<<

 

 

  

Mirjana Ojdanić

 

SUTRA, KO BUDE ŽIV...

(melanholična studija prolaznosti)

 

Posvećeno

Maji Dimitrijević, velikoj glumici

i dragom profesoru Miroslavu Beloviću

 

   

 

 

 

 

Beograd, april - avgust 1998.

 

Ima čitavih života iz kojih, kad bi izabrao sve uzbudljive

trenutke, lepe i ružne, - ne bi dostajalo materijala za celovečernju dramu. Pogledaj svoj život sa te tačke, pa koliko drama, komedija i tragedija može iz njega da se skroji - toliko je vredan življenja. (To sa stanovišta teatra

a sa stanovišta proizvođača duvana - onoliko koliko pušiš,

dok iz ugla proizvođača oružja, pak - toliko koliko pucaš.)

 

 

 

              Lica - sestre:

 

VERA (čvrsta, određena, odlučna) 18 - 68 g.

 

NADA (nežna, nesigurna, nestalna) 16 - 66 g.

 

ŽELJKA (vesela, nepredvidljiva, brza) 14 - 64 g.

 

MIRJANA (42 g., kao Nada), kći Nadina i DEA

(19 g., kao Željka), kći Mirjanina, a unuka Nadina,

pojavljuju se samo’98 i igraju ih iste glumice.

 

 

 

 

Događa se od 1948 do 1998 godine. Sestre stare tu, pred nama, iz scene u scenu, bez mrakova. Zato je vrlo važno da osim glumica i reditelja, šminker, kostimograf, scenograf, garderober, tonac... budu spretni, dovitljiivi -jednom rečju - savršeni.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

                                       1948.

Vrlo skromno, bez stila, nameštena soba. U njoj stvari kao na revers uzete iz nekog narodnog magazina. Ima ponešto iz bolje, a ponešto i iz gore prošlosti... Jurcajući jedna drugu, utrčavaju Nada (16) i Željka (14). Željka je u prevelikim sandalama sa potpeticoma, u kojima vrlo nespretno trči.

 

NADA: Vrati mi sandale! Ama, vrati mi Željočka!
ŽELJKA: Samo da naučim da hodam, čekaj malo!
NADA: Misliće Vera da sam ja razgazila.
ŽELJKA: Ona je nogatija od mene!

NADA: Izuvaj odma’! Dala mi je samo do dućana!
ŽELJKA: Šta ima da ti daje zajedničke sandale!? Moš‘ da uzmeš kadgod ‘oćeš!
NADA: E, ne mogu.
ŽELJKA: Pa da dadneš meni...

NADA: Ajd’ - izuvaj sad!
ŽELJKA: A što ne bi mogla kad je mama kazala da su I voje i Veročkine...
NADA: Joj što si nedokazana...
ŽELJKA: A kad vama omale - ja ću da nasledim.

NADA: Dobro, dobro, daj da ih namažem sad!
ŽELJKA: Da namažeš, nego šta! A ne da budu nizašta

kad meni dopadnu.
NADA: Samo za moju mogu da ti garantujem.

Vraćaj već jedared!
ŽELJKA: Koju tvoju?

NADA: Desnu. Leva je Verina... (mala pauza)

ŽELJKA: Jel’ to tata smislio da vam tako podeli?

NADA: Ko bi drugi?

ŽELJKA: Baš je smešan. To je njemu od one granate,

šta ti misliš?

NADA: Ma nije, samo hoće čovek da se dogovaramo!
ŽELJKA: Drugarski?

NADA: Sestrinski!

ŽELJKA: I - da ne bude samovolje u ovoj kući?!

NADA: Jasno!

ŽELJKA: Jebeš mi sve ako mu to nije od granate!
NADA: Šta si zapela za tu nesrećnu granatu? Nije bio čak ni ranjen! Izuvaj se...

ŽELJKA: Da, al’ kad je ona zveknula i odbacila ga pet metara dalje da padne na glavu...
NADA: Ti k’o da si svojim očima gledala...

ŽELJKA: Pa kad vazdan o tome priča...
NADA: Ne vrdaj više, skidaj te sandale!

ŽELJKA: Jel’ ga boli tikva svako jutro?
NADA: Boli! Ti si tikva! Izuvaj se!

ŽELJKA: E, vidiš od toga ga boli i zato deli sandale!
NADA: Ne zagovaraj. Šta misliš? Da si lukava?

ŽELJKA: Dobro. Evo ti tvoja. Desna.
NADA: Dosta je šale, znaš kako će Veročka da se namrgodi. Još ako se vrati bez brašna...

ŽELJKA: Uhvati me, ako možeeš!

NADA: Nije nego neću! Kad te ćapim...

One se jure, svaka sa po jednom sandalom i jednom bosom nogom. Ulazi Vera, u gumenim čizmama gurajući bicikl sa pola vreće brašna. Skida vreću, izuva čizme.

 

VERA: Samo se cerekate. Jel’ se vratila mama?

NADA: Nije još. Jel’ ti to pukla ista ona guma.

VERA: Jeste. Zadnja... Jedva sam prošla...
ŽELJKA: Zašto? Opet stežu crnoberzijance?

VERA: Ne. Priča se da su Rusi na granici...

NADA: Na čijoj?

VERA: Na našoj, baš me briga za Mongolsku!
ŽELJKA: I - šta s tim?

VERA: E, jesi balavander! Jel’ znaš ti šta to znači kad ti tuđa vojska dođe na granicu preko treće države?

NADA: A otkad je nama Ruska vojska tuđa?

ŽELJKA: Tako je, Nađenjka!

VERA: Od jutros!
NADA: Ko kaže?

VERA: Straže!
ŽELJKA: Zašto?

VERA: Zato što može opet biti rata, majku im jebem! Što li se mama zadržala?
ŽELJKA: Uvek se zadrži kad ode po jaja. Ko da ne znaš kako je po selima...

NADA: Joooj, neće valjda, Veročka, mila moja...

VERA: I nemoj više da me zoveš Veročka!
NADA: Kakav rat kad se još nisu ohladile ni cevi ni leševi?! Pa nemamo više ni grla, ni noževa za ratovanje...
ŽELJKA: Šta si se usrala?! S kim da se bijemo kad smo pobedili kol’ko juče?

VERA: Ima vala, kod Rusa i noževa i vratova, znaš li ti koliko je njih!
ŽELJKA: Znam! ( peva) Ne bojmo se švapskih aviona, Nas i Rusa dvesta miliona!
VERA: A šta ćemo sad sa Ruskim avionima?
NADA: Pomerite se s mesta!
ŽELJKA: Oni su ionako jedini saveznici koji nas još nisu bombardovali!

NADA: Pa jes’ oni su samo silovali...

VERA: Umukni, života ti! (tišinica) Što li to nema mame...
ŽELJKA: Ko da nismo mogli i bez jaja ako je takva situacija...
NADA: Idem da je potražim...

(Nada obuva čizme uzima bicikl i odlazi, gurajući ga.)
VERA: Kako ćeš? Guma je pukla ko pištolj!
NADA: (izvana) Zakrpiću je nekako...

VERA: Dok ti zakrpiš, ona će i sama da dođe...

ŽELJKA:(Šaljivo) Da znaš da ću da te kažem tati da si poludela i da ‘oćeš da ratuješ s Rusima. Ubiće te od batina!
VERA: Nije ovo za šalu, slinava! Gde je druga sandala?

( Vera, na nervnoj bazi počinje da sređuje sobu)

ŽELJKA: Evo ti! Sutra ćemo možda svi da izginemo a ti brineš za sandalu!

VERA: Joj, što si dosadna sa svojim glupim vicevima!

‘Ajde da raskrčimo malo...

ŽELJKA: Zašto da spremamo ako će da nas bombarduju?

VERA: Umukni!

ŽELJKA: Ozbiljno... ako će nešto da bude, bolje da pripremamo podrum nego kuću...

VERA: Ima l’ negde neki kurs na koji bi mogli da te upišemo da naučiš da ćutiš?

 

 

 

1950.

Ulazi Nada, (18g.) Ošišala je kike i stavila “trajnu”. Svečano obučena. Željka skoči, iznenađena.

.

ŽELJKA: Ošišala se!
NADA: I ondulirala! Kako mi stoji?
VERA: Izgledaš k’o tetka!

ŽELJKA: Baš si moderna!

VERA: Jesi pitala mamu?
NADA: Sad sam punoletna, ako si zaboravila...
VERA: Pitam, jesi li pitala?!

NADA: Rekla je da se doteram...

VERA: Svašta ona dozvoljava... Da je tata ovde znao bi se neki red... (tišina)

ŽELJKA: Čim se malo opustimo ti zakukaš za tatom i pogasiš nam osmehe kao sveće....

VERA: A ti smatraš da je u redu da se mi zabavljamo

dok nam je otac na robiji?

ŽELJKA: Šta je srao, kad je znao! Muška posla!

VERA: (Nadi) Časna reč, ubiću je jednom kad ovako lupi, pa nek i mene vode na robiju! Ja ću bar znati zašto!
NADA: De, smiri se, k’o da ne znaš s kim imaš posla!

ŽELJKA: Dobro. Vratiće se. Važno da mu je toplo. Okolo je more, možda može i da se kupa. A zamisli da su     pobedili Rusi i da su ga odveli u Sibir, znaš kako je tamo ‘ladno?!
NADA: Da su Rusi ostali naš tata bi danas bio general!
VERA: (Nadi) Jel’ to ona misli da smo mi pobedili Ruse?

ŽELJKA: A istoriijsko ”NE”?

NADA: Kad bi ona govorila samo ono što misli - kazala bi po rečenicu godišnje! A vi’š da ne zaklapa! Bolje mi pomozi da se sredim!

ŽELJKA: Ako sam ja suvišna ovde, ima gde nisam!

(Željka odlazi, nadureno)                                     
VERA: A za koji moj se ti sređuješ?
NADA: Pa za izbore, ovo su mi prvi...
VERA: Ih, a ja mislila, udvara ti se neko!

NADA: Moraš i ti malo da se “opraviš“ što bi rekla baba.
VERA: Ja ne idem!
NADA: Molim?
VERA: Neću da idem!
NADA: Ali moraš! To ti je pravo... i obaveza!
VERA: Ništa nemamo osima obaveza i prava! Više bih volela da ima čokolade!

NADA: Tiše! Šta ti je?!

VERA: Baš da vidim šta će da mi urade! Neću da idem tamo i da od jednog predloženog kandidata biram i zaokružujem jedinog predloženog. Bila sam prošli put i dosta mi je.

NADA: Sme li se tako, Verice?

VERA: Ti idi vidi, pa ćemo posle da pričamo!

NADA: Mama kaže da vode neku evidenciju...
VERA: Baš me briga!

NADA: Brinuće se mama...
VERA: Ona se boji svoje senke odkad su tatu odveli!

NADA: A ti se ne bojiš...

 

 

 

1952.

Izvana se čuju zvukovi svadbe. Dolazi Željka (18) u beloj venčanici. Takođe ošišana i ondulirana.

 

ŽELJKA: Kako vam se dopadam?
NADA: Prelepa si, nisi ni morala da se udaješ...
VERA: Naručito ne preko reda...

ŽELJKA: Nema više redova, stara moja, ko je tebi kriv što nisi uhvatila svoj voz!
VERA: Ja nisam ni ‘vatala vozove!

ŽELJKA: Onda nemoj da se buniš.

VERA: Ko se buni?
NADA: Izgledaš ko da si se venčala u crkvi.
VERA: Ne bi njoj ni to smetalo.

ŽELJKA: I ne bi! Bilo bi mi baš romantično!
NADA: Nemoj da te tata čuje!

VERA: A što posle ne bi mogla da se razvedeš jel’ ti i to romantično?

NADA: Stvarno si maler! Mastilo joj se još suši na venčanom listu a ti već pričaš o razvodu!

VERA: Šalim se...

