<<

PREVIŠE SUDBINE ili DOK SAM BIO ŽIV

 

Žarko Laušević

GODINA PROĐE DAN NIKAD

dnevnik jedne robije

Izdavač NID Kompanija Novosti AD

Štampa Grafika veneta S.p.A. Italija

tiraž prvog izdanja 50 000

            Pošto obidjoh silne kioske, svuda rasprodato, nađe mi ćera na nekom forumu, da ima kod kolportera na Bulevaru. Zaždimo odmah, al isti ne radi nedeljom! U ponedeljak nađem poslednji primerak. Jedna gospa mi, razgledajući skupe licencne časopise za neutešne debeljuce, neupitana, nametljivo preporuči knjigu kao „vrlo čitljivu“. Zamalo da odustanem... ali srećom!

50 000 rasprodato časkom, to je u bukvalnom smislu reči best-seler. Još jedan štampan u Italiji! Zašto li Novosti štampaju u Italiji pokraj sopstvene štamparije kopka me još od Kusuričine knjige? Da se odlije još malo lovice iz ove naše sirote zemljice?

Bolje da govorim o sadržaju knjige!

            Numerolozi i budisti (sic!) bi sudeći po Žarkovom datumu rođenja rekli deveta inkarnacija - rođeni pisac, ja bih to rekla sudeći po rečenici. Sudeći po popularnosti, kritikama i nagradama govorilo se rođeni glumac. Sudeći po ispričanoj priči, nužna odbrana (možda sa prekoračenjem ili afektom, ili trenutnom neuračunljivošću),  sudeći po presudi - dvostuko ubistvo. I treće u pokušaju.

Kao što smo svi mi devedesetih imali previše istorije koja nas je surovo spopadala sa svih strana, tako je Žarko izgleda imao, još i previše sudbine. Sudbine za petnaestoricu, isto toliko talenata, osim pomenutih još i slikarski, šahovski, matematički... Sarkazma za dvanaestoricu. Šarma za desetoricu, duha za sedmoricu, lepote za petoricu, demonije za trojicu... Od toga što je njemu dao do 33-će godine (i vrtoglavu karijeru, i oteti avion i skakanje sa podivljalog pastuva itd.itd) mogao je Tvorac napraviti desetak ili više vrlo bogatih sudbina i zanimljivih dugačkih života, ali je sve dao njemu. Svu sreću i veću nesreću. Zašto? Da li da dokaže da je tragedija moguća i u naša profana, ne-mitska vremena? Vremena jesu banalna ali je Žarko bio (a možda i ostao) mit, pa zato ovo i nije samo velika nesreća, nego prava tragedija... ako je ikome još bitna žanrovska distingcija... U tragediji je jasno da junak svojim vrlinama zaslužuje bolju sudbinu ali je napravio tragičku grešku pa stradava delom zbog te greške, a delom zbog zlog usuda. (A nesreća je svuda oko nas... nema tragičke greške, ne moraš čak ni da ustaneš na levu nogu. Dovoljno je izaći u školsko dvorište da te zgazi besan džip ili izujeda rasan borbeni pas.)

Metaforična je priča o padu, koji je Žarko prvi put izveo ginući kao Tebald u Romeu i Juliji a kasnije i u filmu Šmeker. Opasnom padu celom dužinom, kao proštac, na leđa. Tome je padu, zbog glumčevog nepotrebnog izlaganja opasnosti, profesor scenskog pokreta na FDU dao ime po Lauševiću, a Žarko nam tu priču piše u poglavlju Po meni se ništa neće zvati. Autoironija.

