ni trebalo da ga rodim! ŽELJKA: Ne greši duše, budalo! Dala bih čitav život da imam onakvog sina! Ej, osmehni se malo! Čekaj, jesi ti rekla u miliciji? VERA: Da. U Istražnom zatvoru... ŽELJKA: Dete od osam godina? U istražnom? VERA: Samo na informativnom razgovoru, zato što je diplomatski skandal, pa se naši pokazuju lojalni... ŽELJKA: Šta? Pljunuo je ambasadorovog sina i jebo mu majku kapitalističku, kao kod Nušića? VERA: Razbio prozor na Američkoj ambasadi! ŽELJKA: (smeje se ) Kako? VERA: Kamenom! ŽELJKA: Luče tetkino! VERA: Meni nije smešno! ŽELJKA: Ne sekiraj se. Sad ću ja da ga dovedem. VERA: Rekli su da ne dolazimo, dovešće ga oni... ŽELJKA: Dovešće ga tetka! Kupiću mu najveći sladoled veci od Američke ambasadae! Čekaj me tu. VERA: Nemoj i ti još nešto da zabrljaš... ŽELJKA: Imam obožavaoca u miliciji, išla sam tamo na praksu.... VERA: Kakvu praksu? ŽELJKA: Iz Psihologije kriminala. Željka istrčava a isto tako utrčava Nada. Ona je trudna. NADA: Jel istina to za Aleksu, pa on je lud! Sve su
to dupli robijaški geni, života mi! NADA: Ne bre, nego ovo što radi u miliciji... NADA: Zdravko kaže da psuje već sat vremena! NADA: Ali on psuje na ruskom, kraj ovakvih naših
psovki!. NADA: Mora da ga je tata naučio! Jesam ti govorila da ne dozvoliš da se dete igra s ludakom, a ti i mama stalno tvrdite kako to tati prija! VERA: Tata nije ludak! NADA: Ej, zastani Zemljo, silazim!( odlazi)
1964. Ulazi Željka sa koferom, a lepa ko slika. ŽELJKA: Kako izgledam? VERA: Zaljubljeno. ŽELJKA: Otkud znaš? VERA: Tako izgledaš... ŽELJKA: Upoznala sam ga na simpozijumu u Dubrovniku. VERA: Koji je bio na temu: majski seks među glavoderima ŽELJKA: Da si neka sestra, ti bi se radovala... VERA: Oženjen? ŽELJKA: Zar je to najvažnije? VERA: Dakle: jeste! ŽELJKA: I ja sam bila udata... VERA: Ti u perfektu, on u prezentu... Diferenciraj. ŽELJKA: Jes’ ti čula za seksualnu revoluciju? VERA: A jes’ ti čula da revolucija jede svoju decu? Eno ti tatin primer... ŽELJKA: Ja nisam dete revolucije. VERA: Nego šta si? Prvoborac? ŽELJKA: I nemaš ništa drugo da me pitaš? VERA: Koliko mu je godina? ŽELJKA: Uh, što ti je pitanje! VERA: Nije bitno dal’ je oženjen, nema veze ako je deda, da li je uopšte muško? ŽELJKA: Itekako! Pa, crkni! VERA: A šta reče, koliko mu je decenija? ŽELJKA: Pet i po, ali izgleda ko da mu je tri... VERA: Mogao bi otac da ti bude! ŽELJKA: Ti, ko da sam ja maloletna! VERA: Svaki muškarac koji bi mogao da ti bude otac, možda ti i jeste otac! ŽELJKA: Sram te bilo! Kazaću te mami! Mamaaaa! VERA: Viči, viči, radovaće se vršnjaku... ŽELJKA: A šta je s onom pričom o krvavom čaršavu koju slušamo od detinjstva? VERA: Ta priča se odnosi na mene, a na tebe bi
mogla da se primeni i neka mala banjska skaska o zasićenju i dosadi... s
obzirom na tvoj datum proizvodnje... VERA: Italijano? Mama mija! VERA: Katolik! ŽELJKA: Ženska glavo, izađi časkom iz srednjeg veka da mi kažeš koliko je sati... VERA: Za tebe je pet do dvanaest, a Italijano će da se razvede kad papa ode na godišnji... to jest ako mu je žena još uvek živa, da prostiš... ŽELJKA: Zašto pet do dvanaest? VERA: Jel’ znaš ti koliko Sofija čeka jedan takav
razvod? VERA: Sofija Loren, brate, onakva riba a čeka da se mali ćelavi, matori, debeli, zavodnik razvede od svog greha iz mladosti... ŽELJKA: A koliko ti čekaš i šta čekaš ako nije tajna? VERA: Ma nosi se! Vera ode, ljuta. Željka se presvlači, pevajući neku kanconu. Stavlja plavu periku, ogleda se. Srećna.
1966. Dolazi Nada, 4 godine starija, iznurena. ŽELJKA: Fenomenalno! ŽELJKA: Svako voli ono što nema... ŽELJKA: A otkud ti to znaš? Valjda se priča po Slankamenu dok se kuva slatko! Otresi to brašno sa očiju i
nabavi pasoš ako ‘oćeš da znaš kako je u svetu! Udala si se za šporet i
peglu! ŽELJKA: Tebi je svaki Talijan Đovani! ŽELJKA: Tamo to nije tako jednostavno.... ŽELJKA: Za šta nemam vremena! ŽELJKA: Znaš onu narodnu poslovicu: muškarci su kao
klozeti - il’ su zauzeti il su usrani! ŽELJKA: Zato što je tvoj primerak i zauzet i usran! ŽELJKA: Ne mogu ja da mislim na njenu četu! NADA: Ni ti nisi najmlađa na svetu, može posle da se nađe kakva mlađa koja neće moći da misli na tvoju decu! ŽELJKA: Ko što plavuša tvog Zdravka ne misli na tvoju decu?! Misliš, tako? Samo, ona je starija, nije mlađa! NADA: Kakva plavuša? ŽELJKA: Blajhana. NADA: Šta ti znaš o tome? ŽELJKA: Znam zašto mi piješ krv! Ko da ja otimam tvog muža... NADA: Otimaš tuđeg, to je dovoljno! ŽELJKA: Ne otimam ja nikoga, on mene voli! NADA: Voleo je i zenu. Šta misliš kako joj je napravio pet sinova? ŽELJKA: Možda dok mu je praštala preljube, ko što si ti praštala tvom Zdravku, pa te svaki put napumpo! NADA: Dabogda te đavoli napumpali, sram te bilo!
