Tata je umro 1989. da ne doživi novi rat. Rekao je mami: - Dočekao sam unuku i da nam se kćer zaposli, ostavljam ti stan i penziju, možeš mirno ostariti. - Imao je 68 godina. Bila sam 30 mlađa od njega. Sada, samo 4.

          1.5. 1991. išla sam sa 5-godišnjom ćerkom baki u Osijek. I ocu na grob. Kod Lovasa kamion preprečen na cesti, vreće, mitraljesko gnijezdo, šahovnica i muškarci sa redenicima na grudima. Viču. Pucaju i zrak.

          Čazmin vozač dade gas i zaobiđe livadom.

          U Vukovaru priče o sukobu u Borovu, idemo kroz druga, prazna sela. 

          Sutradan, u Osijeku, automobili ne daju tenkovima izaći iz kasarni. Nemam ni auto, ni tenk. Uveče ex-general JNA, kasnije Otac Nacije, traži da se zapale svijeće, u prozorima, za izginule domoljube u Borovu.

- Otkad se svijeće pale po prozorima? - pitam mamu.

- Prebrojavaju. Zapali. - ima ona mučno iskustvo iz II svjetske otimačine, WW2.

Komšinica utrčava svaki čas, šapatom diže paniku:

- Bježite u Baranju, poklaće vas noćas! Priča se po fakultetu...

- Zašto? - zatvaram vrata koja smo zaključavali samo noću, u kut stavim sikiricu za ivericu, čime da nas branim? Uspavam kćer i mamu, čekam. Nikoga nema. Sutradan, na susjedino navaljivanje, veli da je to zadnji autobus, kupim karte za Beograd, via Đakovo, i odosmo u mrtvoj tišini. Mama je ponijela samo tašnicu jer „će se to brzo srediti“. Tako smo, ni krive ni dužne, otišle iz zavičaja.

          Muškarci ratuju. Mi snosimo posljedice. Dugo nisam bila, a onda su mi iz HNK, gdje sam režirala nekoliko predstava, javili da je tatin grob obilježen za rušenje. Dođem, pitam:  - Zašto? - Kažu 1999. uvedena je nova obaveza, a nisu me obavjestili jer im to nije obaveza, pisalo u Glasu Slavonije!

          - A ja sam obavezna čitati Glas dok me bombarduju? Nije vam dosta što nas više nema, nego kao da nas nikad nije ni bilo?!

- Neeee... smatrali smo grob napuštenim.

- Kamo bi otišao pokojnik? - Za dug od 50 platim 500 eu da mi ne preoru tatu, pa se zainatim da povratim bar nešto od svega otetoga. 

          Mada sam već bila prežalila, napisala tragikomediju Ako može ljudski  ili Mrkvica i šargarepa, koja se završavala stihovima:  Svatko ima svoju crkvu

najljepšu, lepšu, lijepu...i svako ima svoga Boga. Vi ste dobili svoju mrkvu,

mi svoju šargarepu, a šnicla je - kod koga?         

          Napisala sam to jer sam 1996. sanjala san: u našoj kuhinji u Osijeku sjedi mračna žena, a mama i pokojni tata me tješe da je sve ok. Uskoro su mi drugari javili ime te žene, da je sudkinja iz SAO i da nam se uselila u stan. Kad je SAO pao i kad je, poslije reintegracije, njoj vraćena kuća u njenom zavičaju, nazovem i pitam da li će ona sada mami vratiti stan!? Imala je još uvijek naš stari broj.

          Histerično mi zaprijeti odmazdom. Svojom moćnom braćom, zengama.

          - Ama ženo, nemam braće i ne ratujem! - Nazovem i onu susjedu što je dizala paniku, ali mi njen muž oštro naredi da nikad više ne zovem i da se ne vraćamo! Zastrašivanje? Panika je bila orkestrirana?! Ili im je zatrebala naša garaža, pokraj njihove šupe? A djeca su nam se zajedno igrala još kao bebe... Dignem ruke! Ostalo bi tako, da me nisu izazvali na groblju.

*** Nebitno je kroz kakve sam Scile i Haribde tumarala godinama dok najzad ne nazvaše, usred zime i rekoše da dođemo u Ured sutra ujutro jer imamo rok za useljenje od 30 dana. Kućiš se 40 godina, raskuće te za dan, čekaš prvo 14 god da ti vrate, pa još 6 da ti daju bilo šta, a onda se moraš  skućiti za mjesec dana! Dođemo. Ured u centru, gleda na bivši stan. Mama se potresla kad je potpisivala ugovor o najmu novog. - Šta vam je, bako?- pitala je službenica.