ŽELJKA: Jedina mana tvojih šala je što nisu ni smešne ni vesele!
VERA: Idete čak i na medeni mesec?

ŽELJKA: Idemo - tri dana!
VERA: I tebi tu ništa ne smeta?

ŽELJKA: Šta bi mi smetalo?

VERA: Mesec dana - tri dana, ne fali ti malo logike?

ŽELJKA: Fale tebi nekolike daske!

NADA: Dobro. Dobro. Tata dalje gleda u zid?
ŽELJKA: Sad gleda u severni ...

NADA: U sred svadbe?! Joj što je to strašno?

VERA: Navikli ga!

ŽELJKA: Daj bre, oporaviće se, važno da je pušten...

Zašto mi kvarite najlepši dan u životu?!
VERA: Ako ti je ovaj najlepši šta onda očekuješ?

MAMIN GLAS: (izvana) Vera, donesi vina, gosti čekaju. Kuda ste se sve-tri posakrivale?

ŽELJKA: Mama te zove!

VERA: Čujem! (viče) Dolazim! (Odlazi)

ŽELJKA: Kunem ti se da je ljubomorna!
NADA: Čini ti se...
ŽELJKA; Ipak je ona najstarija!

NADA: Šta ti je, u našim godinama, to se i ne vidi.

I ja sam starija, pa ništa....

ŽELJKA: Ali ona je ružna! Ti si bar lepuškasta...
NADA: Kako ružna?! Ne valja da si zlobna u ovakvom trenutku!
ŽELJKA; Nikad se neće udati, ‘oćeš da se kladiš?!

NADA: Neću! Jesi se presvukla napokon, čekaju te dole!

                              

Tokom prethodnog razgovora Željka i Nada su se presvukle. Venčanica je nestala u ormaru.

 

 

 

                                      1954.

Ulazi Vera (24). Trudna je. Donosi prekrivače za nameštaj, i zavese. Tokom sledeće scene one zajedno preuređuju sobu.

 

VERA: Jedva sam izvukla. Trebalo je da kupimo više..
NADA: Jel’ pametno da ti toliko šiješ u takvom stanju?
ŽELJKA: Nije pametno da ona uopšte bude u tom stanju!

VERA: Ima ko može, a ima ko ne može!
NADA: Ako ćete opet da se svađate...
ŽELJKA: Ne, nego ćemo da se radujemo kopiletu!

VERA: Ja se radujem, a tebe ko jebe!
NADA: Ama, neću to da slušam!
ŽELJKA: A što si osramotila oca i mater, boli te uvo!

VERA: Tati je samo važno da bude muško, ako bude rata.

&ELJKA: Ja ne bih ni rađala za rat!

VERA: Kiselo ti grožđe?!

NADA: Nema više ratova, fala Bogu...

VERA: A jel? To onda znači da ne treba više ni da rađamo sinove?

ŽELJKA: Pa, mi ne moramo, ali ona koja rađa za Amerikance - mora, pošto oni stalno negde ratuju...

VERA: (Nadi, za Željku) Ludo i pogano!
NADA: Morate li baš tako, pobogu, pa sestre ste!

VERA: Nema gore zavisti od zavisti nerotkinje!
ŽELJKA: Nemoj da misliš da neću da se izlečim!

(Željka izlazi i odmah se vraća sa nekim novim predmetom)

VERA: Leči ti onu svoju nesreću, a nama ništa ne fali!

U celoj našoj familiji, na sve strane i sve grane, nigde nema jalovica! A njegova majka jedva njega jednog rodila i to matora u 28 godini!

ŽELJKA: Jel’ to tebi krivo što i ti nemaš “nesreću”?

VERA: Ne znam šta bih bez “nesreće”, časna reč!
NADA: Ko mene tera da ja ovo slušam na tašte! (ode)
ŽELJKA: Gde ćeš sad? Ja da ti spremam kuću?

NADA: (izvana) To je i tvoja kuća...

ŽELJKA: Ja sam odavde izašla pre dve godine!

VERA: Ali uvek može da se desi da se vratiš, ne zaboravi!
ŽELJKA: Ako se i vratim bar sam odlazila, a ti nisi ni to!

VERA: Jesi ti svesna da su u našem društvu bračna i   vanbračna deca ravnopravna u svakom pogledu!
ŽELJKA: Samo što kopilad nemaju tatu kao mušku osobu koja ih nosi u park i igra s njima lopte! To ti nije palo na pamet?

VERA: Moje dete ima oca!
ŽELJKA: Ima, ali u Americi! Na dohvat ruke! I nema oca nego narodnog neprijatelja!

VERA: Boga ti, ne seri! Vratiće se čovek samo dok se

stvar malo smiri!
ŽELJKA: Zato je i pobegao da se vrati! Izd’o roditelje

i državu, samo tebe neće da izda!

VERA: Nije on izdao. Ima pravo da potraži bolji život!
ŽELJKA: Ma lako je njemu, tamo ga čeka bolji život, ovde ga čekaš ti. Nema mu ravnog!

VERA:‘Oćeš da se porodim pre vremena zbog tvog lajanja?
ŽELJKA: Ti se porađaš pre vremena svakako!

VERA: Ama, skini mi se s vrata, ako Boga znaš, dosta mi je moje nevolje ... (odlazi)
ŽELJKA: Aha, ipak priznaješ da je nevolja!

 

 

 

                                   1956

Neko vreme Željka sama, peva neku talijansku kanconu ili meksikansku pesmicu, (koja bolje leži u dotičnoj godini) i menja slike po zidovima... Vraća se Nada, naravno, starija dve godine, u drugoj garderobi, malo deblja i sa kolicima za bebu. To su ona niska, debela, tapacirana kolica od kojih nije moglo da se prođe ulicama ranih pedesetih XX v.
NADA: Gde je Vera?
ŽELJKA: Eno je jurca svoje kopile po avliji! Da mu pokaže ćaćinu sliku iz Amerike i ubedi ga kako je to isto!
NADA: Zašto si takva zloća prema njoj?
ŽELJKA: Nervira me!
NADA: Previše si napeta, mlada si još, imaš vremena...
ŽELJKA: Brak od 4 godine, bez dece, već se smatra     neplodnim, ako nisi znala...
NADA: Štošta se smatra, pa se ljudi izvuku...
ŽELJKA:Lako je tebi, tvoj nije bio jalov ni pet minuta!
NADA: Pa, dobro, nismo svi isti...
ŽELJKA: Vi ste ga napravili još prve bračne noći.
NADA: Kad nije bilo struje... (smeje se) ali nismo napravili “ga” nego nju!
ŽELJKA: Ne mogu još da se naviknem. Meni je dete-dete.

Kad bi bar moj Milan pristao da ode na pregled...
NADA: ‘Oćeš da ja razgovaram s njim?
ŽELJKA: Ne vredi...

Ulazi Vera, stariija, tanja i zadihana...

VERA: Trči ko metak, ne mogu da ga stignem!
NADA: Čini mi se da je i mama živnula otkad se igra sa unukom. Nije šala, prvo, pa muško...

VERA: Nije šala ni drugo pa žensko... sto je sjatka...
ŽELJKA: I tata je živnuo! Sad bulji u istočni zid.

VERA: Zadrži svoje mrakove u sebi!
NADA: Znači - pisao ti Aleksa?! Da vidim slike!

VERA: Zove nas da dođemo...
NADA: I - šta si rešila?
ŽELJKA: Da prodamo kuću s komšilukom, trafostanicu i tvoje dete s kolicima, i , normalno, tatu sa južnim zidom - pa da joj skupimo pare za kartu u jednom pravcu - do Čikaga!

VERA: Povuci vodu, zatrpa nas govnima!

NADA: Meni će da stane mleko od vaših svađa!

ŽELJKA: Izvini... (tišina)

VERA:  Unapredili me, znaš. Sad sam šef smene...

NADA: A koliko plata bi ti trebalo za kartu?

ŽELJKA: Sto pedeset osam!

NADA: Možeš li da dobiješ kakav kredit?

ŽELJKA: Može, kad uvedu kredu za odlazak u emigraciju!

VERA: Da li bih smela nešto da te zamolim?

ŽELJKA: Izvoli...

VERA: Da ne dolaziš više kad sam ja kod kuće!

ŽELJKA: Svratila sam da vidim mamu i tatu, ako te zanima! (ode, demonstrativno)

VERA: Vidim kako ih gledaš!

NADA: Pobogu, šta je to sa vama?

VERA: Nesrećna je sirota, razumem ja nju...

NADA: Samo ne možeš da je podneseš...

VERA: Ne mogu... (tišina)

NADA: Što li se ne budi ovo moje dete?

VERA: A kad je sisala?

NADA: Oko podne...

VERA: Sada je tek dva. Imaš fore čitav sat. Lezi malo.

NADA: Nisam umorna...

VERA: Blago tebi sa takvom bebom! A onaj moj ... Amerikenjac nije spavao po cele noći. Dve godine nisam pošteno pritisla jastuk.
NADA: Zašto ga zoveš Amerikenjac?

VERA: Deca iz komšiluka ga tako zovu, zbog igračaka što mu Aleksa šalje iz Amerike... Zavide mu...

NADA: Pa lepo je što mu šalje...

VERA: Samo oružje šalje, pitam se imaju li oni kakvih   drugih igara, osim ratnih...(tišina)

NADA: Oni se igraju rata, a mi ratujemo.

VERA: Pomeri se s mesta!

(Izvana, kroz prozor ili vrata uleti indijanska strela.)

VERA: Aleksa, sine, jesi li ti lud! Igrajte se iza kuće!

Ovde seka Mirjana spava..

(baci strelu odakle je stigla)
NADA: Mislim da bi se tata oporavio da si mu dala ime po njemu. Milovan... šta bi ti falilo?

VERA: Ima tatino prezime. Nek ima nešto i od svog oca! (tišina)
NADA: Ipak to tebe tišti...

VERA: Tištalo, ne tištalo, tako je kako je! Izvešću je malo na dvorište nek’ je vidi sunce...(gura kolica)
NADA: Misliš da nije jako?

VERA: Nije, odmori se ti...
NADA: Nisam umorna...

VERA: Pročitaj nešto, zaboravićeš da čitaš...

NADA: E, to si u pravu...

(Nada legne i čita nešto. Vera izađe, s kolicima)

 

 

 

                                      1958.

Željka, starija, nesrećnija i bogatija. Svratila iz kupovine.

ŽELJKA: Ćao. Veštica nije kod kuće?
NADA: Malopre odvede decu u lunapark.

ŽELJKA: I tvoju Mirjanu? Onako malu? Ni briga te!
NADA: Slušaj Željka, i ako nije udana, Vera je prava majka i ume sa decom! Kako sa svojim, tako i sa mojim. I prestani već jednom da se rogušiš na nju!

ŽELJKA: Ne ježim se ja na nju...
NADA: Nego? ( tišina) Nego na koga?

ŽELJKA: Moj Milan je jutros dobio sina...
NADA: Već?

ŽELJKA: Već!
NADA: Nema ni godina kako ste se razveli!

ŽELJKA: Sedam meseci!
NADA: A toliko i kako se tom drugom oženio?

ŽELJKA: Toliko!
NADA: Pa dobro... bili su efikasni...

ŽELJKA: Isuviše efikasni! Još je bio samnom u braku!
NADA: Onda možda i nije njegovo... Ako te to teši...

ŽELJKA: Jeste!
NADA: Nema veze sad. Nek mu je živo i zdravo!

ŽELJKA: Hm!
NADA: Ne valja ako te to boli!

ŽELJKA: Ne boli. Nervira. Da se barem odselio nekud!
NADA: Još će se i tebi posrećiti... Imaš tek 24!

ŽELJKA: Ni ti u to ne veruješ. (Ulazi Vera, starija i lepša)
VERA: (Nadi) Što mi ne reče da tvoja Mirjana...

(Željki) Gde si Željka, sestro raspuštena!

ŽELJKA: Tu sam, ako ti se ne gadi!