Otkud ti znaš šta sam ja praštala, a šta nisam! Ulazi Vera, starija. VERA: Nemojte da se derete, mami nije dobro! VERA: (Željki) Nisi valjda trudna?! ŽELJKA: Valjda nisam... (ode) VERA: Kako to: valjda nisi? Šta se ne čuvaš? ŽELJKA: (izvana) Samo kad si se ti sačuvala!
1968. Vera pakuje neki ranac, Nada (naravno starija) uleće ljuta. NADA: Ubiće nam majku ovaj njen mafijaš! Znala sam. VERA: Kako možeš klinca od godinu dana da nazivaš mafijašem?! NADA: Pa, kad jeste! Potpuno ga je raspustila. Liberalna na tuđi račun... Naučno raspušteno derište! VERA: To je njena stvar, bolje da se ne mešaš! NADA: A što nam satire majku, baš tebe briga! Kad čovek ima konja, pa vidi da je jedva živ on sjaši da prištedi ragu. A ona zajahala na majku pa ne sjahuje nikako! VERA: Ali mami su unučad uteha, ona voli da se bavi njima... Čuvala je i tvojih troje... I mog Aleksu... NADA: Samo ponekad. Ali tada tata nije po vas dan buljio kroz prozor... VERA: Ne. Nego je buljio u južni zid... NADA: Ali bar nije išao podase. A sve to ona sirota pere... Jesi ti primetila da ona svaku rečenicu počinje sa “ Sutra, ko bude živ...” VERA: Takva joj je sudbina, valjda... NADA: Sudbina, sudbina, umesto da joj pomogne Željka se danonoćno muva po tom svom fakultetu, a talijansko kopile prepustila staroj ženi... VERA: A, da nije kopile, ne bi ti smetalo? NADA: Izvini nisam tako mislila... VERA: U redu, u redu... NADA: A kud se ti pakuješ? VERA: Aleksa ide kod Alekse... VERA: A zašto bi sad bilo gore? VERA: Prag je, još uvek, Evropa... VERA: A jel? Okupacija? Koliko mrtvih? VERA: Okupacija sa jednim mrtvim? Češka posla! Kod
nas nema bolje svadbe bez trojice! VERA: Bez trojice mrtvih, jebi ga! VERA: Tačno tako. VERA: Jasno. NADA: A šta će biti s mojom decom, baš te briga! VERA: Daj, bre smiri se ženo, kako me nije briga!? Ništa neće biti, daleko je Prag... NADA: Đavola daleko i kod nas se studenti nešto bune... VERA: Studenti se uvek bune! (utrčava Željka, uzbuđena. Obučena u crno. Starija) ŽELJKA: Ništa nemoj da pakuješ... VERA: Zašto? ŽELJKA: Biće frke, sigurno će da zatvore granice... VERA: Kako znaš? ŽELJKA: Kad ti kažem! VERA: O čemu pričaš ti? VERA: Ma, studenti će da izedu nejestivo kao i uvek!(ode) ŽELJKA: Nemaš ti pojma o životu!
1970. Željka sama. Oblači crno i plače. Ulazi Nada takođe
u crnini (38 g.). Jeca. ŽELJKA: U stvari, on se spasio, samo što je nama teško to da prihvatimo... NADA: Živeo nečujno, umro nečujno... Kao leptir. ŽELJKA: Zapravo je to lepa smrt. Zaspiš i ne probudiš se.. NADA: Kako lepa?! Kao da ga nije ni bilo... Bio je samo klinički živ, a sad je klinički mrtav... Kao da i nema neke razlike... ŽELJKA: Pa, i nema... jedino što će mama manje da se muči. NADA: Njoj je to, ipak, teško palo... ŽELJKA: Zato što se nadala do poslednjeg trenutka... VERA: (ulazeći) Ne mogu da podnesem ove lešinare tamo. Dok je bio živ niko ga nije ni gledao, a sad se okupili, srču supu i hvale je, kao da se ništa nije desilo. “Kako su mekane knedle...” Ko su uopšte svi ti ljudi? Kao da su sada važne knedle... Vera je donela pune kutije sitnih kolača, koje
sada, uz razgovor raspoređuje po tacnama. Sestre joj pomažu. ŽELJKA: To nam je, valjda neka dalja rodbina... VERA: Kako su odvratni ovi naši običaji! Zašto
treba da se ždere posle sahrane? I da se loče... VERA: E, pa više nisu daleko i svi su se vozili! Hodali su jedva 50 metara... ŽELJKA: A možda i zato da bi se ožalošćeni što više opteretili, pa da od mnogobrojnih obaveza ne stignu da misle na svoj bol... VERA: Možda... ali oni toliko piju da očekujem da
uskoro zapevaju... ŽELJKA: A tvoj Zdravko je nestao još sa groblja.