- Ono su prozori njenog stana, u kome je živjela skoro 40 godina, a ovaj koji joj sada iznajmljujete je betonska špilja na periferiji... - Mama je tiho upitala:

- Mogu li barem znati šta mi je bilo sa stvarima? - Na to se Pročelnik naljutio:

- Meni su srušili kuću u Tenji! Dvokatnicu! - Tenja je selo kod Osijeka. Mama je bila tamo 1943. u ustaškom logoru, prije nego su je deportirali u Rajh, u 13-oj godini. Zatim opet 1946. u partizanskom jer je odbila pričati materinji jezik, pošto su joj slovenački partizani skinuli sve američke prnje u kojima se vraćala iz lagera i dali joj opet nešto sivo. Iz protesta je pričala njemački.

          Novi stan na kraju grada, u ružnoj betonskoj zgradi, mami je odmah bio grozan, ona se još od lagera užasava plina, ali je službenik, koji nas je doveo da bi napravio zapisnik rekao:

          - Ovo vam je jedina šansa, uzmite ili zaboravite na povratak!

          Pristala je jer sam obećala da ću ga, čim započne otkup, nekako zamjeniti za prihvatljiviji stan u gradu. Zgrada prazna, sablasna. Kad smo čule da je sve garsonjere za povratnike kupilo Ministarstvo, mama je pitala  - Jel' ovo geto? - Rekli su da nije. Bilo je to 27.01.2011. 20 godina pošto smo otišle... samo da se situacija smiri! Kupim što treba i uselim je u roku. Jedan kolega iz OŠ, sada građevinac, pričao mi da je i on učestvovao na istom natječaju ali je „bila štela“ i kupili su ove šupak garsonjere. Široke skoro 4 m a dugačke 10. Ulaz na kratkom zidu, a prozor na suprotnom kratkom zidu. Kupaona, predsoblje, špajz, nemaju prirodno svjetlo i ventiliraju se na struju. Stan potrošač! Kuha se u sobi.

          „Čim vidiš izbetonirano dvorište, znači nisu Slavonci gradili“- rekao je

          Još punu godinu smo čekale pravo podnošenja Zahtjeva za kupnju sa preko 20 dokumenata koje sam jurila mjesecima i koji su koštali užasno, što biljezi, što prijevodi sa srpskog na hrvatski koje plaćam 10 eu po strani!

          Srpski Komesarijat za izbeglice koristi isključivo ćirilicu premda su sve izbjeglice sa latiničkih područja. Kao da radi za prevodioce a ne za izbjeglice!           Zatim čekamo Ugovor o kupnji. Službenicima sa odličnim plaćama, koji se ne javljaju na telefone, trebalo je tri godine da sastave Ugovor koji starica od 86 godina treba potpisati, ovjeriti i vratiti u Zg za par dana!     

          Čitav projekt povratka izbjeglica, bio je uvjet EU (koja financira obnovu RH), CZM i drugih NVU a bivši nosioci stanarskih prava bili bi „obeštećeni“ tako što bi dobili ovo pravo na minimalnu zakupninu i obećanje da će cijene stanova biti umanjene zavisno od izbjegličkog staža. Sve je bilo u Min. voda... pa u Min. fondova EU, i najzad u Uredu za gazdovanje imovinom države HR. Svi su ti uredi na istoj adresi. Radnička cesta 22, Zagreb. Imali su na svom site-u formulu za automatski izračun cijene stana. Ubacim tražene parametre i izađe za betonsku špilju da u kešu košta 20 000 eu. Za te pare možeš u Osijeku kupiti manju ali bolju garsonjeru. A na 20 godina piše da bi bilo 25 000. To se meni, koja nisam dizala kredite, učini podnošljivo... Ali je bilo jasno da to nije nikakvo „obeštećenje“ i ne liči na uvjete pod kojima su Hrvati kupovali svoje ili naše stanove. U CZM tješe nas da rade na smanjenju cijena barem na vukovarski nivo (gdje je metar oko 170 eu) ali se država opire...       

          Kad je najzad stigao Ugovor pisalo je ukupno 42 113 eu u 240 rata po 175, 47!  Morska cijena! Da li se to očekuje i povratak Panonskog mora, pa ćemo biti na obali? Ili na dnu? Cijena veća od tržišne, ali nas tješe da je kredit povoljniji nego kod banke. Možda, ali Hrvatska je država nije zelenaška banka. Ona duguje svojim građanima. Ili  je ipak zelenaška? Posebno je bizarno što je stan od ugovora o najmu, do ovoga o kupnji porastao za 1,20m!