VERA: Ljubi tebe sestra! (Nadi) Što mi ne reče da ova troja lepotica još uvek sere u gaće. Dve godine, bre!

NADA: Ko sere u gaće!?

VERA: Života mi, usrala se na ringišpilu!

NADA: Na velikom?

VERA: Aha!

NADA: Pa uplašilo se dete. Nisi je valjda stavila samu?

VERA: Pa... bio je i moj Aleksa... u drugoj sedaljki...

NADA: Jesi ti normalna?

VERA: Tražila je...

NADA: Ama, traži ona i helikopter da joj kupim, pa meni ne pada na pamet! Gde mi je dete!

VERA: Eno je u kujni. Maže dedu govnima!

ŽELJKA: Gospode, Bože...
NADA: Nisi je ni oprala?

VERA: A šta ćeš ti da radiš? Ja sam se odvikla od tih mirisa...

NADA: E, jebo te Bog blesavi! (odjuri)

ŽELJKA: (viče za njom) Vidiš kako ume sa decom!
VERA: Pa ja imam sinčinu, znaš, koji jedva da pristaje i u klozetu, a kamoli u gaće!

ŽELJKA: To zato što je potpuno svejedno imaš li oca pri ruci ili preko bare!

VERA: Imaš ti ćaću pri ruci pa kake vajde? Eno ga unuka maže govnima!

ŽELJKA: Odvratna si.

VERA: Ni ti nisi baš simpatična.

ŽELJKA: Dobro. Završile smo razgovor. (rade nešto)

VERA: Srela sam ti Milana pred opštinom...

ŽELJKA: (ćuti)

VERA: Malo je pod gasom...
ŽELJKA: (ćuti)

VERA: U stvari, malo više...
ŽELJKA: (ćuti)

VERA: Zapravo, jedva se drži na nogama...
ŽELJKA: (ćuti)

VERA: Hteo je da se ljubi samnom, ko da smo još uvek rođaci...
ŽELJKA: (ćuti)

VERA: Nisam znala da pije...
ŽELJKA: Dobio je sina.

VERA: To znam. Išao je da ga prijavi.
ŽELJKA:(ćuti)

VERA: Znaš kako je dao ime svom sinu? Tvoj Milan.
Pardon, tvoj bivši Milan... (Željka ćuti) Pitam, znaš li kako mu se zove taj novorođeni? (Željka ćuti) Ne znaš?
ŽELJKA: Ne znam...
VERA: Željko mu je ime!
ŽELJKA: Željko?

VERA: Željko!
ŽELJKA: A gde reče da si ga srela?
VERA: Pred opštinom.
ŽELJKA: Misliš da je još uvek tamo?

VERA: Možda... Zašto?

ŽELJKA: Moram da ga ubijem!

VERA: Zbog imena? Misliš da je po tebi?

ŽELJKA: Ne! Nego je po Musoliniju! (odlazi)

VERA: Željka bre, pa nemaš tapiju na ime, pusti čoveka da živi... Željka, nemoj da se brukaš!  (trči za njom)

 

 

 

1960.

Neko vreme prazna scena. Samo promaja duva.Ulazi Nada, stariija i lepša. Nosi poklone. Izvana se čuje tuširanje.

NADA: Alooo, ima li koga u ovoj kući duhova?
VERA: (izvana) Ovde sam, dolazim...

NADA: Znači, gotovo je kupatilo? Je li lepo?

VERA: (izvana) Uživancija jedna! Bolje nego tvoje.
NADA: A zašto se vi ne zaključavate?
VERA: (izvana) Jedva čekam da me ko ukrade!

NADA: Sve vam je na izvol’te...
VERA: ( izvana) Ma neće niko ništa....
NADA: Željka nije tu?
VERA: (izvana) Kod tate je, u bolnici...
NADA: A gde je mama?
VERA: (Dolazi iz kupatila. Starija) Isto.
NADA: Tata, izgleda neće skoro...
VERA: Neće...

NADA: Nisam znala da je ta depresija tako opasna bolest. Uvek sam mislila da je to nešto buržujsko.
VERA: E nije, nego je upravo sirotinjsko!
NADA: Ne leči se baš lako...

VERA: Lečiće je, Kad nauče da leče od života!
NADA: U stvari... baš je dobro da su tamo...
VERA: Kakvi dobro?! Savršeno! Svaki vikend u ludnici! Ima li išta lepše!?

NADA: Moram da razgovaram nešto s tobom!
VERA: Razgovaraj!
NADA: Uozbilji se..
VERA: U redu... šta ima?

NADA: Ima ljubavnica...

VERA: Kod koga?

NADA: Kod mog Zdravka!

VERA: Pizda mu materina! Jesam ti rekla da mu ne peglaš košulje! Eto ti sad! Kad ti njega doteruješ!

NADA: Šta da radim?

VERA: Ništa!

NADA: Kako ništa?
VERA: Zdrav Zdravko, još ako je zdrava i švalerka, ne vidim gde je problem! Samo prestani da ga lickaš.
NADA: Nije smešno. Mi imamo dvoje dece!
VERA: Ne vara on decu. Samo tebe.!
NADA: A šta ako joj napravi kopile?
VERA: Da ne pretruješ malo? Smiri se!

NADA: Ne želim da moja deca dobiju brata koji ima kurvu za majku!

VERA: Ne paranoiši! A kako si saznala?

NADA: Videla ga je komšinica Mirkovićka sa nekom plavušom pod kišobranom...
VERA: A jel’ padala kiša?
NADA: Pljusak.
VERA: I - šta je tu sumnjivo?

NADA: Kaže da su ćućorili nešto...
VERA: A ti, kad te neko sakrije od pljuska, okreneš mu dupe pod njegovim ambrelom i ćutiš kao zalivena?

NADA: Možda si u pravu...
VERA: Mirkovićka je i mene pitala šta imam sa Titom, zato što sam mu predavala radničku štafetu, pa me poljubio.

NADA: Ma nemoj?!
VERA: Ljubomora je takođe opasna boljka, znaš... Skoro kao depresija. (Ulazi Željka, zrelija i staloženija.)

ŽELJKA: (nadi) Ćao belisima, kako su ti deca?

NADA: Dobro su, hvala Bogu... Kako je tata?
ŽELJKA: Isto. (Veri) Imaš pismo iz Amerike!

VERA: Baci u đubre!

ŽELJKA: Ne čitaš više kapitalističku propagandu?
NADA: Ma, pročitaće, naravno.

ŽELJKA: Pa jest! To mora da je isto tako glupo kao slušanje socijalističke propagande... (baci pismo)

NADA: Jeste vi normalne? To je preletelo okean!

VERA: 6 meseci se ne javlja! A već dve godine ima američki pasoš! Mogao je da dođe kao Jenki!

NADA: Možda je ipak nešto važno? (izvadi pismo)
VERA: Da se nisi usudila da ga pročitaš! (odlazi)

NADA: U redu... (baci pismo ponovo u đubre)
ŽELJKA: Zaboraviće ga kad umre, ma koliko se trsila. Mislim, kad ONA umre!

NADA: Ako ona baci pismo, da li je ono još uvek njeno?
ŽELJKA: Teoretski - nije!

NADA:  Onda - šta me sprečava?

ŽELJKA: Ništa, sem što će krv da ti popije...

NADA: (uzima pismo i čita) Ionako mi svi piju...

ŽELJKA:( kroz smeh)  Jel’ ti pričala kako se pojela živa!?

NADA: ( odsutino, koncentrisana na čitanje) Zbog čega?

ŽELJKA: Zbog sina joj Alekse!

NADA: Šta je uradio?
ŽELJKA: Pisao je zadatak na temu: Moja omiljena ličnost.
NADA: ( odsutno) Jel?
ŽELJKA: Kaže: lepa, nežna, duhovita, darežljiva, mlada...

NADA: Čoveče - i ovaj nesretnik je na robiji!

ŽELJKA: A znaš ko je ta opisana osoba?
NADA: ( odsutno) Nemam pojma!
ŽELJKA: Tetka Željka, ovde prisutna!

NADA: Jel’ čuješ ti šta ti ja kažem?

ŽELJKA: A jel čuješ ti šta ja tebi kažem! Omiljena ličnost njenog kopilanca je tetka Željka. Šta veliš na to? Ako nisam majka, bar sam prvoklasna tetka! I odličan student. Znaš da sam dala razliku, sad sam redovni...

NADA: A nesrećni ćaća mu na robiji, zato nije pisao!

Šta li to dete nosi u genima?! Deda robijaš i depresivac, otac u zatvoru....

ŽELJKA: Pa još luda, ljubomorna tetka! A kako je zaglavio?

NADA: Ko je ljubomoran?

ŽELJKA: Nemam pojma.

NADA: Kol’ko ja znam ima samo jednu ludu tetku, redovnog brucoša psihologije u 26-oj godini!

ŽELJKA: Pitam: kako je zaglavio Aleksa!?

NADA: Uhvatili ga na nekim demonstracijama protiv Vijetnamskog rata. Ubili ga od batina i osudili na godinu dana...

ŽELJKA: Mora da nije čist čim su ga tukli... Ni jedna policija ne tuče bez veze!

NADA: Sve policije tuku bez veze, to niste učili na fakultetu? Optužili ga da je komunista...

ŽELJKA: On?

NADA: Ironija sudbine...

ŽELJKA: Znači, našao je bolji život...

NADA: Ne seri! ...Valjda će sada da mu oprosti?

(Ode da potraži Veru, viče)  Vera, Veročka! Veronika! Verice, gde si...

 

 

 

 

                                               1962.

Ulazi Vera, starija, i smrvljena nečim.

Sestre se dugo gledaju u napetoj tišini.

ŽELJKA: Nisu ti dali?

VERA: Ne.
ŽELJKA: A zašto sad?

VERA: Zbog nekih svinja u zalivu svinja!
ŽELJKA: Zbog čega?

VERA: Radi Kubanske krize!

ŽELJKA: Kakve ti imaš veze sa Kubanskom krizom?

VERA: Zato što mi je otac bio komunista!

ŽELJKA: Pre 16 godina?! Pa znaju li oni da tvoj otac niije više ništa, a kamoli komunista?

VERA: Znaju oni sve... Možda mogu da ugrozim SAD...             

Možda sam terorista. Paranoidna demokratija!

ŽELJKA: Kako ti je dete reagovalo?

VERA: (krajnje rezignirano) Savršeno...

ŽELJKA: On se siroma’ toliko radovao iponosio...

VERA: Eno ga, sad urla u miliciji. Bila si u pravu. Nije ni trebalo da ga rodim!

ŽELJKA: Ne greši duše, budalo! Dala bih čitav život da imam onakvog sina! Ej, osmehni se malo! Čekaj,

jesi ti rekla u miliciji?

VERA: Da. U Istražnom zatvoru...

ŽELJKA: Dete od osam godina? U istražnom?

VERA: Samo na informativnom razgovoru, zato što je diplomatski skandal, pa se naši pokazuju lojalni...

ŽELJKA: Šta? Pljunuo je ambasadorovog sina i jebo mu majku kapitalističku, kao kod Nušića?

VERA: Razbio prozor na Američkoj ambasadi!

ŽELJKA: (smeje se ) Kako?

VERA: Kamenom!

ŽELJKA: Luče tetkino!

VERA: Meni nije smešno!

ŽELJKA: Ne sekiraj se. Sad ću ja da ga dovedem.

VERA: Rekli su da ne dolazimo, dovešće ga oni...

ŽELJKA: Dovešće ga tetka! Kupiću mu najveći sladoled  veci od Američke ambasadae! Čekaj me tu.

VERA: Nemoj i ti još nešto da zabrljaš...

ŽELJKA: Imam obožavaoca u miliciji, išla sam tamo na praksu....

VERA: Kakvu praksu?

ŽELJKA: Iz Psihologije kriminala.

Željka istrčava a isto tako utrčava Nada. Ona je trudna.