Baš ti je zauzet... ŽELJKA: On meni nije muž, a tvoj Zdravko je deo familije! NADA: Ali je otac tvog Đovanija, ako mu je to uopšte poznato... ŽELJKA: Poznato mu je i doći će uskoro da prizna dete. NADA: Baš lepo, već nakon tri godine! A razvod više i ne pominje? ŽELJKA: To više i nije važno, i onako se ne bih udala za njega! (odlazi, odnoseći neke tacne) NADA: A jel’ prošla baba s kolačima... VERA: Ma, ostavi je na miru... NADA: Ja je i ne diram... VERA: Stalno je nešto džaraš! NADA: Ona džara mene. Kao da sam ja kriva što Zdravko ima ljubavnicu! VERA: Pa, nisi kriva, ali mogla bi nešto da preduzmeš! NADA: Šta da preduzmem kad imam troje dece? VERA: Ako ne možeš ništa, onda ćuti i trpi. I nosi ovo tamo... (Nada odlazi sa tacnama. Vera isto za njom)
1972. Muzika za ‘72. Ulazi Željka, starija i bez crnine. Nosi telefon sa dugim kablom i priča na talijanskom. ŽELJKA: No, Giovani, non voglio venire! E tardi. Mi dispiacie. Si, il bambino bizognia il padre, ma io non bizogno il maritto!... Io so tu sei solo adeso, ma non me frega! Adio! Spusti slušalicu. Melanholična. Ulaze Nada i Vera,
gurajući TV na malom stoliću. Nisu više u koroti i starije su. VERA: Kaže, gladaće rađe kroz prozor, ko pokojni tata, nego u televizor! Dosta joj je predsednika. Svake vesti počinju sa: “Predsednik Republike i generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito...” Lik i delo! VERA: Ko da ima neko ko ne zna kako se drug zove! VERA: Ama, nisam joj uzela, izbacila ga je! Kaže da
je tata zbog njega umro! VERA: Ne, nego zbog Tita! VERA: Možda je i u pravu... VERA: Kao da je to neka starost! Ovaj ima 80, pa
neće da crkne! VERA: Koje dovode do izbacivanja televizora? predsednika? VERA: A ko ga je poslao na Golać? Umro je od posledica! NADA: Ma, daj! Tako se priča da je Staljin pobio milione ljudi u Sibiru! To je fizički posao i potrebni su milioni Staljina da ga obave. Jedan nije dovoljan. Sa jednim bi se lako izašlo na kraj. Tako i sa ovim našim... VERA: Pa jes’ da je jedan završio bi prosto u ludnici! NADA: Ali pošto ih je toliko, nemoj da se dereš, ili još bolje, nemoj da pričaš uopšte! VERA: Dobro, kukavico sinja! ŽELJKA:(odsutno) Mi a detto anke il telefono poesare qui... Neće više da joj zvrči! VERA: (trgne se) Molim? Ti si tu? ŽELJKA: Mama, kažem, izbacila je i telefon! ŽELJKA: Kaže, nju ionako nema ko da traži... ŽELJKA: Radio je odnela u podrum još pre par
meseci... VERA: Aleksa je od radija napravio zvučnik za Đovanijevu gitaru... NADA: Klincu od 5 godina najnužniji je zvučnik! VERA: Talijanska je to krv! (ode) ŽELJKA: I tvoji sinovi ovde džangrljaju, da znaš... ŽELJKA: A ti mislila kako su ti fina deca...
1974. Druga muzika, tiho. Kroz prozor uleti petarda. Jedna pa druga, pa treća. Željka skoči, Nada utrči u sobu ŽELJKA: Đovani, Jebem ti Boga mafijaškog, zapalićeš kuću! Stani, da te prebijem! (iskoči kroz prozor) Sa’ ćemo svi da izginemo od barabe! ŽELJKA: (izvana) Izgini ti od svojih sinova, a ne od moga! Stani, Đole, stani kad ti vičem! NADA: (na prozoru) Baš će da ti stane, samo što nije! ŽELJKA:(izvana) E, videćeš svoga boga, kad te uhvatim! NADA: Matora si ti za tako malo dete! Da si rađala na vreme, sad bi mogla da ga stigneš! VERA: Ko to puca? VERA: Iste su mu juče prodali tvoji sinovi! Videla
sam, Uzeli su mu sav džeparac! VERA: Obojica. VERA: Nisam ja CIA. Ne znam. VERA: Odkud smeš da biješ ljute tinejdžere, šta je
tebi ženo? Kol’ko dogodine, će da ti vrate... VERA: A ako im je tatica Zdravko kupio, šta ćeš
onda? VERA: Znaš da je moj Aleksa štreber. Ne odvaja se od knjige. Boga mi bih više volela da je malo življi. Već mu je vreme i da se zaljubi, pa ništa... VERA: A on ko devojka... VERA: Štošta nisam trebala... VERA: Možda... VERA: Može i to biti... VERA: ... Valjda je tako bilo suđeno... VERA: Izgleda... ali kad-tad može i da zatreba...
Svi kažu da dečacima treba otac.... VERA: Ne znam ja... možda oni imaju neku vezu... Stižu neke razglednice... Aleksa mi više ništa ne govori. Zabarikadirao se u sebe i ne pomalja se, a ja ne smem da džaram, dobar je, ne pravi probleme...
1976. Ulazi Željka (42) sa štakom i zavijenim skočnim zglobom. VERA: Jesi to igrala fudbal sa sinom? ŽELJKA: Ma nisam igrala fudbal, samo sam bila lopta... VERA: Nije to više za tebe! ŽELJKA: Ma nije to, nego sam u nekom daunu, ne znam zašto, a i dalje tonem... VERA: Nemoj dalje da toneš udarićeš u mene... ŽELJKA: A i ti si u top formi? VERA: ‘Oće da me u’vati klimaks... ŽELJKA: Već? VERA: Izgleda... ŽELJKA: A kad je mami počeo? VERA: Ne seća se... Šta ti je bilo sa nogom? ŽELJKA: Kažem ti, sve mi se otima. Kupila sam Đoki ementaler. Veli, ne volim taj, kupi mi sa drugim rupama! Ja požurim do radnje, dok je još voljan da jede, promašim stepenicu i uganem nogu... VERA: Jesi ti normalna? Ko je nama kupovao rupe?! ŽELJKA: Ko da ne znaš kako me voza s tim svojim nejedenjem... VERA: E, pa kad te voza, onda malo šepesaj! Pojede li bar te druge rupe? ŽELJKA: Moglo bi se reći da je rupe pojeo, ali sir je ostavio... VERA: Morala bi malo da ga stegneš... ŽELJKA: Ko mi kaže! I tebe tvoj Aleksa vrti oko malog prsta mada mu je već 22! VERA: Da mu je sto, meni je klinac! ŽELJKA: Onda nemoj da deliš savete...(ode)
1978. Nada (46), dolazi sa ulice, uzbuđena. VERA: Dobar dan! VERA: I ti si se upropastila u njenim godinama! VERA: A njoj je 22. Ako je ne izvadi ta jedna
godina, ne znam šta će da je spasi! VERA: Ali je normalna. Pusti dete nek’ živi svoj
život! VERA: Lako zaljubljiva na majku! VERA: Sad se naš‘o da bude otac! A kad je treb’o da
je vodi po zološkom, on je vodio plavuše! VERA: E, neka mu je rekla, kad ti nisi smela! VERA: A da nije trudna? VERA: Pa, kako, onda da čeka? NADA: Može da uradi nešto... VERA: Da si ti uradila nešto, nje danas ne bi ni bilo... NADA: Jezik pregrizla ti! E, baš sam našla crkvu gde ću se Bogu moliti! Gde je Željka? (ode) VERA: Ej, baba, čestitam! Stvarno si mladolika za babu!