          Bilo bi dobro kad bi Hrvatska pod istim uvjetima i sa istom tolikom kamatom isplatila mami onih 80 mirovina koje joj duguje (što bi bilo neto 24 000 eura, a sa kamaticom?) Ovo je odvjetnik još 2007. predao Europskom međunarodnom sudu u Strazburu, sa gomilom sličnih tužbi, ali odgovora nema, jer bi isplata mogla baciti HR na koljena.

          Ili da su joj bar vratili one silne hektare zemlje koje je njezinom ocu oteo „zločinački komunistički režim“ (kako je pisalo u zakonu o povratu). Otac joj je preživio rat u Austrijskom logoru, pa otimanje zemlje, ali objesio se kad su mu 1953. odveli domaće životinje. Kad smo se raspitivali o zemlji, rekli su nam da zakon više ne važi, premda pravo privatne svojine ne zastarjeva...

          Ili da joj plate odštetu za poharani stan? Nije sudkinja obila stan, imala je odobrenje nekog ureda. Samo tatini instrumenti i slike vrijedili su tisuće eura.

          Sa mirovinom od 300 eu, mama ne može plaćati ratu od 176 eu i izdržavati stan koji mjesečno troši oko 100 eu. Ne bih ni ja mogla nastaviti otkup, sa mojom penzijom koju su mi spasioci smanjili 10%, za spas Srbije.

          Dvije države protiv dvije babe!

          Komšija sa mamine predratne adrese veli da mu je rata za stan od 100 m mjesečno 60eu. Onda sudkinja za mamin stari stan od 53 m plaća oko 30eu? Kako su veliki stanovi u centru grada 6 puta jeftiniji od malih na kraju? Zato što su stari? Mama je tražila stari stan, ne novi. Osijek je pun starih praznih stanova, ali je Ministarstvo ipak kupilo nove za povratak izbjeglica. Zašto? Da bi nekim tajkunima prelila novce dobijene od EU za povratak izbjeglica! Mama i dalje ima pravo zakupa špilje, ali više ne može živjeti sama. Ja ne mogu s njom, jer se ne mogu prijaviti, pošto ona nema Vlasnički list. Smijem biti 30 dana a onda me mogu uhapsiti. Mami je dopušteno da se vrati, ali ja ne mogu u rodni grad, mada imam državljanstvo. Pitale smo u CZM, vele ove godine napravljeno je 400 ugovora a samo 80 je potpisano (na PPDS gdje su pino jeftiniji), pa će država najzad shvatiti da mora spustiti cijenu. - Ali jasno Vam je - vele još - da se namjerno odugovlači da bi što manje ljudi dočekalo svoja prava!

          - Jasno je. U našoj zgradi je već umrlo 2 od 10!

          Tako se najzad ostvaruje poznati Pavelićev program za Srbe „trećinu pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu prognati.“

          U prvoj trećini bješe jedinac sin pjesnika A. M. što je poginuo u Vukovaru pred majčinom kućom, „braneći utopiju -Jugoslaviju“ i njegov jadni otac, koji se ubio čim je primio vijest. Danas je na mjestu te kuće parkiralište.

          U drugoj je moja frendica J.T., čija je mati robovala u Gradiški... ali J. se pokrstila još 1970. iz ljubavi i da bi se svečano vjenčala u katedrali. Brak traje, vrijedilo je. Tu je i moj brat od ujaka sr komuniste i majke hr komunistkinje, on nije pokršten jer nije bio ni kršten. Oženio je Bračanku, djeca su im 3/4 Hrvati. Doduše, ta djeca su danas 100% Nijemci...

          A mi smo, evo u trećoj trećini, prograni, u miru, ozakonjeno, legalno!

          Usred Vukovara stoji veliki grafit SELI SE SRBINE.

          Netko je ispred dodao VE. Tko se seli, taj se ne veseli.

          E, da! Za jednokratnu isplatu zbilja je ponuđen popust. Garson bi koštao 23.500 eu. Tko ima toliko keša poslije 20 god. izbjeglištva? Ratni profiteri. Ako je sudkinja kupila mamin stan za keš, platila je dvoiposoban 53 m u centru 7200 a mama bi morala platiti na kraju grada garsonjeru tri puta više!