NADA: Jel istina to za Aleksu, pa on je lud! Sve su to dupli robijaški geni, života mi!
VERA: Kakvi geni, naljutilo se dete. Osam godina čeka da upozna oca i opet mu ne daju vizu. Šta je jedan pendžer u odnosu na to!

NADA: Ne bre, nego ovo što radi u miliciji...
VERA: A šta radi? Otkud znaš?

NADA: Zdravko kaže da psuje već sat vremena!
VERA: Neka psuje... i ja psujem.

NADA: Ali on psuje na ruskom, kraj ovakvih naših psovki!.
VERA: On i ne zna ruski!

NADA: Mora da ga je tata naučio! Jesam ti govorila da ne dozvoliš da se dete igra s ludakom, a ti i mama stalno tvrdite kako to tati prija!

VERA: Tata nije ludak!

NADA: Ej, zastani Zemljo, silazim!( odlazi)

 

 

 

1964.      

Ulazi Željka sa koferom, a lepa ko slika.

ŽELJKA:  Kako izgledam?

VERA: Zaljubljeno.

ŽELJKA: Otkud znaš?

VERA: Tako izgledaš...

ŽELJKA: Upoznala sam ga na simpozijumu u Dubrovniku.

VERA: Koji je bio na temu: majski seks među glavoderima

ŽELJKA: Da si neka sestra, ti bi se radovala...

VERA: Oženjen?

ŽELJKA: Zar je to najvažnije?

VERA: Dakle: jeste!

ŽELJKA: I ja sam bila udata...

VERA: Ti u perfektu, on u prezentu... Diferenciraj.

ŽELJKA: Jes’ ti čula za seksualnu revoluciju?

VERA: A jes’ ti čula da revolucija jede svoju decu?

Eno ti tatin primer...

ŽELJKA: Ja nisam dete revolucije.

VERA: Nego šta si? Prvoborac?

ŽELJKA: I nemaš ništa drugo da me pitaš?

VERA: Koliko mu je godina?

ŽELJKA: Uh, što ti je pitanje!

VERA: Nije bitno dal’ je oženjen, nema veze ako je deda, da li je uopšte muško?

ŽELJKA: Itekako! Pa, crkni!

VERA: A šta reče, koliko mu je decenija?

ŽELJKA: Pet i po, ali izgleda ko da mu je tri...

VERA: Mogao bi otac da ti bude!

ŽELJKA: Ti, ko da sam ja maloletna!

VERA: Svaki muškarac koji bi mogao da ti bude otac, možda ti i jeste otac!

ŽELJKA: Sram te bilo! Kazaću te mami! Mamaaaa!

VERA: Viči, viči, radovaće se vršnjaku...

ŽELJKA: A šta je s onom pričom o krvavom čaršavu koju slušamo od detinjstva?

VERA: Ta priča se odnosi na mene, a na tebe bi mogla da se primeni i neka mala banjska skaska o zasićenju i dosadi... s obzirom na  tvoj datum proizvodnje...
ŽELJKA: Zbilja ću da kažem kevi šta misliš o njenom moralu! Uostalom, ja sam rođena ‘34, a prvog Talijana mama je videla ‘43- će posle kapitulacije.

VERA: Italijano? Mama mija!
ŽELJKA: Šta je? I to ti smeta?

VERA: Katolik!

ŽELJKA: Ženska glavo, izađi časkom iz srednjeg veka da mi kažeš koliko je sati...

VERA: Za tebe je pet do dvanaest, a Italijano će da se razvede kad papa ode na godišnji... to jest ako mu

je žena još uvek živa, da prostiš...

ŽELJKA: Zašto pet do dvanaest?

VERA: Jel’ znaš ti koliko Sofija čeka jedan takav razvod?
ŽELJKA: Koja Sofija?

VERA: Sofija Loren, brate, onakva riba a čeka da se mali ćelavi, matori, debeli, zavodnik razvede od svog greha iz mladosti...

ŽELJKA: A koliko ti čekaš i šta čekaš ako nije tajna?

VERA: Ma nosi se!

Vera ode, ljuta. Željka se presvlači, pevajući neku kanconu.

Stavlja plavu periku, ogleda se. Srećna.

 

 

 

1966.

Dolazi Nada, 4 godine starija, iznurena.
NADA: Ćao! Kako je bilo u Rimu?

ŽELJKA: Fenomenalno!
NADA: Kalabrezi vole plavuše?

ŽELJKA: Svako voli ono što nema...
NADA: Oni vala vole sve što nosi suknju! Samo nek je tudje.

ŽELJKA: A otkud ti to znaš? Valjda se priča po Slankamenu

dok se kuva slatko! Otresi to brašno sa očiju i nabavi pasoš ako ‘oćeš da znaš kako je u svetu! Udala si se za šporet i peglu!
NADA: Takav šporet i takvu peglu ima i tvoj Đovani kod kuće! A ima i robinju koja mu obavlja poslove i rađa decu! Zato te je i zvao u Rim, a ne u Palermo!

ŽELJKA: Tebi je svaki Talijan Đovani!
NADA: Samo onaj koji nije Benito. Naravno, još se nije razveo!

ŽELJKA: Tamo to nije tako jednostavno....
NADA: Šta se Pape tiče što tebi gori pod noktima i što nemaš više puno vremena!?

ŽELJKA: Za šta nemam vremena!
NADA: Za porodicu, za rađanje dece!

ŽELJKA: Znaš onu narodnu poslovicu: muškarci su kao klozeti - il’ su zauzeti il su usrani!
NADA: Jebem ja narod čija je to poslovica!

ŽELJKA: Zato što je tvoj primerak i zauzet i usran!
NADA: Ali zato tvoj, nije čak ni tvoj! Jel’ ti ikad palo na pamet kako je toj ženi koja mu je izrodila petoricu sinova?

ŽELJKA: Ne mogu ja da mislim na njenu četu!

NADA: Ni ti nisi najmlađa na svetu, može posle da se nađe kakva mlađa koja neće moći da misli na tvoju decu!

ŽELJKA: Ko što plavuša tvog Zdravka ne misli na tvoju             decu?! Misliš, tako? Samo, ona je starija, nije mlađa!

NADA: Kakva plavuša?

ŽELJKA: Blajhana.

NADA: Šta ti znaš o tome?

ŽELJKA: Znam zašto mi piješ krv! Ko da ja otimam tvog muža...

NADA: Otimaš tuđeg, to je dovoljno!

ŽELJKA: Ne otimam ja nikoga, on mene voli!

NADA: Voleo je i zenu. Šta misliš kako joj je napravio pet sinova?

ŽELJKA: Možda dok mu je praštala preljube, ko što si ti praštala tvom Zdravku, pa te svaki put napumpo!

NADA: Dabogda te đavoli napumpali, sram te bilo! Otkud ti znaš šta sam ja praštala, a šta nisam!
ŽELJKA: Ama, sjaši mi sa nervnog sistema, jebo te Bog!

Ulazi Vera, starija.

VERA: Nemojte da se derete, mami nije dobro!
NADA: Biće joj još gore kad čuje da joj mezimica pravi kopile koje unapred ima petoro sicilijanske braće! Cela Koza nostra! (besno izjuri)

VERA: (Željki) Nisi valjda trudna?!

ŽELJKA: Valjda nisam... (ode)

VERA: Kako to: valjda nisi? Šta se ne čuvaš?

ŽELJKA: (izvana) Samo kad si se ti sačuvala!

 

 

 

1968.

Vera pakuje neki ranac, Nada (naravno starija) uleće ljuta.

NADA: Ubiće nam majku ovaj njen mafijaš! Znala sam.

VERA: Kako možeš klinca od godinu dana da nazivaš mafijašem?!

NADA: Pa, kad jeste! Potpuno ga je raspustila. Liberalna na tuđi račun... Naučno raspušteno derište!

VERA: To je njena stvar, bolje da se ne mešaš!

NADA: A što nam satire majku, baš tebe briga! Kad čovek ima konja, pa vidi da je jedva živ on sjaši da prištedi ragu. A ona zajahala na majku pa ne sjahuje nikako!

VERA: Ali mami su unučad uteha, ona voli da se bavi njima... Čuvala je i tvojih troje... I mog Aleksu...

NADA: Samo ponekad. Ali tada tata nije po vas dan buljio kroz prozor...

VERA: Ne. Nego je buljio u južni zid...

NADA: Ali bar nije išao podase. A sve to ona sirota pere...

Jesi ti primetila da ona svaku rečenicu počinje sa

“ Sutra, ko bude živ...”

VERA: Takva joj je sudbina, valjda...

NADA: Sudbina, sudbina, umesto da joj pomogne Željka se danonoćno muva po tom svom fakultetu, a talijansko kopile prepustila staroj ženi...

VERA: A, da nije kopile, ne bi ti smetalo?

NADA: Izvini nisam tako mislila...

VERA: U redu, u redu...

NADA: A kud se ti pakuješ?

VERA: Aleksa ide kod Alekse...
NADA: U Ameriku? Kud baš sad, Boga ti!

VERA: A zašto bi sad bilo gore?
NADA: Nisi čula? Rusi su ušli u Prag!

VERA: Prag je, još uvek, Evropa...
NADA: Sa tenkovima, okupirali su ih, ej!

VERA: A jel? Okupacija? Koliko mrtvih?
NADA: Jedan. Spalio se.

VERA: Okupacija sa jednim mrtvim? Češka posla! Kod nas nema bolje svadbe bez trojice!
NADA: Šta, bez trojice?

VERA: Bez trojice mrtvih, jebi ga!
NADA: Oćeš da kažeš da je opasnija svadba kod nas, nego okupacija u Češkoj?

VERA: Tačno tako.
NADA: Pa ćeš ti da skloniš svoje čedo?

VERA: Jasno.

NADA: A šta će biti s mojom decom, baš te briga!

VERA: Daj, bre smiri se ženo, kako me nije briga!? Ništa neće biti, daleko je Prag...

NADA: Đavola daleko i kod nas se studenti nešto bune...

VERA: Studenti se uvek bune!

(utrčava Željka, uzbuđena. Obučena u crno. Starija)

ŽELJKA: Ništa nemoj da pakuješ...

VERA: Zašto?
NADA: (odlazi) Ah evo i mlade mamice...

ŽELJKA: Biće frke, sigurno će da zatvore granice...

VERA: Kako znaš?

ŽELJKA: Kad ti kažem!

VERA: O čemu pričaš ti?
ŽELJKA: O studentima koji će da naprave pičvajz!

VERA: Ma, studenti će da izedu nejestivo kao i uvek!(ode)

ŽELJKA: Nemaš ti pojma o životu!

 

 

1970.

Željka sama. Oblači crno i plače. Ulazi Nada takođe u crnini (38 g.). Jeca.
NADA: Siroma’ tata...

ŽELJKA: U stvari, on se spasio, samo što je nama teško to da prihvatimo...

NADA: Živeo nečujno, umro nečujno... Kao leptir.

ŽELJKA: Zapravo je to lepa smrt. Zaspiš i ne probudiš se..

NADA: Kako lepa?! Kao da ga nije ni bilo... Bio je samo klinički živ, a sad je klinički mrtav... Kao da i nema neke razlike...

ŽELJKA: Pa, i nema... jedino što će mama manje da se muči.

NADA: Njoj je to, ipak, teško palo...

ŽELJKA: Zato što se nadala do poslednjeg trenutka...

VERA: (ulazeći) Ne mogu da podnesem ove lešinare tamo.

Dok je bio živ niko ga nije ni gledao, a sad se okupili, srču supu i hvale je, kao da se ništa nije desilo. “Kako su mekane knedle...” Ko su uopšte svi ti ljudi? Kao da su sada važne knedle...

Vera je donela pune kutije sitnih kolača, koje sada, uz razgovor raspoređuje po tacnama. Sestre joj pomažu.
NADA: Koji svi? Nema ih ni dvadeset. Nikad nisam videla manju sahranu...

ŽELJKA: To nam je, valjda neka dalja rodbina...