1980. Na TV snimak Titove sahrane, po ko zna koji put... OFF: Svi državnici sveta došli su da odaju počast našem predsedniku... ( muzika) VERA : Je li? Na Frankovoj sahrani bili su isti ti
tipovi, samo što ste onda tvrdili kako su došli da se lično uvere da je
diktator umro! VERA: Ma, pobuđuju izvesno osećanje bolenja kurca!(gasi) ŽELJKA: (46.g. Ulazeći) S kim to pričaš? VERA: Ni s kim! ŽELJKA: K’o da sam čula da se s nekim svađaš? VERA: Učinilo ti se... ŽELJKA: Teško da mi se učinilo... VERA: Pa šta onda? ŽELJKA: Da ne ćaskaš mal’ko sama sa sobom? VERA: A jel’ to zabranjeno? ŽELJKA: Zabranjeno nije, ali se baš ne preporučuje! VERA: Pod pretpostavkom da ja sama sebi nisam dobro društvo? ŽELJKA: Ne, nego, ako ti se to često događa, onda to ima ime... VERA: Kakvo ime? ŽELJKA: Pa, da izvineš - latinsko! Pogotovo ako se svađaš sama sa sobom, toliko glasno da se čuje u drugu sobu... VERA: Pusti me na miru! ŽELJKA: Znaš, predispozicije su nasledne... i za duševne bolesti... VERA: Ako već moraš, reci to malo direktnije! ŽELJKA: S obzirom na to ko nam je bio otac valjalo bi malo da se pripazimo... VERA: Jel’ ti to misliš da sam ja šiznula? ŽELJKA: Ma, ne, samo mi se čini da se svađaš na prilično neobičan način - bez protivnika. VERA: E, nije bez protivnika! Ljutim se na televiziju! ŽELJKA: A, jel’? E uteši me na brzaka! Sad mi je lakše... VERA: I mrtvom mu se uvlače, ko da može da se ustane! Zato ga posle, kad se uvere da ne može, neće oprati tri Dunava i dve Save koliko će da ga pljuju! ŽELJKA: Izvini, ne mogu da te sledim...? VERA: Ma nije važno! ŽELJKA: Možda nije, ali kad bi ti sledila mene sutra do klinike, ja bih mogla da ti obezbedim najboljeg stručnjaka... VERA: Za šta? ŽELJKA: Pa, za sukobe sa televizorom... VERA: Ne trebaju meni tvoji stručnjaci! ŽELJKA: Zdravo, Nado! ŽELJKA: Tražiš nešto? NADA: Da... VERA: Šta tražiš? VERA: Eto ti pacijenta za tvog stručnjaka! ŽELJKA: Sigurno mami nešto treba... NADA: Jebemti, kako ne mogu da se setim!(ode) VERA: Pa, ti si gospođa baba, to je normalno... (ode za Nadom)
1982. Željka ruje po papirima, čita, traži nešto i pevuši... Vera (52 g.) naglo ostarela. Dolazi u mantilu, mokra, sa otvorenim kišobranom i tašnom - i tako sedne. Rezignirana. ŽELJKA: (Ne gledajući Veru) Gde je? Odlučila sam da upišem doktorat! Znaš, razmišljala sam, jedino što mi je u životu stvarno išlo od ruke to je škola. Iole lepše parice ne umem da zaradim. Ljubavnika ne mogu da imam kad nemam ni muža. Karijeru takođe ne znam da pravim. Rodila sam to jedno dete, ali on tako brzo raste da ću mu uskoro biti sasvim suvišna... VERA: Suvišna... ŽELJKA: Živ čovek mora nešto da radi, inače nije živ... VERA: Nije živ... ŽELJKA: Moraš nečim da se baviš... I moraš da veruješ da je to nešto važno, inače stvar nema smisla. VERA: Nema smisla... ŽELJKA: Mislim, život nema smisla. Treba ti neko samopo uzdanje. Nešto ti... nešto ti treba, jer inače -šta? Zašto? VERA: Zašto? ŽELJKA: Uostalom, ne mogu doživotno da budem asistent. Mada, iskreno da ti kažem, nisam sigurna da će ovaj moj profa ikada da odapne. On je, valjda, umislio da je besmrtnik. Nije ni to loše! Ha, ha... Ubediš sebe da si besmrtan i zaboraviš da umreš... VERA: Da umreš... ŽELJKA: Asistent, to je nekako stvar privremena. E pa dobro, dvadesetak godina još i može da bude privremeno, premda je i to puno... ali ne može doživotno privremeno! VERA: Doživotno privremeno... ŽELJKA: Jel’ tako? K’o ovi naši gastarbajteri što odu privremeno u Nemačku, pa ostanu čitav radni vek. Vrate se ovamo da umru, a tamo su bili privremeno... Znači najbolje godine su im ispale privremene... VERA: Ispale... ŽELJKA: A ono kad bolje pogledaš, ispada da je čitav život privremena pojava... VERA: Privremena... ŽELJKA: Pa jeste, šta? Prvo nas onoliko nije bilo, pa nas onoliko neće biti, a privremeno smo eto tu... malo nas, evo, ima. Nekog ima malo više, nekog ima malo manje... VERA: Malo manje... ŽELJKA: Ali šta je sve to u odnosu na sve ono kad nas nije bilo i kad nas neće biti? VERA: Nas neće biti...(Željka je pogleda, ali ne potpuno.) ŽELJKA: Jel’ to pada kiša? VERA: Pada kiša... ŽELJKA: Mislim, napolju, jer ovde još ne pada! VERA: Ovde još ne pada... ŽELJKA: Šta je s tobom? Vera! Šta ti se dogodilo? Ej! VERA: Šalju me u penziju... VERA: Kažu da mi je 52... ŽELJKA: Jebo te Bog, pa to znači da je meni već 48. Dođi da te izbrišem, prehladićeš se. (odvodi je)