          Našli su se neki dobronamjerni ljudi koji nude da otkupe stančić za keš, a za našu uslugu bi dali do 3000 eu (manje od troškova knjiženja i poreza!) ali bi uštedjeli 17 000. Odbile smo, jer tražimo nekoga tko će nam pomoći da nas država Hrvatska ne prevari, a ne pomoć da prevarimo mi nju!        

          Ipak već ima časnih rentijera koji su ovako kupili povratničke stanove - za izdavanje nekoj drugoj sirotinji. Na kraju će ispasti da je „projekt povratka izbjeglica“ zapravo služio tome da se i imovina formalno namjenjena sirotinji nađe u tajkunskim ručicama! Čemu je služio i rat. Zato je narodu dato ljudsko pravo na gej-paradu i na ćirilicu, umjesto prava na život i na imovinu.

*** Urednik Danas-a je objavio tekst od ovog mesta, bez moje saglasnosti što je izazvalo neprijatnu reakciju pod donjim naslovom. Reakciju, naravno nije objavio, pa moramo ovako:                                                                       

TOPLI SPOMENICI

          Poštovani gospodine Glavn-od-ur-e, od sveg srca Vam opraštam što ste prepolovili tekst Žene iz treće trećine, koji je govorio o bljutavoj sudbini moje porodice izgnane iz dobrosusedske Hrvatske.

          Jasno mi je da niste mogli objaviti čitav tekst, prvo što sam skribomanka, te je predugačak, a sigurno ga niste mogli poslati na autorsko skraćenje, jer u Vašim godinama ne vladate tehnologijama i ne znate šta treba stisnuti (ako sekretarica nije pri ruci) da se mail vrati autoru.

          Očigledno je da ste imali mnogo važnijih razloga da paljenju zastave u izvođenju gospodina privremeno otpuštenog, a neosuđenog robijaša, posvetite 3 str., zbog čega verujem da će Vam gospodin podići topli spomenik, što je lepa tradicija u narodu. Još 3 strane ste posvetili takođe ex-robijašu, ali osuđenom ratnom zločincu, koji više nije zločinac, jer smo i taj rat sada izgubili. 70 godina pošto smo bili pobedili. 70 po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru, a po kalendaru Vaše redakcije 10 800 godina posle nesrećnog WW2...

          Nekoliko strana bezecovali ste za svoje mnogobrojne komuniste, pardon kolumniste koji nemaju ništa reći, pa objavljujete njihove fotose u svoj geronto lepoti. Nadam se da će vam i oni podići Topli spomenik!

          Dve strane Vaše sekularne, nereligiozne novine, posvetiste poglavaru, verskom, od čega jednu, naslovnu njegovoj divnoj fotografiji.

          Što je sasvim u skladu sa Vašom gerontofilskom redakcijom.

          Po podacima iz Vaših novina gde se tvrdi ( na str. XII nedelja) da, citiram: „Kroz Srbiju dnevno prođe 2000 emigranata, godišnje 40 000...“ iz čega je jasno da je u Vašoj redakciji godina skraćena na 20 dana (pa što da se ne skrati moj tekst?)! Shodno tome članovi redakcije mogu imati između 7 800 i 12 000g, te ne čudi što više ne vladaju znanjima, uključujući pismenost i matematiku.

          Pošto Vas nije bilo stid da na više mesta razglabate o tome jesu li nesrećni piloti palog helikoptera bili pod gasom ili je to prljava imputacija, molim Vas da u slučaju mog pada sa avionom ili sa helikopterom obavezno napišete da sam se bila usrala, jer ja bih to sigurno obavila. Neka Vas ne bude stid, kao što Vas ničega nije sramota. Halal Vam da objavite i boju i miris i okus ako neko lizne!           Na kraju čestitam što ste tabloidizacijom svog lista uspeli povećati tiraž za 100% donosno s 10 na 20 komada.

          Posebno se zahvaljujem što ste me nazvali „dramskom autoricom“ pošto ja to nisam. Već sam rediteljka-penzionerka, satiričarka i komediografkinja a od 40-tak mojih tekstova za teatar, radio i tv samo 2 su drame. S obzirom da sam od penzionisanja do danas skuvala i dosta ne-sasvim-jestivih ručkova, mogli ste me nazvati i kuvaricom, a možeta doći i na klopu. Rado ću vas pojesti i povratiti i podići vam toploga spomenika, sa ostalima narečenima.

          Urednik mudonosac bi objavio ovaj tekst, što od Vas ne očekujem, s obzirom na Vašu hrabrost i dob.

          Mračan pozdrav.