Antipatična je priča o vladiki koji se prvo sam ponudio da mu krsti sina mada „vladike ne krštavaju“ (ali sujetu imaju!) a posle mu saopštio na „nema blagoslov crkve“ za to što igra u Svetom Savi, pa mu u tim okolnostima verski dostojanstvenik ne može, eto, ni sina krstiti. Tačnije, ne priča, nego je antipatičan taj božiji verenik, ako se to tako zove... nisam verzirana u muške institucije (crkva, vojska, policija itd) ali znam da se monahinje smatraju božijim verenicama, pa je valjda i monah... po analogiji... i po pravu na slobodno opredelenje... ok vraćam se na temu. Shodno postupku crkve koja ga je osudila na neviđeno, zbog igranja u predstavi (isto kao što su komunisti osudili Žanku Stokić!) normalno je što Žarko u jednom „bogohulnom“ i lucidnom odlomku naziva Isusovu Golgotu performansom. Crnogorsku isključivost i sklonost ka krajnostima i preterivanju Laušević podvlači konstatacijom da su se đetići posle Drugog svetskog rata dičili činjenicom da su pobili najviše svojih popova. (Tada je ubijanje popova bilo u modi, sad su u modi popovi. Moda je prevrtljivo čudo. Zato je ne volim.)

Dirljiva je nepomućena ljubav prema bratu, Milom, koja se provlači kroz celu knjigu. Ali se sestra, mada takođe voljena i mada je njeno trpljenje možda i najveće pošto je izgubila muža pa ostavila posao da pazi i teši unesrećene roditelje kad su joj se braća našla u zatvoru, ona se ipak... podrazumeva. Mada je ona donela prvu svesku, a verovatno i sve ostale, čime ga je očigledno spasila od ludila, „miševi se podsmevaju njenoj mišolovci“. Zašto li su brat i otac tako patetično važni a sestrinska i materinska ljubav se podrazumevaju? Oseti se topla i nežna emocija prema majci, ali je otac ipak Važniji. Da li zato što je mati decu pratila (jer teško da se ona odmarala sa troje dece!) na more u Bečiće a Otac je posle odlazio sam u Ulcinj? Surovi, nepravedni i apsurdni svet muškaraca!

Pretenciozna je komunikacija sa stalno prisutnim Dostojevskim, skoro kao sa sebi ravnim a možda baš i nije pretenciozna?! Fjodor je sagovornik. Življi od formalno živih. On zna odgovore na mnoga pitanja koja sebi postavljamo. I on je bio u „Mrtvom domu“. Duhovita je priča o Milom (bratu) koji čita Mladića, Fjodora Mihajlovića, a na pitanje nekog polupismenog cimera odgovara da čita Mladićevu biografiju. Generala Mladića. „Ko je napiso?“ pita cimer. „Neki Rus“ odgovara Mili. „A da ko će!“ zaključuje cimer i prijavljuje se za čitanje knjige, pa se posle celih deset dana muči sa prvih 40 strana i čudi se što „niđe nema JNA“.

Alarmantna je priča o sedativima koji se isprobavaju na robijašima, a opet, na kome će?

Neće na lekarima, koji npr sve bolesti u zatvorskoj bolnici dijagnostikuju kao posledicu napetosti. Tamo je Mili od napetosti pao u nesvest, jedan skrljao koleno, neki treći povraća, kašlje ili već nešto treće od napetosti. A svima istu dijagnozu postavili - dnevna sestra, noćna sestra i lekar i svima isti lek - isti sedativ. Šta ćeš... Danas bi im dali po 100 doza vakcine protiv svinjskog gripa.

            Razumljiva je ogorčenost na novokomponovani folk koji arlauče sa radija, jer su estetika i etika kauzalno vezane, (a svaka je umetnost i „umetnost“ nekakva estetika) Pa kad je estetika kao... „Dabogda joj ruke o'pale - kune neka umetnica sa radio talasa... Večeras ću da pijem do smrti, preti svojoj jetri jedan drugi umetnik sa radija ... Jedna, druga, treća čaša, više ne znam broj - prolama se najnovije dostignuće našeg folka“. Ako je dakle estetika ovakva.... onda je i etika ista takva. Pijana, suicidna, prljava, nezdrava. Stvari jesu onakve kakve izgledaju. Floskula je da izgled vara. Vara, ali retko! Setite se estetike tih mučnih devedesetih. Čak je i nameštaj bio odvratan. Pamtim izlog sa skupocenom teškom garniturom, crna i zlatna, pa crna koža a srebrno drvo, glomazno kao za krematorijum, ili... za pakao. A možda ni pakao nije na nekom drugom mestu? To što smo tada živeli bio je pakao. Za one koji su imali sreće - čistilište. Ako su estetika i etika takve nije čudo što morala nema. Moralo se, pa se više ne mora.