1984. Muzika. Neki hit iz date godine. Nada (52) uđe kao robot, ali plače. Zagleda se u južni zid. Stoji i gleda. Željka (50) ulazi žurno, zauzeta i zaposlena. ŽELJKA: Dobro veče!... Kad si stigla? ŽELJKA: Šta ti je? ŽELJKA: Plivajte, bre, šta tonete stalno! Ne mogu večno da vam dajem veštačko disanje! Ajde živni! Šta je bilo? Deca su ti dobro? NADA: Dobro jesu, samo deca više nisu... ŽELJKA: Pa, u redu, tako i treba, a unuka kako ti
je? ŽELJKA: Šta ćeš lepše! Niko nije bolestan? ŽELJKA: Nije, hvala Bogu! Tako se kaže! Nemaš zašto
da plačeš! Sedi! ŽELJKA: Dobro, ne plačeš. Samo se umivaš suzama... Sedi, oćeš kafu? ŽELJKA: Šta? ŽELJKA: E, u redu, sad si se umila, pa se obriši! A
ako hoćeš da dobiješ mecu uzmi hormone. Mada ne znam šta će ti. Šta fali
još pet dana mesečno čistih gaća! Čist ćar! Znaš kako se Vera izvukla, a
sećaš se kakva je bila! Ajde bre, razvedri se! Oblaci odoše, a kod tebe
još pada kiša! Ehej, mala! Evo, vidiš prolazi i ta Orvelova crna 1984. i
ništa se nije desilo. Zeznuo se Džordž! A znaš da sam otkrila zašto su
svi čitali 1984 a niko nije čuo za Reklamokratiju? Zato što
Reklamokratija govori o krajnjim konsekvencama kapitalizma, a oni ne
vole da se to priča, zato niko nije čitao... ŽELJKA: Eh, ti! Tebe ne računam! Ti si čitala sve! Počev od dečije lektire, pa naovamo! Sve! I studirala si četiri fakulteta, prvo Sociologiju sa Zdravkom, jeb’o mu pas mater, pa Književnost sa Mirjanom, Prava sa Darkom, pa Ekonomiju sa Damirom, a sada opet ideš u zabavište. Blago tebi! Mogla si sve to i sama da završiš, ili još bolje mogla si da namlatiš pare polažući ispite za lovarne glupake. Znam jednog koji je tako polagao ispite na sedam fakulteta, za razne tipove koji nisu imali vremena, ali su imali para. Sve im je izpolagao da bi imao šta da jede dok studira jebenu Višu turističku... Znam i te tipove za koje je radio. Oni su sad funkcioneri i diše, jedan je čak fakultetski profesor! A onaj živi u Batrovcima kod Šida. Nezaposlen, normalno, jer tamo nema turista. Ima samo gusaka. Uzgaja guske. Kad već nema turista daj bilo šta što može da se očerupa... NADA: (smejese, grli sestru) Luda si, sto gradi! ŽELJKA: Kaži zašto si plakala? Ajd’ da pijemo kafu... NADA: ( u odlasku) Videla sam dete što kopa po đubretu. To sam videla i pre onog rata, tačno se sećam... Samo što onda nisu bili kontejneri...(odu, pričajući)
1986. Vera (56), kao sportski babac, u trenerci, uđe užurbano i nešto intenzivno traži... VERA: Željka! ŽELJKA: (izvana) Molim? VERA: Gde je? ŽELJKA: (izvana) Ko? VERA: Onaj bre, kako se kaže? ŽELJKA: (izvana) Ne znam. VERA: Ono bre, veliko, sa planinama i morima, kako se zove!? Ti si ga imala! ŽELJKA: (izvana) Ama šta sam imala? VERA: Neki dan si ga dala Đovaniju kad je tražio Palermo! ŽELJKA: Đovani je tražio put za Palermo pre 3 meseca kad je rešio da poseti tatu... VERA: Pa to, gde ga je tražio, to mi treba, to debelo ofucano. Ma kako se ono zove!? ŽELJKA: (52.g. uđe) Debelo, ofucano, a ima Palermo? VERA: Da! I tvrde korice! I planine i mora! Sve. ŽELJKA: Atlas tražiš? VERA: Tačno jebemu mater, kako ne mogu da se setim! ŽELJKA: Moraš, bre da piješ ono za pritisak, strašno ti je nizak, zato zaboravljaš! VERA: Tačno se sećam! Bio je tu na ovom drvenom i ti si ga dala Đovaniju. Posle se vuk’o po kujni, zadnji put sam ga videla... ŽELJKA: Gde? VERA: Na onom belom... ŽELJKA: Na čemu belom? Sve u kujni je belo! VERA: Na onome, bre, kockastom što ima vrata! ŽELJKA: Sve ima vrata, jeb’o ga bog! Sve u kujni ima neka vrata! Sve je belo i kockasto! VERA: Kako sve? Nema sve! Šporet nema vrata nego ono drugo! ŽELJKA: Koje drugo? VERA: Ono gde pečemo kolače i ostalo! ŽELJKA: Misliš rernu? VERA: Eto vidiš, šporet nema vrata, nego rernu! ŽELJKA: A rerna ima vrata! VERA: Ti mene zajebavaš?! ŽELJKA: Ne brate, nego te ne razumem! Koje belo kockasto što ima vrata, kad i donji elementi i viseći svi imaju prokleta vrata i svi su kockasti. Kako da te razumem? Sve ima vrata, osim stola! VERA: Gde držimo koka kolu? ŽELJKA: (se smeje) U frižideru... VERA: Nije smešno! Dakle bio je na frižideru i gde je sad? Pola veka mi stoji na putu, a sad kad mi treba jednom u životu, sad ga nigde nema! ŽELJKA: Tu je, evo na svom mestu. Šta će ti tako hitno? VERA: Da vidim gde je taj Černobil! Daj. ŽELJKA: Ma ne verujem da to ima na karti, to je neka selendra! VERA: Aha, evo ga Sovjetski savez! ŽELJKA: Šta ima da gledaš, sad je gotovo. VERA: Moram da vidim jesmo li ozračeni ili nismo! Gde su ti naočari? (vuče je napolje) ŽELJKA: Tamo negde! Sve je ravno između nas i Rusa. Ko tepsija! Ne trebaju mi naočari! VERA: Ama, pogledaj bolje! (odvuče je)