VERA: Kako su odvratni ovi naši običaji! Zašto treba da se ždere posle sahrane? I da se loče...
NADA: Zato što su ranije groblja bila daleko, pokojnika su nosili na rukama, pa bi ogladneli...

VERA: E, pa više nisu daleko i svi su se vozili! Hodali su jedva 50 metara...

ŽELJKA: A možda i zato da bi se ožalošćeni što više opteretili, pa da od mnogobrojnih obaveza ne stignu da misle na svoj bol...

VERA: Možda... ali oni toliko piju da očekujem da uskoro zapevaju...
NADA: Događalo se i to, da znaš...

ŽELJKA: A tvoj Zdravko je nestao još sa groblja. Baš ti je          zauzet...
NADA: Dok se tvoj Đovani nije ni pojavio!

ŽELJKA: On meni nije muž, a tvoj Zdravko je deo familije!

NADA: Ali je otac tvog Đovanija, ako mu je to uopšte poznato...

ŽELJKA: Poznato mu je i doći će uskoro da prizna dete.

NADA: Baš lepo, već nakon tri godine! A razvod više i ne pominje?

ŽELJKA: To više i nije važno, i onako se ne bih udala za njega! (odlazi, odnoseći neke tacne)

NADA: A jel’ prošla baba s kolačima...

VERA: Ma, ostavi je na miru...

NADA: Ja je i ne diram...

VERA: Stalno je nešto džaraš!

NADA: Ona džara mene. Kao da sam ja kriva što Zdravko ima ljubavnicu!

VERA: Pa, nisi kriva, ali mogla bi nešto da preduzmeš!

NADA: Šta da preduzmem kad imam troje dece?

VERA: Ako ne možeš ništa, onda ćuti i trpi. I nosi ovo tamo... (Nada odlazi sa tacnama. Vera isto za njom)

 

 

 

1972.

Muzika za ‘72. Ulazi Željka, starija i bez crnine. Nosi

telefon sa dugim kablom i priča na talijanskom.

ŽELJKA: No, Giovani, non voglio venire! E tardi. Mi

dispiacie. Si, il bambino bizognia il padre, ma io non bizogno il maritto!... Io so tu sei solo adeso, ma non me frega! Adio!

Spusti slušalicu. Melanholična. Ulaze Nada i Vera, gurajući TV na malom stoliću. Nisu više u koroti i starije su.
NADA: Šta će sad mama da gleda?

VERA: Kaže, gladaće rađe kroz prozor, ko pokojni tata,

nego u televizor! Dosta joj je predsednika. Svake vesti počinju sa: “Predsednik Republike i generalni sekretar

KPJ Josip Broz Tito...” Lik i delo!
NADA: (uplašeno) Šta se dereš, bre!

VERA: Ko da ima neko ko ne zna kako se drug zove!
NADA: Može da gleda filmove, ne mora vesti... Trebala si, ipak da joj ostaviš!

VERA: Ama, nisam joj uzela, izbacila ga je! Kaže da je tata zbog njega umro!
NADA: Zbog televizora?

VERA: Ne, nego zbog Tita!
NADA: Ama, tiše, bre budalo! Nisam gluva!

VERA: Možda je i u pravu...
NADA: Jeste vi normalne?! Tata je imao 69 godina. depresiju, kolitis...

VERA: Kao da je to neka starost! Ovaj ima 80, pa neće da crkne!
NADA: Časna reč nešto nije u redu s ovom kućom! Da pozovem radiestezistu da proveri da niste na nekim ludim podzemnim vodama?

VERA: Koje dovode do izbacivanja televizora?
NADA: Ne, nego do fantaziranja! Otkud je on umro zbog

predsednika?

VERA: A ko ga je poslao na Golać? Umro je od posledica!

NADA: Ma, daj! Tako se priča da je Staljin pobio milione ljudi u Sibiru! To je fizički posao i potrebni su milioni Staljina da ga obave. Jedan nije dovoljan. Sa   jednim bi se lako izašlo na kraj. Tako i sa ovim našim...

VERA: Pa jes’ da je jedan završio bi prosto u ludnici!

NADA: Ali pošto ih je toliko, nemoj da se dereš, ili još bolje, nemoj da pričaš uopšte!

VERA: Dobro, kukavico sinja!

ŽELJKA:(odsutno) Mi a detto anke il telefono poesare qui...

Neće više da joj zvrči!

VERA: (trgne se) Molim? Ti si tu?

ŽELJKA: Mama, kažem, izbacila je i telefon!
NADA: I on joj smeta?

ŽELJKA: Kaže, nju ionako nema ko da traži...
NADA: Šta će sledeće da izbaci? Radio?

ŽELJKA: Radio je odnela u podrum još pre par meseci...
NADA: Zašto u podrum? Nije rat, fala bogu...

VERA: Aleksa je od radija napravio zvučnik za

Đovanijevu gitaru...

NADA: Klincu od 5 godina najnužniji je zvučnik!

VERA: Talijanska je to krv! (ode)

ŽELJKA: I tvoji sinovi ovde džangrljaju, da znaš...
NADA: A, zato oni stalno idu kod babe, znači...(ode)

ŽELJKA: A ti mislila kako su ti fina deca...

 

 

1974.

Druga muzika, tiho. Kroz prozor uleti petarda. Jedna pa druga, pa treća. Željka skoči, Nada utrči u sobu

ŽELJKA: Đovani, Jebem ti Boga mafijaškog, zapalićeš kuću!

Stani, da te prebijem! (iskoči kroz prozor)
NADA: Da si ti njega tukla na vreme, ne bi ti bio ovakav!

Sa’ ćemo svi da izginemo od barabe!

ŽELJKA: (izvana) Izgini ti od svojih sinova, a ne od moga! Stani, Đole, stani kad ti vičem!

NADA: (na prozoru) Baš će da ti stane, samo što nije!

ŽELJKA:(izvana) E, videćeš svoga boga, kad te uhvatim!

NADA: Matora si ti za tako malo dete! Da si rađala na vreme, sad bi mogla da ga stigneš!

VERA: Ko to puca?
NADA: Mafijozo baca petarde, rekla sam ti da će nas pobiti!

VERA: Iste su mu juče prodali tvoji sinovi! Videla sam, Uzeli su mu sav džeparac!
NADA: Ko mu je uzeo? Damir ili Darko?

VERA: Obojica.
NADA: Jebaću im mater! Otkud njima petarde?

VERA: Nisam ja CIA. Ne znam.
NADA: Odraću ih od batina! Strogo sam zabranila!

VERA: Odkud smeš da biješ ljute tinejdžere, šta je tebi ženo? Kol’ko dogodine, će da ti vrate...
NADA: Il će biti ko što treba il’ ima da ih nema!

VERA: A ako im je tatica Zdravko kupio, šta ćeš onda?
NADA: Ne znam... a sigurno je on, ko bi drugi... Da nije tvoj Aleksa?

VERA: Znaš da je moj Aleksa štreber. Ne odvaja se od knjige. Boga mi bih više volela da je malo življi.

Već mu je vreme i da se zaljubi, pa ništa...
NADA: A sećaš se, kad je bio ko Đovani i kad je razbio prozor na američkoj ambasadi, mislile smo biće pravi džambas...

VERA: A on ko devojka...
NADA: Meni se čini da se on iz Amerike, od ćaće, vrationekako potuljen. Nisi trebala da pustiš da ostane čitave dve godine...

VERA: Štošta nisam trebala...
NADA: Možda ga je ubilo to što mu se ćaća tamo oženio a ti ga ovde toliko čekala... Mnogo je vezan za tebe...

VERA: Možda...
NADA: A možda ga ćaća ne bi ni zvao da nije oženio nerotkinju, pa mu treb’o tvoj Aleksa, kao dokaz njegove muškosti...

VERA: Može i to biti...
NADA: A ti se ubila da mu nabaviš vizu...

VERA: ... Valjda je tako bilo suđeno...
NADA: Izgleda da otac može da sjebe sina i iz jednog viđenja, ne mora da mu kupuje petarde...

VERA: Izgleda... ali kad-tad može i da zatreba... Svi kažu  da dečacima treba otac....
NADA: Čuj dečacima, treba i devojčicama ako je čenu, a ako nije onda bolje da ga nema...(ode)

VERA: Ne znam ja... možda oni imaju neku vezu... Stižu neke razglednice... Aleksa mi više ništa ne govori.

Zabarikadirao se u sebe i ne pomalja se, a ja ne smem da džaram, dobar je, ne pravi probleme...

 

 

 

1976.

Ulazi Željka (42) sa štakom i zavijenim skočnim zglobom.

VERA: Jesi to igrala fudbal sa sinom?

ŽELJKA: Ma nisam igrala fudbal, samo sam bila lopta...

VERA: Nije to više za tebe!

ŽELJKA: Ma nije to, nego sam u nekom daunu, ne znam zašto, a i dalje tonem...

VERA: Nemoj dalje da toneš udarićeš u mene...

ŽELJKA: A i ti si u top formi?

VERA: ‘Oće da me u’vati klimaks...

ŽELJKA: Već?

VERA: Izgleda...

ŽELJKA: A kad je mami počeo?

VERA: Ne seća se... Šta ti je bilo sa nogom?

ŽELJKA: Kažem ti, sve mi se otima. Kupila sam Đoki ementaler. Veli, ne volim taj, kupi mi sa drugim rupama! Ja požurim do radnje, dok je još voljan da jede, promašim stepenicu i uganem nogu...

VERA: Jesi ti normalna? Ko je nama kupovao rupe?!

ŽELJKA: Ko da ne znaš kako me voza s tim svojim nejedenjem...

VERA: E, pa kad te voza, onda malo šepesaj! Pojede li bar te druge rupe?

ŽELJKA: Moglo bi se reći da je rupe pojeo, ali sir je ostavio...

VERA: Morala bi malo da ga stegneš...

ŽELJKA: Ko mi kaže! I tebe tvoj Aleksa vrti oko malog prsta mada mu je već 22!

VERA: Da mu je sto, meni je klinac!

ŽELJKA: Onda nemoj da deliš savete...(ode)

 

 

1978.

Nada (46), dolazi sa ulice, uzbuđena.
NADA: Šta da radim, crna sestro Mirjana ‘oće da se udaje?

VERA: Dobar dan!
NADA: Dobar dan! Šta da radim, ono derište rešilo da se upropasti?!

VERA: I ti si se upropastila u njenim godinama!
NADA: Meni je bilo 23.

VERA: A njoj je 22. Ako je ne izvadi ta jedna godina, ne znam šta će da je spasi!
NADA: Nije smešno! Ovo je velika situacija!

VERA: Ali je normalna. Pusti dete nek’ živi svoj život!
NADA: I sama kažeš da je dete!

VERA: Lako zaljubljiva na majku!
NADA: Otac ‘oće da je ubije...

VERA: Sad se naš‘o da bude otac! A kad je treb’o da je vodi po zološkom, on je vodio plavuše!
NADA: To mu je i ona rekla, zato se i razbesneo...

VERA: E, neka mu je rekla, kad ti nisi smela!
NADA: Ostala joj još dva ispita i diplomski. Da ‘oće da sačeka bar još toliko...

VERA: A da nije trudna?
NADA: Ne, nego si ti!

VERA: Pa, kako, onda da čeka?

NADA: Može da uradi nešto...

VERA: Da si ti uradila nešto, nje danas ne bi ni bilo...

NADA: Jezik pregrizla ti! E, baš sam našla crkvu gde ću se Bogu moliti! Gde je Željka? (ode)

VERA: Ej, baba, čestitam! Stvarno si mladolika za babu!

 

 

1980.      

Na TV snimak Titove sahrane, po ko zna koji put...

OFF: Svi državnici sveta došli su da odaju počast našem predsedniku... ( muzika)

VERA : Je li? Na Frankovoj sahrani bili su isti ti tipovi, samo što ste onda tvrdili kako su došli da se lično uvere da je diktator umro!
OFF: Ne sumnjamo, dragi gledaoci da ovi snimci u svima vama pobuđuju izvesna osećanja... (muzika)

VERA: Ma, pobuđuju izvesno osećanje bolenja kurca!(gasi)

ŽELJKA: (46.g. Ulazeći) S kim to pričaš?