(Ni danas se ne mora. Eno neki razgledaju izloge po centru i čekaju sledeće ulične nemire.)

„Ako je zagrobni život dosadan kao ovaj zatvorski, onda neću ni da umrem.“ Duhovit i kad je najteže a najteže su reminiscencije, nesanice, čekanje i borbe sa apsurdima i mračnim mislima. Sreća je kad čovek nije sam sebi dosadan, a to je i Žarkova sreća u nesreći.

Neki vele da je ovo samoodbrana na 450 strana, jer tu su alavi i ćelavi advokati, sumnjive sudije, nevešti veštaci, psihijatri „na vinu i nikotinu“, pritisci plemenskog, patrijarhalnog i medijskog tipa. Odugovlačenja. Navođenje na samoubistvo. Štrajk glađu...

Još uvek je nejasno šta se tačno desilo...

            Kao u Rašomonu „da nije pirnuo vetar“... Da nije bila Ognjena Marija (inače moj 42-gi rođendan) pakleno vrela kao i uvek, da Sveti Sava nije osvetoljubiv svetac (što mi je rekao jedan pop, ja nemam pojma, nisam krštena). Da je u Podgorici te noći radio bar jedan semafor, da nije bilo alkohola, da nisu nosili pištolje...

Ozbiljan deo uzroka tragedije je alkohol. Na Balkanu, postoji nešto što se zove „kulturalni alkoholizam“ Samo kod muškaraca, jer ako ne piješ nisi muško. Ako žena pije ona je jadnica ili kurva, ali muškarac u Crnoj gori ne može ni da odbije piće. To je deo tradicije, da izvine jadna tradicija.

(Drugi deo uzroka tragedije je pripadnost predatorskoj vrsti krupnih sisara kod kojih je agresija među mužjacima genetski usađena, radi opstanka gena. Rođak čimpanza, ako je najjači, najhrabriji, ako je alfa mužjak, razjuriće sve ostale mužjake, prisvojiti sve ženke za sebe, dok će ga izdaleka zloćudno posmatati poražene „bande neženja“ čekajući da mu se bilo šta desi pa da ga najjači bandit-neženja napadne i otme mu primat i harem. Samo ako slomi zub... na bananu. Navodno humaniji rođak, čovek, neće se uvek otvoreno boriti za ženke ali će se pri svakoj pojavi alfa mužjaka u njemu probuditi mračni instikti i zavist „bande neženja“. Ne piše, ali pretpostavljam da je Žarko sa izgledom alfa mužjaka prosto izazivao animozitet i agresiju ostalih mužjaka, nije mu ovo bilo prvi put da je napadnut bez razumnog razloga. Samo zato što je slavan. Pogotovo otkad je „slomio zub“. Iracionalno, kao i ideja da su se drugi, pa nazovimo ih beta mužjacima, solidarisali sa sličnima sebi i nastavili destrukciju alfe tokom istrage i suđenja.)

Osnovni uzrok tragedije, koji kao ni prethodna dva Žarko ne dijagnostikuje, jeste oružje. Crnogorci i Srbi, kao i većina muškaraca ove zagađene planete, vole oružje. Uvek ima neki razlog pa „moraju“ da ga nose: ostao mu od oca, obijali mu stan pa ga sad nosi sa sobom da mu ne ukradu i ne ubiju nekoga njegovom pucaljkom, pretili mu... itd. Razlog su uvek drugi muškarci. Viđala sam tih sumanutih devedesetih godina XX veka, čuvenog dečijeg pesnika i dečijeg glumca-idola koji su nosili pištolje, pod izgovorom da je rat „u okruženju“. Znam ex majora ex JNA koji nema hleba da jede ali plaća porez na četiri pucaljke kojima naravno nije mogao da domaši Nato avione kad su nas bombardovali. Mnogo pre ratova meni su trojica đetića došli na babinje pa sujetno povadili na sto, među sitne kolačiće, svoje kratke cevi, da dokažu čiji je bolji, sve u garsonjeri gde mi spava beba! Pa posle ja ispala negostoljubiva kad sam ih izbacila...