1988. Nema nikoga. Tiha muzika’88. Telefon zvoni pa rastura. NADA: (56) Evo... evo... dolazim... O ljudi...(digne sluuš.) Tu sam, šta treba? Alo! A, ti si Mirjana, lepa moja. Kako: ko! Ne poznaješ rođenu majku! Došla sam da pričuvam baku dok se one ne vrate... Ispratile su Aleksu. Zauvek. Da, odlučio je... Šta se može, kakav je takav je, njemu je, ipak otac i godinama ga zove da dođe i preuzme posao. To me, zbilja mnogo pitaš! Ne znam šta će inženjer elektrotehnike raditi u prodavnici cipela, ali i ovde je prodavao novine, zar ne? Kakav odliv mozgova, opasan je odliv krvi, a ne mozgova. Ništa nije blam, ako donosi lebac... Nije, ali možda tamo postane snalažljiv... Nije Aleksa peder, sram te bilo! Samo je stidljiv. Šta se tebe tiče što nema devojku do 40-te! Uostalom, on i nema 40 nego 34, i ima još vremena. Pa ne moraju svi da žure k’o ti! Šta da kažem Željki, zašto je tražiš? Čekaj! Čekaj, nešto se čuje, možda su došle. (viče) Željka, Željka, telefon... Budi na vezi (izađe) Željka! Mirjana te zove. Hitno! (ulazi Željka (54) ŽELJKA: Kaži, lutko! Gde gori? ... Tvoja Dea?... Da... Uh, što ste smešne vi mlade mamice, opusti se malo. Kakvi napadi besa, to je običan pubertet! Nije rano u desetoj godini! Deca danas brže sazrevaju. Mora nekad nešto da razbije, bolje nego da čuva u sebi! Dobro, dobro, doći ću, samo dok se Vera malo smiri. Teško joj je to palo. Kaže, otima joj Aleksa dete... Problemi sa Aleksama. Dolazim čim prestane da cmizdri, ćao! (Spusti slušalicu i izađe)
1990. Muzika ‘90. Ulazi Nada sa koferima. Za njom Vera isto. VERA: Jesam ti rekla da ćeš jednom da se vratiš! VERA: Pre jedno pola veka... Mamu mu debeovsku, nakon onoliko govana što si za njega pojela, tako da te zezne posle 35 godina braka! VERA: Pa, zvao ju je da ide s njim... ŽELJKA: Mislila sam da nikad nećeš prestati, da si se navikla ko magare na batine! I sad se čudim što ipak nisi otišla “zbog dece”... VERA: Otkud su Damir i Darko deca, odrasli ljudi... ŽELJKA: Odavno oni nisu deca, ali su bili izgovori... VERA: Kako im samo nađe posao usred Zagreba, sad kad nigde nema posla! I to dobar posao... NADA: Nek’ im je sa srećom! Daj Bože... ŽELJKA: (Veri) A pazi, kako je funjarski zamenio stan, a da ona nije imala pojma... VERA: Ima taj debele veze... ŽELJKA: Naći će on tebi brzo zamenu, ako je već nema tamo, ne sekiraj se! Stavi to ovamo. VERA: Samo što zamena neće da ga pegla i da mu titra! Zamena voli izbrijano, namirisano i lovarno... ŽELJKA:(Nadi) Jedino je zajebano što si rađala Hrvate! VERA: (Željki) I ti si rodila Talijana, pa šta
fali!? Amerikanca... VERA: Super smo to izvele, svaka nam čast. ŽELJKA: Jedino što sa Talijanima verovatno nećemo ratovati, sa Amerima možda nećemo al’ sa Hrvatima smo već iskopali ratno sekirče! VERA: Jezik pregrizla ti! ŽELJKA: Ama jeste vi ćorave! Još prošle godine su u Osijeku prodavali majice sa natpisom “Bog i Hrvati” i ćisti hrvatski zrak u konzervama. Videla sam kad sam držala seminar! VERA: Dobro, bre, tako je bilo i ‘71, pa se posle
sredilo... ŽELJKA: Jebo te on! VERA: Pričaj ti šta hoćeš, al, on je imao autoriteta i presek’o je to ko na panju! (Nadi) Imaš li još stvari? ŽELJKA: Imao je miliciju i vojsku a ne autoritet! I preseko je k’o na panju, da al’ je korenje ostavio. Sve što su tada postigli, sve su zadržali. Da vidiš šta rade od jezika: lete zrakoplovima... VERA: Uvek su oni leteli zrakoplovima, a mi
avionima NADA: Dobro, nek im bude. Ne mogu ništa više. Imamo i mi i miliciju i vojsku! (Veri) Imam još tri paketa... ŽELJKA: Jes’ imamo državnu bezbednost u kojoj je tvoj bivši Zdravko visoki funkcioner! VERA: Da, stvarno, jebemti... ŽELJKA: I imamo vojsku u kojoj nema naših sinova... NADA: Nisam ja ni rađala za vojsku! ŽELJKA: Ama, tvoji će da budu s druge strane, ja kažem za našu armiju... (sve odu po još paketa, pričajući)
1992. Neko vreme nema nikoga. Neki savremen posmrtni marš. U crnim mantilima, sa majčine sahrane, vraćaju se, Vera (62g.), Nada (60.g.) i Željka (58.g.). Malo sede u tišini... NADA: Niko nije došao. Same nas tri za kovčegom ko
da je propao svet... ŽELJKA: Ko će da prati staru ženu, danas kad ginu momci u najboljim godinama. Sad kad ginu deca... VERA: Sirota mama šta je doživela... ŽELJKA: Mogla je i ranije, nije morala da odgleda svu ovu nesreću... Ne bih volela da ja toliko živim! VERA: Nije mogla. Brinula je za sve nas do