VERA: Ni s kim!

ŽELJKA: K’o da sam čula da se s nekim svađaš?

VERA: Učinilo ti se...

ŽELJKA: Teško da mi se učinilo...

VERA: Pa šta onda?

ŽELJKA: Da ne ćaskaš mal’ko sama sa sobom?

VERA: A jel’ to zabranjeno?

ŽELJKA: Zabranjeno nije, ali se baš ne preporučuje!

VERA: Pod pretpostavkom da ja sama sebi nisam dobro društvo?

ŽELJKA: Ne, nego, ako ti se to često događa, onda to ima ime...

VERA: Kakvo ime?

ŽELJKA: Pa, da izvineš - latinsko! Pogotovo ako se svađaš sama sa sobom, toliko glasno da se čuje u drugu sobu...

VERA: Pusti me na miru!

ŽELJKA: Znaš, predispozicije su nasledne... i za duševne bolesti...

VERA: Ako već moraš, reci to malo direktnije!

ŽELJKA: S obzirom na to ko nam je bio otac valjalo bi malo da se pripazimo...

VERA: Jel’ ti to misliš da sam ja šiznula?

ŽELJKA: Ma, ne, samo mi se čini da se svađaš na prilično neobičan način - bez protivnika.

VERA: E, nije bez protivnika! Ljutim se na televiziju!

ŽELJKA: A, jel’? E uteši me na brzaka! Sad mi je lakše...

VERA: I mrtvom mu se uvlače, ko da može da se ustane!

Zato ga posle, kad se uvere da ne može, neće oprati

tri Dunava i dve Save koliko će da ga pljuju!

ŽELJKA: Izvini, ne mogu da te sledim...?

VERA: Ma nije važno!

ŽELJKA: Možda nije, ali kad bi ti sledila mene sutra do  klinike, ja bih mogla da ti obezbedim najboljeg stručnjaka...

VERA: Za šta?

ŽELJKA: Pa, za sukobe sa televizorom...

VERA: Ne trebaju meni tvoji stručnjaci!
NADA:(48. Uđe pa stane na sred sobe) Šta sam ono htela?

ŽELJKA: Zdravo, Nado!
NADA: Da...

ŽELJKA: Tražiš nešto?

NADA: Da...

VERA: Šta tražiš?
NADA: Ne znam...

VERA: Eto ti pacijenta za tvog stručnjaka!

ŽELJKA: Sigurno mami nešto treba...

NADA: Jebemti, kako ne mogu da se setim!(ode)

VERA: Pa, ti si gospođa baba, to je normalno...

(ode za Nadom)

 

1982.

Željka ruje po papirima, čita, traži nešto i pevuši...

Vera (52 g.) naglo ostarela. Dolazi u mantilu, mokra, sa otvorenim kišobranom i tašnom - i tako sedne. Rezignirana.

ŽELJKA: (Ne gledajući Veru) Gde je? Odlučila sam da upišem doktorat! Znaš, razmišljala sam, jedino što mi je u životu stvarno išlo od ruke to je škola. Iole lepše parice ne umem da zaradim. Ljubavnika ne mogu da    imam kad nemam ni muža. Karijeru takođe ne znam  da pravim. Rodila sam to jedno dete, ali on tako brzo raste da ću mu uskoro biti sasvim suvišna...

VERA: Suvišna...

ŽELJKA: Živ čovek mora nešto da radi, inače nije živ...

VERA: Nije živ...

ŽELJKA: Moraš nečim da se baviš... I moraš da veruješ da je to nešto važno, inače stvar nema smisla.

VERA: Nema smisla...

ŽELJKA: Mislim, život nema smisla. Treba ti neko samopo

uzdanje. Nešto ti... nešto ti treba, jer inače -šta? Zašto?

VERA: Zašto?

ŽELJKA: Uostalom, ne mogu doživotno da budem asistent.

Mada, iskreno da ti kažem, nisam sigurna da će ovaj moj profa ikada da odapne. On je, valjda, umislio da je besmrtnik. Nije ni to loše! Ha, ha... Ubediš sebe da si besmrtan i zaboraviš da umreš...

VERA: Da umreš...

ŽELJKA: Asistent, to je nekako stvar privremena. E pa  dobro, dvadesetak godina još i može da bude privremeno, premda je i to puno... ali ne može doživotno privremeno!

VERA: Doživotno privremeno...

ŽELJKA: Jel’ tako? K’o ovi naši gastarbajteri što odu privremeno u Nemačku, pa ostanu čitav radni vek. Vrate se ovamo da umru, a tamo su bili privremeno...   Znači najbolje godine su im ispale privremene...

VERA: Ispale...

ŽELJKA: A ono kad bolje pogledaš, ispada da je čitav život privremena pojava...

VERA: Privremena...

ŽELJKA: Pa jeste, šta? Prvo nas onoliko nije bilo, pa nas onoliko neće biti, a privremeno smo eto tu... malo nas, evo, ima. Nekog ima malo više, nekog ima

malo manje...

VERA: Malo manje...

ŽELJKA: Ali šta je sve to u odnosu na sve ono kad nas nije bilo i kad nas neće biti?

VERA: Nas neće biti...(Željka je pogleda, ali ne potpuno.)

ŽELJKA: Jel’ to pada kiša?

VERA: Pada kiša...

ŽELJKA: Mislim, napolju, jer ovde još ne pada!

VERA: Ovde još ne pada...

ŽELJKA: Šta je s tobom? Vera! Šta ti se dogodilo? Ej!

VERA: Šalju me u penziju...
ŽELJKA: Kuda? Pa, kako? Zar već? Pa koliko je tebi godina?

VERA: Kažu da mi je 52...

ŽELJKA: Jebo te Bog, pa to znači da je meni već 48.

Dođi da te izbrišem, prehladićeš se. (odvodi je)

 

 

 

1984.

Muzika. Neki hit iz date godine. Nada (52) uđe kao robot, ali plače. Zagleda se u južni zid. Stoji i gleda. Željka (50) ulazi žurno, zauzeta i zaposlena.

ŽELJKA: Dobro veče!... Kad si stigla?
NADA: Sad!

ŽELJKA: Šta ti je?
NADA: Ništa!

ŽELJKA: Plivajte, bre, šta tonete stalno! Ne mogu večno da vam dajem veštačko disanje! Ajde živni! Šta je bilo? Deca su ti dobro?

NADA: Dobro jesu, samo deca više nisu...

ŽELJKA: Pa, u redu, tako i treba, a unuka kako ti je?
NADA: Priča...

ŽELJKA: Šta ćeš lepše! Niko nije bolestan?
NADA: Nije...

ŽELJKA: Nije, hvala Bogu! Tako se kaže! Nemaš zašto da plačeš! Sedi!
NADA: Ne plačem...

ŽELJKA: Dobro, ne plačeš. Samo se umivaš suzama...

Sedi, oćeš kafu?
NADA: Neću. Kasno je. Opet nisam dobila...

ŽELJKA: Šta?
NADA: Mecu...

ŽELJKA: E, u redu, sad si se umila, pa se obriši! A ako hoćeš da dobiješ mecu uzmi hormone. Mada ne znam šta će ti. Šta fali još pet dana mesečno čistih gaća! Čist ćar! Znaš kako se Vera izvukla, a sećaš se kakva je bila! Ajde bre, razvedri se! Oblaci odoše, a kod tebe još pada kiša! Ehej, mala! Evo, vidiš prolazi i ta Orvelova crna 1984. i ništa se nije desilo. Zeznuo se Džordž! A znaš da sam otkrila zašto su svi čitali 1984 a niko nije čuo za Reklamokratiju? Zato što Reklamokratija govori o krajnjim konsekvencama kapitalizma, a oni ne vole da se to priča, zato niko nije čitao...
NADA: Ja sam čitala...

ŽELJKA: Eh, ti! Tebe ne računam! Ti si čitala sve! Počev od dečije lektire, pa naovamo! Sve! I studirala si  četiri fakulteta, prvo Sociologiju sa Zdravkom, jeb’o mu pas mater, pa Književnost sa Mirjanom, Prava sa Darkom, pa Ekonomiju sa Damirom, a sada opet ideš u zabavište. Blago tebi! Mogla si sve to i sama da završiš, ili još bolje mogla si da namlatiš pare

polažući ispite za lovarne glupake. Znam jednog koji je tako polagao ispite na sedam fakulteta, za razne tipove koji nisu imali vremena, ali su imali para. Sve im je izpolagao da bi imao šta da jede dok studira jebenu Višu turističku... Znam i te tipove za koje je radio. Oni su sad funkcioneri i diše, jedan je čak fakultetski profesor! A onaj živi u Batrovcima kod Šida. Nezaposlen, normalno, jer tamo nema turista. Ima samo gusaka. Uzgaja guske. Kad već nema

turista daj bilo šta što može da se očerupa...

NADA: (smejese, grli sestru) Luda si, sto gradi!

ŽELJKA: Kaži zašto si plakala? Ajd’ da pijemo kafu...

NADA: ( u odlasku) Videla sam dete što kopa po đubretu.

To sam videla i pre onog rata, tačno se sećam...

Samo što onda nisu bili kontejneri...(odu, pričajući)         

 

 

 

1986.

Vera (56), kao sportski babac, u trenerci, uđe užurbano i nešto intenzivno traži...

VERA: Željka!

ŽELJKA: (izvana) Molim?

VERA: Gde je?

ŽELJKA: (izvana) Ko?

VERA: Onaj bre, kako se kaže?

ŽELJKA: (izvana) Ne znam.

VERA: Ono bre, veliko, sa planinama i morima, kako se zove!? Ti si ga imala!

ŽELJKA: (izvana) Ama šta sam imala?

VERA: Neki dan si ga dala Đovaniju kad je tražio          Palermo!

ŽELJKA: Đovani je tražio put za Palermo pre 3 meseca  kad je rešio da poseti tatu...

VERA: Pa to, gde ga je tražio, to mi treba, to debelo ofucano. Ma kako se ono zove!?

ŽELJKA: (52.g. uđe) Debelo, ofucano, a ima Palermo?

VERA: Da! I tvrde korice! I planine i mora! Sve.

ŽELJKA: Atlas tražiš?

VERA: Tačno jebemu mater, kako ne mogu da se setim!

ŽELJKA: Moraš, bre da piješ ono za pritisak, strašno ti je nizak, zato zaboravljaš!

VERA: Tačno se sećam! Bio je tu na ovom drvenom i ti si ga dala Đovaniju. Posle se vuk’o po kujni, zadnji put sam ga videla...

ŽELJKA: Gde?

VERA: Na onom belom...

ŽELJKA: Na čemu belom? Sve u kujni je belo!

VERA: Na onome, bre, kockastom što ima vrata!

ŽELJKA: Sve ima vrata, jeb’o ga bog! Sve u kujni ima neka vrata! Sve je belo i kockasto!

VERA: Kako sve? Nema sve! Šporet nema vrata nego ono drugo!

ŽELJKA: Koje drugo?

VERA: Ono gde pečemo kolače i ostalo!

ŽELJKA: Misliš rernu?

VERA: Eto vidiš, šporet nema vrata, nego rernu!

ŽELJKA: A rerna ima vrata!

VERA: Ti mene zajebavaš?!

ŽELJKA: Ne brate, nego te ne razumem! Koje belo kockasto što ima vrata, kad i donji elementi i viseći svi imaju prokleta vrata i svi su kockasti. Kako da te razumem? Sve ima vrata, osim stola!

VERA: Gde držimo koka kolu?

ŽELJKA: (se smeje) U frižideru...

VERA: Nije smešno! Dakle bio je na frižideru i gde je sad?

Pola veka mi stoji na putu, a sad kad mi treba jednom u životu, sad ga nigde nema!