Poznato je da su Lauševiću pretili. Sećam se tog predratnog dana početkom devedesetih kad je bio incident u JDP na predstavi Sveti Sava, Siniše Kovačevića, koja je gostovala iz Tuzle ili iz Zenice, pošto su u Beogradu odbili da igraju taj tekst, ako se ne varam. Sedeo mi je za vratom neki ne-lik satima daveći da mu popodne ustupim salu za osnivačku skupštinu neke Svetosavske stranke. Odbijem jer ne dozvoljavam zloupotrebu dečijeg pozorišta u političke svrhe. Kaže, u Radoviću daju. „Pa idite tamo!“ - „Ali meni je obećao tvoj upravnik!“ - „Ako Vam je obećao on nek Vam da, ja neću!“ - „Rekla si da on nije tu!“ - „Nije, ja ga menjam i ne dam!“ Gnjavio je uporno sa dugačkim monologom koji je bio... sve od molitve do kletve. Od smetnje do pretnje. Rešila sam da popijem otkaz ako moram, ali da ne dam. Kad sam uveče trolejbusom jedva prošla pored JDP-a videh neku gužvu i saznah da Svetosavska stranka (i bez osnivačke skupštine!) pokušava da spreči igranje Svetog Save. Zahvalila sam Svetom Savi što nisam dala salu za osnivanje takve stranke. Posle se svašta pričalo o toj noći, ali sam sada prvi put pročitala priču glavnog junaka. Kaže da su i Šešeljevi učestvovali, da su mu posle ozbiljno pretili i da mu je policija preporučila da nabavi pištolj. Kakva je to policija koja savetuje glumca sa dioptrijoim -6 da se naoruža? Muška. Naoružana. Sa logikom „ ako se odbraniš sam, ne moram ja da te branim“. Premda primaju platu i za zaštitu civila, običnih stanovnika... a ne samo vlada, fudbalskih derbija, parada i ambasada.

Tragična greška je bilo nošenje pištolja. Ne tvrdim da i Laušević tako misli, ali piše da je i sam mogao poginuti od tog svog pištolja, da je mogao ubiti brata, jer su mu se pomakla sočiva pa nije video kuda puca... može se zaključiti da je svestan tragične greške. Piše da je oružje počeo nositi posle maltretiranja i poniženja koje je u Klubu Stupica i ispred kluba doživeo njegov kolega Irfan Mensur, nedugo pošto je on, Žarko, uspeo da bez konflikta sa istim pijanim likovima, napusti isti lokal. Onaj pištolj koji je kupio posle pretnji zbog Svetog Save, a na preporuku policije. Stupica je tih ludačkih godina bio stecište „kontroverznih biznismena“ od kojih neki nisu ni znali da se između garderobe i klozeta ulazi u pozorišnu salu. Oni su tu dolazili mnogo kasnije, kad je publika davno izašla. Devedesetih su sva pozorišta imala kafane u foajeima, tvrdeći da im donose više prihoda nego redovna dotacija. Ubrzo su sredstva od zakupnine postajala zanemarljiva ali je kafedžije postalo nemoguće izbaciti jer su i oni bili „kontroverzni“ i vrlo često - naoružani.

Skoro svi su bili naoružani tih ružnih godina, ali ja ipak smatram da je nošenje pištolja bilo tragična greška Žarkove tragedije.

Više puta mi se desilo da se usrdno zahvalim Bogu što nisam naoružana. I nedavno, kad me, dok sam bacala đubre, zamalo pregazio neki bahati džiplija što je jurio uzbrdo iz zabranjenog smera. Neočekivan, pijan ili drogiran. Pošto me je zakačio s leđa retrovizorom jeknem „Ovo je jednosmerna ulica, budalo“. Junak je, uspevši da zakoči tek na vrhu sokaka, urliknuo kroz prozor: „Popuši mi kurac, kurvo matora!“

A ja pomislih: - Hvala ti Bože što nemam top! Ma hvala ti što nemam atomsku bombu!

(Da se vratio ko zna da li bih uspela da ga izmlatim, sve sa saputnikom, mlađi su od mene njih dvojica duplo, ali da sam imala oružje sigurno ih ne bih promašila, ovakva ćorava.)

Mirjana Ojdanić