poslednjeg trenutka. Nije imala kad ni da umre. Još sinoć mi je rekla:
“Sutra, ko bude živ, treba da raspremi podrum i da nabavi krompir i luk
za zimu...” ŽELJKA: Ko zna ‘oće li biti zime... VERA: Zime će biti, samo nas možda neće... sirotu ženu... a sve ih je podizala... ŽELJKA: Gde ti je Mirjana? VERA: Zašto baš Mirjana, što nema tvog Đovanija? ŽELJKA: Kao da ne znaš... Vraća se prekosutra i odneće cveće na grob. Još će da se ljuti na mene, kao da sam imala gde da mu javim. Mnogo je voleo baku... VERA: Strašno... Lekar, a bavi se švercom... ŽELJKA: Ni Tvoj Aleksa nije doleteo. I njegova je govna mama prala! VERA: Kako da doleti bez aviona! Na naš aerodrom, sem vrabaca ništa više i ne sleće. ŽELJKA: Sleće u Budimpeštu. Dolaze ljudi. ŽELJKA: Telegram sa medenog meseca! Čuj, oteo ženu, rođenom ćaći pa je odveo još i na medeni mesec u Kaliforniju! Stvarno je blizu kraj sveta... VERA: Ko je kriv njegovom ocu što se ženio balavicom! Tjuzdej je mlađa od mog Alekse dve godine! ŽELJKA: Ti to doživljavaš kao osvetu za svoje čekanje. VERA: Pazi šta govoriš. ŽELJKA: Dobro, sad bar znamo da ipak nije peder... VERA: Uvek sam ja to znala... ŽELJKA: Eh, nisu to više tvoji sinovi, nego sinovi oca nacije... Mi smo za njih okupatori, ne zaboravi! NADA: Ne zaboravljam. Ništa ne zaboravljam, to i jeste ono najgore... ŽELJKA: Onda, gledaj da zaboraviš! NADA: Kako? Možda tamo u Zagrebu imam i neku unučad, a neće ni da mi jave... ŽELJKA: Oni smatraju da si ti izabrala stranu... VERA: Zadovolji se time što znaš da su živi. Ipak smo mi preživele dva rata, a videle samo dve smrti. Obe prirodne, redom i na vreme. I to je neka sreća... NADA: U pravu si, najvažnije je, ne nadživeti decu. VERA: Ajmo da raspremimo podrum, jer sutra, ko bude živ, treba da stane u red za mleko... (odu, polako)
1994. Nada(62g.) ulazi jedva vukući neku crnu vreću. Pa
Vera VERA: (64g.) Nabavila sam deterdžent... od crvenog
krsta... izbeglica, sram te bilo! VERA: Ma, na ulici neka baraba prodaje... ima i šećera... NADA: Možda je ukrao... VERA: Možda i nije... ŽELJKA: (ulazeći, 60.g.) Jel’ to zvonio telefon? VERA: Nije, učinilo ti se. Jesi našla soli? ŽELJKA: Nisam ni tražila, koji će mi moj! VERA: A ako nas, zbilja budu bombardovali? ŽELJKA: Šta ćeš sa solju ako te bombarduju, života ti?! Da staviš Fantomu na rep? Jel nama ispravan telefon? VERA: Zašto ne bi bio? ŽELJKA: A jesmo li platile račun? ŽELJKA: Ne znam ja! Vidim, sve pare izarčiste na ulje i brašno...(skoro stalno gleda u telefon) VERA: Svi prave zallihe, jer ako... ŽELJKA: Ako nas zemljaci tvog Alekse naguze, možete se slikati za “entivi” sa tim praškom! Kod vazdušnog napada prvo nestane vode (gleda telefon) i struje... i prekinu se veze... VERA:(Nadi) Koji je njoj, danas? ŽELJKA:(odsuutno) Ako nas sateraju u podrume, treba vam čokolada, orasi, lešnici, suve šljive i grožđice... VERA: Da živimo k’o hipici? ŽELJKA: Dvopek, konzerve lekovi i tablete za
vodu... VERA: Doneće Đovani u petak iz Barija... ŽELJKA: E, neće majci! NADA: Zašto? kad se javi... NADA: A kako ćemo nas tri ovde same? NADA: Ozbiljno? ŽELJKA: Ne nego se zajebavam sa sinom jedincem! NADA: Kako, kad mi nismo u ratu? ŽELJKA: S obzirom da ne učestvujemo, previše nas
gine u tom ratu! Poziv je, u stvari za rezervu... ŽELJKA: Ćuti! (tišina) NADA: Željka, ti znaš kakav ti je on, ako mu to
kažeš, on će uzinat da dođe... NADA: Pa, kako ćemo? ŽELJKA: Ne znam... NADA: Ih, tebe će da posluša, k’o što su mene moji
slušali NADA: Kad bi ti ko izašo... ŽELJKA: Ne, ja ću da mu kažem! Kupiću za sve pare
kašikare na pijaci i da ću ih bacati po Terazijama ko kokice. Pobiću
toliko naroda koliko on ne može da odbrani za 10 godina ratovanja. Ako
se vrati ... NADA: De, smiri se, da smislimo nešto pametno!
(tišina) ŽELJKA: Gde da ga zovem? On je u Bariju kod nekog svog tipa. Nije mi dao broj... VERA: Ne, njega, zovi Đovanija kalabreza! Oca mu zovi! Nek’ ide u Bari, neka ga nađe, neka ga spreči! NADA: Imaš li broj? NADA: Nije to neko vreme, ali... ŽELJKA: Ma, neće ga Đoko ni pogledati, znaš da ga ne zarezuje... NADA: Nek mu objasni... VERA: Ma, nek’ mu otme pasoš! Kakav je on mafijaš ako ne može da ukrade pasoš rođenom deteu! ŽELJKA: On je psihijatar a ne... VERA: Ama, nek’ smisli nešto! Nađi broj... (sve tri izlaze užurmano, da potraže broj...)