ŽELJKA: Tu je, evo na svom mestu. Šta će ti tako hitno?

VERA: Da vidim gde je taj Černobil! Daj.

ŽELJKA: Ma ne verujem da to ima na karti, to je neka selendra!

VERA: Aha, evo ga Sovjetski savez!

ŽELJKA: Šta ima da gledaš, sad je gotovo.

VERA: Moram da vidim jesmo li ozračeni ili nismo!

Gde su ti naočari? (vuče je napolje)

ŽELJKA: Tamo negde! Sve je ravno između nas i Rusa. Ko tepsija! Ne trebaju mi naočari!

VERA: Ama, pogledaj bolje! (odvuče je)

 

 

 

1988.

Nema nikoga. Tiha muzika’88. Telefon zvoni pa rastura.

NADA: (56) Evo... evo... dolazim... O ljudi...(digne sluuš.)

Tu sam, šta treba? Alo! A, ti si Mirjana, lepa moja. Kako: ko! Ne poznaješ rođenu majku! Došla sam da pričuvam baku dok se one ne vrate... Ispratile su Aleksu. Zauvek. Da, odlučio je... Šta se može, kakav je takav je, njemu je, ipak otac i godinama ga zove da dođe i preuzme posao. To me, zbilja mnogo pitaš!

Ne znam šta će inženjer elektrotehnike raditi u prodavnici cipela, ali i ovde je prodavao novine, zar ne? Kakav odliv mozgova, opasan je odliv krvi, a ne mozgova. Ništa nije blam, ako donosi lebac... Nije, ali možda tamo postane snalažljiv... Nije Aleksa peder,

sram te bilo! Samo je stidljiv. Šta se tebe tiče što nema devojku do 40-te! Uostalom, on i nema 40 nego 34, i ima još vremena. Pa ne moraju svi da žure k’o ti! Šta da kažem Željki, zašto je tražiš? Čekaj! Čekaj, nešto se čuje, možda su došle. (viče) Željka, Željka, telefon...

Budi na vezi (izađe) Željka! Mirjana te zove.

Hitno! (ulazi Željka (54)

ŽELJKA: Kaži, lutko! Gde gori? ... Tvoja Dea?... Da...

Uh, što ste smešne vi mlade mamice, opusti se malo.

Kakvi napadi besa, to je običan pubertet! Nije rano u desetoj godini! Deca danas brže sazrevaju. Mora nekad nešto da razbije, bolje nego da čuva u sebi!

Dobro, dobro, doći ću, samo dok se Vera malo smiri.

Teško joj je to palo. Kaže, otima joj Aleksa dete... Problemi sa Aleksama. Dolazim čim prestane da cmizdri, ćao! (Spusti slušalicu i izađe)

 

 

 

1990.

Muzika ‘90. Ulazi Nada sa koferima. Za njom Vera isto.

VERA: Jesam ti rekla da ćeš jednom da se vratiš!
NADA: Kad si mi rekla?

VERA: Pre jedno pola veka...
ŽELJKA:(ulazi takođe sa Nadinim koferima i paketima)

Mamu mu debeovsku, nakon onoliko govana što si za njega pojela, tako da te zezne posle 35 godina braka!

VERA: Pa, zvao ju je da ide s njim...
NADA: Da i dalje je’m govna! E dosta je bilo!

ŽELJKA: Mislila sam da nikad nećeš prestati, da si se navikla ko magare na batine! I sad se čudim što ipak nisi otišla “zbog dece”...

VERA: Otkud su Damir i Darko deca, odrasli ljudi...

ŽELJKA: Odavno oni nisu deca, ali su bili izgovori...

VERA: Kako im samo nađe posao usred Zagreba, sad

kad nigde nema posla! I to dobar posao...

NADA: Nek’ im je sa srećom! Daj Bože...

ŽELJKA: (Veri) A pazi, kako je funjarski zamenio stan, a da ona nije imala pojma...

VERA: Ima taj debele veze...
NADA: Svršen čin, mislio je da ću morati da idem s njim!

ŽELJKA: Naći će on tebi brzo zamenu, ako je već nema tamo, ne sekiraj se! Stavi to ovamo.

VERA: Samo što zamena neće da ga pegla i da mu titra!

Zamena voli izbrijano, namirisano i lovarno...
NADA: Tačno!

ŽELJKA:(Nadi) Jedino je zajebano što si rađala Hrvate!

VERA: (Željki) I ti si rodila Talijana, pa šta fali!?
NADA: (Veri, kroz smeh) A i ti si, blago majci, rodila

Amerikanca...

VERA: Super smo to izvele, svaka nam čast.

ŽELJKA: Jedino što sa Talijanima verovatno nećemo ratovati, sa Amerima možda nećemo al’ sa Hrvatima smo već iskopali ratno sekirče!

VERA: Jezik pregrizla ti!
NADA: Joj, daleko bilo! A meni deca tamo...

ŽELJKA: Ama jeste vi ćorave! Još prošle godine su u Osijeku prodavali majice sa natpisom “Bog i Hrvati” i ćisti hrvatski zrak u konzervama. Videla sam kad      sam držala seminar!

VERA: Dobro, bre, tako je bilo i ‘71, pa se posle sredilo...
NADA: Jes’ al’ onda je Tito još bio živ...

ŽELJKA: Jebo te on!

VERA: Pričaj ti šta hoćeš, al, on je imao autoriteta i presek’o je to ko na panju! (Nadi) Imaš li još stvari?

ŽELJKA: Imao je miliciju i vojsku a ne autoritet! I preseko je k’o na panju, da al’ je korenje ostavio. Sve što su tada postigli, sve su zadržali. Da vidiš šta rade od jezika: lete zrakoplovima...

VERA: Uvek su oni leteli zrakoplovima, a mi avionima
ŽELJKA: Al sad lete i zrakomlatima! Putuju munjohodima!

NADA: Dobro, nek im bude. Ne mogu ništa više. Imamo i mi i miliciju i vojsku! (Veri) Imam još tri paketa...

ŽELJKA: Jes’ imamo državnu bezbednost u kojoj je tvoj bivši Zdravko visoki funkcioner!

VERA: Da, stvarno, jebemti...

ŽELJKA: I imamo vojsku u kojoj nema naših sinova...

NADA: Nisam ja ni rađala za vojsku!

ŽELJKA: Ama, tvoji će da budu s druge strane, ja kažem za našu armiju... (sve odu po još paketa, pričajući)

 

 

 

1992.

Neko vreme nema nikoga. Neki savremen posmrtni marš.

U crnim mantilima, sa majčine sahrane, vraćaju se, Vera (62g.), Nada (60.g.) i Željka (58.g.). Malo sede u tišini...

NADA: Niko nije došao. Same nas tri za kovčegom ko da je propao svet...
VERA: A, zar nije propao svet?!

ŽELJKA: Ko će da prati staru ženu, danas kad ginu momci u najboljim godinama. Sad kad ginu deca...

VERA: Sirota mama šta je doživela...
NADA: Spasila se, jadna...

ŽELJKA: Mogla je i ranije, nije morala da odgleda svu ovu nesreću... Ne bih volela da ja toliko živim!

VERA: Nije mogla. Brinula je za sve nas do poslednjeg trenutka. Nije imala kad ni da umre. Još sinoć mi je rekla: “Sutra, ko bude živ, treba da raspremi podrum i da nabavi krompir i luk za zimu...”
NADA: Onda ćemo da raspremimo podrum i da nabavimo..

ŽELJKA: Ko zna ‘oće li biti zime...

VERA: Zime će biti, samo nas možda neće...
NADA: Onoliku decu izrodismo, a sad nema nikog da ožali

sirotu ženu... a sve ih je podizala...

ŽELJKA: Gde ti je Mirjana?
NADA: Na prihvatu izbeglica, nema kad glavu da digne...

VERA: Zašto baš Mirjana, što nema tvog Đovanija?

ŽELJKA: Kao da ne znaš... Vraća se prekosutra i odneće cveće na grob. Još će da se ljuti na mene, kao da sam imala gde da mu javim. Mnogo je voleo baku...

VERA: Strašno... Lekar, a bavi se švercom...
NADA: A od čega bismo mi živele da on ne ide u Italiju?

ŽELJKA: Ni Tvoj Aleksa nije doleteo. I njegova je govna mama prala!

VERA: Kako da doleti bez aviona! Na naš aerodrom, sem vrabaca ništa više i ne sleće.

ŽELJKA: Sleće u Budimpeštu. Dolaze ljudi.
NADA: Poslao je telegram...

ŽELJKA: Telegram sa medenog meseca! Čuj, oteo ženu,

rođenom ćaći pa je odveo još i na medeni mesec u Kaliforniju! Stvarno je blizu kraj sveta...

VERA: Ko je kriv njegovom ocu što se ženio balavicom!

Tjuzdej je mlađa od mog Alekse dve godine!

ŽELJKA: Ti to doživljavaš kao osvetu za svoje čekanje.

VERA: Pazi šta govoriš.

ŽELJKA: Dobro, sad bar znamo da ipak nije peder...

VERA: Uvek sam ja to znala...
NADA: I telegram je nešto... a moji nesretni sinovi ni to.

ŽELJKA: Eh, nisu to više tvoji sinovi, nego sinovi oca nacije...  Mi smo za njih okupatori, ne zaboravi!

NADA: Ne zaboravljam. Ništa ne zaboravljam, to i jeste ono najgore...

ŽELJKA: Onda, gledaj da zaboraviš!

NADA: Kako? Možda tamo u Zagrebu imam i neku unučad, a neće ni da mi jave...

ŽELJKA: Oni smatraju da si ti izabrala stranu...

VERA: Zadovolji se time što znaš da su živi. Ipak smo

mi preživele dva rata, a videle samo dve smrti. Obe

prirodne, redom i na vreme. I to je neka sreća...

NADA: U pravu si, najvažnije je, ne nadživeti decu.

VERA: Ajmo da raspremimo podrum, jer sutra, ko bude živ, treba da stane u red za mleko... (odu, polako)

 

 

 

1994.

Nada(62g.) ulazi jedva vukući neku crnu vreću. Pa Vera
NADA: Samo što se ne tuku za brašno...

VERA: (64g.) Nabavila sam deterdžent... od crvenog krsta...
NADA: Nisi valjda išla u Crveni krst, kraj tolikih

izbeglica, sram te bilo!

VERA: Ma, na ulici neka baraba prodaje... ima i šećera...

NADA: Možda je ukrao...

VERA: Možda i nije...

ŽELJKA: (ulazeći, 60.g.) Jel’ to zvonio telefon?

VERA: Nije, učinilo ti se. Jesi našla soli?

ŽELJKA: Nisam ni tražila, koji će mi moj!

VERA: A ako nas, zbilja budu bombardovali?

ŽELJKA: Šta ćeš sa solju ako te bombarduju, života ti?!

Da staviš Fantomu na rep? Jel nama ispravan telefon?

VERA: Zašto ne bi bio?

ŽELJKA: A jesmo li platile račun?
NADA: Kad nismo platile? Šta je tebi?

ŽELJKA: Ne znam ja! Vidim, sve pare izarčiste na ulje i  brašno...(skoro stalno gleda u telefon)

VERA: Svi prave zallihe, jer ako...

ŽELJKA: Ako nas zemljaci tvog Alekse naguze, možete se slikati za “entivi” sa tim praškom! Kod vazdušnog napada prvo nestane vode (gleda telefon) i struje... i prekinu se veze...

VERA:(Nadi) Koji je njoj, danas?
NADA: Da znaš da je u pravu. Kad nestane vode i struje mi smo u srednjem veku i možemo da bacimo i ulje i brašno i prašak. Upale smo u masovnu histeriju... (sedne)

ŽELJKA:(odsuutno) Ako nas sateraju u podrume, treba vam čokolada, orasi, lešnici, suve šljive i grožđice...

VERA: Da živimo k’o hipici?

ŽELJKA: Dvopek, konzerve lekovi i tablete za vodu...
NADA: I sapun, a nigde nema sapuna...

VERA: Doneće Đovani u petak iz Barija...

ŽELJKA: E, neće majci!

NADA: Zašto?
ŽELJKA: Jer neće doći!
VERA: Kako?
ŽELJKA: Tako. Neka ostane tamo. Reći ću mu večeras

kad se javi...

NADA: A kako ćemo nas tri ovde same?
ŽELJKA: Mi nek’ ovde pocrkamo, on treba da preživi!
VERA: Ja mislim da nas ipak, neće napasti, samo nas plaše...
ŽELJKA: Možda nas neće, ali on je dobio poziv za vojsku? (tišina)

NADA: Ozbiljno?

ŽELJKA: Ne nego se zajebavam sa sinom jedincem!

NADA: Kako, kad mi nismo u ratu?

ŽELJKA: S obzirom da ne učestvujemo, previše nas gine u tom ratu! Poziv je, u stvari za rezervu...
VERA: A rezervisti najviše...

ŽELJKA: Ćuti! (tišina)

NADA: Željka, ti znaš kakav ti je on, ako mu to kažeš, on će uzinat da dođe...
ŽELJKA: Znam...

NADA: Pa, kako ćemo?

ŽELJKA: Ne znam...
VERA: Ja ću da mu objasnim...

NADA: Ih, tebe će da posluša, k’o što su mene moji slušali
ŽELJKA: Reci mu, ako se vrati, ja ću da izazovem na dvoboj čitav generalštab!

NADA: Kad bi ti ko izašo...

ŽELJKA: Ne, ja ću da mu kažem! Kupiću za sve pare kašikare na pijaci i da ću ih bacati po Terazijama ko kokice. Pobiću toliko naroda koliko on ne može da odbrani za 10 godina ratovanja. Ako se vrati ...
VERA: Kad bi ti poverovo...

NADA: De, smiri se, da smislimo nešto pametno! (tišina)
ŽELJKA: A šta ako se ne javi pre nego što krene?
VERA: Zovi Đovanija, odmah sad!

ŽELJKA: Gde da ga zovem? On je u Bariju kod nekog svog tipa. Nije mi dao broj...

VERA: Ne, njega, zovi Đovanija kalabreza! Oca mu zovi!

Nek’ ide u Bari, neka ga nađe, neka ga spreči!

NADA: Imaš li broj?
ŽELJKA: Imam, neki stari, ne znam ni gde mi je...
VERA: Nađi i zovi, neka ga zadrži pod svaku cenu! Mora to da ti učini. Toliko te je voleo... Ima vremena do četvrtka...

NADA: Nije to neko vreme, ali...

ŽELJKA: Ma, neće ga Đoko ni pogledati, znaš da ga ne zarezuje...

NADA: Nek mu objasni...

VERA: Ma, nek’ mu otme pasoš! Kakav je on mafijaš ako ne može da ukrade pasoš rođenom deteu!

ŽELJKA: On je psihijatar a ne...

VERA: Ama, nek’ smisli nešto! Nađi broj...

(sve tri izlaze užurmano, da potraže broj...)

 

 

 

1996.

Veče. Iz komšiluka se čuju TV vesti, zatim lupa i zvižduci.

Brzo uđe Željka (62.g.) sa šerpom, kofom i pištaljkom. Ide na prozor, lupa u šerpu i pišti. Za njom Nada (64.g.)...
NADA: (otima joj prvo kofu) Polomićeš mi to, pa čime ću posle da sipam supu!? Sinoć si skršila varjaču!

ŽELJKA: Sve ću da polomim al’ ćemo da pobedimo!
NADA: Ko je, bre, pobedio lomeći po svojoj kući! Nemoj bar tu šerpu za pekmez, s čim ću da mažem deci palačinke?!

ŽELJKA: Nemaš više dece! I unuka ti je već kobila!

NADA: Ama, gađaće te komšija trulim krompirom, juče nam je razbio prozor! De, smiri se pod stare dane!

ŽELJKA: Uvek si bila kukavica!
NADA: Neću da ratujem s komšilukom zbog tvog lupanja u šerpu, bre! (viče) Vera! Ej, Vera!

ŽELJKA: Šta je, zoveš intervencioniste!

VERA: (66.g. ulazeći) Prestani da luduješ!

ŽELJKA: Neću, pustite me da se borim za slobodu govora!

VERA: Ti se boriš za slobodu na račun moje slobode, ej!

Koji će ti kurac sloboda govora kad nemaš leba!
NADA: Znaš kolike su se porodice zakrvile zbog politike!

ŽELJKA: Sav narod je na ulicama, samo ste se vas dvezavukle u mišju rupu!

VERA: Narod je bio na ulicama i ‘41 sa čuvenom parolom

“Bolje grob nego rob”, pa je zatim napravio groblje,a onda smo malo bili roblje!

NADA: (Veri) Nemoj sad i ti da preteruješ!

VERA: Dogodio nam se narod i nedavno, pa gde smo sad?

NADA: Dobro, dobro, nisam te zato zvala nego da joj otmeš šerpu za pekmez! Smirite se...

ŽELJKA: (Veri) To nije ni slično!

VERA: Jesi ti svesna da je neko obrnuo debelu lovu na tim pištaljkama u koje ti k’o budala duvaš? Možda baš onaj protiv koga pištiš!
NADA: Aman, bre, dosta!

VERA: Kome će Cepter da uvali svoje lonce, ako mi naše ne porazbijamo?! A jel’ se sećaš osamdesetih...

ŽELJKA: Jesi ti luda, jeb’o te Bog, kakve to ima veze

VERA: ...osamdesetih, kad su ovamo masovno dolazili  Kosovari, i kad su na prilazima Beogradu Slovenci prodavali šajkače? Slovenački kombiji puni šajkača?!

ŽELJKA: Ko je nama kriv što oni imaju više smisla za biznis!?

VERA: Svaki je biznis zarađivanje na tuđoj nesreći, budalo!
NADA: Evo i teških reči, nemojte bre!

ŽELJKA: Moraš da se navikneš na zakone biznisa, ako misliš da se vratimo u svet!

VERA: Zašto da se vraćamo u svet koji ide u majčinu?!
NADA: Ovo su neke podzemne vode, časna reč!

ŽELJKA: Ova zemlja ide u pičku materinu, a ja neću to da trpim!

VERA: Pa, nemoj da trpiš idi kod svog švalera i kod svog kopileta u Italiju! Nemoj sve nas da vučeš u propast!
NADA: O, ljudi moji, kud odoše...(izađe, slomljena)

ŽELJKA: Ko vas vuče u propast? Ja vas vučem u propast, a bez mene vi ne biste ni propale?! E otići ću kod svog deteta. Vratiću se ja u civilizaciju, šta menitreba da vas čupam, iz govana! (izađe ljuta)

 

 

 

1998.

Televizor preglasno. Vera se ljuti i menja kanale.

 

OFF: Kojom prilikom je poginulo 26 civila, oko 30 je

ranjeno a 50 se smatra nestalim... (identifikacija lica koja su tom prilikom poginula još nije izvršena, a za nestalima se i dalje traga. Svi ranjeni su prebačeni u bolnicu gde im je ukazana prva pomoć....)

VERA: (preko teksta u zagradi) Je li? Znači samo 26 je iskoristilo priliku da pogine! A ovi drugi nisu potpuno iskoristili priliku, nego su samo ranjeni, dok neki čak ni to, nego su tek nestali! Ne znaju da iskoriste priliku! (menja kanal)

OFF: (II Spiker) U svom obraćanju naciji u vezi šlic afere predsednik je sinoć priznao da je ipak imao avanturu sa gospođicom Levinski...( ali je izjavio da je to stvar koja se tiče njega, njegove supruge, njihove kćeri i Boga...)

VERA: Kauboj jebe čitav svet a problem je samo u Moniki! Pošto je priznao skandal, onda je malo naguzio Sudan i Avganistan! (menja kanal)

OFF: Albanski lider...

VERA: Jeb’o te lider! (menja kanal)

OFF: U vezi samoubistva bivšeg gradonačelnika Vukovara u Hagu ( italijanski mediji javljaju da nema dokaza.)

VERA: Jes! Ubio se, a poslednje reči mu bile; Ne pucajte,            braćo! (menja kanal)

OFF:(reklama) Ali otkad sam otkrila ultra plus sa krilcima, osećam se potpuno slobodna...(svakog dana u mes)

VERA: Za šta si ti slobodna nesretnice? (menja kanal)

OFF:(III spiker) Oko pola miliona izbeglica (u našoj zemlji,

o kojima međunarodna zajednica ne može više da vodi

brigu...)

VERA: Izbeglice! A njihovi su “prognanici”! Znači mi smo kukavice, a oni su prognani! Ma, ko će da bude na našoj strani kad smo i mi sami na njihovoj!

OFF:(novomponovana pesma) Jer u tebi nema ni Lj od ljubavi....

VERA: Deri se mami svojoj na grobu! (menja kanal)

Ulazi Mirjana, sa aparatom za merenje pritiska, čašom vode i sa spremnom injekcijom. (igra je ista glum kao Nadu)
MIRJANA: Šta je bilo, tetka? Opet su te naljutili?

VERA: Nema Nade?

MIRJANA: Kupa se, ‘oćeš da ti izmerim pritisak?

OFF: Advokati gospodina Dinka Šakića...(održali su konferenciju za štampu na kojoj su uztvrdili da gospodin Šakić nije znao šta se događalo u Jasenovcu...)

VERA: Gospodin ratni zločinac! Gospodin nego šta! Sad            ste svi gospoda. Normalno, ne može da bude drug ratni zločinac!

Mirjana isključi ton.

VERA: Vidi, zeva a nema glasa! Vidi ovo!

MIRJANA: Isključila sam ton. Bolje da ne slušaš to.

VERA: To mi se sviđa. Zeva, ko riba! Ribaj ribu!

MIRJANA: Lezi na stomak, molim te...

 

Ulazi Dea, doterana za izlazak. Igra je glum koja igra Zeljku

DEA: Mama, dođi, ne mogu da probudim baku...
MIIRJANA: Pusti je, neka...

DEA: Opet nije popila lek protiv spavanja...

VERA: Željka, vrati te sandale, izakaćeš! Izuj odma’!

MIRJANA: Tetka, nije to Željka, nego Dea, moja ćerka.

VERA: Nije?

MIRJANA: Ne, to je Dea, Nadina unuka.

VERA: Čija?
MIRJANA: Nadina, tvoje sestre Nade.

DEA: Mama, bre, dođi!

MIRJANA: Zar je ne poznaješ? Moju Deu?

VERA: A, da, da... Kako se ono zove?
MIRJANA: Dea! D.E.A.

VERA: Kao kujica...

DEA: Čuj, k’o kujica...

VERA: (smeje se, sebi) A ja mislila Željka...

MIRJANA: Svi kažu da jako liči...

VERA: Ista moja Željka!

MIRJANA: I mama to kaže... A Željka je u Italiji, znaš...

VERA: Znam, samo sam se načas prebacila...

DEA: Ajde, bre Mirjana, žurim!

VERA: A jesu i sandale iste?

MIRJANA: Molim?

DEA: Mama, koliko je njoj godina?
MIRJANA: 68. Nije stara, samo je imala težak život...

DEA: Čuj, nije stara! Pa, ona mora da je prva generacija posle majmuna!

MIRJANA: Marš! Sram te bilo!
DEA: Ajde bre, da probudimo baku!

MIRJANA: Ma, šta ti smeta? Pusti je!

DEA: Ama, treba mi kupatilo, idem na vežbe!

MIRJANA: Pa zar ona spava u kupatilu?

DEA: U kadi! Voda se već ohladila!

MIRJANA: Joj, crno dete, što ne govoriš!

 

Mirjana i Dea odjure. Malo kasnija izvana se čuje vrisak.

 

MIRJANA: (izvana) Mama!

VERA: Da. Sutra ko bude živ, treba da sahranimo Nadu...

Mrak

 

To je sve