1996. Veče. Iz komšiluka se čuju TV vesti, zatim lupa i zvižduci. Brzo uđe Željka (62.g.) sa šerpom, kofom i
pištaljkom. Ide na prozor, lupa u šerpu i pišti. Za njom Nada (64.g.)... ŽELJKA: Sve ću da polomim al’ ćemo da pobedimo! ŽELJKA: Nemaš više dece! I unuka ti je već kobila! NADA: Ama, gađaće te komšija trulim krompirom, juče nam je razbio prozor! De, smiri se pod stare dane! ŽELJKA: Uvek si bila kukavica! ŽELJKA: Šta je, zoveš intervencioniste! VERA: (66.g. ulazeći) Prestani da luduješ! ŽELJKA: Neću, pustite me da se borim za slobodu govora! VERA: Ti se boriš za slobodu na račun moje slobode, ej! Koji će ti kurac sloboda govora kad nemaš leba! ŽELJKA: Sav narod je na ulicama, samo ste se vas dvezavukle u mišju rupu! VERA: Narod je bio na ulicama i ‘41 sa čuvenom parolom “Bolje grob nego rob”, pa je zatim napravio groblje,a onda smo malo bili roblje! NADA: (Veri) Nemoj sad i ti da preteruješ! VERA: Dogodio nam se narod i nedavno, pa gde smo sad? NADA: Dobro, dobro, nisam te zato zvala nego da joj otmeš šerpu za pekmez! Smirite se... ŽELJKA: (Veri) To nije ni slično! VERA: Jesi ti svesna da je neko obrnuo debelu lovu
na tim pištaljkama u koje ti k’o budala duvaš? Možda baš onaj protiv
koga pištiš! VERA: Kome će Cepter da uvali svoje lonce, ako mi naše ne porazbijamo?! A jel’ se sećaš osamdesetih... ŽELJKA: Jesi ti luda, jeb’o te Bog, kakve to ima veze VERA: ...osamdesetih, kad su ovamo masovno dolazili Kosovari, i kad su na prilazima Beogradu Slovenci prodavali šajkače? Slovenački kombiji puni šajkača?! ŽELJKA: Ko je nama kriv što oni imaju više smisla za biznis!? VERA: Svaki je biznis zarađivanje na tuđoj nesreći,
budalo! ŽELJKA: Moraš da se navikneš na zakone biznisa, ako misliš da se vratimo u svet! VERA: Zašto da se vraćamo u svet koji ide u
majčinu?! ŽELJKA: Ova zemlja ide u pičku materinu, a ja neću to da trpim! VERA: Pa, nemoj da trpiš idi kod svog švalera i kod
svog kopileta u Italiju! Nemoj sve nas da vučeš u propast! ŽELJKA: Ko vas vuče u propast? Ja vas vučem u propast, a bez mene vi ne biste ni propale?! E otići ću kod svog deteta. Vratiću se ja u civilizaciju, šta menitreba da vas čupam, iz govana! (izađe ljuta)
1998. Televizor preglasno. Vera se ljuti i menja kanale.
OFF: Kojom prilikom je poginulo 26 civila, oko 30 je ranjeno a 50 se smatra nestalim... (identifikacija lica koja su tom prilikom poginula još nije izvršena, a za nestalima se i dalje traga. Svi ranjeni su prebačeni u bolnicu gde im je ukazana prva pomoć....) VERA: (preko teksta u zagradi) Je li? Znači samo 26 je iskoristilo priliku da pogine! A ovi drugi nisu potpuno iskoristili priliku, nego su samo ranjeni, dok neki čak ni to, nego su tek nestali! Ne znaju da iskoriste priliku! (menja kanal) OFF: (II Spiker) U svom obraćanju naciji u vezi šlic afere predsednik je sinoć priznao da je ipak imao avanturu sa gospođicom Levinski...( ali je izjavio da je to stvar koja se tiče njega, njegove supruge, njihove kćeri i Boga...) VERA: Kauboj jebe čitav svet a problem je samo u Moniki! Pošto je priznao skandal, onda je malo naguzio Sudan i Avganistan! (menja kanal) OFF: Albanski lider... VERA: Jeb’o te lider! (menja kanal) OFF: U vezi samoubistva bivšeg gradonačelnika Vukovara u Hagu ( italijanski mediji javljaju da nema dokaza.) VERA: Jes! Ubio se, a poslednje reči mu bile; Ne pucajte, braćo! (menja kanal) OFF:(reklama) Ali otkad sam otkrila ultra plus sa krilcima, osećam se potpuno slobodna...(svakog dana u mes) VERA: Za šta si ti slobodna nesretnice? (menja kanal) OFF:(III spiker) Oko pola miliona izbeglica (u našoj zemlji, o kojima međunarodna zajednica ne može više da vodi brigu...) VERA: Izbeglice! A njihovi su “prognanici”! Znači mi smo kukavice, a oni su prognani! Ma, ko će da bude na našoj strani kad smo i mi sami na njihovoj! OFF:(novomponovana pesma) Jer u tebi nema ni Lj od ljubavi.... VERA: Deri se mami svojoj na grobu! (menja kanal) Ulazi Mirjana, sa aparatom za merenje pritiska,
čašom vode i sa spremnom injekcijom. (igra je ista glum kao Nadu) VERA: Nema Nade? MIRJANA: Kupa se, ‘oćeš da ti izmerim pritisak? OFF: Advokati gospodina Dinka Šakića...(održali su konferenciju za štampu na kojoj su uztvrdili da gospodin Šakić nije znao šta se događalo u Jasenovcu...) VERA: Gospodin ratni zločinac! Gospodin nego šta! Sad ste svi gospoda. Normalno, ne može da bude drug ratni zločinac! Mirjana isključi ton. VERA: Vidi, zeva a nema glasa! Vidi ovo! MIRJANA: Isključila sam ton. Bolje da ne slušaš to. VERA: To mi se sviđa. Zeva, ko riba! Ribaj ribu! MIRJANA: Lezi na stomak, molim te...
Ulazi Dea, doterana za izlazak. Igra je glum koja igra Zeljku DEA: Mama, dođi, ne mogu da probudim baku... DEA: Opet nije popila lek protiv spavanja... VERA: Željka, vrati te sandale, izakaćeš! Izuj odma’! MIRJANA: Tetka, nije to Željka, nego Dea, moja ćerka. VERA: Nije? MIRJANA: Ne, to je Dea, Nadina unuka. VERA: Čija? DEA: Mama, bre, dođi! MIRJANA: Zar je ne poznaješ? Moju Deu? VERA: A, da, da... Kako se ono zove? VERA: Kao kujica... DEA: Čuj, k’o kujica... VERA: (smeje se, sebi) A ja mislila Željka... MIRJANA: Svi kažu da jako liči... VERA: Ista moja Željka! MIRJANA: I mama to kaže... A Željka je u Italiji, znaš... VERA: Znam, samo sam se načas prebacila... DEA: Ajde, bre Mirjana, žurim! VERA: A jesu i sandale iste? MIRJANA: Molim? DEA: Mama, koliko je njoj godina? DEA: Čuj, nije stara! Pa, ona mora da je prva generacija posle majmuna! MIRJANA: Marš! Sram te bilo! MIRJANA: Ma, šta ti smeta? Pusti je! DEA: Ama, treba mi kupatilo, idem na vežbe! MIRJANA: Pa zar ona spava u kupatilu? DEA: U kadi! Voda se već ohladila! MIRJANA: Joj, crno dete, što ne govoriš!
Mirjana i Dea odjure. Malo kasnija izvana se čuje vrisak.
MIRJANA: (izvana) Mama! VERA: Da. Sutra ko bude živ, treba da sahranimo Nadu... Mrak
To je sve
|